U Regionalu baš se inate seksizmom

Regional Express nastavlja sa svojom seksističkom i objektifikacijskom kampanjom. Početkom ovog mjeseca primijetio sam bio homofobnu spiku koju su, kao, iz šale stavili na svoje facebook stranice. Nepobitno homofobnu objavu branili su, da parafraziram i interpretiram, time da su glavni urednici zbog svoje prošlosti antifašisti i da su svi povrijeđeni pahuljice i ne razumiju šale. Posljedica njihove objave bila je i otvorena prijetnja fizičkim ozljedama jednoj ženi koja se nije slagala s homofobnom objavom u privatnim porukama.

Valjda je i to sve samo zajebancija. Kod prijatelja se razvila zanimljiva rasprava oko objave gdje se mogla vidjeti sva raskoš nekih keyboard warriora, pomankanja logike kod obrane neobranjivog, itd... Regional je tvrdoglavo nastavio objavljivati homofobne viceve. No to nije bio kraj. Za kraj godine je uletilo malo na početku spomenutog seksizma i objektifikacije.

Ne znam što si osoba koja objavljuje ove kao šale misli, ali ako se baš ide analogijom tu se radi o silovanju i uništenju osobe. Dakle, ukoliko bi ovaj "frajer" na memu napravio ženi što i lokalni tajkun firmi... Zaključite sami... Nije dobro, ni zabavno.

Tako direktnim linkovima im dovodim promet, ali promet i pare ne mijenjaju previše stvari koliko god nas marketingaši žele uvjeriti.

Sirotinjski rat

Dobro, rat je uvijek nekako sirotinjski. Jučer sam pročitao članak o smrti 53-godišnjeg skućenog beskučnika čija je životna priča živi bed. Prije skoro dva mjeseca pisalo se o nehumanim uvjetima njegovog života u tunelu/ bunkeru, pa o njegovom spasenju i oporavku, ali sad je gotovo, čuda se nisu dogodila.

Bunker u kojemu je pronađen u kritičnom stanju poznat je od ranije, odnosno, poznat je "recepcioner", skvoter poduzetnik, koji iznajmljuje mjesto za spavanje u tom bunkeru drugim beskućnicima. Bunili su se susjedi, bune se se još uvijek, ali tamo je, čak se proširio kapacitet. Možda su susjedi nezadovoljni, ali policiji takvo stanje odgovara jer mogu na jednom mjestu pronaći neke ljude umjesto da ih traže po cijelom gradu, a odgovara i socijalnim službama jer ako se ti ljudi sami zbrinu manje posla imaju oni.

Neću ulaziti u priču tko je kriv za takvo stanje i slično. Više me straši činjenica da nekoliko povezanih događaja, neke situacije, mogu dovesti do toga da čovjek dođe u poziciju napuštenog psa ili psa u azilu. Hladno Pivo bi pjevali "Neka si nabavi nekog psa...", ali bed je kad se postane pas.

(tako mi je pala na pamet jedna neuglazbljena stvar)

EUDAIMONIA

KAO PAS HODA ULICAMA

NOĆU LUTA MARKETIMA TRAŽEĆI ČOVJEKA

STVARA MORALNI GNJEV

SVOJIM LOŠIM ŽIVOTNIM ODLUKAMA

PAZIO JE CIJELO POSTOJANJE

DA NE POVRIJEDI BIĆE

SAKATEĆI SAMOGA SEBE

I ZATO GA SADA NITKO NE JEBE

MA ‘KO GA JEBE! NEK’ ODJEBE!

NE ZANIMA GA VIŠE NIŠTA

OSTAVIO JE SVE IZA SEBE

NE IDE VIŠE NIGDJE

OSIM ŠTO

KAO PAS HODA ULICAMA

NOĆU LUTA MARKETIMA BEZ SUSRETANJA ČOVJEKA

MA ‘KO GA JEBE! NEK’ ODJEBE!

Homofobija svugdje

I pulski Regional Express of Frica i Ptice (ex Kud Idijoti) baca u ova dosta alt-right vremena homofobne spike. Zapravo šera. Danas su na facebook stranici bacili kao pošalicu koja im uopće nije trebala.

Skupili su čak dosta lajkova, stvarno u lošem smjeru ide sve to skupa.

Poetični intermezzo: Pulska jesen

Fali manje od 20 dana do zime pa mi je palo na pamet iskoristiti jedan prošlogodišnji tekst. Eto, ničim izazvan.

PULSKA JESEN

Stari sijedi ljudi sjede u bircevima

Puše cigare, sjetno gledaju u prazno

Piju tri deca piva, ponekad i kavu

Konobarica mršava od gladovanja

Isto gleda u prazninu svoga smartfona

Polako dolazi zima

Neće nikada biti bolje

Dobro je već bilo

A i tada je bilo loše

Praznim se ulicama kreću sretnici

Prema svojim tek sređenim domovima

Žure prema svojim tek pronađenim hobijima

“Uh, kako će biti dobro”, misle,

“Na proljeće, a tek na ljeto”

Ali i prošlo je moglo biti bolje,

Ali bolje je već bilo

I tad je već bilo loše

"Fake" propaganda za "fake" ljude

Vjerojatno uskoro nitko više neće moći biti siguran što je istina a što je laž. Prije nekih pola godine napisao sam post vezan za ekipu koja je nastala na "pušenju" dirigiranih feedova, a da se istovremeno počinju osjećati racionalnima i kužiteljima fake newsa (kako sam ja lurkao njih oni su lurkali mene pa su me promptno tad izbrisali  iz njihove grupe. Sad mi samo svako toliko netko prenese idiotarije). Nedavno se tako ta desna ekipa počela zgražavati na "feministički aktivizam" gdje kao "ekstremne feministkinje" (još ih zovu "naci feministkinje") napadaju muške u podzemnoj željeznici u Sakt Petersburgu koji rade manspreading, odnosno, šire noge dok sjede na tipično muški način. Uglavnom, video je fake, no ta činjenica uopće neće stopirati širenje dirigiranih ekstremno desnih ideja.

Znao sam da je nešto jako čudno u tom videu čim ga je ekipa počela širiti društvenim mrežama, i stvarno je. Sad vjerojatno pušem i u jogurt.

Mala krađa dizajna

Jučer smo nekako došli do priče o Henryju Milleru, kako je dugo živio. Jedan je rekao da je nadživio i Tita. Stvarno je, živio je skoro 89 godina, svašta je vidio i svašta je radio.

Išao sam pogledati na talijanski Amazon koliko dođe Rakova obratnica na engleskom, ali mi je prva izletila Jarčeva obratnica na talijanskom. Ustvari, omot mi je privukao pažnju, izgledao mi je tako poznato.

Sjetio sam se da sam negdje vidio taj dizajn. Skužio sam da sam čak stavio na svoj instagram jer mi je izgledalo fora. Pretprošli vikend održala se neka humanitarna trka za čiji plakat je korišten dizajn talijanskog izdanja Jarčeve obratnice. Pogledajte.

Sumnjam da se radi o slučajnosti. Čim se kod nas skuži neki zanimljivi dizajn vrlo je vjerojatno da je ukraden od nekud. Ali tko zna, možda je stvarno slučajnost...

