petak, 23. prosinca 2016.

40 gitara i propast kulture

Prošli četvrtak i petak u Inatu je igrala predstava “Anarhija” Društva Dr Alonso u kojoj je 40 gitara čekalo gledatelje koji su mogli raditi s njima valjda bilo što. Bio sam u četvrtak, dan koji je popratio Glas Istre. Ispalo je da je publika bila preloša za predstavu. Angeleski je lijepo etnografski opisao što se događalo, točno tako sam i ja doživio tu predstavu.
No teško je reći je li “publika pala na ispitu”, tehnika ili kompletan koncept predstave. Što bi se drugo moglo očekivati kad se u “rokerskom gradu” publici daju u ruke gitare uključene u upaljeno pojačalo od 15W s boostom bez ikakvih instrukcija? Kao da to nije bilo dovoljno, razglas je bio preslab za nadglasavanje 40 gitara. Sigurno je djelomično stvar i u egu posjetitelja, njihovom kulturnom kapitalu, itd… Ali ponekad i sami umjetnici se trebaju zapitati što, kako i za koga rade.
OK, možda je pulska publika zadnjih desetljeća izgubila ukus, neki osjećaj za estetiku, nema dovoljnog znanja… Ukratko, nema dovoljno već spomenutog kulturnog kapitala. Zašto je to tako? Je li to nova pojava? Je li situacija sve gora iako je pristup informacijama sve lakši i sve veći? Moje je mišljenje da je nekad sigurno bilo manje ljudi koji su razumjeli kulturu u humanističkom smislu općenito, ali ono malo ljudi koji su razumjeli razumjeli su puno bolje ono što se događa i kako sve to skupa funkcionira. Odnosno, nekad su kužeri bili pravi kužeri, a danas su kužeri “kužeri”, ekipa koja misli da bez beda bilo tko i bilo kako se može baviti umjetnošću. Stihijskom “demokratizacijom” kulture zapravo se stvorilo krdo youtube kužera, dakle, ljudi koji misle da eto, malo pogledaju par youtube tutoriala i sad su umjetnici (učenje s youtubea nije loše samo po sebi). Svjetovi umjetnosti su puno kompleksnija stvar (o tome više u jednom budućem tekstu). Da je uvijek bilo problema u kulturi u Puli možemo vidjeti i u knjizi Albina Crnoborija Protiv kulturnih feuda, i to uvijek istih. Razlika je samo u kvaliteti djelatnika.
Jedna zanimljiva anegdota od prošle nedjelje (18. 12. 2016.) može biti zanimljiv pokazatelj kako je sve pomalo degradirano. Zvao me je prijatelj čisto ovako, da se malo čujemo, govori mi kako je prošao kroz Titov park i vidio je da se sve sprema za koncert koji je bio navečer. Opisuje mi smjer postavljanja bine, kako mu se mjesto čini ovako ili onako, ali i to da nije siguran je li dio programa uređen od strane Visualije. Naime, vidio je soba od led dioda i nije bio siguran radi li se o dekoraciji za advent ili o umjetničkoj instalaciji (spoiler: radi se o gradskoj dekoraciji). Možda je moj prijatelj laik po tom pitanju, ali Ministarstvo kulture, zapravo kulturno vijeće, je uočilo sličan problem s umjetničkim momentom i odlučilo je ne dati potporu za nešto što smatraju tehničkom kulturom i što se teško razlikuje od obične dekoracije. Misle da se radi više o nečemu sličnome modelarstvu, elektro-pionir forama, lego kockama i sličnome. Teško je pričati o umjetnosti kad nema nekog koncepta i inovativnog momenta. Takve stvari služe više za zabavu turista, kao, na primjer, vatromet ili žongliranje slastičara s kuglicama sladoleda. Zato je logično da takve stvari više financiraju Grad i turistička zajednica. Slični projekti su Pula Superiorum i Istria Inspirit, lagani trash za turiste. Super je da ti događaji privuku ljude na ulice, ali to je folk art u Beckerovom smislu (ovdje ima još toga), dok oni koji to rade misle za sebe ili bi htjeli da su odmetnici (Mavericks). Dekoracije u gradu će sigurno postojati, zabava za turiste mora postojati, samo je stvar kakav će estetski dojam dati. Na primjer, u Italiji postoje, ili su postojale, srednje strukovne škole za uređenje trgovinskih izloga. Nekako je za očekivati da izlozi budu lijepi, sigurno postoji način da budu ljepši, ali taj neki uređeni izlog nije umjetničko djelo.
Možda je potreban još koji primjer za još malo pojasniti cijelu priču. Zamislimo osobu koja je gladna i koja prosi na ulici, bi li ta osoba proglasila tu svoju radnju umjetničkim performansom? Teško. No ista radnja s konceptom koji dolazi iz nekog svijeta umjetnosti može biti umjetnički performans.
Po mojoj procjeni situacija se neće mijenjati još najmanje deset godina. Odnosno, sve dok ne dođu novi ljudi koji neće imati kontakata sa starim znancima sa scene. Treba se promijeniti cijela paradigma, cijeli način djelovanja i poimanja tog djelovanja. Pretpostavljam da će se to dogoditi kad budu došli neki novi ljudi kojima cilj neće biti preživljavanje na javnim sredstvima nego kreacija nečega novog. Novac je uvijek pokretao umjetnost, nije problem u njemu. Problem je na kraju u samopercepciji vlastite kvalitete, načinu dolaženja do novca, u izvoru novca koji je uvijek javan… Rekao bi da danas jako puno ljudi s mračnim trojstvom uspijevaju očarati one koji kontroliraju distribuciju javnog novca. Dakle, kad misliš da bolje radiš od ostalih, kad ti cilj opravdava sredstva i kad se ne osjeća bed pri korištenju drugih. To su isti problemi koje nalazimo kod modernih managera i to je vjerojatan razlog sadašnje svjetske financijske krize. Kao što svjetska financijska kriza neće proći dok se ne promijeni kadar i modus operandi, tako neće proći ni umjetnička kriza u ovim našim đirevima dok se isto ne dogodi.
Naravno, nisu svi takvi. Neki su dobri (manjina manjine), neki su ambiciozni bez zlih namjera, neki su morti de fame, neki su van svega i spadaju u naivne umjetnike… Svega ima, ali uvijek su važni trendovi, tko su oni koji najviše utječu. Danas su ti koji jesu.

