srijeda, 29. studenoga 2017.

"Plati da radiš za nas"

U metal đirevima već duži niz godina postoji pay to play praksa. Radi se o tome da neafirmirani bendovi plaćaju kako bi svirali na koncertima s većim i starijim facama ili da na festivalima budu u što bližem slotu headlinerima. Često ne plaćaju direktno novcem, nekad moraju prodati određeni broj ulaznica, nekad plaćaju si sami putne troškove. Ovisno o tome koliko ih management gura. Bendovi koji to rade smatraju da je to neka vrsta investicije u budućnost benda, u neku buduću profesionalnu djelatnost. Ipak, možda je bolje staviti takva nastojanja u kategoriju Ponzi Scheme, piramidalni marketing i tome slično. U “običnom” svijetu rada to je isto kao kad ljudi stažiraju bez plaće u nekom odvjetničkom uredu ili sličnom mjestu. Kao, pokazati će se i jednog će dana uspjeti. Sigurno će naći posao, ali ništa spektakularno, ništa što ne bi našli i bez besplatnog rada. Tako i bendovi koji plaćaju da bi svirali s velikim bendovima vrlo vjerojatno neće postići ništa spektakularno. Moći će pričati da su svirali s nekim velikanima iz prošlosti, ali to je to, plate pa se mogu i zajebavati.
Suicide Silence su išli korak dalje, oni naplaćuju fanovima $150 kako bi im radili kao roadies. Odnosno, kako bi im nosili pojačala, slagali stejdž, sendviče, itd… Ekipa treba platiti $150 za posao za koji se inačetreba dobiti oko $250. Ipak ih je scena malo popljuvala.
Danas ima brdo tih škola i školica i kod nas. OK je i volontiranje, samo ja gledam da ipak treba postojati neka vizija i misija u svemu tome. Kakvu viziju budućnosti, budućeg društva, budućeg sebe imaju ljudi koji pristaju na to da budu roadies na jedan dan? Koja je njihova misija? Po čemu će ovaj planet biti bolje mjesto nakon toga? Nisu retorička pitanja. Na bazi odgovora možemo dati smisao svemu tome. Moje je mišljenje da donekle, kao i s Amwayem, samo u SAD ima tako nešto malo malo smisla (neki od vas sigurno poznaju ljude koji su popušili bili tu spiku prije 10-15 godina i kako su brijali oduševljeno kao na kult). Jadnici iz ostatka svijeta moraju razmisliti o nekim drugim taktikama. Ljudi koji imaju inače klasične stay-at-home živote ne bi trebali ni razmišljati o takvom nečemu. Ne idu te dvije stvari skupa. Ljudi koji imaju preko 25 godina su i prestari za tako nešto. Ajde, danas možda još do tridesete mogu razmišljati o tome, ali idu lita.
Padaju mi na pamet Slayer i System of a Down 1998. godine kad sam šljakao na tom koncertu u Zagrebu. Tada je ekipa iz Slayer imala u prosjeku 35 godina (trojica su 1964. godište a Araya je 1961. godište), iza sebe su već imali sve najbolje albume i počeli su raditi one "onako" albume (tad su promovirali Diabolus in musica). System of a Down su bili izdali tek prvi album a u prosjeku su imali 26 godina (jedino Serj Tankian je imao 31. godinu tada). Dvije godine kasnije SOAD su postali najskuplji noviji band na svijetu (ne uspoređujemo ih s Rolling Stonesima).
Na kraju krajeva, možda je fanovima super biti sa Suicide Silence cijeli dan, zezati se s njima, furati backstage pass oko vrata i nadrkanu majicu s natpisom "GET THE FUCK OUT OF MY WAY". U toj se sceni ne pitaju baš o problematici rada, o deprofesionalizaciji jedne struke, o ljudskim pravima i tome slično. U tom je điru važnije izgledati i/ili zvučati.
Za kraj, mislim da sam i ja slične stvari radio. Znači, išao bi pomoći i vratio sam se s manje para nego kad sam otišao. Izgovor mi je bio da sam imao neku viziju bolje budućnosti zajednice. Mislio sam da pomažem nastanku novog sektora koji će poboljšati okolinu, omogućiti ljudima bolji život.
Uglavnom, ako plaćaš znači da si klijent, ako ne plaćaš vrlo je vjerojatno da si baš ti proizvod, ako te plaćaju znači da radiš.

četvrtak, 2. studenoga 2017.

Ne treba se bojati društvenih znanosti

Prije nekih godinu dana jedan prijatelj je rekao, parafraziram, “Bojali smo se McDonaldsa a dogodio nam se Mlinar”. I stvarno, na svakom koraku Mlinar. Ta mi je mudrost pala na pamet još prije nekih sedam mjeseci kad sam pročitao sljedeći status kao komentar jednog youtube videa kod drugog prijatelja:
dakle, ovo me podsjetilo na sve one koji su na ovim područjima radili sociološka i antropološka istraživanja, sastavljali izvještaje za naše tlačitelje, domaće i strane, proučavali naše ponašanje i pomagali da se stvore novi oblici kontrole. od slamanja otpora, do još učinkovitije eksploatacije. predstave se kao prijatelji, a kad okrenu leđa vidiš da su kolaboracionisti. slučajni i/ili namjerni.
Video u pitanju je bio ovaj:
Dakle, možemo se bojati sociologa, ali na kraju će nam doći programeri s Big Data spikama (ovdje su recenzije knjiga na temu). Trebati ćemo se bojati neetičkih algoritama koji nam mogu uništiti i živote. Ne samo da će biti maknuti ljudi koji sustavno žele istraživati društvo, nego će nestati i ljudi općenito u analizi društva.
S druge strane, sociolozi rade greške, nekad glupo interpretiraju novije fenomene. Jedan odličan povijesni primjer je upad punkera na skup solciologa koji su raspravljali o punkerima kao novom fenomenu 1984. godine u Milanu. Postoje i snimke kako se režu i dijele pamflete protiv skupa jer punkeri nisu zamorci. Evo filmića:

Naišao sam u facebook grupi Punk Scholars Network i na sličnu priču:

Eto, ima svakakvih iskustva. OK je biti radikalan i ne surađivati s ljudima koji se znanstveno bave tuđim načinima življenja, ali moramo biti svjesni da će to netko napraviti, zato trebamo i razmisliti i o tome tko će, na koji način, za koga i radi čega na kraju skupiti informacije o nama. Da ne bude "Bojali smo se sociologa, dogodio nam se Big Data".





Pratitelji

Arhiva bloga