srijeda, 27. prosinca 2017.

Crowdfunding ljevičara i desničara

Udruga Lipa je nedavno pokrenula crowdfunding kampanju za izdavanje Crne knjige trošenja javnog novca. Sad kad pišem ovaj post ostao je još jedan dan do kraja kampanje kojom su trebali prikupiti $15000, ali su stigli do $13184 (10:02 27. 12. 2017.).
Sama inicijativa pobudila je oduševljenje u hrvatskim libertarijanskim krugovima, neki su stavljali pinned posts na vrhu stranica, izašao je članak "Lipa - primjer kako se udruge u slobodnom društvu trebaju financirati", sama uruga Lipa imala je dosta "sponsored" postova na Facebooku, čak je i Index danas uletio u pomoć... No što se dogodilo (do sada)? Portal Lupiga u kraće je vrijeme svojom crowdfunding kampanjom Ima nas! na današnji dan u 10:14 skupio više para i jedno 60ak ljudi više ih je podržalo.
Već prije nekoliko dana libertarijanci su se iznenađivali kako je to moguće da lijevi portal dobiva više od pobornika slobodnog tržišta.

Danas još više.
Čemu točno čuđenje? Ljevica ima tradiciju uzajamne pomoći i solidarnosti nevezane za državu. Desnica ne. U specifičnom slučaju nije samo to. Suprotno mišljenju, ljudi koji su po tim libertarijanskim stranicama i grupama uglavnom su "morti de fame", dizajneri, wannabe startupaši, zaposlenici u javnom sektoru koji misle da mogu bolje, zaposlenici kvazi privatnih tvrtki spašavanih javnim novcem ili privatiziranih, asocijalni psihopati (dark triadaši) koji su konačno našli grupu ljudi koja ih neće prokužiti odmah, itd... Posebno mi je bilo zanimljivo kad sam čitao na jednoj od tih grupa post čovjeka koji je kritizirao "ljevičarske neradnike" opisujući svoj radni dan od 14h gdje jedva nešto zaradi. Pomislio sam si koliko loše može raditi da radi toliko puno, diže se u 4h ujutro i slabo zarađuje?! Ili osoba koja radi zapravo sindikalni posao u kvazi privatnoj firmi bez razumjevanja da kad bi rad bio sasvim nereguliran posao koji radi ne bi postojao. Ima i bogatih, stvarno uspješnih koji vjerojatno u tim grupama imaju osjećaj da ipak pripadaju nekoj zejednici, mogu opravdati zašto posluju uglavnom s državom, itd...
Ta je ekipa savršeno opisana u zadnjoj sezoni serije American Horror Story - The Cult. Tu su oni poniženi, oni narcisoidni koji misle da vrijede puno više, usamljeni, bolesnici koji su kao konačno pronašli grupu u koju se uklapaju, itd... Tu je amfetaminska kultura (Adderall), itd... Nadam se da ću napisati post i o toj sezoni serije jer je stvarno odlično izvučena kvinetesencija cijele priče alt-righta i desnih libertarijanaca.

srijeda, 29. studenoga 2017.

"Plati da radiš za nas"