Stranger Than Fiction

Često neke stvarne situacije pokrenu mi maštu pa složim neki scenarij za skeč, kratki filmić ili tako nešto. To ne ide nigdje dalje od kruga mojih prijatelja. (Dobro ajde, i sad ovdje u ovom postu dijelim sa svima vama.) Jednom me tako inspirirala lokacija jednog beach bara u Banjolama na kraju nekakve trim staze na Bumbištu (ovdje). Pogled je predivan, pogotovo kad je zalazak. Vidi se sunce na horizontu i otočić Frašker odmah na dometu kraćeg plivanja. Sve bi bilo divno i krasno kad se u blizini ne bi nalazio kolektor otpadnih voda (ovdje otprilike) koji svaku večer, čini mi se, pušta govna u more. Govna se najprije skupe u otvorenom bazenu, tamo se valjda razbucaju i onda se puste te filtrirane otpadne vode u more. Napisao sam već da se to događa navečer, a u sjećanjima mi je da je to uvijek baš u vrijeme zalaska sunca, totalne romantike.

Sad ide priča.  Zamislite da se nađu dvoje mladih turista, mladi Nizozemac i mlada Njemica, s roditeljima su na ljetovanju u Banjolama, zaljube se. Krene šmekanje na kupanju na plaži u kampu Indije ili u uvali Centinera, krenu šetnje po mjestu, pa po trim stazi u šumici na Bumbištu. Na kraju završe u beach baru koji mislim da je zatvoren ove sezone. Stanu na piću i gledanju lijepog zalaska sunca. U cijeloj toj romantici krene fonja se miješati u bazenu kolektora, sve smrdi, ali mlade zaljubljene taj smrad govana uopće ne ometa. Odnosno, možemo reći da taj miris govana uopće im ne smeta, ne percipiraju ga.

Ljetna ljubav, možda prva, traje koliko traje. Vraćaju se u svoje gradove, razmijenili su si facebookove, instagrame (na instagramu se ne osjeti miris), e-mailove i snapchatove. Stiže jesen, pa pomalo zima, božična atmosfera. Mladi Nizozemac vozi se u tramvaju u Amsterdamu, a u tramvaju Balkanac gastarbajter odvali brutalni prdež. Ono, štipa oči i ako se udiše ostaju smeđe fleke na plućima kao u pušača. Miris prdeža mladog Nizozemca odmah podsjeća na lijepo toplo ljeto "Full of Life" u Hrvatskoj, na ljetnu ljubav, lijepu mladu Njemicu iz Aachena. Odmah joj pošalje poruku "ik denk aan jou" ili "ich denke an dich". Oči su mu pomalo suzne, što od lijepih sjećanja što od štipavca (možda se tip i posrao ili je barem provirila kornjača iz oklopa). Dogovaraju se da se nađu. Vlakom im je oko 3:30h. Nalaze se na Amsterdam Centraalu, odmah kraj WC-a, ljubav protinja.

Sve to skupa je glupa pričica, ali takav scenarij je moguć. Naime, naišao sam na članak iz neurozanosti o mirisu i sjećanjima. Članak je više vezan za Alzheimer nego za sam miris. Ali uglavnom, povezujemo sjećanja mirisa s mjestima i ljudima. Originalni članak izašao je u Nature i open access.

"We are the Borg. Your biological and technological distinctiveness will be added to our own. Resistance is futile."

Prošlog je tjedna udruga UIO zatražila pokretanje postupka protiv ekipe sociologa s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pred Etičkim povjerenstvom jer su, po njihovom mišljenju, "iznijeli niz neistinitih, proizvoljnih i nepotkrijepljenih tvrdnji o U ime obitelji" (ovdje je cijela argumentacija na 20 stranica). Naime, "inkriminirani" sociolozi su napisali znanstveni članak na engleskom jeziku (ovdje je sažetak) u kojem analiziraju modus operandi te udruge, odnosno, način stjecanja moći i utjecaja na političke odluke u Hrvatskoj. Članak je izašao prošle godine u znanstvenom časopisu Politička misao, kao što sam već napisao, na engleskom jeziku. Dva puta pišem da je jezik članka engleski jer želim naglasiti čudnu situaciju, čak apsurdnu, u kojoj je ekipa iz UIO dala službeno prevesti članak na hrvatski i to sve lijepo formatirano. Mislim da su na taj način dosta povećali početni doseg članka i izvan akademske zajednice.

U argumentaciji UIO postoji želja da sve zvuči znanstveno, ali ljudima iz društvenih znanosti je odmah jasno otkud dolaze argumenti (da, znam, za neke od vas to nisu ni znanosti, ali onda ni ne obračajte pažnju). Čak neke metodološke kritike članku mogu i stojati, ali baš mješavina znanosti i proizvoljnosti, odnosno, vlastite ideologije, je karakteristika pseudoznanstvenog pristupa. Na kraju ništa se nije dogodilo, sve je odbačeno.

Očitovao se Pravni fakultet (na kojemu je i nastala sociologija u Hrvatskoj), reagirali su sociolozi iz Zadra, reagiralo je Hrvatsko sociološko društvo:

Ima stvarno još puno toga za istražiti. Krenuo sam bio još prije nekoliko godina raditi analizu društvenih mreža tog pokreta i stvarno ispada da su svi povezani obiteljski ili poslovno, često i obiteljski i poslovno. Nisam završio istraživanje jer takvih ima dosta i za druge zemlje, obrazac je uvijek isti. Kao što je uvijek isti obrazac nijekanja afilijacija (ekstremno) desnih populističkih pokreta kojeg su tako lijepo "skinuli" Lillo & Greg u ovom humorističnom skeču gdje je, normalno, sve malo ekstremizirano, kao što se u humoru to radi (na talijanskom je):

Tu je popularni pjevač Little Tony, dvosmislene pjesme i značenja, okolišanje i izbjegavanje direktnog odgovora... Pogledajte.

Revolucija koja to nije - STEM

Već mjesecima, ili čak par godina, zid na fejsu mi je bombardiran plaćenim oglasima mejkera i mikrobitova. Primijetio sam da je marketing i PR dosta baziran na partizanskoj, odnosno, gerilskoj borbi. STEM postaje panaceja, zapravo, prava revolucija, mali pokret otpora. Ali otpora čemu? Klijentelizmu i ogorčenosti. Otpor “uhljebima” ("U" kao ustaše?), tim novodetektiranim neprijateljima napretka. Dakle, s jedne strane gotovo pozivanje na tekovine NOB-a, s druge strane vjera u tehnolibertarijansku utopiju. U slučaju malih robotića u RH priča je uglavnom bazirana na proizvodima javnog novca Velike Britanije i Hrvatske (škole, knjižnice, CARNetov natječaj, itd...).

Ipak situacija nije toliko crna da se baš treba baciti u gerilu i boriti se u asimetričnom ratu protiv monstruoznih uhljebljenja (ili možda treba, ali nije da će STEM tu nešto napraviti). Izgleda da u svijetu nema neke krize STEM-a, odnosno, izgleda da se radi o mitu, i STEM nije ni jedini put prema uspjehu, može se i s humanističkim znanostima uspjeti. Super je studirati STEM, super je studirati nešto drugo, super je i ne studirati, ali sve to skupa nije centralna priča ovog posta.

