Kako riješiti Afganistan

Afganistan je zapravo nepostojeća zemlja - to je teritorij koji ostaje s one strane granica okolnih zemalja. Afganistanci ne postoje, kod njih nikad nije došlo do stvaranja nacije ili više njih. To su sve plemena.
OK, kako se onda može tamo riješiti problem? Odlazak savezničkih snaga neće previše riješiti problem. Vratit će se talibani, a to znači i pojačani svjetski terorizam. Samo držanje ljudi u miru s religijom je u redu ("religija je opijum naroda"), ali ako te budalaške religije počinju ubijati okolo po svijetu ipak ih treba zaustaviti. No to je skupo.
Druga solucija je stvaranje afganistanske nacije, no to može biti neverending story, pa da još imaju sve balkanske dječje bolesti... Ja predlažem da se od Afganistanaca naprave Amerikanci. Naime, kako mi je interes u zadnje vrijeme problematika državljanstva, zašto ljudi rade dvojno državljanstvo itd... skužio sam da stanovnici siromašnih zemalja full rado traže državljanstvo bogatije zemlje. Kao hrvatski državjani talijansko, moldavski rumunjsko, rumunjski mađarsko, itd... To rade po, kao, etničkom podrijetlu. Negativni slučaj je s Meksikom. Oni isto nude dvojno državjantsvo, ali jako malo njih iz Amerike to traži. Ipak se radi o siromašnijoj zemlji. Amerikanci bi mogli ponuditi svakome tko dokaže da je Afganistanac američko državljanstvo. Na taj način bi ih prebrojali, dobili bi ih na svoju stranu, dali bi im dignitet, plemena bi postala kultiviranija... Ali baš da im daju puna građanska prava.

Ove sam godine bacio najmanje 200 HRK

Kad je bio potres na Haitiju nisam zvao one 060 telefone za donirati nekih 6 i nešto kn nego sam odmah uplatio Crvenom križu 100 kn, ipak oni imaju neki kredibilitet, mislio sam. Kasnije se dogodio potres u Čileu, opet sam preskočio one telefone i opet uplatio 100 kn Crvenom križu. Mislim da je još nešto bilo, no ne sjećam se.
Od sad na dalje mislim da neću više uplaćivati pare na Crveni križ. Zašto? Zato je onda oni daju pomoć onima koji imaju plaću veću od moje, a ne daju u drugim situacijama kad radnici ne primaju plaće (ni tad se ne bi slagao, jer njihov posao nije pomaganje radnicima bez plaće).
Vjerojatno ću ja sad ispast negativan, no osim što gore navedena praksa rasturava same temelje Crvenog križa oslabljuje i sindikalnu borbu. Tako isto i plaćeno vrijeme u štrajku rasturava sindikalnu borbu i smanjuje legitimitet štrajka. Plaćen štrajk nema snagu kao kad ljudi idu u štrajk znajući da neće primiti plaću. Neke stvari sam vidio u živo, stažirao sam u CGIL (Bolzano) i vidio sam pregovore na licu mjesta u tvornicama, itd...

Mogućnost objavljivanja cenzuriranih članaka novinara Glasa Istre

Predlažem novinarima Glasa Istre kojima članci nisu objavljeni u Glasu Istre da im možemo ponuditi prostor na serveru Monteparadisa. Sigurno ih imaju negdje, doma, ili na poslu gdje sad provode vrijeme. Tekstovi ne trebaju biti lektorirani, glavna spika je da ih javnost vidi, prije svega da se vidi što se je točno cenzuriralo - ipak b trebalo potkrijepiti razne tvrdnje.
Ukoliko članaka nema, odnosno, ako su se novinari sami cenzurirali... Ajajajaj.

