Tirkizni utorak

Plavi ponedjeljak je u pop kulturi i pseudoznanosti treći ponedjeljak u siječnju, dan kada ljudi shvate da se neće držati novogodišnjih rezolucija, da ništa nema smisla, itd… To bi navodno trebao biti najdepresivniji dan u godini. Ove godine treći ponedjeljak je bio 15. siječnja, ali možda nije OK uzeti u obzir 1. siječanj kao običan ponedjeljak, ipak je prvi dan u godini, tako da taj treći ponedjeljak je bio jučer, 22. siječnja.

Rastužilo me je kad sam vidio na portalima da se ubio moj susjed Marinko. Negdje prije godinu dana i brat je učinio slično. Sjećam se kad sam bio mali da me Marinko vozio na motoru, bio je faca i svi iz susjedstva se sjećamo kako je bježao još onoj jugoslavenskoj muriji na krosiću. Negdje za vrijeme mog izbivanja iz Pule loše mu je krenulo psihičko zdravlje. Nekako u sjećanjima mi je da su se on i Čevo (susjed koji je umro u bolnici na psihijatriji devedesetih), dogovarali u nekom trenutku lucidnosti da će se zajedno ubiti. Razmišljam si kako virtualno postoje, ali ne postoje, službe koje trebaju pomagati ljudima sa zdravstvenim problemima. Osim nekakvih zdravstvenih službi virtualno postoje i socijalne službe, ali ništa ni od toga. Ljudi plaćaju poreze, ali kad zatreba prepušteni su sami sebi. Nekad je bilo malo više neformalnih društvenih amortizera, od obitelji do cijele zajednice. Sigurno ne svugdje i ne stalno, ali danas zajednice nestaju, obitelji jesu što jesu, a službe koje su trebale preuzeti te funkcije nije da baš rade.

Problem novog doba gdje ljudi gledaju samo svoja posla, glume da su busy, zapravo je prisutan u cijelom svijetu. Nije neka lokalna posebnost. Tako u Velikoj Britaniji stvaraju “Ministarstvo samoće”, jer samoća osim psihe rasturava i tijelo. Ovdje još dugo se neće ništa događati jer su ljudi tek skužili “čari” tržišta ("'Ko ih jebe, tržište je reklo svoje", "neka si nađe nekog psa"). Tek za nekoliko godina kad se bude sve rasčaralo i kad milenijalci i iGen dođu na tapet vidjet će se koja je kriza, pa ‘ko živ ‘ko mrtav. Svatko u svojoj čahuri. Usput, i samački postaje preskup.

Rat za devedesete

Pisao sam o novoj grupi nostalgičara, u međuvremenu je grupa narasla i ljudi stavljaju tonu privatnih slika i komentiraju privatne stvari. Čini mi se da je takav duh vremena da je samo dark triad ekipa glasna. Ispada da su Devedesete tako super da se čak kradu ideje o eksploataciji nostalgije za tim razdobljem.

Jedan sumnja da su mu ukrali ideju.

Druga kaže da nije tako, da je sve spontano.

A ja se sjećam kako mi je bilo. U devedesete sam ušao s jadnim adidas shorts a tada hipsteri nisu postojali. Toliko sam bio jadan da nisam imao baš nijedne druge hlačice, nitko se baš nije ni brinuo za mene. Ovako nekao sam izgledao 1989. mislim.

Na nogama Converse škart iz Astre, proizvodile su se tamo gdje je sad gradska knjižnica. Zima i jesen u nekoj usranoj trenirci s Ponte Rossa s izgorenim tragovima od pegle, lažne starke loši puloveri ili majice na “Istra Export-Import”, “Arenaturist” i slično. Čak sam bio poznat po reklamnim majicama. Ili nekim koje bi sam napravio. I da, slušao sam HC punk, preskočio sam bio Sex Pistolse. Mislim, slušao sam ih, ali nisam volio taj i takav punk.

Na kraju, oko 60% devedesetih sam bio izvan Pule, u Zagrebu (i to social hackovima), ali uvijek za važne događaje u Puli. Dogovarao bi bendove za Monteparadiso fest preko javnih telefonskih govornica ili mailom od 1995. na dalje. Iz nekog razloga mnogi su mislili da sam bogatiji, možda jer je ispadalo da se držim distancirano a zapravo sam bio sramežljiv. Ljudi koji su imali uređenije obitelji, više para, znali su me ogovarati i s time su mi radili veliku socijalnu štetu. Na početku tih devedesetih nisam imao para, možda ponekad ako bi uštedio od marende, starci rastavljeni, sam si kuham…

Sjetio sam se još i onih užasnih bendova poput Biohazard i cijela ta moda oko njih. Mi iz MP smo bili drugačiji đir, nikako cool, zato baš nije bilo ni cura u điru.