Kad smo bili mali postojali su u bivšoj državi razni strojevi i pomagala za širenje znanja o STEM-u i afinitetu prema tim područjima. Mogli smo se igrati pong strojem od Gorenja, mogli smo naučiti programirati na računalu Galeb, pa Orlu. Moglo se je prilično jednostavno nabaviti i neki Commodore 64, Vic 20 ili ZX Spectrum (taj sam imao). Moglo se raditi i eksperimente s Elektropionirom od Mehanotehnike. Bile su i zajednice tehničke kulture gdje se je moglo naučiti svašta, od modelarstva do fotografije. Nije mi poanta nabrajati kako je svega bilo u Jugoslaviji i dokazivati kako je bilo super, nego želim pokazati da se čak i u siromašnijoj zemlji i tad radilo na svemu tome što danas ispada novotarija ili “revolucija”. Treba uzeti u obzir da se na navedenim računalima trebalo znati nešto i raditi, barem natipkati jednu liniju koda za pokrenuti igricu. Uz to, mladi su sami prepravljali Tomosove motore, svi su bili “mali Rimci”, ako je to uopće nešto čemu se treba težiti. Mladi su bili dosta inventivni i dosta poduzetni (trampa, varenje marmita, švercanje karburatora za puno jače motore iz Trsta, uređivanje, preprodavanje...), neki su postali i odlični programeri i svašta napravili. Neki su i izvan STEM-a, iz jedne male Pule uletili crtati svjetske stripove i svašta, daleko od STEM-a. Dosta ima puteva do osobnog uspjeha, ali i do poboljšanja društva općenito.

Sad ide jedna anegdota iz koje se može svašta izvući. Kad je starija ekipa iz mog đira krenula studirati Uljanik je dijelio jake stipendije budućim inženjerima strojarstva i brodogradnje, ali i elektrotehnike. Pričam o 1990. godini, kad je “marka bila 7”, što znači da je jedna njemačka marka vrijedila sedam dinara, a plaće su bile poprilično visoke, onako, oko 1000-2000 DM. Naime, studenti bi dobili 800 DM stipendije mjesečno, 800 DM na početku godine za kupovinu knjiga, za prosjek iznad 3,5 dodatnih 200 DM, i još 200 DM za prosjek iznad 4,5. Uz to je išao i besplatan smještaj na Cvjetnom kojeg je Uljanik izgradio ili sudjelovao u financiranju gradnje (neka se povjesničari malo zabave time). Hranu su plaćali sami, ali to je bilo jeftino, na bonove, kao i za sve ostale studente. Na kraju, čekao ih je siguran posao u brodogradilištu, ustvari, trebali su odraditi mislim duplo od stipendiranja. Ekipa nije znala što raditi s parama, kupovali su ploče, glazbene linije, kožnjake u Minhenu, eksperimentirali sa svime i svačime… Sjećam se kad sam kao klinac išao u Zagreb na Ramonese 24. 11. 1990. Kako smo došli na Cvjetno a ekipa spava iako je podne-jedan, ono dan. U sjećanju mi je ostalo da je jedan iz dosade večer prije, ili čak usred dana, kupio litru votke, onako, nek’ se nađe (i zderao ju, da). Imao sam dojam da je život kao u Animal House s Johnom Belushijem. Ono, Amerika i otkačeni studenti. (Tad sam si kupio ploče od Bad Brains, Fugazi i Minor Threat, ali to je neka druga priča). Ne znam tko od mojih kompi nije studirao strojarstvo ili neko inženjerstvo.

Već godinu dana kasnije sve to nestaje. Marka više nije bila sedam, plaće su pale na 100-150DM (zamislite živjeti sa 75 eur na mjesec, cijela obitelj a cijene i skuplje nego vani [ili možda je tih 150 DM vrijedilo malo više s korekcijom]), počeo je rat, stipendije su sasvim isparile. Kad više nije bilo stipendija dosta njih je odustalo od studija strojarstva, dosta ih je promijenilo studij (konačno su išli studirati ono što im se sviđalo), dosta je išlo u emigraciju i radi rata, itd… Neki od onih koji su odustali od strojarstva i elektrotehnike upisali su nešto drugo i postali su uspješni dizajneri, režiseri, nešto treće. Neki nisu završili kasnije ništa, ali su postali poduzetnici i bez završenog faksa, izumitelji i tako. Od onih koji su nastavili studirati neki su imali jako niske ocjene, završili više manje u roku i postali vrhunski inženjeri, neki su završili nakon 10 i 15 godina studija i isto napravili nekakve dobre karijere, ali je bilo i onih odličnih studenata, tako anegdotalno rekao bih da su prošli više manje isto kao i ostali.

Poanta je ta da su svi nahrlili studirati neko inženjerstvo radi dobrih stipendija i uvjeta studiranja, radi osiguranog kasnijeg zaposlenja u Uljaniku, radi perspektive dobre plaće. Sigurno nisu išli jer su se igrali sa ZX Spectrumom i Amigom, jer su radili elektrotehničke eksperimente ili jer su si sami složili “APN Devu” (priče koje sam skupljao govore o ekiparcima koji su s 5 dinara mogli rastaviti i sastaviti mašinu od Tomos 90 - “Deve”, ali uglavnom nisu išli studirati, postali su OK mehaničari). Oni koji su pak nastavili, opet bez podataka pišem, bili su oni koji su vidjeli perspektivu možda jer su doma imali primjer svojih roditelja inženjera (Marshmallow Test? Klasa podrijetla je uvijek važna ili najvažnija) ili im je išlo lako pa već kad su to upisali… Možda i neki radi Sunk Cost-a - uložili su već bili dosta pa mislili su da se ne isplati odustati. Svega je bilo.

Uglavnom, raditi nešto, programirati, rastavljati i sastavljati je jako zabavno, vjerojatno gradi karakter i razvija inteligenciju kao sviranje instrumenta, ali uopće ne garantira da će se razviti STEM, da će ljudi to ići studirati, da će zemlja u kojoj mladi tako nešto uče procvjetati. I tako nema baš masovno posla za masu inženjera, programera i znanstvenika. Na taj se način ili kreiraju overskilled prodavači internet oglasa, koji koriste nešto programiranja za prodaju Googleovih oglasa (od kojih Google kao kompanija gotovo jedino zarađuje, a oni koji rade rade brdo sati za kiki riki), ili inženjeri koji se bave zapravo prodajom i koji na kraju ne koriste ništa od stečenog znanja nego nauče iz kataloga kao što bi bilo tko bez ikakvog inženjerskog obrazovanja mogao naučiti o nekom proizvodu. Dakle, ono što pokazuje nedavna povijest, nekakav safety net u obliku stipendija, kasnije u obliku sigurnog zaposlenja više radi za STEM nego sve igračke zajedno. Svi teže toj nekoj vrsti “uhljebljenja”, i poduzetnici. I oni ako mogu nataknu se na državnu sisu. Zato može biti sumnjiva cijela ideologija koja se skriva iza te kao filantropije, iza te kao revolucije. Stvara se samo mržnja prema nekim institucijama, djelatnicima tih nekih institucija, privid da društvo se može eto, prekosutra promijeniti. No pošto se ne mijenja dolazi do nastanka teorija zavjere, ali i osjećaja da je nemoralno djelovanje OK jer sustav je naštiman za one uhljebe (kao, takers vs. makers). Imate viši cilj pa je onda OK i varati za ga postići (ili, “cilj opravdava sredstva”). Druga varijanta je da se stvaraju inženjeri za druge neke zemlje. [neću dalje razvijati temu, ali pričao mi je frend sad ovih dana kako u Kini gdje radi uopće brodovi nisu jeftiniji, čak su skuplji nemalo, nego ih više u Europi nitko ne zna raditi kako treba. Uvjeren sam u to da za takvu situaciju na razini Europe nije kriv egalitarni sindrom već nešto drugo, neka druga priča i ideologija, ali neću sad o tome. Egalitarni sindrom inače smatram zanimljivim konceptom, po meni ne nužno vezan s Jugoslavijom, možda više vezan s Turskom]

Sama evaluacija tih STEM edukacija djece je teška. Prije svega treba proći dosta vremena, treba raditi longitudinalna istraživanja, što znači pratiti djecu kroz više desetljeća. I onda je teško izolirati varijable… Stvara se prostor za još više ideologije i magle. Dobro trebamo paziti na te prodavače magle.

