Prošli četvrtak i petak u Inatu je igrala predstava “Anarhija” Društva Dr Alonso u kojoj je 40 gitara čekalo gledatelje koji su mogli raditi s njima valjda bilo što. Bio sam u četvrtak, dan koji je popratio Glas Istre. Ispalo je da je publika bila preloša za predstavu. Angeleski je lijepo etnografski opisao što se događalo, točno tako sam i ja doživio tu predstavu.
No teško je reći je li “publika pala na ispitu”, tehnika ili kompletan koncept predstave. Što bi se drugo moglo očekivati kad se u “rokerskom gradu” publici daju u ruke gitare uključene u upaljeno pojačalo od 15W s boostom bez ikakvih instrukcija? Kao da to nije bilo dovoljno, razglas je bio preslab za nadglasavanje 40 gitara. Sigurno je djelomično stvar i u egu posjetitelja, njihovom kulturnom kapitalu, itd… Ali ponekad i sami umjetnici se trebaju zapitati što, kako i za koga rade.
OK, možda je pulska publika zadnjih desetljeća izgubila ukus, neki osjećaj za estetiku, nema dovoljnog znanja… Ukratko, nema dovoljno već spomenutog kulturnog kapitala. Zašto je to tako? Je li to nova pojava? Je li situacija sve gora iako je pristup informacijama sve lakši i sve veći? Moje je mišljenje da je nekad sigurno bilo manje ljudi koji su razumjeli kulturu u humanističkom smislu općenito, ali ono malo ljudi koji su razumjeli razumjeli su puno bolje ono što se događa i kako sve to skupa funkcionira. Odnosno, nekad su kužeri bili pravi kužeri, a danas su kužeri “kužeri”, ekipa koja misli da bez beda bilo tko i bilo kako se može baviti umjetnošću. Stihijskom “demokratizacijom” kulture zapravo se stvorilo krdo youtube kužera, dakle, ljudi koji misle da eto, malo pogledaju par youtube tutoriala i sad su umjetnici (učenje s youtubea nije loše samo po sebi). Svjetovi umjetnosti su puno kompleksnija stvar (o tome više u jednom budućem tekstu). Da je uvijek bilo problema u kulturi u Puli možemo vidjeti i u knjizi Albina Crnoborija Protiv kulturnih feuda, i to uvijek istih. Razlika je samo u kvaliteti djelatnika.
Jedna zanimljiva anegdota od prošle nedjelje (18. 12. 2016.) može biti zanimljiv pokazatelj kako je sve pomalo degradirano. Zvao me je prijatelj čisto ovako, da se malo čujemo, govori mi kako je prošao kroz Titov park i vidio je da se sve sprema za koncert koji je bio navečer. Opisuje mi smjer postavljanja bine, kako mu se mjesto čini ovako ili onako, ali i to da nije siguran je li dio programa uređen od strane Visualije. Naime, vidio je soba od led dioda i nije bio siguran radi li se o dekoraciji za advent ili o umjetničkoj instalaciji (spoiler: radi se o gradskoj dekoraciji). Možda je moj prijatelj laik po tom pitanju, ali Ministarstvo kulture, zapravo kulturno vijeće, je uočilo sličan problem s umjetničkim momentom i odlučilo je ne dati potporu za nešto što smatraju tehničkom kulturom i što se teško razlikuje od obične dekoracije. Misle da se radi više o nečemu sličnome modelarstvu, elektro-pionir forama, lego kockama i sličnome. Teško je pričati o umjetnosti kad nema nekog koncepta i inovativnog momenta. Takve stvari služe više za zabavu turista, kao, na primjer, vatromet ili žongliranje slastičara s kuglicama sladoleda. Zato je logično da takve stvari više financiraju Grad i turistička zajednica. Slični projekti su Pula Superiorum i Istria Inspirit, lagani trash za turiste. Super je da ti događaji privuku ljude na ulice, ali to je folk art u Beckerovom smislu (ovdje ima još toga), dok oni koji to rade misle za sebe ili bi htjeli da su odmetnici (Mavericks). Dekoracije u gradu će sigurno postojati, zabava za turiste mora postojati, samo je stvar kakav će estetski dojam dati. Na primjer, u Italiji postoje, ili su postojale, srednje strukovne škole za uređenje trgovinskih izloga. Nekako je za očekivati da izlozi budu lijepi, sigurno postoji način da budu ljepši, ali taj neki uređeni izlog nije umjetničko djelo.
Možda je potreban još koji primjer za još malo pojasniti cijelu priču. Zamislimo osobu koja je gladna i koja prosi na ulici, bi li ta osoba proglasila tu svoju radnju umjetničkim performansom? Teško. No ista radnja s konceptom koji dolazi iz nekog svijeta umjetnosti može biti umjetnički performans.
Po mojoj procjeni situacija se neće mijenjati još najmanje deset godina. Odnosno, sve dok ne dođu novi ljudi koji neće imati kontakata sa starim znancima sa scene. Treba se promijeniti cijela paradigma, cijeli način djelovanja i poimanja tog djelovanja. Pretpostavljam da će se to dogoditi kad budu došli neki novi ljudi kojima cilj neće biti preživljavanje na javnim sredstvima nego kreacija nečega novog. Novac je uvijek pokretao umjetnost, nije problem u njemu. Problem je na kraju u samopercepciji vlastite kvalitete, načinu dolaženja do novca, u izvoru novca koji je uvijek javan… Rekao bi da danas jako puno ljudi s mračnim trojstvom uspijevaju očarati one koji kontroliraju distribuciju javnog novca. Dakle, kad misliš da bolje radiš od ostalih, kad ti cilj opravdava sredstva i kad se ne osjeća bed pri korištenju drugih. To su isti problemi koje nalazimo kod modernih managera i to je vjerojatan razlog sadašnje svjetske financijske krize. Kao što svjetska financijska kriza neće proći dok se ne promijeni kadar i modus operandi, tako neće proći ni umjetnička kriza u ovim našim đirevima dok se isto ne dogodi.
Naravno, nisu svi takvi. Neki su dobri (manjina manjine), neki su ambiciozni bez zlih namjera, neki su morti de fame, neki su van svega i spadaju u naivne umjetnike… Svega ima, ali uvijek su važni trendovi, tko su oni koji najviše utječu. Danas su ti koji jesu.