U metal đirevima već duži niz godina postoji pay to play praksa. Radi se o tome da neafirmirani bendovi plaćaju kako bi svirali na koncertima s većim i starijim facama ili da na festivalima budu u što bližem slotu headlinerima. Često ne plaćaju direktno novcem, nekad moraju prodati određeni broj ulaznica, nekad plaćaju si sami putne troškove. Ovisno o tome koliko ih management gura. Bendovi koji to rade smatraju da je to neka vrsta investicije u budućnost benda, u neku buduću profesionalnu djelatnost. Ipak, možda je bolje staviti takva nastojanja u kategoriju Ponzi Scheme, piramidalni marketing i tome slično. U “običnom” svijetu rada to je isto kao kad ljudi stažiraju bez plaće u nekom odvjetničkom uredu ili sličnom mjestu. Kao, pokazati će se i jednog će dana uspjeti. Sigurno će naći posao, ali ništa spektakularno, ništa što ne bi našli i bez besplatnog rada. Tako i bendovi koji plaćaju da bi svirali s velikim bendovima vrlo vjerojatno neće postići ništa spektakularno. Moći će pričati da su svirali s nekim velikanima iz prošlosti, ali to je to, plate pa se mogu i zajebavati.
Suicide Silence su išli korak dalje, oni naplaćuju fanovima $150 kako bi im radili kao roadies. Odnosno, kako bi im nosili pojačala, slagali stejdž, sendviče, itd… Ekipa treba platiti $150 za posao za koji se inačetreba dobiti oko $250. Ipak ih je scena malo popljuvala.
Danas ima brdo tih škola i školica i kod nas. OK je i volontiranje, samo ja gledam da ipak treba postojati neka vizija i misija u svemu tome. Kakvu viziju budućnosti, budućeg društva, budućeg sebe imaju ljudi koji pristaju na to da budu roadies na jedan dan? Koja je njihova misija? Po čemu će ovaj planet biti bolje mjesto nakon toga? Nisu retorička pitanja. Na bazi odgovora možemo dati smisao svemu tome. Moje je mišljenje da donekle, kao i s Amwayem, samo u SAD ima tako nešto malo malo smisla (neki od vas sigurno poznaju ljude koji su popušili bili tu spiku prije 10-15 godina i kako su brijali oduševljeno kao na kult). Jadnici iz ostatka svijeta moraju razmisliti o nekim drugim taktikama. Ljudi koji imaju inače klasične stay-at-home živote ne bi trebali ni razmišljati o takvom nečemu. Ne idu te dvije stvari skupa. Ljudi koji imaju preko 25 godina su i prestari za tako nešto. Ajde, danas možda još do tridesete mogu razmišljati o tome, ali idu lita.
Padaju mi na pamet Slayer i System of a Down 1998. godine kad sam šljakao na tom koncertu u Zagrebu. Tada je ekipa iz Slayer imala u prosjeku 35 godina (trojica su 1964. godište a Araya je 1961. godište), iza sebe su već imali sve najbolje albume i počeli su raditi one "onako" albume (tad su promovirali Diabolus in musica). System of a Down su bili izdali tek prvi album a u prosjeku su imali 26 godina (jedino Serj Tankian je imao 31. godinu tada). Dvije godine kasnije SOAD su postali najskuplji noviji band na svijetu (ne uspoređujemo ih s Rolling Stonesima).
Na kraju krajeva, možda je fanovima super biti sa Suicide Silence cijeli dan, zezati se s njima, furati backstage pass oko vrata i nadrkanu majicu s natpisom "GET THE FUCK OUT OF MY WAY". U toj se sceni ne pitaju baš o problematici rada, o deprofesionalizaciji jedne struke, o ljudskim pravima i tome slično. U tom je điru važnije izgledati i/ili zvučati.
Za kraj, mislim da sam i ja slične stvari radio. Znači, išao bi pomoći i vratio sam se s manje para nego kad sam otišao. Izgovor mi je bio da sam imao neku viziju bolje budućnosti zajednice. Mislio sam da pomažem nastanku novog sektora koji će poboljšati okolinu, omogućiti ljudima bolji život.
Uglavnom, ako plaćaš znači da si klijent, ako ne plaćaš vrlo je vjerojatno da si baš ti proizvod, ako te plaćaju znači da radiš.

četvrtak, 2. studenoga 2017.

Ne treba se bojati društvenih znanosti

Prije nekih godinu dana jedan prijatelj je rekao, parafraziram, “Bojali smo se McDonaldsa a dogodio nam se Mlinar”. I stvarno, na svakom koraku Mlinar. Ta mi je mudrost pala na pamet još prije nekih sedam mjeseci kad sam pročitao sljedeći status kao komentar jednog youtube videa kod drugog prijatelja:
dakle, ovo me podsjetilo na sve one koji su na ovim područjima radili sociološka i antropološka istraživanja, sastavljali izvještaje za naše tlačitelje, domaće i strane, proučavali naše ponašanje i pomagali da se stvore novi oblici kontrole. od slamanja otpora, do još učinkovitije eksploatacije. predstave se kao prijatelji, a kad okrenu leđa vidiš da su kolaboracionisti. slučajni i/ili namjerni.
Video u pitanju je bio ovaj:
Dakle, možemo se bojati sociologa, ali na kraju će nam doći programeri s Big Data spikama (ovdje su recenzije knjiga na temu). Trebati ćemo se bojati neetičkih algoritama koji nam mogu uništiti i živote. Ne samo da će biti maknuti ljudi koji sustavno žele istraživati društvo, nego će nestati i ljudi općenito u analizi društva.
S druge strane, sociolozi rade greške, nekad glupo interpretiraju novije fenomene. Jedan odličan povijesni primjer je upad punkera na skup solciologa koji su raspravljali o punkerima kao novom fenomenu 1984. godine u Milanu. Postoje i snimke kako se režu i dijele pamflete protiv skupa jer punkeri nisu zamorci. Evo filmića:

Naišao sam u facebook grupi Punk Scholars Network i na sličnu priču:

Eto, ima svakakvih iskustva. OK je biti radikalan i ne surađivati s ljudima koji se znanstveno bave tuđim načinima življenja, ali moramo biti svjesni da će to netko napraviti, zato trebamo i razmisliti i o tome tko će, na koji način, za koga i radi čega na kraju skupiti informacije o nama. Da ne bude "Bojali smo se sociologa, dogodio nam se Big Data".





nedjelja, 29. listopada 2017.

10 godina mog prvog maratona

Prošle je nedjelje održan 32. Venice Marathon a zanimljivost je bila ta da su vodeći trkači promašili put i tako spušili maraton i završili su u prometu. Za taj maraton veže me i činjenica da sam na jučerašnji dan prije deset godina trčao svoj prvi maraton, baš taj venecijanski. Mislim da mi vrijeme nije bilo loše za prvi maraton ikada (04:01:36), ali siguran sam da sam bio spreman za 03:30 samo sam se bojao svih onih priča kako je netko umro. Lagano je bilo, ali od treme nisam baš išao na WC prije i nisam baš uspio spavati večer prije.
Sljedeće sam godine trčao i maraton u Trstu (03:45:00) i opet u Veneciji (03:44:09). Ono što mi je bilo zanimljivo je da ljudi koji su trebali čekati da prođu trkači na Venice Marathonu nisu trubili, kenjali kako je sve blokirano, itd... iako se radi o više manje najindustrijaliziranijem industrial districtu na svijetu. Vrte svjetske pare, ali nedjeljom ne žure kao siromašni.
Kasnijih godina trčao sam još jedan maraton i dosta polumaratona, a najbolja stvar je da sam mnogima bio primjer i da sam nekoliko ljudi direktno pomogao da se istreniraju da završe maraton ili polumaraton. Sve to prije ovih sponzorskih škola trčanja (koje su OK za one koji se sami ne mogu natjerati na trčanje).
Sad me zanimaju neki drugi sportovi, ali fora je baciti đir po prirodi još uvijek.

ponedjeljak, 9. listopada 2017.

No Trivia Peddlers na Udaru groma

U petak smo bili na Udaru groma (kratki izvještaj) zajedno s Nulla Osta i Hrvojem za volanom. Super je bilo, super bendovi, zvuk i sve. Svaka čast i mladoj ekipi iz Pule koja je potegla do Karlovca. Vratili smo se u subotu doma, ali fest je išao dalje.
Ovo je bila naša set lista:

  1. Mikrobiom iz rokerskog kafića
  2. Malo dobrih ljudi
  3. Trivia Peddlers
  4. Muška jutra na Trance partijima
  5. U tunelima mrtvih
  6. Policijske priče I: Policijska sirotinja
  7. U čistilištu
  8. Metalci s posebnim potrebama
  9. Krdo trojanskih konja
  10. Lopovi vremena

srijeda, 4. listopada 2017.