BTW, sjetio sam se kad su ti moji kompići krenuli raditi kao inženjeri, plaća im je bila oko 1500 kn, sigurno nisu mogli otići iz roditeljskog doma, znali su da će se povećati ta plaća, ali dugo nije… Znam kad su crtali cijele projekte za 3500 kn, pa odlučili ići vani... Nije bila najstimulativnija atmosfera. Sve je puno kompleksnije i uvjetovano kulturom, više nego što to redukcionisti ideolozi vole vjerovati.

Tri godine od pokušaja ponižavanja

Danas, 29. 5. 2018., je točno tri godine od kad je šef jedne pulske firme (ili zapravo više) i udruge (ili zapravo više) zabranio rad u svojim tvrtkama svima koji su imali nekakve veze s Monteparadisom, osim dvojici koji su sami tada dali otkaz. Neki koji su bili tapija s parama, ali i neki koji su zarađivali drugdje, ali su imali manje samopoštovanja su se kasnije na poziv vratili. Valjda nije bilo drugih ili je cilj bio rješavanje dvojice koji su sami dali otkaz, nikad nećemo saznati. Danas više/manje nitko tko ima veze s Monteparadisom ne radi kod gazde.

Kako nije bilo baš logike iza svega toga, neki dupelisci su širili svakakve glasine o nekima iz naše ekipe. Čudno je da se čude zašto ih baš ekipa ne ferma više i zašto oni s malo samopoštovanja i kičme ne idu na neka mjesta.

Sjećam se ismijavanja mailova gazde od strane onih koji danas ližu, sjećam se pucanja saveza pa ponovnog krpanja, pa pucanja... Pa paranoje... Ne bi mogao to više ni gledat ni slušat.

Sindrom policističnih jajnika i obrana organizma - jedna hipotezica

Prije neki dan objavljeno je u medijima da su znanstvenici konačno pronašli uzrok sindroma policističnih jajnika (znanstveni članak). U linkanim člancima imate duže objašnjenje, ovako ukratko, sindrom policističnih jajnika izgleda da ima veze s prisustvom u maternici anti-Müllerovog hormona (AMH) koji potiče određene moždane stanice na proizvodnju androgena, valjda najviše testosterona. Znači, te žene imaju više muških hormona. Problem je što žene koje imaju taj sindrom imaju dodatnih zdravstvenih problema, ali vjerojatno najvažniji je da teže zatrudne ili uopće ne mogu. Često imaju amenoreju ili nestalne mjesečnice. Sad se zna da će se moći liječiti taj problem tako da će smanjiti lijekovim AMH koji se smanjuje prirodno tek u kasnim tridesetima, kad žene sa SPJ lakše zatrudne.

Imam jednu svoju hipotezu baziranu na apsolutno laičkoj, neznantsvenoj studiji slučaja. Cijela moja priča nije bazirana na nekom uzorku, već na jednom slučaju. Naime, vidio sam (možda bolje čuo za) situaciju u kojoj se je žena sa SPJ sasvim izliječila, odnosno, ciste su nestale, mjesečnica je postala redovita. Promjena je bial povezana s promjenom partnera, no korelacija ne znači i kauzacija.  Ovo novo otkriće me podsjetilo na to. I sad, koja je moja hipoteza? Pomislio sam da se radi o vrsti skrivenog ženskog odabira. Dakle, ženski organizam odbija lošu spermu ili izabire kvalitetnu spermu, na taj način nesvjesno radi na tome da moguće potomstvo bude zdravije. Na primjer, monogamija prirodno nije normalna, tako da sperma dugoročnih partnera slabije se “prima”, traži se svježija (o tom fenomenu i fenomenu “grijanja maneštre” u nekom drugom postu više drugi put). Možda kod SPJ organizam odbija spermu mužjaka s više estrogena. To može biti sperma alkoholičara kojima se smanjuje testosteron i povečava estrogen (a više estrogena potiče cugandijanje, utjecaj hormona u maternici nabrijava na cuganje), ili sperma više “feminiziranih” mužjaka.

Znači, organizam pokušava blokirati prolaz spermi i mogućnost oplođivanja jajašca kad “osjeti” da će doći “loš materijal”. Kćeri imaju veću šansu da pate od SPJ ako im je majka imala SPJ, moja je pretpostavka da je to tako jer je moguće da će se kćer ponašati isto kao i mater (i ponašanje je vezano za klasu). Tako se štiti populacija. A sad totalna spekulacija bazirana na tom jednom slučaju: u trenutku kad ženkin organizam dođe u kontakt s nositeljem “kvalitetnog materijala” hormoni se izbalansiraju, mjesečnica prošljaka, svi putovi se otvaraju. U suprotnom spušta se željezna zavjesa.

Nisam iz struke, neću nikad nešto istražiti u tom području i vjerujem da na ljudima ne bi bilo ni etično, ali možda na miševima bi se moglo iako bi teško bilo organizirati protokol eksperimenta. I studija koja me potakla napisati ovaj post se bazira na eksperimentu na miševima. Da, ne bi bilo baš etički nekako dokazati da ženke imaju SPJ radi kontakta s lošima, zapravo mi ljudi daleko smo od prirodnog ponašanja pa je sasvim OK i da prirodni assholes dobiju svoju šansu. Uskoro na tu temu malo više o fenomenu “podgrijavanja maneštre” assholesima.

[EDIT: Nisam bazirao cijelu pričicu samo na jednom slučaju. Pao mi je na pamet slučaj dosta neodgovorne osobe koja isto ima takve probleme. Prije više od 10 godina sam pomislio da ju priroda nekako štiti. Ili sve nas...]

Gonzoizacija kulture

U pornografiji gotovo da je gonzo žanr preuzeo kompetno cijelu industriju. Nema više onih velikih Private produkcija od nekoliko milijuna dolara, ili onih filmova Marija Salijerija s profesionalnom scenografijom, statistima, tenkovima i svime. Takva gonzoizacija se događa u kulturi općenito, u smislu da umjetnost postaje gonzo umjetnost. To mi je palo na pamet dok sam slušao intervju s Teddy-Leejem na Radio Rojcu. U intervjuu on priča kako su 2007. - 2008. godine počeli s dubstep, bass culture partijima i kako je odjednom došao Outlook kao, parafraziram, bomba. Sve se dignulo. Kaže da su zapravo on, Rus i ekipa prvi radili nešto u stilu bass kulture, da se na početku Outlook nije reklamirao kao festival bass kulture.

Mislim da je najprikladnije objasniti situaciju primjerom iz svijeta porno industrije. Zamislimo situaciju u kojoj dečko i cura se vole, pašu si seksualno, ljudi primjećuju da su zanimljiv par, ali odjednom dođe Rocco Siffredi i sredi curu. Cura proba najžešće što se nudi na seksualnom tržištu, totalno je izvan sebe, nakon toga više ništa nije isto s dečkom. Drag joj je, poštuje ga, ali to nije više to. Rocco je zatresao jačim basovima, jačim razglasom, nema više povratka.