utorak, 29. studenoga 2016.

Amfetamini i psihopati

U zadnje vrijeme dosta tražim i čitam članke o mračnom trojstvu (narcizam, machiavellizam i psihopatija), čini mi se da je dosta prisutno u društvu zadnjih desetljeća. Moja je hipoteza da se radi o prirodnoj selekciji u zadnjih pedesetak godina, odnosno, da se na taj način povećao broj takvih ličnosti u društvu. Kao što se u Nizozemskoj na taj način povećala prosjećna visina populacije (ovdje je znanstveno), ali to sad nije tema. Nadam se da ću o toj selekciji psihopata više neki drugi put.
Nedavno sam saznao za eksperiment s konzumacijom amfetamina u psihopata (znanstveni članak) objavljenog još 2010. godine. Ukratko, kad se da psihopatima speed oni luče dopamin četiri puta više nego drugi ljudi bez tih karakteristika. Isto se događa kad im se obećaju pare. Povećava im se lučenje dopamina. Vjerojatno iz te velike ugode spremniji su nego drugi riskirati bilo što, upuštati se u kriminalne djelatnosti i slično. To objašnjava baš dosta toga.
Zanimljivo je i to da psihopati već po hodu mogu prepoznati koga mogu “očerupati”. Na kraju se i lakše izvlače iz problema. Pretpostavljam i da su takve osobe sklonije nekim subkulturama, ali i o tome nadam se neki drugi put više.