Scena još uvijek tinja

U ponedjeljak sam se zaletio na Voivod. Nisam bio siguran hoću li stići, ima li smisla, je li upad preskup… Ali odjednom sam shvatio da takav legendarni bend treba biti popraćen kad već svira u tvom malom gradu. Znao sam da će ići dosta mojih kompi na koncert, ali nisam si mogao predočiti koliko će biti ljudi i kojeg sastava.
Kad sam došao na koncert odmah sam sreo tonu poznatih ljudi, starih metalaca i ne samo. Rekao bi da je prosjek bio >40 i uglavnom je krivulja bila na muškoj strani. Stari metalci su organizirali cugu i hranu od popodneva, pravu feštu dočeka kako sam čuo. Sve redom super ekipa, ljudi koji su nekad štedili zadnje novce za kupovanje ploča, za odlazak na koncerte svugdje i svagdje, za organizaciju koncerata, koji su si sami radili majice, imali bendove...
Mladi su bili prisutni u tragovima, baš jako jako rijetki. OK, Voivod je bend iz 80ih, ali neke se stvari idu vidjeti jer su neka vrsta lektire. Falila je sva brzina/trance/ponekad metal ekipa, vođe metal udruga, članovi metal bendova i slični. OK, neki su pozeri, uopće ih ne zanima ni scena ni mjuza, neki se inate iz ne znam kojih točno razloga, neki imaju neko totalno psihopatsko viđenje scene, neki će zauvijek ostati pay-to-play, itd… ali kako misle da će njima netko biti support ako oni nisu drugima na sceni? O takvima sam pisao u veljači (post je bio i dobro izreklamiran na jednoj FB stranici, odmah su eksponencijalno skočile posjete), a ne o onima koji se cijeli život trude održavati barem kontakte s nekom scenom. Šteta je samo to što su neki stariji popušili fore tih nekih pozera.
Situacija nije puno drugačija ni u punku. Isto ima malo ljudi koji nešto prate, a uvijek ima dosta njih koji se više furaju na to. Ono, ne slušaju mjuzu, ne prate što se događa, ne idu nigdje na koncerte, ali tako se oblače i tako izgledaju. Znam neke koji nisu imali nikad više od par kazeta klasike 77 punka (one kompilacije koje se kupe na benzinskim pumpama na autoputevima), ali bez beda su se “naortisavali”, slikali bi se kao da su pripadnici black bloca s pračkama, anarho tetovaže, itd… Uglavnom samo alkosi. Znam i slučajeve za ekipu koja ne bi prepoznavala bendove s majica koje bi nosili. To samo po sebi ne bi bio problem kad bi kupovinom majice supportali bend na turneji, ali uglavnom se radilo o poziranju, o nošenju još jednog modnog artikla ili signaliziranju nekakve otkačenosti i posebnosti.
Da se vratim na Voivod. Nisam znao što očekivati, nisam fan, slušao sam ih onda nešto, znam da imaju neke fantasy priče. Na samom početku nije se čula gitara pa je sve zvučalo kao Discharge. Hrvoje je odmah morao ići reći njihovom toncu da pojača gitaru i dobro da je to napravio. Zvuk je postao malo bolji, ali nije bio OK cijeli koncert. To nije bio veliki problem, dobri bendovi zvuče solidno i na lošem zvuku. Super mi je bilo koliko je bend pristupačan, nema cock rock metal foliranja, glumljenja tough guyeva i slično. Ni na stejdžu ni kad su hodali među publikom prije i poslije koncerata. Na stejdžu su bili opušteni, pjevač je stalno komunicirao s publikom, zezao se, pokušavao je animirati ljude za neku sing along interakciju, ali radi Pule, starosti publike, radnog dana nije baš išlo. Da, zato kad je pitao publiku zna li plesati, rekao je da sigurno znaju slikati jer se ekipa stalno naslikavala s njima. Definitivno imaju različitu spiku od modernijih bendova od kojih neki su optuženi za silovanje (treba pročitati i komentare ovdje i ovdje za vidjeti kakva ekipa to supporta), drugi imaju kao Marduk neku neonaci spiku protiv koje se diže i antifa ekipa (malo obrane i malo kenjaže) i tak’.

Sve u svemu jako mi je drago da sam vidio uživo taj bend pa i s 20 godina zakašnjenja. Treba više takvih koncerata, ali treba više i takve publike, ustvari, mlađe publike. Ima ih nešto i nadam se da će isplivati među shitovima.

srijeda, 28. lipnja 2017.