BTW, danas grupa ima 1272 člana. Vjerujem da će se još priključiti oko dvjestotinjak i da će onda stati.

Di si bio 91e?!

Prije točno tjedan dana na facebooku je otvorena grupa Pula, 90-e koja je do sad skupila 941 članova (17. 1. 2018. u 11:24). Radi se o grupi za nostalgičare 90ih godina prošlog stoljeća, možda nekima i jedino vrijeme kada su živjeli. Opis grupje je sljedeći:

Grupa vezana za 90-e godine i generaciju koja je tih godina odrastala u Puli. Izlasci, koncerti, festivali, razne anegdote i sve ostalo uz te nezaboravne godine!

A u pinned postu piše:

Ciao ljudi, evo grupa vezana za Pulu u 90.-im godinama prošlog stoljeća, dakle slobodno ubacujte ljude koji su dio tog vremena, i uploadajte fotografije, videozapise i tome slično. Svrha je prisjetiti se razdoblja naše mladosti, izlazaka, koncerata, etc., pa da se možda u skorijoj buducnosti snimi i dokumentarni film o pulskim 90.-im, kao svojevrsni nastavak Grada izobilja. ŽIVJELI, M.

U jako kratko vrijeme okupilo se dosta ljudi, ali samo oni vezani za metal, punk, noise, dark i slične žanrove koji su izlazili u disco Colosseum u hotelu Puli, u Circolo ili Uljanik dok je bio Rock Club. Nema bajkera, “šminkera” iz Piramide i Aquariusa i sličnih. Ustvari, možda i ima. Dosta ljudi koji su tada bili tipični posjetioci Piramide, Aquariusa i Plompe danas se furaju da su od uvijek bili punkeri, metalci i tako to. Čak se furaju da su neki nositelji scene. Baš sam se nedavno čudio nekima generacijski bliskima da kako to da ih nikad nisam vidio ranije i tek prije nekoliko godina sam ih počeo viđati u điru.

Ono što je iz prve bilo primjetljivo je da su se metalci najviše naslikavali, da su imali dosta žena u društvu za razliku od punkera i da su se družili s neonacistima onako, normalno. Jedan od tih je bio umješan u pokušaje ubojstva ispred Rojca 2005. godine, samo nije osuđen (inače, istina, izašao je iz punk đireva). S njima su se, barem po jednoj slici, maškarali u black metal action figures (ono farbanje lica u nadrkane pande). Dosta slika su iz soba, valjda prije izlazaka. Poziranje.

Iza njih slično su radili darkeri i noiseri. Isto naslikavanje doma prije izalazaka. Punkeri manje i od toga više na putovanjima.

Da ne ispadne da sam došao sam do tog zaključka i zlonamjerno (stvarno nemam zle namjere). Drugi su isto to primjetili. Evo par komentara:

Dalje ide komentar od jednog tipa:

Pa jedna žena piše da su šminkeri:

Druga da su narcisoidni pa se naslikavaju:

A jedan tip se pita tko će pobjediti u nostalgiji:

Ono što je zanimljivo je da su devedesete ponovno u modi i drugdje u svijetu tako da uskoro izlazi nova Netflix serija "Everything Sucks!". Pretpostavljam da će dočarati devedesete tako da će svi puno pušiti, to sam primijetio u novijim američkim filmovima i serijama čija radnja je u prošlosti.

Zanimljivo mi je kako mnogi fuladiraju cijele devedesete pa stave slike iz osamdesetih ili dvijetisućitih. Zanimljivo je kako funkcioniraju sjećanja i vrijeme općenito.

Zanimljivo je i da prije godinu dana nisam baš fulao :)

Psi i mačke naglavačke

Ovih je dana na portalu Narod udruge U ime obitelji svanuo osvrt “stanovite” Anele Todorić koji je digao dosta prašine. Tekst problematizira zamjenu djece kućnim ljubimcima, odnosno, pad nataliteta nekako je doveden u korelaciju s antropomorfizacijom kućnih ljubimaca. U samom članku se idealizira neka seoska idilična prošlost koja zapravo nikad nije postojala, a sve većom urbanizacijom neće ni postojati. Iz popisa iz 2011. godine vidljivo je da 70% stanovništva u Hrvatskoj živi u gradovima (ovakva je kvaliteta života u tim gradovima), tako da ništa od štalica i kravica, sjenika i proširenim obiteljima u malim potleušicama gdje osmero djece broji krunicu.

Kao i sve ostalo što radi U ime obitelji i ova nova kampanja je uvoz iz Sjedinjenih Američkih Država, točnije, hrvatska prilagodba protestantske konzervativne revolucije. Kako se je u SAD-u stvarala takva klima jačanjem među ostalima i libertarijanskih pokreta dosta je lijepo objašnjeno u knjizi Democracy In Chains povjesničarke sa sveučilišta Duke Nancy MacLean.

