Kad je nacional... otkrio socijalizam...

Čini se istinitim da prije dvadesetak godina ljudi nisu htjeli preći s državne planske ekonomije na tržišnu ekonomiju. Zapravo su htjeli samo čišću etničku državu - i dalje pod socijalizmom. Ustvari, niti ne pod "čistim" lijevim socijalizmom, više pod cronyizmom ili čak korporativizmom (tada je Canjuga i pričao o stališima). Odnosno, htjeli su nacionalnu državu u kojoj će se moći igrati poduzetnika, ali s jakom državom koja će spašavati posrnule kockare. I to su i dobili.

Ako ćemo malo koristiti BS Cultural Studies onda možemo interpretirati cijelu situaciju kroz Montažstroj. Tako oni pišu:

"U ratnu jesen 1991. godine, MONTAЖ$TROJ se bezrezervno stavio u službu domovine. Rezultat je vrhunska domoljubna umjetnost u vidu glazbenog video spota. CROATIA IN FLAME je otvorena reakcija na prijeteću društvenu situaciju u kojoj skupina mladih umjetnika koristi medije kako bi doprinijela međunarodnom priznanju svoje domovine."

U Laibachovskoj maniri dali su obol stvaranju samostalne i "čišće" Hrvatske (popis 1991. Hrvati: 78.10%, popis 2011. Hrvati: 90.42%) i to su uspjeli.

U 2014. slijedi razočaranje. Samo domoljublje nije dovoljno. Unatoč domoljublju neki zarađuju više, drugi manje a treba im više... U takvoj situaciji najbolje je ići u default kao 1945. Uzeti svima sve i "pravedno" preraspodijeliti. Počinje okretanje na komunizam jer

"25 godina nakon svog osnutka, MONTAЖ$TROJ predstavlja dekonstruirani retro-chic upakiran u suvremene pop trendove. Glazbeni video KOMUNIZAM ne govori o prošlosti već o željama za pravednijim društvom. Inspiracija ovoga glazbenog proizlazi iz ideja o budućnosti koje tek čekaju svoje ostvarenje. Došlo je vrijeme razmišljanja o potpuno novoj eri."

Zanimljivo je da je kod nacional-socijalista često omalovažavanje "malog čovjeka" koji "nije za akciju", koji "se buni po kavama", itd... Tako ovi uzimaju za naslov projekta grafit "A gdje je revolucija, stoko?", što mene jako podsjeća na Tuđmanovu "stoku sitnog zuba", iz vremena zagrebačke krize, koja je različita od "rasnih konja". Ustvari, najbolje je staviti cijeli Tuđmanov citat:

"Što znači to da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To je kao da vam jedan seljak kaže da ima na svom dvoru 60 komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to kokoši ili guske? Gdje će svaki razborit seljak i čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava, više vrijedi negoli čitavo takvo jato."

U svakom slučaju, prezir masa nije nova stvar kod intelektualaca.

Muzil, državno centralno planiranje, "logika tržišta", ortački kapitalizam, itd...

U "regiji" se obično miješa pojam tržišta i crony kapitalizma, a često se, iz nekog čudnog razloga, državno planiranje smatra kapitalizmom.

Tako je prije par dana na prezentaciji inicijative za stvaranje poduzetničkog inkubatora (ovdje ima malo više o tome) rečeno da, parafraziram, kad se uvidjelo da "logika tržišta" ne funkcionira u slučaju Muzila predstavnici jedne privatne profitne organizacije i jedne privatne neprofitne organizacije su se odlučili na reakciju i iz tog razloga su napravili studiju i projekt vezan za stvaranje startup inkubatora na Muzilu - Muzil Starter. Na stranu što možda prostor neće funkcionirati, po meni je to hvalevrijedna inicijativa uvođenja poduzetništva i tržišta na prostor koji je u čitavoj novijoj povijesti bio državni. To je i dobar model koji može dovesti do privatizacije tog prostora.