četvrtak, 24. studenoga 2016.

Veterani za životinje. Ili, svašta možeš saznati srijedom navečer

Jučer je u Monteparadiso Hacklabu bio koncert benda Ecowar kojemu je to bio četvrti koncert u 19 godina pod Monteparadisom. Prvi je bio 1998. godine u nekadašnjem kafiću Net, ostali su bili u Rojcu. Neki u današnjem bivšem hacklabu, neki u donjem klubu popularno zvanom Mordor. Sjećali su se svih nastupa i anegdota/ incidenata. Jednom su bili i s malo većim sastavom, kad su imali i žonglere, tad se dogodio i neki incident s curom na štulama.
Uvijek je zanimljivo saznati nešto novo, pogotovo na koncertima od bendova. Tako sam jučer saznao za postojanje International Anti-Poaching Foundationa, organizacije bivših vojnika, veterana raznih ratova i vojski, koji čuvaju nosoroge i druge životinje po Africi. Pjevač Ecowara, koji inače i volontira za Sea Shepherd, mi je rekao da jedan rog nosoroga košta $100.000 na tržištu takvim stvarima, tako da ti rengeri se bore baš oružjem protiv organizacija koje se bave trgovinom rogova od nosoroga. Valjda šef tih rengera je postao i vegan, stvarno vjeruje u to što radi. U razgovoru s još nekim kompama saznao sam da i ekipa iz Pule radi na takvim stvarima. Svašta se može saznati srijedom navečer. Nije bilo puno ljudi na koncertu, ali ponekad ni ne treba puno ljudi da bude zanimljivo.
BTW, s njima je bio i basist koji je svirao nekad u Mutiny, ali tad mandolinu. Oni su bili u Puli 1997. godine. Evo, već je prošlo 20 godina.

četvrtak, 27. listopada 2016.

Tjednica prvog koncerta novog benda

Prošli smo četvrtak bacili svirku kao predgrupa američkom bendu Bad Noids (vidi i na bandcampu) čisto da se nekako sve zavrti. Inače Bad Noids su supersimpatičan bend (vidi na youtube obradu Pagansa).
Mi smo odsvirali 13 minuta materijala, iako nemamo ni ime. Zapravo, ime je za tu priliku preuzeto od jedne od stvari, ali liči na ime nekog surf benda. Evo ovdje i tih 13 minuta, ali sa zvukom kao da je snimano s fiksnim telefonom:


Tekst stvari po kojoj je bend privremeno dobio ime:


TRIVIA PEDDLERS


YOUTUBE LEARNERS

WIKIPEDIA SAVANTS

FACEBOOK SHARERS

“LIKE” HARVESTERS

AMPHETAMINE TALKERS

MOTORMOUTH SUCKERS

LADY ENTERTAINERS

ANDROID UPDATERS



TRIVIA PEDDLERS X2



EVOLUTION REVERSERS

LOVE BOMBERS

DRUG MANIPULATORS

VIDEO GAMES FUCKERS

MAGIC CARDS HOLDERS

RECORD PLAYER PLAYERS

MOMMA’S WANKERS

HASHTAG COCKSUCKERS



TRIVIA PEDDLERS

BULLSHIT PEDDLERS

petak, 14. listopada 2016.

