Budućnost centra Pule, možda

Izašlo u Guardianu:
How Berlin is fighting back against growing anti-tourist feeling in the city

Sve još miriše na nju

Malo prije sam se iznenadio na Glas Istre koji danas slavi njušne doživljaje Istre. Tako je zamirisala Fažana, Umag je mirisao, a Oprtalj je u mirisu.
Svi ti istarski mirisi su me podsjetili na scenu s mirisima u legendarnom filmu I Fichissimi:

Red kulture red socijalizma

U današnjem Glasu Istre naslovnicu i dvije strane zauzima članak o deložaciji bespravno useljene romske obitelji u Vodnjanu. U opremi teksta na samoj naslovnici piše "Deložirani bez milosti."
U jučerašnjem broju izašao je članak o pretvaranju Kandlerove ulice u ulicu umjetnosti. U toj ulici žive socijalno ugrožene obitelji s puno djece, ima i bespravno useljenih stanova. Kad bude krenula gentrifikacija (evo i na srpskom pošto nema na hrvatskom), odnosno, kad se budu iseljavali sadašnji stanovnici iz Kandlerove radi transformacije iste u umjetničku ulicu, pa kad budemo svakodnevno čitali "Deložirani bez milosti", pitam se kako će na to reagirati kavijarska ljevica? Hoće li stati na stranu socijalno ugroženih i bespravno useljenih ili na stranu "umjetnosti i kulture"? Hoće li pokušati spojiti socijanu osjetljivost i umjetnost? S jedne strane bespravno useljeni stanovi, oronula fasada jer stanari nemaju para ju urediti i roba iz Turske po portunima, a s druge fancy galerije i art kafići. Živi bili pa vidjeli.

Sramota od filma

Prošle sam srijede bio pogledati Shame. Film je toliko loš da me ponukao napisati ovaj post (kao što ste mogli vidjeti dugo nisam ništa napisao). Osim što je priča razvučena, dijalozi su nikakvi i neuvjerljivi, kadrovi su dugački i bez veze, glumci su karikature, tematika je slična onoj Fight Cluba - kritika nekih "30-something" poluyuppiesa i njihovih ispraznih života. Fight Club je bio za malo šire mase i za malo manje "intelektualnu" ekipu, a ovaj je baš za intelektualce snobove. Kritika nekog IKEA namještaja, sterilnosti stanova, besmislenog seksa i hiperkonzumacije pornografije, ispraznog uredskog života, ispraznih obiteljskih ljudi, itd... U svemu tom čemeru pojavljuje se kao neka vrsta anđela spasa koji nikad neće doći cura u metrou koja se smiješi na putu do doma glavnom liku.
Mislim da je film super svim onim kvazi-ljevičarskim budalašima koji mantraju o nedaćama "neoliberalnog kapitalizma" (kako oni zovu državni socijalizam). Uglavnom, među najgore potrošenim 101 minuta, za ne vjerovati da na IMDB ima ocjenu 7.4. Valjda je ta neka klasa polu-ljevičara oduševljena s tim glupostima.
U filmu se nisam mogao poistovjetiti s likovima, nisam mogao ni prepoznati neke karaktere iz mojeg okruženja, ni negativne karakteristike drugih. Čini mi se da su likovi slagani kao i likovi iz pjesama Elementala koji nemaju nikakvo uporište u stvarnosti. To može zadiviti samo površne ljude, a sveukupno radi se zapravo o nekoj konzervativnoj kritici yuppiesa. Poruka mi je više u stilu "napusti sve materijalno i idi u samostan ili osnuj obitelj" nego "napusti kapitalistički sustav i osnuj punk band."

Kooptiranje i bezidejnost

Već neko vrijeme pratim fenomen neofašističih squatova u Italiji i njihovo djelovanje. Prilično zanimljiv fenomen. Taj pokret "fašista trećeg tisućljeća" kooptira sve što je moguće s ljevice, od squatiranja preko Che Guevare [više ovdje] do Uskoka. Da, Uskoke su uzeli - slavenske gusare koji su za Austriju terorizirali mletačke brodove.