Mainstream tradicije na sceni - mali osvrt

Naišao sam na zanimljiv tekst o punku i ženama. Lijepo je argumentiran tekst, samo si mislim da kad bi se išlo dublje i ortodoksno pratilo logiku da bi se ili otkrilo kompletno licemjerje na svim mogućim stranama ili ne bi bilo više razmnožavanja.
Na primjer, punkerica može staviti haltere kao čin provokacije u patrijarhalnom i seksističkom društvu, kao, "Sve smo mi kurve" ili "mogu izraziti slobodno vlastitu seksualnost i slobodu". No, vjerojatno najčešće ne postoji nikakva društveno angažirana ili politička poruka iza te odječe, nego je više onako, radi fore kao s majicama From Ashes Rise i Tragedy koji se često ne slušaju nego se samo nose majice. Nekad su se ti halteri i takvo nekakvo čipkasto donje rublje uglavnom povezivali s pornićima i prostitucijom (danas više s Aliexpressom), dakle s nečim što se u nekim feminističkim krugovima smatra (ili se smatralo) načinima objektifikacije i ponižavanja žene (u drugim krugovima je sve OK po tom pitanju). E sad, koliko punkerica se tako oblači imajući na umu neku političku poruku? Sigurno ih ima, ali ne vjerujem previše. Pogotovo što često one koje vide da im paše i dobro stoji takva obleka često prelaze u psychobilly ili Suicide Girls style tetoviranih žena.
U nekim skvotovima čak postoji pravilo “no lookism”, odnosno, nemate što gledati nekoga ili zato jer je prelijep/a ili preruž/an/a ili iz nekih sličnih razloga (zanimljivo bi bilo istražiti koliko se može i tko može gledati). Uz to ide da ne bi trebali diskriminirati potencijalne partnere i partnerice po fizičkim karakteristikama… Valjda bi se sve trebalo dogoditi na neki magičan način. No ipak postoje pravilnosti a ne neka magija. Zato postoje znanosti, postoje psihologija i sociologija, ali i biologija.
U lokalnoj kulturi je jak patrijarhat, same ga žene podržavaju. Na primjer, nije često da žena prilazi muškarcu, nije često da je žena starija od muškarca, ili viša, ili da ona ima auto i dolazi pokupiti si dečka, ili da dečko dođe živjeti kod cure… U Istri su zvali muškarce koji bi bili u sličnim vezama pizdohranima. Situacija je zapravo takva (ne, nisam to sam izmislio): Tamo gdje ima više žena (između 20 i 40 godina) one su te koje se upucavaju muškarcima. Takav nepovoljan omjer za žene je u New Yorku (još jedan izvor), tamo žene napadaju muškarce i muškarci ih često mijenjaju jer mogu, a one često ostaju neudate i bez djece iako su poslovno uspješne i školovane. U Puli je situacija suprotna (o tome ću više na nekom drugom mjestu), ovdje ima puno manje žena od muškaraca (između 20 i 40), tako da žene mogu se manje truditi oko izgleda, školovanja, posla ili bilo čega i tražiti higher class muškarce. Za žene u Puli imati underachievera za partnera nije racionalno, paradoksalno je, vjerojatno vezano i za neku parafiliju.
Vratimo se malo na punk scenu. Na punk sceni omjer muškaraca i žena ekstremno naginje na mušku stranu, odnosno, ima brdo muškaraca. Pitanje je zašto je to tako? Je li prije kokoš ili jaje? Jesu li prije muškarci u punku bili seksisti, lookisti pa su žene otišle ili nisu ni ušle, ili su postali cinični nakon što su vidjeli da i tako žena nema, i da ono malo se ponaša gotovo isto kao i svugdje drugdje (u dugim mladenačkim subkulturama)? Mislim da žene nisu baš imale bolje alternative. Ukoliko su krenule u house vode zaglibile su u još većem seksizmu. Možda u hip-hop vode? Ili u narodnjačke? Jesu li stvarno manje seksističke te subkulture? Hm, vjerujem da su te subkulture čak i bazirane na seksizmu. Većina ih je u mainstream đirevima, tamo gdje je sve po tradiciji, a što se tiče te neke alternative možda je manje seksistički u tim nekim niskotestosteronskim đirevima. Ono, neka književnost, sjedaljke po stanovima uz konzumaciju nekih droga… No mogu li se tamo baš usrećiti? Bo…
Što preostaje činiti dečku koji ne bi htio biti tradicionalist, ali živi u balkanskim krajevima gdje često i punkerice očekuju tradicionalni tretman? Može se stoički držati punk etike i čekati da stvari postanu kao u New Yorku ili u Švedskoj, ali je vrlo vjerojatno da će ostati sasvim sam, neće se razmnožiti. Razmnožiti će se ekipica s mračnim trojstvom koja će lijepo iskoristiti pričice za manipulaciju, onda će se svi jednog dana čuditi zašto ima toliko psihopata okolo… OK, ne postoje samo te dvije alternative, samo se sad ne mogu sjetiti nekih drugih. OK, preći u homoseksualce… Da, raditi neke poliamorijske zajednice, ali vidio sam situacije gdje je, jebi ga, ljepša polovica bila malo “više poliamorična” od ružnije polovice… Bo.
Za početak, bilo bi OK da neka alternativna scena ne bude samo neka loša kopija mainstreama. Možda neki beauty contests, kalendari i slično se mogu i preskočiti. Možda slavlje Valentinovog se može preskočiti, čak i zaruke, ta čudna traditional spika koju sam primijetio čak i u kvazi-alter đirevima (doduše, najviše kod papaka), čemu to? No ne treba zaboraviti i na to da smo sisavci, primati, neke stvari su nam urođene i ne možemo samo tako preko njih. A možda je i to ideologija...

