Nema zavjere, izgleda da ipak djeluju... kod teških slučajeva

Napisao sam bio post o antidepresivima i okolini kako ima autora koji tvrde da je okolina sve a antidepresivi baš ne rade, ali izgleda da rade u teškim slučajevima (znanstveno).

Ustvari, nije sve tako jednostavno i nije da jedni imaju pravo a drugi ne. Stvar je da bi se moglo i bez pillseva kad bi bilo ljudi koji bi se brinulo o potrebitima, ali živimo u društvu bez društva, tada tabletice, psi, tv serije, dosadni partneri, mama i tata postaju zamjena za zajednicu.

Blogging je tako 2005

Ne znam kako, ali izgleda da je blogging opet u modi ili je cool onima koji dijele kesu. Vidim da Medika ima blogersku radionicu (ovo im je rezultat) i novi klub Kotač također:

(ovo im je rezultat). Sve nešto u sklopu PR kampanja, social media marketinga, itd...

Zanimljivo mi je i da anarho-sindakalisti imaju večer u Kotaču. Vjerujem da su upoznati s ovim, ali i nikad demantiranim ovim. Možda i komunističkom kritikom? Zato mi je čudno kako je jedan od njih neke od nas zvao "liberalčići", mene desničarem, a još govore o antikapitalističkoj borbi... Bo, možda sve postaje anarho-kapitalizam (ovdje se može usporediti).

2015. godine bila je deseta obljetnica ovog bloga i jedini komentar je bio "A ti bome imaš volje 10 godina vodit blog :D". Savko toliko nemam pametnija posla :)
BTW, čisto opaska. Dosta toga se u tom Kotaču čini svaštarenje, da naprave sajam knjiga i filmski festival imaju sve, od metala preko jazza i trancea do housea. I punka. neke stvari rade stvarno kvalitetnije nego ono što je ostalo na drugim mjestima u Puli, zato bi se trebali zapitati ti ostali estradnjaci što je s njima. Očekujem i da će se malo pokačiti i s Denvnim boravkom Saveza udruga Rojca jer im se programi poklapaju, ljudi im se poklapaju ("umiljato janje dvije majke siše") i generalno cijela spika. To je ta neka udrugaška brija, dom kulture/ dom mladosti spika.

Visina i intraseksualno natjecanje

U zadnjem broju znanstvenog časopisa Evolutionary Psychology izašao je članak o intraseksualnom natjecanju kod adolescenata i odraslih u odnosu na visinu (open access). Intraseksualno natjecanje je “borba između članova jednog spola za povećanje pristupa članovima drugog spola kao spolnih partnera”. Zanimljivost je u tome da je ta borba povezana s visinom, ali samo kod muškaraca. Naime, viši muškarci na skali intraseksulanog natjecanja imaju niže vrijednosti, odnosno, druge muškarce ne smatraju prijetnjom. Autori ovako postavljaju stvari:

“[...][T]aller individuals may perceive the interaction with other men as less challenging because they are dominant and more attractive than smaller men. Conversely, smaller men will perceive the interaction with same-sex individuals as more threatening, especially in a mating context since they are in disadvantage in competitive terms.”

Od ranije znamo da niži muškarci više primjećuju dominantnost drugih muškaraca, pogotovo viših, viši muškarci ne idu za time. Znamo i da su niži ljudi više paranoični (znanstveni članak), odnosno manje vjeruju drugim ljudima iz više manje gore navedenih razloga. Visina i inteligencija su također povezane. Da, inteligencija je malo više na strani viših. Iako u Cosmopolitanu ima jako dobrih argumenata za izbor nižih, 4% žena je s muškarcima nižima od sebe. Valjda su žene s višim muškarcima sretnije. Ima još nekih razlika.

O visokima znamo da češće prežive u ratovima, visoki roditelji imaju više muške djece, muški teenageri zarađuju više, viši muškarci su dominantniji u kontaktima s nižima, visina je povezana s klasnom pripadnošću te predsjednici SAD-a su obično viši ljudi.

Čini se da su Nizozemci narasli toliko jer su prosječno visoke žene ganjale visoke tipove (znanstveni članak), i ta se selekcija dogodila u jako kratkom vremenu (postoji i alternativna hipoteza).

Zanimljivost u članku o intraseksualnom natjecanju je da između žena nije ispalo takvo natjecanje. Kod muškaraca prolaze petite kao i visoke. Žene više šire glasine o drugim ženama, i rade savezništva, dakle, dosta posredno se natječu (zapravo, to sam primijetio i kod nekih manjih muških).

Na kraju, ne moramo gledati sve tako deterministički, ali na bazi saznanja mogao bi zaključiti da društvo u kakvom živimo favorizira lukavije, „pokvarenije“ ljude, koji su i paranoični (nije uvijek vezano za visinu). Od tud i povećana popularnost „psihopatskijih“ političkih opcija (na koje sam i ja nasjeo), ali o tome više uskoro.