Naime, kao što sam već napisao, Muzil je uvijek bio proizvod centralnog planiranja i talac "vizija" centralnih planera. S tržištem nije nikad imao veze. Austrija, kasnije Austro-Ugarska, je imala velike planove o svjetskoj vojnoj sili, pa ju je jedan crni labud skresao, a nama su ostali hektari zemlje s kojima ne znamo što bi ni dan danas. Italija je gradila stoljetno carstvo i planirala tko zna kakvu budućnost i opet ju je crni labud skresao. Jugoslavija je nastavila u revijalnom tonu i završila je kako je završila. Hrvatska je radila velike planove s Brijuni rivijerom (tvrtkom u vlasništvu države i Istarske županije) tako da sada nakon više od deset godina postojanja ta tvrtka ima još manje smisla i nikad nije zaživjela. Dakle, kod Muzila nikad, ali baš nikad, u zadnjih 200 godina nije bilo "logike tržišta", ali je bilo masu ortačkog kapitalizma, imperijalizma, centralnog planiranja, ultra-jake države... Uglavnom, sve vezano za jaku centraliziranu državnu vlast - za nelogičnost državne intervencije. Sad konačno postoje ideje o privatizaciji, barem minimalnoj, i o privatnom poduzetništvu.

Ideologija kod ljudi stvara sljepilo. Tako u nekim krugovima teško se može proći a da se ne spomene "neoliberlani kapitalizam", naravno, u negativnom kontekstu i bez ikakvog smisla (kao kad se u Italiji kaže Piove, governo ladro). Najčešće sasvim izvan konteksta (čak sam od ljevičarskih aktivista čuo kako ih to gadno živcira). Tako je isto s tim "tržištem" kojeg ta ista ekipica koja bez smisla koristi "neoliberalni kapitalizam" želi "savršenim" ili ga smatra lošim.

Tako se često koristi i koncept "socijalnog poduzetništva", s kojim se valjda misli da samo poduzetništvo je u biti asocijalno i zlo. Ili je valjda razlika između poduzetništva i "socijalnog poduzetništva" ta da "socijalno poduzetništvo" samo po sebi ne stvara profit nego treba biti financirano od otetih novaca onom "običnom", "zlom" poduzetništvu (zanimljivo je da se to otimanje, odnosno prinuđeno davanje, smatra solidarnošću. Ne znam tko je u tom odnosu solidaran s kime). Poduzetništvo je poduzetništvo. Ne može se neuspješno poduzetništvo smatrati socijalnim ili uspješno poduzetništvo zlim.

Koža u igri

Neki dan sam u razgovoru s prijateljima došao na temu obrazovanja i truda u nekim tehničkim školama oko animiranja i osposobljavanja učenika (skraćujem priču da ne pišem konkretno o događajima). Naime, predstavljen mi je primjer dobre prakse rada s učenicima na projektima u kojima učenici sami stvaraju neke tehničke predmete, glume firme, itd... Moja je teza da je to jako lijepo i sigurno zabavno za učenike, ali da nema baš nekog utjecaja na poboljšanje stanja u ekonomiji neke zemlje.

Prije svega, rad s mladima na razvijanju njihove inventivnosti i inzistiranje na praktičnom radu nije neka novost. U SFRJ se to radilo od samog nastanka te zemlje unutar sustava "Tehnike i sporta", kasnije "Narodne tehnike - Saveza za tehnički odgoj." U Puli, ali i u drugim mjestima, tu je funkciju naslijedila Zajednica tehničke kulture, a ciljevi nastajanja Narodne tehnike dobro su sažeti na stranicama Zajednice tehničke kulture Grada Varaždina:

Svaki rat, osim što omogućuje da do izražaja dođu sve  najniže ljudske pobude, uvjetuje i napredak znanosti, posebno što se tiče tehničkih znanosti. U svezi toga nakon završetka II. svjetskog rata sve su države, pa tako i tada formirana Jugoslavija, posvetile pažnju  tehnici i tehničkoj kulturi, što znači  što masovnijoj pripremi građana na ovladavanje tada dostupnim tehničkim aktivnostima. Očito je da je II. svjetski rat  ostavio poruku da se borbe dobivaju u zraku (zrakoplovstvo), na zemlji (prometna tehnika), na  i ispod vode (brodarstvo), brzim vezama (radiotehnika), informacijama i propagandom (fotografija) i tome slično. Prema tome počele su se razvijati "savezne" organizacije tehnike Jugoslavije koje su trebale biti u službi države.

Godine 1946. pri Fiskulturnom savezu Jugoslavije formirana je Komisija „Tehnika i sport“ sa zadatkom da ujedinjava postojeće i formira nove klubove i organizacije za opće tehničko obrazovanje. Dvije godine kasnije Komisija „Tehnika i sport“ izdvojena je iz Fiskulturnog saveza, nakon čega je formirana samostalna društvena organizacija pod nazivom „Narodna tehnika Jugoslavije“. Ubrzo su se masovno osnivale organizacije i klubovi na nivou Hrvatske i u mnogim gradovima i općinama.