Paralela nije samo to, nije ni toliko jednostavna. U sociologiji govorimo o McDonaldizaciji društva, pa i o Diznifikaciji. Mislim da možemo početi govoriti o gonzoizaciji, ili još bolje, o roccosiffredizaciji društva i kulture. Roccosiffredizacija može imati neke karakteristike McDonaldizacije (efikasnost, mjerljivost, predvidljivost/ standardizacija, kontrola), neke karakteristike Diznifikacije (tematiziranje, hibridna potrošnja, merchandizing, performativni rad) uz dodatne svoje posebnosti. Vidjeti ćemo koje. Sve to skupa na kraju se miješa s platformskim kapitalizmom, gig ekonomijom, sharing ekonomijom i ekonomijom pažnje. Znam, sve buzzwords često prisutne u medijima, ali imaju smisla.

Moramo najprije vidjeti koji je modus operandi Rocca Siffredija. Ukratko, dovede u depandansu na svom imanju jednu ili više istočnoeurpskih djevojaka, odjene ih u neku sex shop style robu s Aliexpressa, izroka bez neke posebne radnje i posebne performativnosti. Osim ponekad da na brzinu kao uvod performiraju kao balerine, medicinske sestre ili slično, ali ne kao nečemu vezano za narativ, nego onako, kao neki tipičan fetiš iz masovne kulture. Glumljenje uloge traje dok se ne podere roba i razmaže šminka. Razlika je od onih nekadašnjih skupih produkcija ta da je tamo priča stalno prisutna i performeri glume cijelo vrijeme. Na primjer, radnja može biti u starom Rimu, glavni lik je Kaligula, tu je žena, itd… I za vrijeme cijelog filma se drže svojih uloga, priča skoro da je svako toliko prekinuta scenama seksa. Kod Rocca je samo, da, rokanje.

Uz to, kamerom često barata sam Rocco ili njegov rođak koji radi kao snimatelj. Sin mu radi često montažu a žena šminka dame - mali obiteljski obrt. Nisu uvijek anonimne istočnoeuropljanke, ponekad dolaze i etablirane zvijezde koje valjda radi PR, prestiža, itd… žele biti u tim gonzima. Kako žene tako i njegovi prijatelji muškarci. Ne vjerujem da su dobro plaćeni, možda čak i plate (pay to play kao u svijetu glazbe), ali situacija je uvijek više manje ista: dnevni boravak na njegovom mađarskom imanju ili neki stan u Rusiji ili drugdje, rokanje, dropanje basova, onih seksualnih. Sve je veliko, jako, žestoko i ekstremno. Sve u superlativima bez nekog posebnog smisla osim zadržavanja što duže pažnje, ali ne predugo jer toliko pažnje naprosto u suvremenim zapadnim društvima nema. Sve su to kraći filmići online koji nemaju ni neku visoku cijenu.

Kako bi se klijenti stalno vraćali na stranicu mora imati priliv stalno novih likova, više žena. Kako je najlakše privući gomilu amatera volontera koji svi imaju san uspjeti u porno industriji koja je jako kompetitivna i gdje je internet zapravo ubio skupu produkciju? Napravite edukacijski program, prodate ljudima priču da će tako naučiti tajne zanata. Rocco tako ima Rocco’s Academy, akademiju za wannabe porno glumce. Tu je zarada od kotizacija, ako ne od kotizacija onda od prodaje samog prisustva polaznika pod reality show, ako i to nije dovoljno onda i korištenje amatera za one žestoke gonzo filmiće. Nije da baš pratim, ali mislim da nitko iz te akademije nije napravio neku karijeru osim možda Malene, ali ona je bila poznata od prije jer se je bavila politikom. Ulazak u industriju ide drugim putem. Odnosno, dugoročno ostajanje ide drugim putem. [o tim raznim edukacijama već sam pisao pa pogledajte]

Roccovi performansi su prilično brutalni. Od žestokog analnog seksa (double anal i sve živo), do gušenja penisom i ne samo, preko riganja. Čudno je da je sve više pozivan u mainstream televizijske emisije u Italiji unatoč #MeToo kampanji u zadnjih godinu dana više manje (zanimljivost je da te ekstremnije porniće uglavnom traže žene i valjda gledaju žene, ali o tome više u nekom drugom postu). U svakom slučaju, kao što je jednom rekao kad su ga pitali straše li se žene tako velikog penisa u emisiji guerilla istraživačkog novinarstva Le iene, on im je rekao kako ide obično priča: "Rocco mi fai male, non mettere dentro, fai piano, fai piano...", però poi non mi dicono mai: "Toglilo!" Ili na hrvatskom: žene kažu “Rocco nanosiš mi bol, nemoj ga staviti unutra, polako, polako...”, ali poslije mi nikad ne kažu: “Izvadi ga!”. To je otprilike opis situacije u kojoj se nalaze više njih koji rade za jednog lokalnog gazdu pop kulturnjaka. Godinama govore da ih šikanira, da je nemoguće raditi s njime, da su se definitivno posvađali, da imaju PTSP od njega, samo što nisu dali otkaz, potukli se skoro… Ali… Ostaju! Ili, kao, nakon žestokih psihičkih traumi otiđu, ali se vrate, jer i tako drugdje ne mogu baš puno.

Da rezimiramo karakteristike roccosiffredizacije:

• Radnici misle da su slobodni jer su freelanceri, koliko rade toliko su plaćeni, itd… [gig economy] No nikad ne postaju to što misle postati, gazda ima resurse, upravlja s njima i s free lancerima [platform capitalism]. Dakle, gig economy spike za konobare, tajnice, wannabe fotografe i fotografkinje, modne dizajnerice a ustvari krojačice, itd… Fotografi koji uspijevaju imaju svoje bilo kakve stalne poslove i polako se vuku. Gazda nema i ne želi prekarni status, on se želi spojiti s politikom. Česta je praksa da gazde rade press konferencije s predstavnicima vlasti, bilo gradskih bilo državnih. Nema businessmana koji voli nestabilnost, hirove tržišta, itd… Osim možda onih koji su nasljedili pare kao braća Koch koji financiraju libertarijanske i konzervativne inicijative. Ostali itekako žele zaštititi svoju poziciju na bilo koji način.
• Ti razni samonazvani freelanceri nemaju svoju opremu, misle da su u sharing ekonomiji, kao, skupa koriste DJ opremu, na open DJ nights, posuđuju itd… Gazda ima opremu (platformu). Oni koji žele baš uspjeti kupe si opremu, ali ni to ništa ne garantira. Kad se stvori monopol jer se stvara platforma, morate se ulizivati vlasniku platforme kako bi digli neku kintu. (čim se vlasnik okrene odmah krenu pričati loše o njemu)
• Casting, kao u pornićima, nije više sredstvo nego postaje cilj. Ljudi dolaze na castinge, ali ne idu dalje i sam casting se prodaje kao finalni proizvod, kao neki reality show. Ustvari, to su i oni talent showovi, na kraju to gledamo kao finalni proizvod a ne kao odskočnu dasku za u svijet spektakla.
• Kao i na internetu, vlasnici platformi omogućuju freelancerima da se isfuravaju, ali gazda zarađuje živu lovu. Što privatnim poduzetništvom, na tržištu, prodavajući cugu, itd…. Što na javnim novcima, dobivanjem natječaja (ponekad i nakon zatvaranja natječaja), donacija, itd… Ili prostora. No to ispada da nije bed jer kao s druge strane pune taj isti proračun pa imaju pravo na povrat drugim kanalima. Jer svi ostali valjda ne pune proračun. Izmišljava se neki ekonomski pepetuum mobile.
• Dolazi do miš-mašizacije kulture, samo da se zadrži taj limitirani resurs - pažnja. Tako mogu se spojiti nespojivi bendovi, mogu se povezati svjetla, trčanje i kurci, svašta. Ono, legendarni burek s jabukama sa svime kod Reke, samo u kulturi.
• Smanjivanje rizika je kompenzirano pojačanim PR-om. Na primjer, ne dovode se veliki bendovi, veliki umjetnici, ali oni mali amateri, kvazi umjetnici s diplomamama, itd… Predstavljaju se kao vrhunska dostignuća ne znam čega. Znači, zarada je sve veća iz javnih sredstava, sve veća iz privatnih, ali ne dovode se vijedni umjetnici, bendovi općenito, itd… Maksimizacija profita s minimizacijom rizika. Rocco sa svojim kurcem u jednom dnevnom boravku s dvije Ruskinje. Treba nabrijati emocije, napaliti, i šta ja znam, izdrkati se na kraju.
• Za ključne poslove zapošljavaju se ljudi iz obitelji jer u sve te wannabe kreativce ne može se imati povjerenja. Oni mogu bez problema promijeniti stranu ukoliko shvate da neće ići u sadašnjem aranžmanu. Amoralni familizam je i normalan u situaciji u kojoj nema solidarnosti i gdje postoji samo privid lojalnosti. Lojalni su dok misle da će nešto dobiti ili dok dobivaju neku lovu. Čim shvate da neće biti ničega ili da su slabo plaćeni a da drugdje mogu dobiti više, oni, konzumenti koji misle da su proizvođači, idu drugdje. Zato je česta pojava parića i njihovih bliskih koji drže business.
• Cijeli pristup baziran je na piramidalnom marketingu (Amway, Herbalife, itd...). Toliko ljudi se preko edukacija ili guranjem za nastup veže za cijelu priču, postaju fanboys i fangirls, da kritički pričati o tom fenomenu može rezultirati ostracizmom ili u najmanju ruku izbjegavanjem druženja. Ljudi vas počinju izbjegavati, smatraju vas negativnom osobom jer kako se uopće usudite govoriti protiv nečega što je toliko prisutno u medijima, facebooku, dolaze ljudi na radionice…
• Rentijerstvo je normalan način stvaranja kapitala. Ne proizvodnjom nego iznajmljivanjem, posuđivanjem platforme onima koji misle da će nešto nekad proizvesti.

Još sam imao na umu neke točke, ali sam izgubio nit pomalo J

Nije mi cilj mijenjati stvari, takva je situacija svugdje u svijetu, radi se o globalnoj paradigmi. O tome se pišu knjige poput Move Fast and Break Things ili Platform Capitalism, prije više od deset godina tu je bila knjiga The Cult of the Amateur (prevedena i na hrvatski). Nitko s periferije neće uspjeti promijeniti situaciju niti bi to trebao, ali kritika treba uvijek postojati, ne može se dozvoliti jednoumlje. Većinu ljudi ni ne zanima to što se događa, imaju evente na koje vode djecu kao što su nas roditelji vodili u cirkus. Ono, spektakl iznenađenja, slonovi, balerine, tetke na trapezu, zapaljeni obruč kroz koji skače lav… Treba se izaći totalno s nabrijanim osjetilima. Uz to kupuje se zastavica, šećerna vuna, plišani majmun… razlika je samo što sad nema baš ni lava ni užarenog obruča, pa ni slona. Samo projekcija toga.

Zbog mojih razmišljanja svjestan sam da me površni ljudi i izbjegavaju. Jebi ga, nije da mi fale, ali ponekad se osjećam malo ovako:

Ima i drugih koji kritiziraju koje ni ne poznam (ne moram se ni slagati, barem za bolju polovicu), ali monokultura proždire polako sve.

Ponekad i pohvalim

Najčešće imam kritičke osvrte jer mislim da dobre stvari trebaju biti dobre, a loše se trebaju popraviti. Sad ipak imam pohvale i one idu Radio Rojcu. Nema još sasvim razrađen program, nema još dovoljno sadržaja pa se emisije puštaju dvaput dnevno, ali stvarno je community radio mislim da ide u dobrom smjeru. Vjerojatno će se program vremenom proširiti.

Takav je radio bio potreban i prije 20-30 godina, ali sasvim je u redu da smo ga dobili sada. Bolje ikad nego nikad.

Nekad i mi iz Monteparadisa smo imali inicijativu pokretanja radija, ali tada još nisu bila vremena. Super je da je došlo vrijeme za pokretanje i da su se ljudi potrudili.

Radio Rojc možete slušati u tri kvalitete streama (64AAC+, 128AAC+, 320MP3) i na FM frekvenciji 89,7 MHz.

Pobjednički krug… "doublespeak" sekte

Jedan kompa mi je nedavno javio da obratim pažnju na tekst stvari Victory Lap s istoimenog zadnjeg albuma benda Propagandhi. Jedan stih ide:

“When the free-market fundamentalist steps on a roadside bomb outside Kandahar bleeding to death, I swear to Ayn Rand I'll ask if he needs an invisible hand.”

Podsjetilo me na što sam nasjeo kao budala i još sam usput kreirao više monstruma koji su se počeli samoreplicirati. Naime, u sceni i điru u kojima sam kružio i kružim bilo je i još uvijek je dosta govana, dosta fake spike i ekipe, ali zbog toga ne treba baciti bebu zajedno s prljavom vodom. Sad ću objasniti.

Nakon skandala s Cambridge Analyticom čini mi se da sam i sam popušio dirigirane feedove koji su me odveli u sick spiku. Kao što je u knjizi Democracy in Chains autorica pokazala da je cijela jedna priča o slobodnom tržištu kreirana za stolom (dodatna priča), mislim da se na isti način putem dirigiranih feedova na facebooku i sličnim platformama dosta nezadovoljnih usmjerilo na neko libertarijanstvo. Zvuči kao teorija zavjere, i stvarno je špekulacija, ali dosta elemenata mi govori da je moguć takav scenarij. Prije svega, u samo par godina u Hrvatskoj, na primjer, pokrenuto je više blogova i facebook grupa koje se bave libertarijanskim pričama. U mainstream medijima ljudi koji zastupaju takve ideje dobili su svoj prostor, čak i na nacionalnoj televiziji, što nije moguće ni u državama s dužom kapitalističkom tradicijom. Istovremeno se je dogodila amerikanizacija religijskog konzervativnog aktivizma, itd… Da se radi o nečemu naučenome, a ne da je došlo spontano do razvoja nekih ideja govore mi još neki podaci iz anketa, ali o tome nekom drugom prilikom.

Prije nekoliko godina pričalo se je u SAD o libertarijanskom trenutku, čak i u popularnim publikacijama i forumima. Danas se priča o neslavnom kraju tog libertarijanskog trenutka, unatoč nedavnim negacijama kraja. No možda je ipak Trump taj libertarijanizam, što pokazuje i krajnje konzekvence takve ideologije unatoč većoj analitičnosti libertarijanaca (znanstveno).

Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa što sam progutao to govno, i još više što sam indoktrinirao druge, prvenstveno psihopate i borderline ekipu (bez namjere, takvima  sam se spletom tragičnih okolnosti okružio) koja je dalje indoktrinirala druge čudake (bivši ovisnici, nezadovoljnici svih vrsta, itd...). Zapravo, nasjeo sam na politički Ponzi Scheme.

