utorak, 22. ožujka 2011.
U kladionicama se ne može izgubiti
prije neki dan pričao sam s prijateljem o tome kako ne znam nikoga tko kaže da je više novaca spušio nego dobio u kladionici i onda se kompa sjetio da zapravo ne možeš spušiti u kladionici. U kladionici možeš samo dobiti. Naime, ti platiš listić koliko god želiš, tvoja je odluka, a nakon toga ili ćeš dobiti neku lovu ili ništa. Neće ti doći doma i uzeti još novaca. Jednostavno ne dobiješ i to je to. Vjerojatno se ekipa ravna takvom logikom. Platio si listić toliko i toliko, a ponekad ne dobiješ...
srijeda, 2. ožujka 2011.
Lektira koja mi je mogla spasit život
U zadnje vrijeme dosta razmišljam o greškama učinjenim u zadnjih desetak godina, malo analiziram, sortiram ideje i sjećanja. Jednim velikim dijelom i zbog moguće knjige o Monteparadisu (nadam se da će nešto biti od toga) i zbog susreta s likovima koje bi inače progutala zaborava. Skužio sam neke stvari koje su se događale, rekonstruirao neke događaje, malo se izbedirao, itd...
Slučajno mi je prošli tjedan jedna bivša učenica savjetovala za čitanje knjižicu Fernanda Pessoe Bankar anarhist (za vas iz Pule: ima je i u gradskoj), a knjižica ispala totalno otkriče. Naime, na portugalskom je izašla 1922. godine, pet godina nakon Oktobarske revolucije, totalno kenja po anarhistima iako ju interpretiraju kao da je Pessoa namjerno donio logiku do apsurda jer bankara uspije dokazati dijalektikom da je on pravi anarhist a ne fejkeri iz raznih sindikata i bombaši. U hrvatskom prijevodu ima i dodataka koje je Pessoa mislio ubaciti, nešto što je micao, i meni se čini da nije htio pokazati nikakav apsurd. No ostavit ću da ju sami pročitate pa da i sami prosudite.
Kod nas je ta knjižica izašla 2002. godine, baš usred najvećeg sranja u Monteparadisu - godinu koju ja smatram prijelomnicom u razvoju stvari, s jedne strane uzlazna putanja ekipa koja se vratila s faksova i nekih novih generacija a s druge silazna putanja alkoholizirane ekipe koja je vukla sve prema dnu (možda ću jednom sve ovdje ispričati). Možda da sam tada pročitao knjižicu puno ranije bi odustao od nekih "ideala" i uštedio bi si brdo sranja, a možda bi ju škartirao baš radi ufuranosti u neke gluposti koje u ambijentu u kojem sam ih htio primijeniti nisu imale nikakve šanse preživljavanja - sad sam svijestan (ustvari svjestan sam od ponedjeljka 07. 05. 2007. kad sam zaključao hacklab).
Slučajno mi je prošli tjedan jedna bivša učenica savjetovala za čitanje knjižicu Fernanda Pessoe Bankar anarhist (za vas iz Pule: ima je i u gradskoj), a knjižica ispala totalno otkriče. Naime, na portugalskom je izašla 1922. godine, pet godina nakon Oktobarske revolucije, totalno kenja po anarhistima iako ju interpretiraju kao da je Pessoa namjerno donio logiku do apsurda jer bankara uspije dokazati dijalektikom da je on pravi anarhist a ne fejkeri iz raznih sindikata i bombaši. U hrvatskom prijevodu ima i dodataka koje je Pessoa mislio ubaciti, nešto što je micao, i meni se čini da nije htio pokazati nikakav apsurd. No ostavit ću da ju sami pročitate pa da i sami prosudite.
Kod nas je ta knjižica izašla 2002. godine, baš usred najvećeg sranja u Monteparadisu - godinu koju ja smatram prijelomnicom u razvoju stvari, s jedne strane uzlazna putanja ekipa koja se vratila s faksova i nekih novih generacija a s druge silazna putanja alkoholizirane ekipe koja je vukla sve prema dnu (možda ću jednom sve ovdje ispričati). Možda da sam tada pročitao knjižicu puno ranije bi odustao od nekih "ideala" i uštedio bi si brdo sranja, a možda bi ju škartirao baš radi ufuranosti u neke gluposti koje u ambijentu u kojem sam ih htio primijeniti nisu imale nikakve šanse preživljavanja - sad sam svijestan (ustvari svjestan sam od ponedjeljka 07. 05. 2007. kad sam zaključao hacklab).
Pretplati se na:
Postovi (Atom)