Ljudi koji su imali kontakte s takvim sustavima ili su bili polaznici takvih edukacija imaju sjećanja na to kao na nešto iznimno pozitivno što se treba kopirati, podržavati itd... Danas vjerojatno ne vide djelovanje tih organizacija kao pripremu za rat (zrakoplovstvo, prometna tehnika, brodarstvo, radiotehnika, fotografija, itd...), nego više kao djelovanje za privredni rast. Ali, kao što masovna indoktrinacija i tehničko osposobljavanje nisu spriječili raspad prijašnje zemlje ili pomogli ekonomski rast iste, tako ni ove nove organizacije same po sebi ne mogu biti pokretač privrede. Možemo raspravljati o tome koliko su važni tehničari (osobno mislim da jesu), ali ipak je najvažnije poduzetništvo. Važno je da postoje ljudi bilo kakvog obrazovanja koji su spremni staviti svoju kožu u igru - skin in the game - odnosno, da su spremni gadno popušiti, kao i profitirati ukoliko uspiju.

Planiranje se u više navrata pokazalo neučinkovito, kao i samo predviđanje budućih događaja. Mnogi misle da je to (bilo) tako zbog nerazvijenosti tehničkih pomagala za predviđanje, itd... A danas kad je informatika tako razvijena, kad imamo "big data", sad možemo i točnije planirati. Mislim da to nije istina jer je stvarnost puno kompleksnija, varijable su beskonačne, a i sami razlozi planiranja su pod utjecajem trenutnih ideologija. Poduzetnici su tijekom povijesti radili metodom pokušaja i pogrešaka, mnogi su sve spušili (većina), neki drugi (manjina) su uspjeli. Vjerujem da su mnogi pokušali simulirati nekakvo djelovanje i ishode tako da budu što bliži stvarnosti, ali to nikad nije stvarnost (zanimljiva i dobra priča o tome je ova). Današnja ideologija je bazirana na simulaciji i edukaciji, pa tako imamo, na primjer, studentske konzultantske tvrtke, dakle, tvrtke koje vode ljudi koji ne samo da nemaju skin-in-the-game, nego ni iskustva. Naravno, to sve može "funkcionirati" u zatvorenom sustavu javnih sredstava (EU fondovi, fondovi ministarstava, državnih i županijskih zaklada, itd...), ali izvan toga baš i ne, a ti fondovi neće moći postojati zauvijek. Takvo djelovanje daje privid uspješnosti, poduzetnosti, itd... pa se onda svi čudimo kad ulete velike krize. Ako imamo bankare koji ne odgovaraju svojom kožom, ako imamo konzultante koji ne odgovaraju svojom kožom, ako imamo komisije unutar zaklada i drugih organizacija koje redistribuiraju javni novac za projekte koje ne odgovaraju svojom kožom... Teško je da neće biti kriza, propasti, većih rizika jer... nitko ne odgovara svojom kožom.

To se događa i u svakodnevnom životu u drugim sferama. Npr., neka osoba "zna" točno što bi trebalo napraviti što se politike i ekonomije tiče za poboljšati situaciju u društvu, smatra političare budalašima, ali se nikad ne kandidira. Ili neki mladić "zna" točno kako savjetovati prijatelja za "ulet" nekoj curi, ali kad baš on mora uletiti baš ne misli da je sve tako jednostavno.

Cijela ova priča ima i uporište u matematici. Naime, Nassim Nicholas Taleb (autor Crnog labuda) i Constantine Sandis imaju radni članak o tome (još jedna verzija).

Za kraj, mislim da je u redu citirati Taleba, odnosno, njegov hvalospjev poduzetnicima iz njegove knjige Antifragile koji bi trebao biti recitiran na fiktivni Nacionalni dan poduzetnika:

Most of you will fail, disrespected, impoverished, but we are grateful for the risks you are taking and the sacrifices you are making for the sake of the economic growth of the planet and pulling others out of poverty. You are the source of our antifragility. Our nation thanks you.

EDIT: U međuvremenu sam slučajno naišao na ovo: Public Schools Kill Entrepreneurship: Why? And How?