Nekako sam preko anarhizma došao do te bolesne priče. Sve što mi je bilo zanimljivo iz tog pokreta već je postojalo u anarhističkim krugovima, antifa krugovima, itd… Zapravo, samo je dodana neka psihopatska orijentiranost prema poduzetništvu i “uspjehu”. U smislu, “sami su si krivi” ili “država je kriva radi poreza” za siromaštvo, neuspjeh i slično, “svi su oni neradnici”, “ekipa s filozofskog”, itd… To mi je uvijek nekako bilo sumnjivo.

Počelo mi je biti nešto sumnjivo kad bi po tim raznim grupama vidio sve bolesnije naci objave. Lurkam sad te neke grupe i izgleda da svaka bez problema završava u naci vode. Ona jedna koja je kao deklarativno dosta desna i naci (jer po njima sloboda je biti i naci), kao i druga koja se ograđuje od naci spike a puna je isto tako naci komentara. Na primjer, za zadnji antifa fest pokazao sam ekstremno desničarenje samo sa screenshotovima one kao ne-naci grupe. Bez vađenja iz konteksta ljudima je bilo sasvim jasno da se radi o ekstremnoj desnici. Nije čudo da ta priča završava u ekstremnoj desnici pošto ti ljudi nemaju nikakve zajedničke temelje, možda imaju neka zajednička moralna uporišta, ali cijeli proces socijalizacije im je bio različiti te dolaze iz sasvim različitih subkultura. Nalaze se, na primjer, bivše ovisnice, religiozni tipovi, pripadnici sasvim oprečnih mladenačkih subkultura, itd... Preko facebook grupa, osjećaju da su sličniji nego što jesu, ali zapravo kad maknu sve ostaju na jako praznom prostoru gdje gotovo nema druge nego završiti u konzervativnim vodama ili u zajedničkoj mržnji prema “ljevičarima”, “neradnicima”, itd… Jedni toleriraju drugima manju ili veću religioznost, ili pomanjkanje religioznosti, sve dok se slažu oko tih nekih zajedničkih neprijatelja. Mogu se tako vjernici i nevjernici naći u anti-islamizmu ili u patriotizmu. Ili u lajkanju Mila Yiannopoulusa čija se figura medijski istrošila. Kompa koji mi je usmjerio pažnju na stvar od Propagandhi i sam je skužio taj doublespeak kod ekipe s kojom se on još uvijek druži i misli da još nisu svjesni zablude. S jedne strane kao sloboda, otvorenost prema homoseksualnosti, itd… Ali uvijek onaj “ali” i pod krinkom zabrinutosti za slobode profuravanje rasizma neke vrste (inače ta ekipa bez problema opravdava državnu intervenciju i smanjivanje sloboda ukoliko im to osobno odgovara - makijavelisti).

U zadnje vrijeme izlazi dosta knjiga koje debunkaju cijelu ovu free market priču. Tako osim prije spomenute Democracy in Chains tu je i knjiga Noama Cohena The Know-It-Alls. Autor pokazuje kako se je polako gradila priča oko STEM, degradiranje humanističkih znanosti, veličanje zarade, itd… Jedan od obrađenih ličnosti je Peter Thiel koji je osim PayPala i financiranja facebooka pokrenuo i Palantir Technologies. On može služiti kao neka sinegdoha cijele priče. Libertarijanac koji ima tvrtku koja se bavi prvenstveno radom s državnim institucijama za nadzor ljudi, koja je povezana i s Cambridge Analyticom. Meni je zanimljiva i fascinacija Tolkienovim djelima, kao i sam izbor naziva tvrtke (od tud valjda i fascinacija Novim Zelandom kao mjestom snimanja filmova). Korištenje likova i mjesta iz Tolkienovih djela uvijek mi nekako budi sumnju da je ispod nešto drugo (osim neformalni naziv Mordor za klub Monteparadisa :)). U Italiji su se zvali Campi Hobbit poligoni ekstremne desnice. Općenito ta neka fantasy spika je vezana za ekstremnije desne pokrete. Ne znači da se odmah radi o neonacizmu ili neofašizmu, ali da će bez većih problema opravdati takve spike i minorizirati incidente, to da. Baš nedavno je jedan takav opravdavao metal bandove s naci težnjama, ali isto tema za drugu spiku...

Mislim da sam malo kaotično objasnio cijelu priču, ali sam si kupio LP od Propagandhi iako prije mi se nisu baš sviđali :)

Smrt u Veneciji

Čitao sam prije neki dan kako su lopovi provalili u jedan stan i pobjegli pa su tako susjedi mogli pronaći mumificirano tijelo svojeg susjeda. Čini se da se radi o profesoru u penziji i da je umro negdje 2011. godine (još jedan članak). Sedam godina ga nitko nije skužio. U komentarima se svi čude kakvo je to društvo postalo da ni susjedi ni nitko više ne brine o nikome. Kao, još jedna tragedija samoće. Eto, takvo.

U Hrvatskoj jedna je žena umrla još za vrijeme Jugoslavije, tako da valjda ni ranije i pod drugačijim režimom nije bilo puno bolje.

U subotu na benefitu...

U subotu 17. 3. u Monteparadisu održat će se mali benefit za 14. Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu. Uz Pasmaterse, Red Tape i Dispossessed svirati će i naš band No trivia Peddlers tako da nas u subotu možete vidjeti uživo. Možete i poslušati četiri stvari ovdje na bandcampu, ili pogledati kako je izgledalo uživo u Godoviču. Ako bude sve u redu, na koncertu ćemo odsvirati jedanaest stvari, a tekstove možete pročitati ovdje. Ustvari, vjerojatno 12 stvari jer bi trebao uletiti “Milenijski epilog” kao obrada “Optimista” od SMC. Ako vam sve to skupa izgleda OK onda nas lajkajte na facebooku :)

Gole žene i poništenje sakramenata

Jučer su razni portali pisali o slikanju starije gole žene u jednoj crkvi u Dubrovniku, valjda za neki dokumentarac. Sjetio sam se odmah priče iz talijanskih medija od prije petnaestak godina o na sličan način oskrvnutoj crkvi. Naime, u jednoj crkvi u Abruzzu 1998. godine snimljen je dio pornića Il confessionale (Mario Salieri je bio producent), radi toga svi sakramenti koji su se dogodili nakon tog događaja bili su poništeni. Ne znam točno kako je to završilo, jesu li stvarno poništeni i jesu li svaka svadba, krštenje itd... obnovljeni. Dakle, da, dok se ne purificira, "nadoknadi", crkva je za vjernike neiskoristiva i trebale bi biti ništavne sve radnje od kad se to, kao, oskrvnuće dogodilo. Samo, izgleda da je crkva oskrvnuta još 2008. godine, što znači da ništa što se dogodilo unutra zadnjih deset godina ne vrijedi. Ili možda postoji gradacija oskrvnuća? Odnosno, gola žena ovakva oskvrnuje toliko posto, gola žena malo starija onoliko, snimanje pornića 100%. Ne znam, ali je zanimljivo.

Prije sedamdeset godina na granici

Cryptome su prije dva dana izbacili arhivu dokumenata US Army Counter Intelligence Corps Italian Frontier Control Detachment - CIC Agent Reports DECEMBER 1944 - JANUARY 1947. Možete naći dosta dokumenata o jugoslavenskim agentima, kao na primjer ovu. Zanimljivo je vidjeti greške u pisanju, detalje koje su skupljali, itd... Sad je sve to puno lakše i sami dajemo. A i da je kod Rijeke bilo oko 2500 Rusa.

