četvrtak, 28. veljače 2013.

Krivo sam predvidio

Totalno sam krivo predvidio ishod izbora u Italiji. Na kraju je u Laziju postotak CasaPound bio jako, ali jako slab. Razlika nije u desetak tisuća glasova, nego u milijun i više stotina glasova. Valjda mi je izgledalo da su stalno na tv i na radiju. Ustvari, da je stalno taj jedan kandidat. Sad više ni ne stavlja nove informacije na web. Mislim da je gadan šok kad se ne prođe na izborima, kod nas je tako Cuccurin nestao.
Eto, kandidat dobio dvadesetak tisuća glasova, dovoljno ljudi da ti se čini kao da "svi" žele glasati za tebe. Da te samo pet tisuća ljudi potapša po ramenu dobio bi osjećaj da su "svi živi za tebe." Sličan je slučaj i s izlascima. Uvijek mislimo kako svi idu vani vikendom, ali na kraju ipak je to manjina u cijeloj populaciji jednog grada.
Ono što se može naučiti: treba uvijek imati na umu da postoji jedna tiha većina koja u demokracijama vodi kolo. Glasne manjine dolaze na vidjelo u kriznim, revolucionarnim trenucima. To se desilo u Italiji na razni države s Grillom.
Da ne bude da sam baš sve fulao, ipak crowdfunding je dobar dio business plana. Evo, na taj način financiran film dobio je Oscara.

petak, 22. veljače 2013.

Predviđanje za talijanske izbore

Ne znam tko će točno pobijediti i jako mi je teško to predvidjeti, ali sam uvjeren da će Casa Pound dobiti nekoliko zastupnika, a u Laziju će biti jaki. Mislim da će prikupiti tonu glasova nezadovoljnika i socijalista s ekstremne desnice i ljevice (ne one ekstremne). Kandidat za guvernera Lazija Di Stefano ima odličnu populističku socijalističku retoriku, ima čak i rješenja, a kritičarima kaže direktno da je fašist trećeg tisućljeća. Mislim da si ekstremna ljevica jede ruke. Vidjet ćemo sve već sljedećeg utorka.

utorak, 12. veljače 2013.

Slobodno tržište, poduzetništvo i arhitekti

Arhitekti među rijetkima u Hrvatskoj pokazuju snagu slobodnog tržišta i poduzetništva, a drugi bi se trebali ugledati na njih. Meni je super što su napravili oni meni geografski bliži. Grupica arhitekata osnovala je zadrugu putem koje mogu zaposliti manje ljudi, spustiti troškove i tako biti konkurentniji na tržištu. Tako njihove riječi prenosi i ovaj članak: "zadružno poduzetništvo potiče samozapošljavanje i jača konkurentnost pojedinca potičući uz to i horizontalnu razmjenu znanja i vještina."
Korisnicima usluga i proizvoda je tako i niža cijena baš radi tržišnog natjecanja.
U ovom intervjuu član zadruge lijepo objašnjava kako ih je ekonomska isplativost takvog djelovanja privukla:

Kako se sve vrti oko para, zanima me kako se to financiralo i zašto bi netko birao zadrugu, a ne neki jednostavni d.o.o. koji je moguće jeftino otvoriti po novim zakonima? Pa lova je i presudila da se ide u ovakav oblik jer nismo imali love da svatko za sebe kupuje aparate ili samostalno plaća računovodstvo. Shvatili smo da nam treba logistički centar, servis – a to je sada zadruga – gdje će svatko izdvajati određen postotak od posla koji obavlja. To se dogovara kroz skupštinu s ostalim zadrugarima. Tu se vodi računa koliko novca ostaje za pokrivanje troškova režija, računovodstva i slično, a umjesto da jedan plaća, plaćamo svi. A usluge, prostor i uređaje, od printera do strojeva za izradu maketa, koristimo svi. To je jeftinije. Nitko od nas nije vlasnik. Tako da ako netko ima ambiciju biti vlasnik, gazda ili baja, onda mu je malo teže. Ali ako nema, ovo je pragmatično i puno isplativije.

Dakle, ušteda na strojvima i računovodstvu, te na ljudstvu radi toga.
Inače ovakav model zadruge je zamislio Friedrich Wilhelm Raiffeisen, a danas vidimo gdje je Reiffeisen banka.
Još jedan svježiji primjer s drugim pulskim arhitektima je primjer Urbisa 72 gdje su zaposlenici zakupili tvrtku putem nove tvrtke (Urbis) od dioničara kojima će plaćati prosjek godišnjih dividendi. Ekstra zaradu moći će si zadržati.
Slobodno tržište, poduzetništvo i kapitalizam nisu neki bauk kako se to danas želi predstaviti u medijima s lijeve i desne strane. U takvom sustavu ljudi dolaze do kreativnih ideja kako zarađivati, a na taj način mogu biti, ukoliko to žele, veći donatori, socijalisti i što god u slobodno vrijeme. Istovremeno nisu na teret nikome u društvu.

nedjelja, 10. veljače 2013.

Vrati mi sve što ti nisam uništio!

Čitam jučer u Jutarnjem da bi Italija trebala vratiti arheološko blago odnijeto u Trst pa Veneciju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Znači, Tito naručuje bombardiranje kod Saveznika, ovi unište 80% grada, ubiju oko 4000 ljudi, unište i dio eksponata, a sve ono što se uspjelo spasiti i očuvati svih ovih godina treba vratiti?! Kome?
Ono što se događa je da hrvatski turizam je baziran na ostavštinama Rima, Venecije i Italije. Za spomenike vezane za Mletačku Republiku talijanska regija Veneto ima zakon kojim je regulirano financiranje obnove i održavanja tih spomenika. Izgleda da sve to nije dovoljno.
Danas je i Dan sjećanja...

Pratitelji

Arhiva bloga