U utorak sam bio u kinu pogledati dokumentarac Goli otok Darka Bavoljaka, a dan prije na predstavljanju knjige o OZN-i Williama Klingera. Malo putovanje u jugoslavensku prošlost. Ono što mi je najviše zapelo za uho je izjava Jove Kapičića, generala i jednog od osnivača UDB-e, o zatvorenicima Golog otoka. On je izjavio kako su oni koji su završili na Golom otoku (parafraziram) bili izdali domovinu - Das Vaterland (u tom smislu, nije tako rekao) - a to je gore od krađe ili drugih oblika kriminala. Dakle, komunisti koji su slijedili politiku informbiroa, odnosno SSSR-a, odnosno Staljina, bili bi internirani na Golom otoku radi preodgoja. Tamo su završavali bez sudske osude, smatrali su da se radilo o prekršaju, kako je Kapičić rekao. Slično je bilo i u Italiji za vrijeme fašizma gdje se takva "osuda" zvala confino, a sastojala se je od nekoliko godina preodgoja, također često na otocima.
Što se da zaključiti iz svega toga? U SFRJ metode preodgoja su bile iste kao kod talijanskih fašista, komuniste internacionaliste (takvi bi trebali biti po prirodi te politčke doktrine) se osuđivalo jer nisu za domovinu (nisu nacionalisti), SFRJ se držala socijalizma više od komunizma (to i Kapičić kaže u dokumentarcu), imali su OZN koja je imala iste funkcije kao njemački SS (ili možda bolje Gestapo), a OZN je nastala iz Prve proleterske brigade koja je imala istu funkciju i sličan ustroj kao Waffen-SS. Postoji tu i još drugih sličnosti, kao npr. pioniri koji su bili slični Hitlerjugendu.
Po svemu sudeći SFRJ je bila nacionalsocijalistička država, ali s jednim problemom: bilo je poprilično teško stvoriti novu jugoslavensku naciju. Zato su se možda i odlučili za federalizam, no na kraju su se razni mali nacionalsocijalisti raspali. Ipak ne mogu svi biti šefovi u takvom ustroju - svaki wannabe vođa je trebao svoju državu. Iz toga su se izrodile druge države koje su više podsjećale na nacionalsocijalističke tvorevine nego na tržišne demokracije. U svim tim državama više se je radilo na nation-buildingu nego na otvaranju tržišta. Konkretno, u Hrvatskoj se više radilo na otvaranju raznih studija povijesti, hrvatskog jezika, ili čak cijelih Hrvatskih studija nego na "privatizaciji" (koja je napravljena ofrlje) i otvaranju tržišta.
Moja generacija je očekivala tržišnu ekonomiju, odnosno, sve ono što bi viđali na talijanskim televizijama ili na odlascima u Trst, ali umjesto toga su dobili nešto slično nacionalsocijalizmu i rat. Pretpostavljam da tamo negdje na kontinentu gdje nisu primali tv signale stranih zapadnih televizija i gdje nisu dolazili turisti da im je ta kvazi-promjena bila super, konačno su mogli stvoriti neki svoj identitet. Onako, jasno i nedvosmisleno, baš kako treba nekim ljudima. Nama na okupiranim teritorijima i nije trebao takav identitet. Mladi su prirodno i za vrijeme SFRJ stvarali tržište mimo službene doktrine, bilo to vezano za razmjenu klikera, dijelove motora, švercanje stvari iz Trsta, itd... Kao uostalom i poljaci, koji su također unatoč restrikcijama postali poduzetnici i znali kako namaknuti devize preprodavajući stvari po kampovima (kako nisu mogli izlaziti iz Poljske s puno para, pokupovali bi u Poljskoj svašta, od kamp opreme preko alata do elektronike, i prodavali bi to za njemačke marke i druge valute po kampovima na obali). Nakon razočaranja s promjenama koje to i nisu baš bile, neki su počeli misliti da je prijašnja varijanta nacionalsocijalizma bila bolja. Nekako više po onoj "Bolje vrag kojeg poznajem, nego anđeo kojeg ne poznajem" (samo i drugi nije bio baš anđeo).
Dan danas većina ljudi ne shvaća kako ti razni socijalizmi i kolektivizmi su običan put u ropstvo.
