Opijum, hašiš, extasy, bunika i konjak za narod

Poznata je Marxova spika “Religija je opijum naroda” (ili tako nekako). Mislim da barem djelomično to stoji, no ja bi dodao da vrtlarstvo u gradu, barka u lučici ili pecanje, birc za popit cugu s komapama, su dodatne droge za narod. Naime, nakon religije (koja unatoč posjetu Pape nije više toliko prisutna u svakodnevnom životu) dokolica radničke i drugih klasa služi kao opijum (ili čaj od maka, da bude domaće). Ništa novo, marksisti su odavno to govorili, no danas dosta ljevičara i “revolucionara” promiče te neke cool “tradiocionalne” oblike dokolice.

Na primjer, u Rojcu je pokrenut projekt urbanog vrtlarstva kao kopija sličnih projekata u gradovima gdje možda postoji i potreba za nečim sličnim ili takvo nešto nije prije postojalo. Moje je mišljenje da u Puli takav projekt nema previše smisla pošto ljudi su već imali vrtove usred grada. Od vrtova ispod Ville Idole (konfiscirano zemljište obitelji Crljenica) do Velog Vrha. Uz vrtić, neki imaju i vez za barku (i barku) koji dodatno služi za obesvješćivanje naroda. Naime, na poslu vas šef može rasturit s bodljikavim dildom, popišat vam se na glavu, itd... ali vas to neće nimalo uzrujati ukoliko imate navedene zanimacije nakon radnog dana. Što nije ni loše za industriju.

Nije ni čudo da se u Puli često koristi tautologija “urbani grad” u smislu “htjeli bi da nam grad bude urbaniji”, “koncert benda XY je pokazao koliko smo urbani”, itd... Svaki grad je urbani, inače bi bio neka druga vrsta naseobine. Ali, kad u gradu imate urbane vrtove s roštiljem po mogućnosti, barke kao u nekim azijskim selima, pa krdo birceva nalik na seoske birtije naravno da ćete trebati istaknuti “urbanost” neke manifestacije ili bilo čega, kao kontrapoziciju onom “ruralnom.”

Kako ti urbani seljaci - kojima je i u prirodi uvijek se osjećati siromašnima, podređenima i pokradenima - misle da će se odjednom dogoditi revolucija ako su svi ušlagirani raznim drogama za narod?

OK, ja se sad ne žalim što nema revolucije čak ni nakon onih šetnji po gradovima, nego samo želim pokazati kako je normalno da je nema, a zapravo je čudno da netko očekuje velike mobilizacije masa. Kod mladih je slična situacija. Što više Che Geuevare i što više jointova manja je vjerojatnost da će išta napraviti, što i nije loše. Kod neonacista je situacija slična - što je više kukastih križeva, kolekcionarskih nacističkih parafernalija, cuge i ekipe iz razorenih obitelji to će biti manje naci revolucija.

Nabrijani mogu biti samo oni s čistim glavama i fanatičnom idejom, ali to su ovi teroristi, oni su uglavnom na religiji ili nacionalizmu. Nabrijani mogu biti i bogati, odnosno, mladi iz bogatih obitelji koji su dovoljno dokoni da im ne treba vrtić i barka. Ili visokoobrazovani profesionalci (tipa profesori, arhitekti i slični) kad malo izgrade svoje pozicije pa im kao neka “društvena angažiranost” dodaje malo “radical chic” štiha u CV ako nigdje drugdje.

Nemesis ili o švicarskim francima, pizdohranima i bankohranima

Prisustvovao sam prošli četvrtak zanimljivoj diskusiji. Čovjek se žali kako je radi švicarskih franaka u totalnom bedu, da je spušio dodatnih 150k kuna, itd... Na to mu je drugi kompa spustio kako si je sam kriv što je nasjeo na kapitalističku propagandu da svatko može imati stan, novi auto, itd... Bilo je baš psihički brutalno, ovaj utučen, a drugi mu sere sa svim argumentima. Kreditaš se htio obraniti da njega život nije mazio i slično, pa je dobio nazad spiku kako nikoga baš život nije previše mazio nego si ljudi sami stvaraju situacije. Nakon toga argument je bio taj da nije htio biti “pizdohran” i živjeti kod ženinih roditelja. Lijepo, sad je kao pravi balkanski macho bankohran - hrani banku. Jako muževno.
Bilo je tu i računanja i dokazivanja kako je sve to bilo prilično neisplativo, ali i konstatacija kako taj nesuđeni pizdohran očito ne zna prave ljude koji bi mu našli extra poslove popodne. To se radilo o čistom primjeru - “uživo” - Bourdieuove teorije o kulturnom i socijalnom kapitalu (naravno, i ostalim kapitalima i habitusu ;)). Naime, taj je čovjek tratio vrijeme s ljudima koji nemaju neke veze osim onih obiteljskih, ali ni neke pretjerane ljudske kvalitete. Ono što je taj đir znao dobro raditi je ispiti bocu, kenjati po svima ostalima koji nisu bili takvi i uništavati djecu, odnosno, mlađe naraštaje koji su upadali u đir (od 14 godina pa do nekih 19, kasnije ih ta ekipa preraste ukoliko ne zaglibe previše u taj mulj - emotivno ili ih nakrcaju različitim substancama - a u ženskom slučaju i muškim tjelesnim izlučevinama).
E sad, nemam pojma je li mi žao, je li mi malo drago ili me ne zanima. Znam samo da dosta ekipe iz tog đira se iživljavalo verbalno nad sudbinama ljudi (pa čak i nad mojom). Sad kad je došlo do obrata sad bi ja trebao solidarizirati... Hmm...