Osobni izbor dignut na razinu društvenog problema

U srpnju ove godine Marina Abramović je “šokirala” javnost tvrdeći, parafraziram, da je imala tri pobačaja radi karijere (članak vjerojatno sažet prema Guardianu, original intervju je ovdje). Vjerojatno je intencija takvih izjava bila ta da se osvijesti problem izbora kod žena - ili obitelj ili karijera. No čini se da nije sve baš tako jednostavno. Žene s djecom često su produktivnije od onih bez djece (vidi istraživanje). Postoji određeni pad u jednoj fazi, ali općenito nema nekog pada. To ne znači da ne postoji diskriminacija prema ženama s djecom, ali možda je ta diskriminacija bazirana baš na tvrdnjama poput onih Marine Abramović. Odnosno, pošto javna osoba izjavi da materinstvo negativno utječe na produktivnost poslodavci vjeruju u to i izbjegavaju zapošljavanje majki. Nešto kao s cjepivom. Poznate osobe tvrde da je cjepivo loše pa to popuše neki ljudi nanoseći štetu djeci (i sebi).
Što se tiče braka, bogatije žene mogu si dozvoliti izbjegavanje istog. Tako isto ne stoji da ljudi ne rade djecu jer nemaju novaca. Baš ljudi koji su siromašniji imaju više djece.
Poanta je da ne treba dizati paniku tamo gdje vjerojatno nema razloga za to.

petak, 7. listopada 2016.

Koji se mača laćaju... Cijena prevare

Izgleda da se u Evanđeljima mogu naći stvari koje su potvrđene i znanstveno. Na primjer, ono Isusovo o laćanju mača čini se da je i znanstveno potvrđeno. Naime, veze do kojih je došlo tako da je jedan partner čopio partnera nekome drugome vrlo vjerojatno će na isti način i završiti. Čopljen partner je manje zadovoljan novom vezom, ali i manje se trudi u vezi. Ti čopljeni partneri više gledaju na moguće alternativne partnere i češće varaju tog novog partnera (vidi gore linkani znanstveni članak).
Možda baš i radi takve situacije partner koji je čopio često se upušta u lovebombing jer mora cijelo vrijeme uvjeravati “žrtvu” da je sve normalno i u redu to što se dogodilo. Sve mora izgledati “tako spontano”. To je ono kad ljudi koji žive zajedno si krcaju zidove na facebooku “ljubavlju”, zapravo zapišavaju teritorij, ispiru mozak. I kad su ljudi svjesni situacije najčešće neće reagirati.
Dobra je taktika za izbjeći takve situacije ne vjerovati previše pristojnim i “dobronamjernim” ljudima (vidi i znanstveni rad). Nešto sigurno pakuju. Svejedno, na kraju im se ipak vrati.

petak, 9. rujna 2016.

Izbori, kultura, vukovi, magarci i izjedanje istih

Nešto prije prošlih parlamentarnih izbora, dakle prije negdje godinu dana, jedan kandidat Mosta krenuo se obračunavati s kulturnjacima u Puli i u Rijeci. Navodno su ti napadi bili u službi njegove kampanje te je trebala izaći i knjiga tekstova o navodnim kriminalnim radnjama ili navodno netransparentnim radnjama Odjela za kulturu tih gradova. Ukoliko je stvarno politička kampanja bila motivacija tih napada ne znam koliko je to bila dobra strategija, no indikativna je činjenica da je prošle godine bio treći na listi Mosta u 8.izbornoj jedinici a na ovim izborima je 14. na listi. U međuvremenu mu se raspao i umjetnički tim jer navodno nisu znali da služe u političke svrhe. Čudno, jer sama kvaliteta predstava je mogla probuditi određene sumnje.
Najprije je krenuo jedan pa drugi napad na PUF. Slijedio je napad na način financiranja kulture u Gradu Puli. U samom članku o financiranju izneseno je puno činjenica, no nije jasno jesu li to toliko kompromitirajuće činjenice jer se apsolutno ništa nije dogodilo. U Praksi je bilo i predstavljanje prikupljenih informacija na puno agresivniji način nego što je to izneseno u članku, s puno više detalja, ali ljudi je došlo jako jako malo. Možda 5-6 sveukupno (i ja sam bio vidjeti što će sve ispričati). Možda nisu došli ljudi jer većina kulturnjaka dobiva pare na načine opisane u člancima, pa na kraju krajeva i sami "protestanti" tako funkcioniraju, možda kulturnjaci jednostavno ne cijene osobe koje su iznosile te podatke (po onoj "nije važno što se priča nego tko priča"), možda im se ne sviđa prostor u kojem se to odvijalo, možda nije bilo dobro oglašeno... Tko zna, ali uglavnom ništa od svega toga. Evidentna posljedica je bila striktnije pridržavanje deadlinea od strane Odjela, što prije nije bio slučaj, a za druge posljedice sam čuo samo u obliku glasina. Čuo sam tako da je mentorica tih članaka ostracizirana iz krugova kulture, što iz samog Odjela što od dijela ljudi koji se kulturom bave. Više nisam čuo za neke nove "kreacije" autora teksta, vidim i da je stranica kazališta Rubikon nestala. Tu baš dobro dođe ona narodna "Pojeo vuk magare".
Ispada da je u svemu tome profitirala samo jedna osoba koja se nije uopće eksponirala, ni na tiskovnim konferencijama, ni nekim žešćim angažmanom, ili sličnim. Kao što uostalom uvijek i radi u svakodnevnom životu, "keep low profile" (tako se mora kad se petlja s nelegalnim stvarima). Samo je digla honorar te koristila vrijeme za se insinuirati u tuđe živote (insinuacija je krenula i ranije). Ali i to je dobra taktika za preživljavanje.