[dok sam ovo gore pisao otvaralo mi se tonu tema, baš za jedan duži esej ili knjigu, ali sam trebao održati fokus. Npr., cijela jedna priča o vojničkim hlačama i čizmama više prisutnih kod muškog dijela punk populacije, pa i ženska i muška prostitucija prisutna na početku stvaranja tih nekih alter scena. Ne treba zaboraviti ni dućan Malcolma McLarena i Vivienne Westwood “SEX”, itd...]

petak, 16. lipnja 2017.

Monteparadiso Forever

Često razmišljam kako mi je sve pošlo po krivom, da sam napravio dosta krivih odluka i tako neke stvari. Onda se sjetim da zapravo, na neki način, živim svoje snove. Još kad smo mi ekipa iz Monteparadisa bili mali mali mislio sam da ću zauvijek biti u tim nekim hardcore punk đirevima, da će naš mali kolektiv trajati vječno, da uobičajen, normalan život nije zanimljiv i sve tako nešto. Eto, ove godine slavimo 25 godina Monteparadiso festa a zapravo još više godina druženja punk ekipe. Svih ovih godina vidio sam brdo ljudi meteora koji su ušli u punk atmosferu i izgorjeli (želim reći da su odglumili par godina teenagerstva i nestali J), puno poseura koji su isto uglavnom nestali ili prešli u neke više cool đireve, puno ljudi koji su pod punkom skrivali svoje ovisnosti, puno ljudi koji su tvrdili da su nas prerasli, dosta njih koji sami doma skupljaju punk mp3ce, ali nikad ne podrže male bendove na koncertima i nisu dio žive scene, itd… Dobar dio nas je još uvijek u điru od samoga početka, no sve to vode samostalno mlađi koji su u više navrata pokazali i pokazuju staminu i rezilijentnost potrebne za održavanje te priče. Neki već duže od desetljeća tako da je ta priča i njihova. Ili, više njihova.

Možda u životu trebamo paziti što ćemo poželjeti jer se to može i ostvariti, ali mislim da je to to što se mene tiče. Možda se furam na klinačke spike, možda sam zaostao, ali tako nešto sam htio. Vidio sam da to i nije toliko čudno ni u akademskim vodama i da je to sve uobičajenije, barem u drugim manje seoskim sredinama. Naša spika se ne mijenja kako vjetar puše, ne „rastemo“ i ne širimo se na debilane. Zato još uvijek postojimo i sutra osim sezonskog zatvaranja slavimo i osamnaest godina Monteparadisa u Rojcu. Small is beautiful.

petak, 9. lipnja 2017.