Djelovanje organizacije Casa Pound [saznajte više ovdje, a otkud im ime ovdje] po mom je mišljenju poprilično zasjenilo ekstremnu ljevicu, pogotovo jer se bave humanitarnim radom od Kosova  pa sve do Tajlanda i Kenije. Trenutno pomažu žrtvama potresa u Emiliji Romagni. S druge strane ljevica je ostala gotovo bez glasa ili nema što reći, kampanje su im manje orijentirane prema ljudima a više prema prirodi kao na primjer s protestima protiv trase brzog vlaka u Val di Susa koji po mom mišljenju ne stvaraju nove adepte jer u krizi ekološke borbe ne izgledaju kao nešto "za narod" (dobro, nije samo ekologija u pitanju, ima malo i ekonomije. BTW, i CPI ima ekološku sekciju). Nekako mi se čini da je percepcija djelovanja neke angažirane ljevice, anarhista, sindikalaca poprilično vezana za neke "postindustrijske" teme i kulturu, tipa "treba nam prostor za neverbalni ples, za sviranje na čašama jogurta" [i CPI ima slične/ često kopirane programe], a kasnije i sami neki ljudi naprave u tim prostorima više štete od potresa. Rade se na ljevici i protunacionalističke kampanje, ali većina ljudi ne vidi neki osobiti smisao toga, pogotovo u krizi kada sve te "zajedno smo skupa" priče jače se primaju. Usput, neke kampanje anarhista su jako slične kampanjama ekstremne desnice.

Moja je pretpostavka da će se pokreti poput Casa Pound pojaviti i u Hrvatskoj u roku 3-4 godine. Situacija je slična kao na Zapadu, ljevica se obično bavi kulturom (umjetnošću općenito), puno manje društvenom solidarnošću i puno više ljevica zaziva jaku državu u smislu povećanja poreza, mogućnosti kažnjavanja, obrane od svega i svačega [vidjeti komentar u Jutarnjem Vuka Perišića "Hrvati su ovisni o majci Državi. Plaši ih se slobodnim tržištem, a oni se drže proračunskih skuta" od 30. 05. 2012.]. U Srbiji vjerojatno i prije jer njihov predstavnik boravi u Trstu. Uglavnom, prosječan čovjek će prije razumjeti diskurs ekipe iz Case Pound nego ljevičara koji daju impresiju kao da bi živjeli na državnom proračunu radeći stvari koje nikome ne trebaju ili promoviraju neke manjine u društvu koje se većini čine dokoličarske ili ekstremno partikularne (tipa gay pride).

Praznički snobovi

Čuo sam više puta u lijevim (ali i u tradicionalističkim desnim) krugovima kritiku Halloweena, Majčinog dana, Valentinovog i drugih svetkovina/ blagdana ili kako već ih zvati, kao tvorevine Zapada, proizvodi amerikaniczacije, itd... Ne mogu se sjetiti jesam li čuo iste primjedbe za obljetnice također američkih događaja i američkog podrijetla kao što su Praznik rada ili Međunarodni dan žena... Due pesi due misure.

Opasna vremena

Još u prosincu 2011. u Italiji dogodio se jedan incident nakon što je jedna mlada cura optužila Rome za silovanje a ustvari imala je prvi snošaj s dečkom. Cura se bojala reakcije obitelji. Naime, u njenoj obitelji nevinost je vrijednost, radi te vrijednosti navijači su napali romski kamp i protjerali Rome. Na svu sreću nije bilo mrtvih jer su Romi saznali za napad tako da su pobjegli pred razjarenom ruljom.
Zatim, prije tjedan dana jedan Rom je ubio jednog navijača u Pescari pa su navijači za odmazdu otišli otjerati Rome iz grada.
U Hrvatskoj nije različito. U Škabrnji su otjerali Rome bez ikakvog izmišljenog ili pravog incidenta. Još gore je to što su ti ljudi iz Škabrnje probali kako je biti tjeran zato što nisi "prave" nacionalnosti a sada su oni ti koji tjeraju.
Uz sve to, često čujem kako je bjelodano da židovski lobby drži sve u svijetu, od ekonomije do kulture. I to od obrazovanih ljudi. Vidjet ćemo kako će sve to završiti.

Točno prije pet godina...

Bio je ponedjeljak. Odlučio sam da je najbolje staviti ključ u vrata hacklaba. Bio sam totalno razočaran u taj neki "aktivistički" đir, nevladin sektor i slične stvari. Tad sam se pomalo povukao iz svega toga. Sad nakon pet godina je možda vrijeme za povratak, ali na sasvim drugačiji način....