Jučer sam bio do Svetog Lovreča vidjeti kako izgleda konstrukcija nove tradicije živih jaslica. Sam gradić je zanimljiv jer je imao sve predispozicije postati velikim gradom, ali je negdje nešto zapelo. Vidi se da je Venecija imala velike planove za taj grad, postavila ga je bila i za vojno-politički centar u jednom dijelu povijesti. Po samom mjestu može se vidjeti i veličina Presvijetle Mletačke Republike, zemlje koja nije imala službeni jezik, za vrijeme koje nacije nisu postojale, a u njoj narodnosne razlike nisu bile važne. U njoj je postojala prilično velika društvena mobilnost, čak i za današnje prilike. Došljaci, koloni, iz Bosne, Dalmacije, Grčke, itd... mogli su u Istri radom i trudom zaraditi i doći do visokih karika. Lakše im je bilo i zato jer su dobivali privatni posjed i ne bi trebali plaćati nikakav porez dvadesetak godina.
Nije bilo ni policije, ekipa se je uglavnom sama branila. Skoro pa libertarijanski raj.
Tako u upravi Svetog Lovreča u drugoj polovici 17. stoljeća bili su jedan Albanac i jedan Srbin. Domeneco Dranzi iz Skadra (ALBANESE DE SCVTARI), bio je kapetan.
Ne vjerujem da se je jedan smatrao Albancem, a drugi Srbinom, ali danas bi tako ispalo. Zakopani su jedan i drugi ispred bazilike Sv. Martina kao važni ljudi za mjesto. Problem je došao nekih stoljeće i pol do dva nakon njihova života, kad su razne socijalističke ideje, kao one nacionalističke, dobile sve više maha. Taj nacionalizam, etničko "buđenje", odnosno, marksističko pretvaranje iz "klase po sebi" u "klasu za sebe", imao je isti učinak kao što ima ideologija ISIS-a danas u Parizu i Londonu, gdje na nju padaju djeca imigranata koja baš zato jer su tamo žive bolje nego njihovi preci ikada u povijesti.