četvrtak, 4. kolovoza 2016.

Minima moralia ili o boljem sutra

Sutra imam rođendan. Iako jubilaran, prošlogodišnji rođendan mi je bio jedan od gorih u životu, ali ni oni od par godina ranije nisu bili puno bolji. Cijeli kolovoz 2015. bio sam bolestan, oni koji me znaju znaju da nisam baš boležljiv (da, znam da imam nekad hipohondarske spike). Od svih sranja koja su mi se događala imunitet mi je bio baš nikakav. Također znaju ljudi koji me znaju kakve bolesne ljude sam trebao paziti, a i od kakvih ljudi sam se trebao paziti.
Kako je Monteparadiso fest uvijek negdje oko mog rođendana u zadnjih 24 godine više se puta jedan dan festa poklapao s mojim rođendanom. Zadnji fest se nije preklapao, ali se lagano druženje s ekipom nakon festa dogodilo. Trebalo je to biti lagano i ugodno druženje koje su ipak nepozvani gosti uništili. Nadam se da se nikad više neće ponoviti tako nešto ružno, da zli ljudi neće više dolaziti sisati krv. Najgore je što nisam ni imao neko loše mišljenje o njima, ali ipak sve ispliva na površinu. I za vrijeme samog festa morao sam slušati i tolerirati najbolesnije svađe najčudnovatijih likova. Neponovilo se.
Sve što želim ove godine je mir na Monteparadisu, kako moj tako i mojih kompi, da mi ne dolaze razni vampiri, đaneri/ce i slični. Ne vjerujem da tražim previše.

nedjelja, 31. srpnja 2016.

