...vjerojatno bi to bila neka kronična bolest, odnosno, nosila bi invaliditet oboljelim pojedincima. Takvi pojedinci bi mogli ići na paraolimpijade gdje bi mogli rasturiti, u figurativnom smislu, sve one invalide bez ruku i nogu koji se natječu u različitim sportovima. Zamislite gizdavog plivača homoseksualca od dva metra koji u plivanju gadno rasturava plivača bez ruku i nogu. Tako bi homoseksualci, jer bi se smatrali invalidima, mogli parkirati na mjesta rezervirana za invalide, imali bi prioritet pri čekanju u bankama i poštama, njihova djeca bi dobivala ekstra bodove za upis na željeni studij, itd... Zamišljam si naljepnicu za auto na kojoj je čovječuljak u kolicima koji umjesto puške ima nadignuti penis. Ustvari, na naljepnici su dva takva čovječuljka.
Ukoliko bi se netko žalio da homoseksualci nisu obični bolesnici te neka si sami financiraju liječenje jer su si sami krivi tada bi se isto moglo reći i za, na primjer, oboljele od raka grlića maternice ili raka pluća. Uz to, već vidim koliko bi se ljudi žalilo na troškove uzrokovane liječenjem homoseksualnosti, prvenstveno na sredstva koja ne bi išla za distrofičare, multiplu sklerozu, itd... Tada bi možda prestali smatrati homoseksualnost bolešću te bi bili jako sretni radi svakog gay pridea jer bi uvidjeli da se gay zajednica, za razliku od nekih drugih kategorija u društvu, na taj način želi upravo maknuti s proračuna.
Ipak postoji kvaka u cijeloj toj priči: ti ljudi koji misle da je homoseksualnost bolest ne misle da su homoseksualci bolesni nego da su upravo oni bolest. Bolest društva. Kod takvog organskog poimanja društva, društvo koje je kao neko biće koje ima život samo za sebe što je Hobbes nazvao Levijatanom, s laganom operacijom odstranjivanja takvih pojedinaca iz društva popravilo bi se društvo. Mnogi su tako nešto pokušali u povijesti s oskudnim rezultatom, ustvari, često upravo sa suprotnim rezultatom. Sama ideja društva ili države (još gore) kao nekog posebnog tijela dovodi često do takvih pojednostavljenih solucija koje dovode do velikih količina leševa. Zašto? Jer sutra netko drugi (nešto drugo) može postati bolest cijelog društva.
Ukoliko bi se netko žalio da homoseksualci nisu obični bolesnici te neka si sami financiraju liječenje jer su si sami krivi tada bi se isto moglo reći i za, na primjer, oboljele od raka grlića maternice ili raka pluća. Uz to, već vidim koliko bi se ljudi žalilo na troškove uzrokovane liječenjem homoseksualnosti, prvenstveno na sredstva koja ne bi išla za distrofičare, multiplu sklerozu, itd... Tada bi možda prestali smatrati homoseksualnost bolešću te bi bili jako sretni radi svakog gay pridea jer bi uvidjeli da se gay zajednica, za razliku od nekih drugih kategorija u društvu, na taj način želi upravo maknuti s proračuna.
Ipak postoji kvaka u cijeloj toj priči: ti ljudi koji misle da je homoseksualnost bolest ne misle da su homoseksualci bolesni nego da su upravo oni bolest. Bolest društva. Kod takvog organskog poimanja društva, društvo koje je kao neko biće koje ima život samo za sebe što je Hobbes nazvao Levijatanom, s laganom operacijom odstranjivanja takvih pojedinaca iz društva popravilo bi se društvo. Mnogi su tako nešto pokušali u povijesti s oskudnim rezultatom, ustvari, često upravo sa suprotnim rezultatom. Sama ideja društva ili države (još gore) kao nekog posebnog tijela dovodi često do takvih pojednostavljenih solucija koje dovode do velikih količina leševa. Zašto? Jer sutra netko drugi (nešto drugo) može postati bolest cijelog društva.