Juggernaut “promjena”

Kaže mi jedan prijatelj da pogledam koliko toga ima sad u ožujku u novom klubu Kotač. I stvarno, skoro svaki dan nešto. Nit koja spaja sve te događaje nije baš najvidljivija i najlogičnija. Je li riječ o više buržujsko mladenačkoj priči? Ima i anarhista pa valjda nije to. Je li onda riječ o buntovničko mladenačkoj priči? Ali ima i starijih jazzera. Radi li se o “all ages” građanskoj priči? Je li elektronska glazba priča? Hm, ima i punkera, stonera i metalaca. Je li glazba općenito u pitanju? Ima tu i filmova pa čak i hrane. Takav pout pourri je često prisutan i u nekim talijanskim društvenim centrima i skvotovima, ali postoji nit vodilja koja spaja te različite priče, u ovom slučaju meni uopće nije jasan diskurs, cijela priča. Na primjer, može biti večer angažiranog reggaea, a u drugoj prostoriji punk, dok se servira i hrana vezana za neku političku borbu nekog naroda ili neke socijalne skupine. Ili, u socijalnom centru se može organizirati modna revija kojom se ismijavaju takve mainstream prakse. Ni to u novom klubu nije tako koncipirano, tamo je revija, ono izložba, baš za pravo. Ljudi misle da će nekad nešto napraviti ili da će biti cool.

Isti prijatelj mi je isto okrenuo pažnju na to da su neke osobe izašle iz jednog ranijeg sličnog eksperimenta. I stvarno, pošto internet skoro sve pamti naišao sam na program od prije točno dvanaest godina, iz ožujka 2006. godine. Može se pronaći i program iz prosinca 2005. godine, pa iz svibnja 2006. godine, iz prosinca 2006. godine, projekcija skate filma u rujnu 2006. godine, itd… Vidljivo je odmah da nakon tih 12-13 godina isti se ljudi vrte, slične stvari plasiraju, neke veće promjene nema, osim što se veća sredstva rokaju i još se dodalo toga u programe, proširena je edukacija.

Što se tiče edukacije već sam pisao o situaciji. Ukratko, u zadnjih 15 godina nitko baš nije izašao profi iz cijele te priče unatoč preko 10.000 sati prakse (znam, nije baš točno pravilo). I originalan klub koji je započeo tim praksama edukacije i clubbinga na kraju je angažirao profiće koji su izašli iz akademija a ne baš iz njihovih edukacija. Sjećam se da i dokumentarac im nije izašao iz ruku polaznika raznih edukacija. Samouki majstori, poput Saleta Undertoona, imaju više uspjeha. Ili bolje, jedini imaju nekakav uspjeh, ljude baš zanima vidjeti što oni rade. Čini se da model ne funkcionira.

Zašto juggernaut? Juggernaut je vozilo iz hindu hramova pod čijim kotačima su se navodno bacali vjernici da dokažu koliko vjeruju. Valjda bi se tako ubrzala reinkarnacija ili nešto slično. Imam osjećaj da su se danas mnogi “vjernici” u potrazi za boljim životom, možda već za ovog života, bacili ispod velikih kotača promjena. Hoće li svi ti silni “kreativci” samo ostati zgnječeni ili će se reinkarnirati u bolje oblike? Nisam baš vjernik, skeptik sam, a tu je evidentno da se radi o mitu startupova primijenjenom na “kreativne industrije”. Naime, znamo da 90% startupova propadne (koji su razlozi?), znamo da postoji problem samoubojstava kod startupovaca (neki ljudi se bore protiv tog trenda), znamo da postoji i taj neki trend ponašanja fake it till you make it (zašto to trebamo ostaviti) kod sve te ekipe… To jednostavno ne funkcionira, kao ni bullshit NLP.

Ako ste upoznati s ovime o čemu pišem pitajte se što su ti fejkeri-til-mejkeri postigli u zadnjih petnaestak godina? Sredstva u kulturi se povećavaju, ljudi se neki jesu uvalili u neke strukture, ali gdje su rezultati? Što je s njihovim grandomanskim snovima? Zapravo kvaliteta se srozala. Od glazbe do svega ostalog. Na primjer, 1990.-ih kad su ljudi imali manje para sviralo je više jačih i suvremenijih metal bendova u Puli nego danas (Carcass, Cannibal Corpse...). Prije petnaestak godina imali smo John Zorna, Marca Ribota, Johna Scofielda, itd… a danas imamo standarde za terase, ili autorsku glazbu prikladnu za pozadinu izvlačenja loto brojeva ili za soft porn. Nekad je PUF bio jak, danas je slab. Na bajkerima su bili Motorhead, danas ne (neki će se sjetiti i Mutoid Waste Company 1997.). Ima još primjera, od sajma knjiga do svega ostaloga. Kao da se unatoč većem bogatstvu stanovništva i većim budžetima za kulturu ide u utrku prema dnu. Sve prolazi, staviš imitaciju prave stvari, cover band, mp3 dj-a , bilo što… Ljudi dođu popit cugu ili ne dođu, svejedno. Totalno smanjivanje rizika, ali i kvalitete, a povećavanje profita pojedinaca. Neki će reći da na festivale dolaze svjetska imena, ali ti su festivali, nemojmo se lagati, za strance. Nekad su dolazile face i na Valkana Beach a bio je od domaćih za domaće uglavnom. [sad se neki pitaju zašto ne spominjem i Monteparadiso. Pa zato jer je uvijek bio low profile, od 2002. se dovode malo veći bendovi, ali uvijek u granicama DIY. Danas je manja štala ujutro jer mlađi ne briju više na to a stariji su umorni, ali principi su isti]

EDIT: Skužio sam da može biti nejasno kako to da su nekad neke stvari bile bolje, a od onda fejkeri-til-mejkeri nisu ništa napravili. Odnosno, možda nije jasno što ja mislim da se je dogodilo. Ovako, fejkeri-til-mejkeri uvijek postoje, samo je stvar omjera njih i ekipe koja radi nešto kvalitetno. Na primjer, gledajući slike iz devedesetih sjetio sam se tih silnih modnih revija od prije 25 godina i kako od toga nije ostalo ništa. Neke tadašnje polumanekenke su se navukle, propale nekako u međuvremenu, ili ništa. Tako i neke krojačice i krojači. Nikad ništa. Obično takve djelatnosti privlače fekere-til-mejkere a manje nabrijanu ekipu. Ili, takva malo jača ekipa brzo ide negdje gdje se takve stvari cijene. Stvar je i to da za kvalitetne događaje ili bilo kakve kreacije treba masu energije, tako da ljudi izgore po putu. Kad okolina nije poticajna, kad se zakasni s poticajima, jednostavno kvalitetni izmru, ostanu samo mediokriteti ili još gori. Ostaju fejkeri-til-mejkeri. Tada, radi inercije, počinju dolaziti veća sredstva jer je netko ipak sa zakašnjenjem primijetio da je nešto postojalo, ta sredstva idu tim lošima jer su dobri ili izgorjeli ili su otišli negdje drugdje. Loši misle da su dobri jer dobivaju ta javna sredstva i ne vide kvalitetnu konkurenciju (spalili su je), ali okoliš je već spaljen, rola se se taj shit. Bottom line je You can't buy cool :) Kad nema mačaka miševi kolo vode :)