Nisam zlopamtilo... 2

Sjećam se hajke na sveučilište, odnosno, na mlađe zaposlenike koji su navodno došli preko veza, uglavnom obiteljskih i bla bla bla. Informacije o problemu su dolazile samo s jedne strane i to od osobe koja je također bila u prilično sumnjivoj poziciji za svoje izjave.
Prije toga je bila lažna informacija o broju novih doktora znanosti zadnjih godina (link će biti ovdje kad se portal GI bude vratio online) koja kasnije i nije baš demantirana. Sve te članke je pisala sindikalna povjerenica. Ne znam ako joj je bilo jasno da ljudi riskiraju posao, baš kao sad ovi iz GI. Pretpostavljam da je bilo jasno, štoviše, mislim da je to bio i cilj.

Knjiga o Monteparadisu

2012., osim smaka svijeta, slaviti će se dvadeset godina Monteparadisa pa smo mislili tim povodom izdati knjigu. e sad, kakva bi to knjiga trebala biti? Trebala bi sigurno imati dosta slika, onako, u sredini, ali trebala bi imati i neku priču. Ta priča bi mogla biti neka suha povijest, mogla bi biti neki poluromanizirani dokumentarizam, ili nekakvo istraživanje o organizacijskoj strukturi i posebnostima. Meni se najviše sviđa ovo zadnje, ali je i najzahtjevnije. Ne znam ni kako bi točno trebala biti napisana, treba li samo jedna osoba raditi na tome (misli sam ja raditi na tome većim dijelom), treba li puno intervjua (ovisno o kakvoj formi se bude radilo), itd...
Počeo sam skupljati neke anegdote, razmišljao sam o nekom kosturu, ali me odhah prođe volja... Kako god odlučili veći dio bi trebao biti napisan negdje do rujna 2011. tako da se mogu tražiti fondovi za tiskanje, a definitivno gotova bi trebala biti negdje na proljeće 2012. Najkasnije do MP festa...
Imate li kakve ideje i želite li sudjelovati na tom projektu?

Optimisti i pesimisti

Mediji, knjige za samopomoć i ostale debilane tjeraju nas da budemo uvijek sretni, još ispada kao neka žešća patologija biti nesret/an/na, ne "misliti pozitivno", biti ljut/a... Svi moramo gledati s optimizmom na svijet jer je, kao, pesimistički pogled destruktivan, privlači "negativnu energiju" i stvara "lošu vibru." Ja mislim da su stvari obrnute. Po meni pesimisti su najveći optimisti jer nisu zadovoljni sa situacijom, no još uvijek vjeruju u bolju budućnost ili da bar negdje drugdje nekome drugome je bolje - može biti bolje i bolje postoji (makar samo kao mogućnost). Optimisti misle da je ovo što je "to." Zadovoljavaju se s tapijom. Ne samo da se zadovoljavaju, nego im je situacija kakva je super. Dok pesimisti misle kako njima neće nikada biti bolje nadaju se da će biti, a optimisti se ni ne nadaju, njima je već super.

Čitam različita istraživanja (a i zadnji broj Skeptic Magazinea ima za temu "happiness") koja kažu da timovi bez pesimista i sličnih "negativaca" donose češće loše odluke za firme i druge organizacije. Uglavnom, ako svi razmišljaju kao rejveri na exu previdjeti će neke negativnosti koje će na kraju rasturiti firmu, projekt ili što već. Neki ljudi su često tako "pozitivni", optimistični i slično da ne žele ni čuti o negativnim stranama njihovog razmišljanja ili o rizicima čak i kad je toliko evidentno da određeno ponašanje ne vodi nigdje.
Nakon svih tih sranja o optimizmu i sreći ljudi počinju vjerovati da je to jedini cilj koji vrijedi truda, no ne mogu ga svi postići tako da budu zadovoljni kao neki retardi i moroni sami od sebe (totalno pounutrenje optimističke debilane - fašizam?), da si nađu komada, bave sportom, idu u crkvu itsl. Tako neki odluče promijeniti tužnu situaciju u sretnu i optimističnu alkoholom, drogom raznom, prozacom i kurvama. Ali ne, ni to ne valja, moraš baš "prirodno" biti sretan retard. Nikad na zelenu granu.

Prestanimo s tim happiness fašizmom i "good vibrations", optimizmom i sranjima - okrenimo se malo prema arhitekturi negativnosti.