Spržena trenirka

Nova grupa o devedesetima dosta mi je dala povoda za razmišljanja. Najviše o tome koliko je to bilo usrano vrijeme. U prošlom postu spomenuo sam kako sam bio stalno vani u sprženoj trenirci s Ponte Rossa. Evo, to je bila ova sa slike:

Na slici smo ja i Batki. Trenirka shit, jakna iz neke socijalne pomoći iz Švedske koja se nudila u Circolu, lažne starke i tako. Nije da sam se furao na jadnoga, to sam imao.

Istovremeno dosta metalaca je imalo original majice koje su koštale brdo, original njihova izdanja koja su koštala brdo, odlazili bi na koncerte uglavnom autom ili skupim javnim prijevozom i plaćali pune cijene karata, ako bi bili u bendovima imali bi skupe instrumente i komponente… Mi bi si sami radili majice ili nažicali za jeftinije na koncertima, nažicali jeftinije karte ili besplatno jer dolazimo i rata (to je bila glavna spika), odlazili bi autostopom na koncerte, uglavnom presnimavali mjuzu ili kupovali jeftinu (na hc punk izdanjima je bilo ono “Don’t pay more than..” spika), imali bi usrane instrumente… Na kraju ljudi se više sjećaju hc punk bandova, a za metal bandove se sjete da su skoro uspjeli na veliko (“bolje skoro nego ne”). Da, kod metalaca nema malih i srednjih bendova, ili si velik ili te nema.

Zbog svega toga danas se zgražavam nad cijenama izdanja suvremenih bendova. Uz abnormalne cijene i tekstovi im ne pričaju o promjeni situacije u svijetu, nego možda o promjeni svoje situacije doma. Totalni egoizam. Ispada da je ciljana publika malo imućnija, “white privilege” ekipa (testiraj se), klasa ljudi kojima su najvažniji osobni partikularni problemi koji to nisu (ustvari, radi se zapravo o uznemiravanju, ali o tome neki drugi put). Po meni to nema puno veze s hc punkom i ne vjerujem da mislim tako samo zato jer sam star i ne kužim. Ima i dokumentarac koji se zove Ako nije jeftino onda nije punk. Trebamo se zapitati za koga, za koje klase se radi neka mjuza? I nekad su postojali bendovi koji su imali kriptične, osobne tekstove, ali je postojala scena. Oni bi se družili s ekipom sa scene, a  sada ta se ekipa 99% vremena druži s ekipom koja nema veze s ničim i izlazi na mjesta i s ekipom koja nema veze s ničim, pa onda malo se provodi vrijeme na youtubeu i jednom godišnje s nekim  kojim ima veze sa scenom (ajde, do tri put). To bi nekad bez beda primjećivali. Ono, fake punkere, kao, skupljaju cdeove i kazete (zanimljivo, rijetko kad ploče), ali druže se i izlaze na mjesta totalne šmine. Sad je to skoro postala norma.
PS: Iamo sam, imali smo, hlače izrezane na bedrima s unutrašnje strane od preskakivanja zida od Uljanika na kojem je bilo staklo, preskakivali smo ulazili na sve to što smo mislili da je komercijalno (da, mislili smo da je uglavnom sranje ono što ekipa koja je ostala u 90ima veliča, ali platili bi za koncerte koji bi bili OK). Na spike ekipe iz scene dolazili smo i dan prije i pomagali ekipi, platili upad i sve. Uvijek nam je bilo važno podržati pravu spiku a iskenjati i isparazitirati na fejk spiku.

Depresija, okolina, tabletice i blues

Zadnjih mjesec-dva u svjetskim se medijima dosta pisalo o depresiji i pravim i krivim razlozima njezina pojavljivanja. Povod pisanja je bila trideseta obljetnica izbacivanja Prozaca na farmaceutska tržišta (29. 12. 1987. - 29. 12. 2017., no vidim o tom datumu oprečne informacije). Prozac spada u selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina (SSRI), odnosno, baziran je na ideji da depresija i slična stanja su uzrokovana dizbalansima serotonina i ostalih povezanih kemikalija u našem tijelu.

Kako po nekim istraživanjima SSRI imaju malo veću učinkovitost od placeba (nije baš tako jasno, vidi ovo i ovo), sve su jači glasovi da je priča o depresiji kao o dizbalansu kemikalija samo ideologija i laž. Nedavno je izašla popularno znanstvena knjiga Lost Connections u kojoj autor tvrdi da su depresija i anksioznost (izgleda da se radi o istom mehanizmu i jednom fenomenu) rezultati djelovanja okoline i okolnosti a ne nekih dizbalansa. Knjiga je više manje etnografskog karaktera, upravo ju čitam pa moram još vidjeti sve argumente, ali ima i kraći članak s dosta argumenata.

Kako to uvijek biva, nije uvijek sve toliko jednostavno i zato je odmah izašao odgovor na Harijev članak u kojem se upozorava na redukcionizam i skakanje na zaključke da SSRI uopće ne funkcioniraju i da bi ih svi trebali prestati koristiti. Neki bi trebali neki ne, ovisi koliko je teška njihova situacija i kakva je uopće njihova situacija.