Kod svakog guranja neke ideologije ipak postoji neka utemeljenost u stvarnosti. Naime, čini se da milenijalci stvarno zamjenjuju djecu ljubimcima, barem privremeno. Na desnije orijentiranom pop kulturnom portalu Acculturated u jednom članku možemo saznati da se ti mladi ljudi s njihovim “fur babies” zovu i Millenial Dog Parents (češće Millenial Dog Mums), a autorica smatra da bi se ipak trebali zvati vlasnici ljubimaca a ne roditelji. Žešća je situacija na konzervativnom portalu The Federalist, gdje ispada da bi se takvo korištenje ljubimaca trebalo smatrati psihičkom bolešću (najvjerojatnije je ovaj linkani članak bio inspiracija Aneli). Ipak, neovisno o konzervativnom mišljenju, po nedavnom istraživanju izgleda da parovi bez djece stvaraju moralni bijes kod drugih ljudi (u nekim zemljama ljudi radi toga mogu biti i ubijeni).

Korištenje kućnog ljubimca kao surogata za dijete nije nova praksa. I ranije su mnogi parovi to radili više kao test za budući obiteljski život, to je bila neka vrsta anticipativne socijalizacije. Ono, kao kad se djeca igraju doktora ili mame i tate. Ovako čisto anegdotalno, u heteroseksualnim vezama uglavnom bi cura nabavila psa i s time bi testirala dečka je li on onaj pravi za biti otac, snalazi li se s tim psom, nekad mačkom. Uskoro nakon početka zajedničkog života i nabavke ljubimca cura bi zatrudnjela i par bi se vjenčao ili bi se raspali kao par jer bi vidjeli da nešto ne valja. U slučaju da je jedan od partnera sterilan ili oboje vjerojatno bi ljubimac zamijenio dijete i dalje bi sve funkcioniralo. Kod milenijalaca je, valjda, situacija takva da stanu na tom ljubimcu, upoznavaju druge parove s ljubimcima, upoznavaju ljubimce međusobno, kao djecu u parkićima. Mislim da je to privremeno, danas možda duže traje to ljubimčenje, ali je privremeno, unatoč što neki se odlučuju na sterilizaciju. Ukoliko nije, moguće je da je to tako iz više razloga.

Ne volim baš te pop kategorizacije generacija, ali nekad su simpatične za objašnjavanje nekih društvenih fenomena širim masama. Kakvi su onda ti milenijalci ili generacija Me Me Me? Izgleda da dosta mistificiraju sa svojim zaposlenjem koje je često prekarno, tako da glume busy-ness. Kao, full nešto stalno rade i angažirani su negdje. Imaju uglavnom neki side hustle, odnosno poslić sa strane ili skaču s jednog poslića na drugi, nikad nešto stalno. Izgleda da ti poslići su im sve, misle da će jednom uspjeti, ali sve je to mlaćenje prazne slame i strategija ze ne osjećati se propalicama (neka su vrsta psihološke samopomoći). Oni su i manje zainteresirani za seks, izgleda da ne jebu baš. Nadalje, imaju slabiji stisak ruke nego ljudi ranijih desetljeća, što je indikator opadanja snage općenito. Žive duže s roditeljima, ali su usamljeniji (i toga se žele riješiti). Nemojmo ni zaboraviti i opadanje količine sperme. E da, i uzimaju više tih “brzih” droga od kojih kao rade još bolje.

Ukratko, ljudi koji žive s roditeljima dugo, koji su manje plodni, manje zainteresirani za seks, koji su fizički slabiji, koji rade neke poslove koji nekad nemaju ni smisla ili ne donose dovoljno novaca, koji su usamljeniji, koji su depresivniji a istovremeno bi htjeli biti face, isfurati se kroz startupove ili slično, što im drugo preostaje nego nabaviti si “dlakavu bebu”? Osjećaju manje tjeskobe, manje samoće, misle da rade nešto jako korisno, itd… Problem je ekonomski i socijalni. Autorica navedena na početku ovog posta misli da bi molitva i nacionalizam tu pomogli, ali nije baš tako. Nacionalizam je isto proizvod nekog vremena, neki odgovor na rast društva i promjene u 19. stoljeću, tako i religija je način adaptacije okolini nekad prepunoj smrti i dugotrajnih opakih bolesti. Danas živimo u vremenu mobilnih i nemobilnih komunikacija, u mogućnosti lažnog izbora konzumiranja kulturnih kreacija (u smislu netflix kojeg gledamo kad hoćemo [ili Kodi za pirate] vs. centralizirani TV program s točno određenim rasporedima; izbor je lažan jer je otprilike ista vrsta slobodnog izbora kao kad ti netko kaže “Ajmo se naći sutra kad ti hoćeš između 17 i 21h”), u beskonačnom življenju puberteta, u vjerovanju da ćemo nekad uspjeti jer smo svi posebni,  u vremenu jeftinih avio kompanija… Na kraju blejimo sami, još gore neki i usamljeni u vezi… Ljubimci ispadaju OK solucija.

