Ukoliko vas put odvede u neki "angažiraniji" squat na Zapadu najvjerojatnije ćete naići na neki grafit u čast nekog mučenika "for the cause." Npr., u Italiji ćete naići na squatove koji nose imena osoba koje su poginule u nekom neofašističkom napadu, kao što je to Marco e Auro u Rimu, ili često ćete naići na grafit posvećen Carlu Giulianiju koji je ubijen 2001. u anti-G8 prosvjedima u Genovi, itd... Na majicama čak i kod nas naći ćete i Che Guevaru kao žrtvu/ mučenika, u Rijeci ćete moći izaći u klub Palach koji je dobio ime po Janu Palachu koji se zapalio iz protesta... Ali danas u Hrvatskoj nećete naći nijednog novog mučenika ili mučenicu koj/i/a je umro ili umrla za neku pravicu, borbu i slično.
Grafiti postoje, ali slave ekipu poginulu u drugačijim okolnostima. Neki su poginuli u saobraćajnim nesrećama, drugi od heroina, treći od cuge, četvrti nisu spavali tri dana na speedu i onda slučajno poginuli, peti od urođenih bolesti, itd... Ljudi ih se sjećaju, poštuju ih, često im ti mrtvi služe za utvrđivanje identiteta, ali ne baš jako, brzo sjećanje izblijedi pošto osim simpatičnosti, prijateljstva ili "sveprisutnosti" na mjestima gdje je "ekipa" nisu imali neku jaču poruku za odaslati u životu, ili nisu stigli ju odaslati. Više se može pričati o borbi protiv samih sebe nego protiv nekog sustava, za pravdu i slično. Nisu izginuli pod metcima policije i neofašista nego pod tutnjem alkohola i droge. Iz tog razloga legenda traje dok njihovi prijatelji izlaze van, a to je u subkulturama dosta kratki period kod nas, jer nakon nekog vremena se ljudi zatvore doma. Krediti, posao, život.
Ne stvara se neka duža legenda jer se nakon nekog vremena i shvati da nema nekih žešćih osnova za stvaranje legendi kao Che Guevare, Palacha, Giulianija i ostalih koji postaju međugeneracijski fenomeni (iako mislim da ni kod ovih nema pretjerano osnova). Često se događa da neka ekipa si i prisvoji sjećanje na nekoga. Kao, "mi smo ga znali bolje nego vi" spika. "Bio je bolji kompa sa mnom nego s tobom" i slično. Tada ljudi puste sjećanja...
Umjesto "Hrvatska traži zvjezdu" izgleda da "Scena traži mučenika." Na žalost (ali ta simbolika funkcionira...). Do tada ispada da su alkohol i droga "something to die for."
Grafiti postoje, ali slave ekipu poginulu u drugačijim okolnostima. Neki su poginuli u saobraćajnim nesrećama, drugi od heroina, treći od cuge, četvrti nisu spavali tri dana na speedu i onda slučajno poginuli, peti od urođenih bolesti, itd... Ljudi ih se sjećaju, poštuju ih, često im ti mrtvi služe za utvrđivanje identiteta, ali ne baš jako, brzo sjećanje izblijedi pošto osim simpatičnosti, prijateljstva ili "sveprisutnosti" na mjestima gdje je "ekipa" nisu imali neku jaču poruku za odaslati u životu, ili nisu stigli ju odaslati. Više se može pričati o borbi protiv samih sebe nego protiv nekog sustava, za pravdu i slično. Nisu izginuli pod metcima policije i neofašista nego pod tutnjem alkohola i droge. Iz tog razloga legenda traje dok njihovi prijatelji izlaze van, a to je u subkulturama dosta kratki period kod nas, jer nakon nekog vremena se ljudi zatvore doma. Krediti, posao, život.
Ne stvara se neka duža legenda jer se nakon nekog vremena i shvati da nema nekih žešćih osnova za stvaranje legendi kao Che Guevare, Palacha, Giulianija i ostalih koji postaju međugeneracijski fenomeni (iako mislim da ni kod ovih nema pretjerano osnova). Često se događa da neka ekipa si i prisvoji sjećanje na nekoga. Kao, "mi smo ga znali bolje nego vi" spika. "Bio je bolji kompa sa mnom nego s tobom" i slično. Tada ljudi puste sjećanja...
Umjesto "Hrvatska traži zvjezdu" izgleda da "Scena traži mučenika." Na žalost (ali ta simbolika funkcionira...). Do tada ispada da su alkohol i droga "something to die for."