Što znamo do sada? Znamo da danas ima iznimno puno dijagnoza depresije (pogledaj znanstveni izvor), vjerojatno i radi loše primjenjenih metoda istraživanja. Znamo da manje kontakata u živo povećava rizik padanja u depresiju. Znamo da “pro-socijalniji” ljudi, odnosno, više humanistički orijentirani ljudi su skloniji depresiji. Znamo da kad se ljudi ne diraju raste stress i bol. Znamo da kognitivna bihevioralna terapija (CBT) je učinkovit(ij)a koliko i antidepresivi, samo terapeuti nemaju vremena sad sa svima pričati, lakše je dati tablete. Znamo da si i sami možemo pomoći kod stressa i izgaranja, ali i kod depresije, čak isto kao da idemo kod profesionalaca. Znamo da smartfoni deprimiraju ljude, pogotovo mlade. Znamo što samoća radi tijelu. Znamo da nesiguran posao s velikom odgovornošću stvara psihičke tegobe… Znamo puno toga.

Kad stavimo sve to skupa vidimo da je teško ne biti u depresiji. Manje se družimo u stvarnom životu, svi glumimo da smo jako zaposleni; smatramo gubitinicma one koji žele nešto učiniti za zajednicu, odnosno, za ljude u zajednicama; ne diramo se; želimo brze solucije za naše probleme; furamo se da smo svi businessmani i da smo jako uspješni, ali od toga ništa; osjećamo se nesposobnima kad smo u većem stressu od tamo nekih opuštenih samo zato jer ne znamo radi li se o psihopatima ili su ti uspješni dobrano na nekakvim sedativima i antidepresivima. Mladi u svom tom čemeru i nesigurnosti iako imaju novce ne investiraju ih nego štede, zato izgleda da stvarno treba poduzetna država je inače neće biti napretka. U tom čemeru također ljudi ostaju i u lošim vezama jer u toj nekoj usamljenosti u masi ni ne vidimo alternative.

Moje anegdote s ljudima na antidepresivima su takve da ne bi savjetovao antidepresive općenito. Na primjer, vidio sam na svoje oči osobu koja je radi mobbinga počela uzimati antidepresive i odmah je radikalno počela mijenjati osobnost, vidio sam kompletno rušenje osobe. Čak je bilo gore kod skidanja s antidepresiva, osoba je bila sasvim promijenjena u svim psihičkim karakteristikama. Naravno, moguće je da takva radikalna promjena osobnosti nije imala veze s antidepresivima, ipak se radi o anegdoti. Moguće je da je osoba bila nezadovoljna privatnim životom, moguće je da je promjena imala veze s trpanjem amfetaminima (manipulatori su uvaljivali), moguće je da se radi/lo o borderline poremećaju ličnosti, ili sve to skupa… Ne znam, ali ono što sam vidio bilo je stravično i teško mi je misliti da se je događalo slučajno, nepovezano s tretmanom na poslu, uzimanjem antidepresiva te utrpavanjem amfetaminima.

Drugo iskustvo kojemu sam bio svjedok je bilo više vezano za stress od posla. U jednom je trenutku osoba letjela, valjda na SSRI, a u drugom bila kompletno down, valjda kod skidanja. Ne znam ni tu što misliti, ali teško je pomoći takvim ljudima jer su često poslovno vrlo uspješni i ne žele slušati ljude koje smatraju poslovno inferiornima, a problem je također u ideologiji da je sve moguće i da trebaš samo nešto jako željeti da bi došla/ došao do toga. Ako se ipak ne uspije u naumima onda takvi ljudi padaju u depresiju.

Za zaključiti, mislim da depresija i anksioznost postoje jer su u prošlosti imale pozitivan učinak za prenošenje gena, za evoluciju. Danas u društvu gdje baš i ne djelujemo, stalno mislimo kako malo fali da “uspijemo” i tako stojimo inertno, osjećaji koje vežemo za depresiju i anksioznost postaju kontraproduktivni. Možda ćemo shvatiti da trebamo početi biti više prosocijalni, više misliti o zajednici, više se susretati uživo, više se dirati, manje izbjegavati konflikte licem-u-lice… Možda će tad biti svima bolje i depresija i anksioznost će opet dobiti svoju funkciju. Ukoliko ne bude tako, vjerujem da će se sve više manipulativnih psihopata razmnožiti jer ne osjećaju toliko stress i jer mogu manipulativno prodavati feel good priču koju svatko želi čuti. Na kraju će sve propasti, kao kad neki mikroorganizmi napadnu neko tijelo, ubiju ga, ali onda i oni umru. Nadam se da neće biti tako i da će se zajednice same obraniti, ali sigurno će biti puno žrtava među dobrim ljudima.

Na kraju, moj savjet je da se ne treba biti veseli debil i bježati od bedova i čvakati svakakve pizdarije (ne savjetujem, ali gljive i party pizdarije pokazuju rezultate u eksperimentima). Negativne misli mogu biti korisne, osjećati se tužno može pomoći (možete se uvaliti i u neki red team). Čak razmišljanje o smrti može voditi boljem životu.