Znam tko će svirati sljedeće godine... Only Entertainment

Uvjeren sam da će sljedeće godine na Drugom Prvom Maju Geriju (već sam ih jednom spomenuo) svirati Šank?!. To baziram na nedavnoj facebook "raspravi" o tome jesu li ili nisu nacisti. Kako god bilo, bend je zreli za "only entertainment" i može povući one srednjestrujaške punxe i obične koji slušaju samo Rancid i možda još koji bend te vrste. Ono, bendovi za Punk Rock Holiday. Svi ti bendovi su super, samo ne spadaju u ono što ja i dosta ljudi oko mene smatraju hardcore punkom. Nije to ništa loše, to je drugačije. Već sam jednom prije gotovo šest godina pisao o Monteparadiso ekipi, ali mislim da treba napisati neki manifest da ljudima bude jasno, da se više ne upliću u gluposti. Monteparadiso ne drži monopol nad punkom u Puli ili bilo gdje drugdje, mnogi tzv. consumeri mogu i sami napraviti alternativu. Neka si srede neki prostor, neka sami dovode bendove, neka si rade festivale. Naravno, to je dosta teško, lakše je otići na neki veći komercijalni festival koji po ničemu se ne razlikuje od festivala po kojima pljuju. Sve je to samo borba za nekakav status u društvu.
Mogu navesti konkretan primjer razlikovanja punk smjerova. U petak sam bio u Rijeci na No Sanctuary festivalu s ekipicom. Ranije sam izrazio bojazan da ne bi htio tamo sresti određene jako pokvarene ljude. Odmah mi je jedan ekiparac odgovorio da nema šanse da ih sretnemo jer jedna osoba (oslovljena kao "papak") najviše do čega može doći su Rancid, a druga osoba samo glumata da sluša uopće nešto osim disco glazbe. Laknulo mi je bilo, na kraju stvarno ih nije bilo. Jednostavno nisu za to (zapravo, nisu za ništa).
U jednom od budućih postova mislim se malo pozabaviti s gluma punxima. Onima koji si srede majicu, neki pirsing, tetovažicu, a nikad nisu baš slušali hardcore punk. Glumili su da to rade, htjeli su samo furati imidž. Ti uvijek zapravo slušaju disco (npr., Die Antword, totalno komercijalno "otkačen" bend, da ispadnu cool), Rihannu... a kad ih se raskrinka polude... O tome više jednom od ovih dana.

Malo ljetne razbibrige... Mondo cane

Nisam nikad baš bio fan benda Faith No More, ali razni projekti Mike Pattona su mi uvijek bili dosta zanimljivi. Prije nekoliko sam godina otkrio album Mondo cane u kojem Patton u pratnji orkestra obrađuje talijanske hitove iz prošlosti (pedesete, šesdesete, sedamdesete). Neke stvari su mi bolje od originala a neki originali su mi bolji od obrada. Pogledajte sami i odlučite se koja vam je verzija bolja.

Original:
Il cielo in una stanza  - Gino Paoli

Mondo Cane:

Original:
Che notte! - Fred Buscaglione

Mondo Cane:

Original:
Ore d'amore - Fred Bongusto

Mondo Cane:

Original:
Deep Down - Ennio Morricone

Mondo Cane:

Original:
Quello che conta - Luigi Tenco
Mondo Cane:

Original:
L'urlo negro - The Blackmen

Mondo Cane:

Original:
Scalinatella - Roberto Murolo

Mondo Cane:

Original:
L'uomo che non sapeva amare - Nico Fidenco

Mondo Cane:

Original:
20 km al giorno - Nicola Arigliano

Mondo Cane:

Original:
Ti offro da bere - Gianni Morandi

Mondo Cane:

Original:
Senza fine - Gino Paoli

Mondo Cane:

Koja je verzija tebi bolja?

ponedjeljak, 2. svibnja 2016.

Prije dvije godine za Prvi maj u Socerbu

Ako se dobro sjećam, prije dvije godine slučajno sam završio za Prvi maj u Socerb kod dvorca gdje je bio čudan prizor kojeg sam morao snimiti. Inscenirali su dolazak Tita. Do Socerba sam došao prateći putokaze iz Trsta koji su vodili preko sela sa slovenskom većinom u okolici Trsta.
Ta slovenska mjesta iz okolice Trsta baštine na simboličkoj razini kao neki komunizam, ali zapravo se često radi o vrlo religioznim zatvorenim zajednicama. Crvene zvijezde više služe za pojačavanje identiteta tako da se radi kontrapozicija talijanskim vlastima.  



Sad kad je i Slovenija u toj velikoj konfederaciji ljudi iz pograničnih mjesta u Italiji i Sloveniji sve se češće druže na tim seoskim veselicama. To je zapravo i bit ideje ujedinjene Europe. Šavrinke mogu već više od deset godina kao nekad otići prodavati seoske proizvode u Trst. Samo ih ima sve manje.