Radix malorum est cupiditas

Skoro sam zaboravio jednu negativnu obljetnicu koja je bila 7. svibnja. Radi se o desetoj godišnjici i mjesec dana zatvaranja Monteparadiso Hacklaba.
Bio je ponedjeljak, otišao sam do Rojca negdje oko 17h i došla mi je epifanija, ovo ništa više nema smisla. Mislim da sam tad doživio neku vrstu burnouta, nisam više htio imati veze s takvim stvarima. Odnosno, htio sam i dalje se baviti time, ali mi je bila užasna muka.
2012. godine, na petogodišnjicu tog događaja, htio sam se ponovno aktivirati, to sam i učinio djelomično, ali i dalje sam osjećao posljedice burnouta iz 2007. Sad kad je prošlo deset godina i mjesec dana imam osjećaj kao da je situacija puno bolja. Problem je što sam ja deset godina stariji.
Kako je došlo do svega toga? Trebamo se vratiti na početak 2000ih godina, kad smo se pomalo većina nas iz Monteparadisa koji smo bili izvan Pule vratili s nekih studija, neki su pronašli neke poslove, itd… Meni je uvijek bilo u glavi to da trebam na neki način promijeniti svijet na bolje, prvenstveno za one koji imaju manje, koji su niže na društvenoj ljestvici. Glazba, važna stavka u punku, mi nije više izgledala motorom promjene. Tada me je informatika počela sve više zanimati, odnosno, potencijal informatičkih i komunikacijskih tehnologija za poboljšanje života ljudi. Tako smo se par nas počeli zezati linuxom, starim kantama i ostalim. Ne bi išao u detalje nastajanja hacklaba, ali od 2002. godine postojao je taj prostor i živio je konkretno do 2007. Godine. U tom sam razdoblju uspio srediti udrugu Monteparadiso u smislu računovodstva, održavanja redovitih skupština i ostalo. Monteparadiso je nastao kao neformalni kolektiv, nismo nikad planirali postati formalna organizacija, ali moralo se je nekad i to dogoditi ukoliko smo mislili opstati s malo ljudi i u prekarnim uvjetima. Udrugu smo osnovoali 1997. godine i nismo se baš brinuli da sve bude 100% u redu, glavno je bilo da se djeluje a ne birokracija. Od 2002. na dalje počeli smo ulaziti više u te neke formalne mreže poput Clubturea, itd… Zakoni što se udruga tiče su postajali sve striktniji, zato je trebalo urediti cijeli rad. Na kraju to je i učinjeno. No što se dogodilo? Novi ljudi su se priključili češće ustaljenoj aktivnosti, organizaciji koncerata i običnih disco večeri, koje su bile dosta hedonističkog karaktera, u najmanju ruku. Oni koji su mogli sa mnom nešto raditi počeli su raditi na osnivanju obitelji, stabilizaciji svojih radnih mjesta, itd… Na neki način ostao sam sam u aktivizmu sa sporadičnom pomoću nekolicine. Ne bi htio da ispadne da ne cijenim ili da sam nezahvalan, ili da mislim da sam alfa i omega svega, stvar je da smatram scenu kao živi organizam u kojemu se ljudi svakodnevno druže i komuniciraju. Mislim da je toga falilo, zato sam se osjećao često kao da sam inzistiram na nečemu. Druga ekipa, česti paraziti sa scene, oni koji su nam se prikrpili negdje u devedesetima, koji su imali viziju punka a la Sid Vicious, počeli su me mrziti, raditi spačke, ismijavati me iza leđa, pričati kako me treba tući. To je bilo tako jer sam im govorio da ne mogu piti i raditi sranja u gornjem klubu koji je trebao postati hacklab…
Cijela priča oko Rojca tada je postajala sve strukturiranija, to neki nisu ni znali a ni mogli razumjeti, da ipak je netko trebao voditi neke papire, razgovarati s predstavnicima grada, itd.  Prije spomenuti paraziti valjda su mislili da se sve to tako odvija samo od sebe.
Tada sam često u Rojcu bio od negdje 8 ujutro do pola noći, jedan, dva ujutro… Svaki dan. Plaću nisam primao. Tada smo mislili ići i u NGO vode, na projekte, itd… Nekad bi si sredio neki honorar, čak i plaću sam uspio srediti na nekih 4 mjeseca, koliko se sjećam. Da, i to je bilo problematično, jer kao ja živim od njih, tih parazita, a pare su bile od projekata… Osjećao sam se tad usamljenim i osamljenim, ali valjda je to tako moralo biti. Mislim, da se mogu vratiti nazad ne bi išao u tom smjeru, barem ne s tom udrugom. Sada je situacija puno čišća. Cijela ekipa je puno bolja danas. To što se ta smećad i dan danas trudi me ocrniti više me ne dira, šteta je napravljena, a nova ne dolazi tako lako.
Kad bi se vraćao doma navečer prolazio bi pokraj Mopsa. Tada se je tamo okupljala sva žgadija, na primjer, i majmun koji je imao 16 tisuća kuna duga. Za cugu. Dobacivali bi mi nešto, kasnije sam i čuo što su pričali o meni, kakav su mi imidž stvarali… Znam, sam sam si kriv da sam uopće s takvima imao veze, ali više krivim otvorenost nas koji smo to sve pokrenuli, pustili smo unutra svakakve budale. Neki od njih dan danas pričaju okolo o meni na isti način, ponavljajući floskule od onda, ali na svu sreću nemaju nikakvog kredibiliteta jer je prilično jasno da su poluretardirani. Isto tako jedan stariji lik priča o Masketu izmišljotine još od 1996. godine. E to je upornost u bivanju glupim.
S jedne strane su bili ti alkosi na spidu, a s druge strane trance narkosi. Sva sreća da postoje arhive. Tako se možemo prisjetiti što je tko rekao i koji je bio kontekst. Ja sam se kretao između Skile i Haribda speedera i alkosa i bolesnih paranojika. Burnout je bio neminovan, ja gotovo sasvim sam protiv njih, bliski prijatelji savijaju gnijezda, utvrđuju svoje pozicije na poslovima, itd… Gubim s nekim honorarnim poslićima, iskrcavanjem kamiona, pisanjem u Glasu Istre, itd… Sve skupa ne znam bi li uspio skupiti 2000 kn. Motivacija mi je bila, kako sam onda govorio, da “Šela i Kepec uspiju poslati mail”.
Sve sam zaboravio, sve sam bio oprostio, surađivao sam kasnije s nekima od njih. Sad kad gledam, to je bila jako glupa odluka. Takvima sam dao kredibiliteta i endorsement. Radi toga oni danas i dalje surađuju jedni s drugima i sad su zapravo napravili cluster govana. I ja se pomalo osjećam odgovornim za to.
Dakle, kao što sam napisao, danas svi oni surađuju, dižu pare na projektima, ponekad se posvađaju kad im se interesi ne pogode. Vidio sam i osobe koje sam cijenio nekad da se bez beda ubacuju u to kolo živih mrtvaca.
Da vidimo sad jedan arhivirani primjer. 27. 11. 2004. godine održao se je bio Mirnohod radi napada nazi skinsa koji se dogodio dva tjedna ranije. Ta činjenica je važna. Naime, čovjek koji je ušao u Rojc preko Masketa, koji se tu uvijek negdje funjario, dovodi u pitanje uopće postojanje naciskinsa. Čovjek se tad u kompletnom bunilu i paranoji stalno istresao na ekipu iz Monteparadisa. Priča mu je bila da ekipa ostavlja smeće, a to nije bila istina.