Za dan grada Pule

Nakon 15. 9. 1947. godine u Puli je ostalo nekih tri tisuće stanovnika, odnosno, preko 90% (da, devedeset posto) stanovništva je ubijeno, protjerano ili su sami otišli pod terorom. Za naglasiti je da veliki broj tih ljudi nisu bili ni talijani, a kamoli fašisti. Ti su ljudi morali ostaviti sve nekretnine, a od pokretnina mogli su uzeti maksimalno 500 kg stvari od kojih su mnoge ostale u Magazinu 18 u staroj luci u Trstu (o tome sad postoji i kontroverzna monodrama). Dakle, treba zamisliti nešto u najmanju ruku slično Vukovaru ili još gore (zamislite samo da park grada Graza nije bio park nego kvart, itd...). Ukratko, stanovnici Pule su bili toliko sretni s oslobođenjem da ih je preko 90% otišlo u roku dvije godine. Odlazak je trajao dvije godine jer u te dvije godine nakon 5. 5. 1945. grad nisu držali jugoslaveni nego saveznici. Čim su došli jugoslaveni trajalo je sve par dana.

Spominjem taj valjda poznati i tragični dio povijesti Pule jer sam danas vidio ovu sliku oslobođenja Pule od Wehrmachta, ali i od više od 90% građana:

Sliku je iskoristio jedan od organizatora za poziv na Forum u četvrtak za protestirati da se ništa ne napravi na Muzilu. Nekako mi se čini da se poziva na nasilje slično onome koje je uzrokovalo pražnjenje grada. Možda je to kao neka simbolika da se treba riješiti fašista? Nacista? Kao i onda, njih nema u ovoj priči. Možda ništa nisam skužio kako treba, možda nitko ne poziva na nasilje, a kad ono izađe druga slika:

Radi se o omotu tematskog broja Fantoma slobode na kojoj je slika stancil grafita poznatog autora koji je prije par godina osvanuo u Puli i valjda se također tako pozivalo na nasilje, odnosno, ubojstva političara, policajaca ili koga već. Naime, stancil je baziran na slici na kojoj se nalazi Giuseppe Memeo kako puca po policiji, a sama ta slika je emblematična za talijanske Olovne godine.

E sad, traže li ti ljudi krvoproliće? Jesu li oni spremni pucati? Treba li to netko drugi pod utjecajem njihove propagande? Ne vjerujem, to je više neki hipsterski revolt ili onaj, kako ih Turbonegro zovu, Hobbit Motherfuckersa (Ethnic hair styles/ Sloppy male hippies/ Retro punks/ People with thick glasses/ Glorifying serial killers/ Hobbit motherfuckers/ No guts, no glory/ No riot).

S druge strane, počelo se je ismijavati prosječne građane. Prosječni građani su valjda ti koji nisu svjesni svoje pozicije, pa zato više vole osvijetljene dizalice nego proteste:

 (Također jedan od jučerašnjih mema). Ti isti valjda više vole narodnjake od rock'n'rolla, itd... Sva sreća da postoje prosvjetljeni koji mogu voditi tu, kako ih je i Tuđman nazvao, "stoku sitnog zuba." (napominjem da je ovo zadnje sarkazam, čisto da "neosviješteni" ne shvate krivo).
Sad mi je palo na pamet da su mogli iskoristiti atentat jugoslavenskih agenata na Vergarolli. Kao, "Ako ćete graditi golf igralište na Muzilu djeca će vam ovako završiti." (Raznesena s oko 9 tona eksploziva u ime Jugoslavije).

Ili još bolje, napraviti stancil s ovom slikom:

I ispod tekst: "Pula traži novi masakr uglavnom žena i djece."

"Mikrofašizam" ušao u redovitu upotrebu

Na Facebooku je još u listopadu 2013. otvorena grupa Hrvatska Istra koja je opisana kao "Hrvati i ostali narodi Istarske županije zajedno protiv širenja mikrofašizma i lokalnog nacionalizma u našoj hrvatskoj Istri." Pošto je grupa otvorena prije predavanja o mikrofašizmu kojeg sam komentirao ranije na ovim stranicama ne znam jesu li admini grupe već tad stavili gore navedeni opis ili su ga stavili nakon predavanja o "mikrofašizmu." Diskurs jako podsjeća na navedeno predavanje, samo je sadržaj grupe (krajnje) desno orijentiran, odnosno, nacionalistički orijentiran. Ne vjerujem da je predavaču bila namjera inspirirati nacionalističke grupe, ali činjenica je da je kasnije u tekstu koji je bio baza predavanju izbačen mutni termin "mikrofašizam." Bilo kako bilo, sad će taj termin biti korišten dalje u takvom nacionalističkom i centralističkom kontekstu.