Otkud sva ta fascinacija za Titom i Jugoslavijom? Dosta je toga napisano, ali vjerojatno sve leži u tome da je veliko nezadovoljstvo s današnjom situacijom. Isti ljudi koji su odlazili kupovati u Trst za vrijeme Jugoslavije sve, od wc papira do žvakaća, koji su bili zadivljeni proizvodima kapitalizma, talijanskom TV, itd... Danas veličaju situaciju koja im se nekad nije sviđala. Zato mislim da nije to neka želja za povratak na staro, nego više razočaranje novim. Na nekadašnji socijalizma dodano je samo još "nacional-".


Sad mi je došla volja prošetati se po Val Rosandri. Da, ništa pametno u ovom postu, samo sam se sjetio zanimljivog izleta, čiste emocije.

utorak, 26. travnja 2016.

Dvadeset godina kao da ništa nije bilo + BONUS AUDIO TRACK!

PAŽNJA! Bonus Track na kraju!

04. svibnja 2016. biti će dvadeseta godišnjica događaja opisanog u postu od prije gotovo tri godine. Sjetio sam se toga ne samo radi okrugle godišnjice nego i radi blijedog pokušaja "oživljavanja" manifestacije Juriš na Prvi Maj. Originalni organizatori su ipak na kraju zaustavili taj pokušaj "krađe identiteta" pa je ta neka nova manifestacija promijenila ime.
S jedne strane imamo pokušaj "subverzivifikacije" događaja koji nije bio subverzivan po svom karakteru, ali zato ne manje zabavan i važan za zajednicu, a s druge strane imamo pokušaj šlepanja na identitet kojeg ljudi koji to pokušavaju nisu ni stvarali niti štuju takve vrijednosti.
Vratimo se malo u 1996. godinu. tada je najava u Glasu Istre išla na sam dan događaja, u subotu 04. svibnja 1996. godine. Kako možete vidjeti u isječku, svega je tu bilo pomalo, od modne revije preko pantomime do glazbe. 


Na samom kraju manifestacije dogodio se incident kad su mladi policajci došli tući posjetitelje iz nikakvog posebnog razloga. Htjeli su, kako sam već opisao, glumiti svoje starije kolege koji su razvalili Samobor malo više od pola godine ranije (pogledaj video).
U ponedjeljak 06. svibnja 1996. izašao je izvještaj s koncerta u kojem je spomenut incident.



[Uvećani članak:]

Policija je htjela zataškati incident, ali priča se je već bila zarolala. U Crnoj kronici Glasa Istre u utorak 07. svibnja 1996. izašao je bio mali članak u kojem se novinar pitao zašto se dogodilo to što se je dogodilo. Tada sam već bio u Zagrebu.


U srijedu 08. svinja 1996. već je sve bilo zataškano. Nije bilo narušavbanja javnog reda i mira, ali smo ja i Anđeri nekako dobili uplatnice za narušavanje javnog reda i mira. Ako ju nađem, skenirat ću ju i objavit ovdje.


---
EDIT 28. 04. 2016.: Našao sam rješenje sutkinje za prekršaje. Evo scan zanimljivog dijela.

---
U sjećanju stvari uvijek izgledaju bolje, često događaji postaju subverzivniji, čak i neki glazbenici koji to baš i nisu htjeli biti. Na primjer, u Albaniji je Adriano Celentano bio simbol otpora režimu. Možda kao što je princ Filip božanstvo u Cargo kultovima. Nitko nije imao namjeru postati legendom, simbolom, božanstvom. Dogodi se.
Ova snimka dole napravljena je te noći od prije dvadeset godina, poslušajte autentičnu snimku i probajte si dočarati atmosferu.

Bonus Audio Track!!!:

Pratitelji

Arhiva bloga