Pitanje u svemu tome je radi li se o zastranjivanju ili je to normalan tijek stvari u Antropocenu? Naci-onalisti misle da je zastranjivanje jer nam dolaze “zle horde” mladih, potentnih i plodnih izbjeglica koje će pokoriti “naše” žene, a na Zapadu nema više “pravih” muškaraca koji će obraniti zapadnu kulturu i ljude. Naravno, to su sve gluposti, slične stvari su se uvijek događale, i to je dio ljudskog stanja. S druge strane, u prošlosti nismo si mogli dozvoliti luksuz izolacije od drugih ljudi, nepripadanje nekoj zajednici ili ignoriranje zajednica. Nismo mogli biti uglavnom doma umjesto na ulicama ili u oštarijama i kafićima. Sad možemo i ismijavati ljude koji kruže ulicama ili provode vrijeme s društvom u kavanama (ali još uvijek sjetno citirati narodnjaka Tomu Zdravkovića “Novac potrošen u kafani je novac uložen u sećanja”). Možemo čak i više dana ne vidjeti nikoga i da nam to ne predstavlja problem. Imajući facebook prijatelje, medije za zatomljivanje osjećaja, tabletice za zatomljivanje osjećaja, organizirana (ili još bolje neorganizirana) putovanja za glumljenje života, imajući neku životinju možemo na kraju odlučiti se imati partnere bilo kakve kvalitete. Ako je predosadna/ dosadan imamo filmove, serije ili frendove koji to nisu, ako ne pruža baš neke emocije imamo tu psa; ako ne idemo nigdje zajedno opet su tu prijatelji, poznanici ili brdo posla pa kao nemamo ni vremena; ako karakterno nismo slični nema veze jer važno je da prema vani lijepo izgleda; ako nemamo zajedničke interese nema veze naći će se netko iz friend zone, itd...  Zapravo, sve se vraća na nekadašnje dogovorene brakove. Nekad bi roditelji dogovorili brak s drugom obitelji i mladi ne bi imali tu što reći, dobili bi što bi dobili, na njima je bilo da se prilagode ili vjerojatno izumru. Sad tako u atomiziranom društvu ubodeš što ubodeš, kasnije se prilagodiš tako da nabaviš ljubimca, pojačaš serije ili tako nešto. Moguće je da je to posljedica seksualnih sloboda 1960ih i 1970ih godina, kad su ljudi mogli slobodnije birati, ali i slobodnije ne biti izabrani, tako da neki odgovor na “seksualni kapitalizam” toga doba (bili bi promiskuitetniji, ali samo oni koji bi mogli biti, neki ne bi imali ništa) je osjećajna stabilnost s bilo kime, a kompenzacija za naše skrivene želje dolazila bi od nekud drugdje (psi, pornići, medikamenti).

Neznanstveno, na bazi anegdota, mislim da i priroda nekako pokušava ispraviti stvari. U prirodi je normalno asortativno parenje, ljudi nalaze genotipski slične, ali ne preslične osobe. Često traže i fenotipski slične. Kao što sam napomenuo, bazirano na anegdotama, mislim da priroda nekako utječe da se “ne baš dobre” kombinacije ne dogode tako lako iako živimo u vremenu gdje možemo ignorirati sve karakteristike kod partnera koje bi u prošlosti bile važne za preživljavanje mladunčadi. Npr., fizički zdrava žena zabrije s lošim partnerom moguće je da organizam reagira amenorejom, odnosno, sam se organizam štiti od razmnožavanja s takvom individuom. Primijetio sam tako popravljanje mjesečnica kod žena koje bi promijenile partnere na bolje, ali stvarno nije znanstveno. Može biti da jednostavno ciste nestanu same od sebe. Argument protiv te moje hipoteze je izgleda činjenica da nasilni muškarci imaju više sinova,  kao i mlaćene žene. Ukoliko ipak moja hipoteza stoji, možda želja za ljubimcem je strategija da se ne razmnože loši te da se da malo više šansi zdravim i jakim izbjeglicama :)

Trenutna umreženost u pulskoj kulturi

Malo sam se igrao analizom društvenih mreža u pulskoj kulturi. U zadnje vrijeme, barem po medijskim najavama o suradnjama i facebook najavama o suradničkim događajima i projektima, po utjecaju najjači je Metamedij.

 Po jednoj drugoj mjeri centralnosti, prestižu, najjači je i dalje Metamedij, ali za jako jako malo. Odmah iza je Seasplash. Ostali se svi na neki način kače i šlepaju na njih, ali i obratno.