Gledam malo povijest država na teritoriju na kojem živim i malo šire, odnosno, na teritoriju današnje Republike Hrvatske. Dakle, Republika Hrvatska je ove godine proslavila dvadesetu godinu neovisnosti/ postojanja (25. lipnja), odnosno devetnaestu ulaska u UN (22. svibnja).
Prije toga je bila Jugoslavija (SFRJ, FNRJ, itd...) od 1943. (negdje 1945., drugdje, kao u Puli, 1947. a negdje i kasnije) koja je, znači, trajala maksimalno 48 godina.
Prije Jugoslavije u nekim je dijelovima današnje RH postojala Nezavisna Država Hrvatska koja je trajala od 1941. do 1945., cijelih četiri godine.
Prije NDH na nekim dijelovima današnje RH bila je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. - 1929.), odnosno, Kraljevina Jugoslavija (1929. - 1941.). Ta je država postojala sveukupno 23 (dvadeset tri) godine.
Na području nekih drugih dijelova RH od 1918. do 1943. (ali može se reći 1946. ili kao republika 1947. i kasnije) postojala je Kraljevina Italija. Dakle, 25 (davadeset pet) godina do 1943.
Nekima nikad prežaljena Austrija, kasnije Austro-Ugarska trajala je od negdje 1813. do 1918. u različitim oblicima. Ako maksimaliziramo onda je to nekih 105 godina.
Ne bih išao dublje u prošlost jer je dovoljno ovo za argumentaciju. Naime, sve te države su slijednice jedna druge, ali je svaka uglavnom poništavala odluke druge i mijenjala sustav poprilično radikalno. Sad se ja pitam... Kako netko može misliti da se kredit na trideset godina može vratiti bez problema? Da podsjetim, taj kredit traje deset godina duže od današnje Republike Hrvatske, osamnaest godina manje od nekima neprežaljene Socijalističke Jugoslavije, dvadeset i četiri godine duže od NDH, pet godina duže od nekima mrske Italije, i ajde, sedamdesetak godina kraće od Austrije/ Austro-Ugarske. Kako netko može vjerovati u stabilnost jedne države na teritorijima na kojima država s kontinuitetom i stabilnošću u novije doba NIKAD nije postojala? Kakvo praznovjerje je navelo ljude na mišljenje da od ničega će se stvoriti nešto? Amerikancima je čak smiješno što
ovdje vozačke dozvole traju duže nego što države postoje.
Moje je mišljenje da dizanje kredita na trideset godina je bazirano ili na nevjerojatnoj domoljubnoj vjeri da će ova država, za razliku od svih do sada, uspjeti bolje, duže, jače iz ničega, ili da će u međuvremenu doći do nekakve revolucije i sve će se poništiti i da će na kraju ispasti pametni svi koji su iracionalno (tada bi postalo racionalno) dizali kredite a glupi oni koji su asketski živjeli u skladu sa svojim mogućnostima. Još više je čudna situacija kada svi jasno vide da trenutna država nema vlastitu valutu. Kuna se koristi samo kao monopoly money za kruh i mlijeko, sve ozbiljnije transakcije, krediti i cijene su vezane za euro, dolar ili CHF. A i prije je bilo sve vezano za njemačku marku, tako da se nitko ne može baš pozivati na neku bolju povijesnu situaciju. Ostaje kao hipoteza ili da su odlučili bez logike ili su računali na revoluciju ili nekakvu drugu radikalnu promjenu. Pogotovo kada već nakon 4-5 godina ljudi su u problemima s otplaćivanjem.
Promijene ipak dolazi. Radikalna. Ta promjena govori onima koji su asketski živjeli u skladu sa svojim mogućnostima "Vi ste budale jer niste digli kredit! Džaba vam bilo živjeti sa starcima, ne trošiti na luksuz kad ćemo to već mi riješiti ovima koji su trošili!". Dakle, država nas tjera na neodgovornost.
Neodgovornima je lako živjeti kao da su dio Zapada kojeg obično mrze ("rasprodati ćete zemlju strancima", "glupi amerikanci", "talijani pederi", "neću u EU", itd...), ali ne bi snosili posljedice koje imaju ti glupi EU/USA ekiparci. E sad, ne mislim da je problem što iako se žele isfurati kao ekipa na Zapadu ne rade dovoljno pa bi samo trebalo raditi malo više i sve bi bilo u redu. Problem je u tome što takve kredite je apsolutno nemoguće bilo vratiti ni pod onim uvjetima i da jednostavno ih nije trebalo dizati nego živjeti sa starcima, ne imati djecu i ne imati novi auto. To je trebalo biti tipično hrvatski/ balkanski - traditional. Druga solucija može biti ta da se ide živjeti na selo, imati više djece jer je to više ruku za obrađivanje zemlje i za dizanje kuće, i imati kuću u ciglama i živjeti u takvoj. To je isto traditional hrvatski. Ako se tako živjelo duže vrijeme kroz povijest, ako je baby boom generacija zasrala još u Jugoslaviji, jednostavno nema se tu šta razmišljat. Inače ta ista baby boom generacija u svijetu sad hrani mlade kojima su porasli apetiti...
Uglavnom, osjećam se glup za svaki put kad sam brojao pare da vidim koliko ću puta moći na kavu s ekipom, za sve one godine kad nisam imao za popit cugu u bircu (a to je do prije nekoliko godina), još manje platit turu, kad sam imao sveukupno manje od 1800 kn mjesečno u prosjeku a radio na 10 ugovora, kad sam sređivao jeftinu zabavu za one koji su dizali kredite (vođenje MP i slično), pa i aktivizam za njih, kao, svo vrijeme koje sam živio kod starog (i još živim, da ne mislite), itd... Mogao sam sasvim neodgovorno naći si neki hrvatski posao i dignuti kredit. Sad bi me drugi spašavali.