From: XXXXXX XXXXXX
Reply-To: Lista za stvaranje saveza udruga u Rojcu i dogovora oko Rojca
To: rojcnet@jagor.srce.hrSubject: RE: [rojcnet-interna lista] Ciscenje prosle suboteDate: Mon, 13 Dec 2004 10:29:50 +0000nije bed,  imate dovoljno svojeg smeca iz vlastitogkluba koji u zajednickim prostorijama podruma trune vec tjedan dana + frizider , ako ga danas ne ocistite mogli bi imati posla i saljutim muzicarima iz podruma uz vec postojece ali nevidljive skinse. jasno??

Na to mu se još nakačio tadašnji jedan pobočnik:

From: xxxxxxxxxxxx
Reply-To: xxxxxx@xxxxxxx, Lista za stvaranje saveza udruga u Rojcu idogovora oko Rojca
To: Lista za stvaranje saveza udruga u Rojcu i dogovora oko Rojca
Subject: RE: [rojcnet-interna lista] Ciscenje prosle suboteDate: Mon, 13 Dec 2004 20:15:37 +0100Ne bih se htio mje?ati previ?e u poslove oko podruma, (ali i podrum je Rojc), niti stajati nabilo ?ijoj strani, ali htio bih s vama podijeliti iskustvo tog podruma "dan poslije". Vrata sudole bila otvorena pa sam bacio ?ir. Slika: sme?e na sve strane, razbijene boce, smrad, pod zakojeg se lijepe cipele. Odvratno!Zapravo pi?em ovo zato ?to mi je, prije svega, ?ao gospo?e ?ista?ice, koja dodu?e jestpla?ena za svoj posao, ali nije zaslu?ila ba? da slu?i svinje.Ako je to slika underground scene i dokaz neke anarhije....Pozdrav i s ?tovanjem !P.s. Konstruktivni prijedlog. Kao ?to smo mi u?inili u svom dijelu tre?eg kata, predla?emisto za podrum. Skupit od svake udruge sto kuna i sredit malo zidove i oli?iti. Jer nered senadovezuje na nered. Pomo?i ?emo ako treba. Toliko. Ostalo je , sla?em se, na stanarimapodruma da se dogovore.

Na te mailove se je nadovezao na listi od Monteparadisa jedan tadašnji volonter. Naravno, demantirao je da taj opisani nered i autorstvo istoga:

From xxxxxxxxxxxx  Mon Dec 13 20:30:14 2004From: xxxxxxxxxxxxxDate: Mon Dec 13 20:26:15 2004Subject: [Monteparadiso-open-org] [Fwd: RE: [rojcnet-interna lista] Ciscenjeprosle subote]Message-ID: xxxxxxxxxxxxxx
ja sam odnio sve vrece iz hodnika a klub i dvoriste cu ocistit sutra kad budem dobio vrece jer danas kad sam bio u rojcu nije bilo niti jedne vrece. a imam i jednu primjedbu samo se sere po nama a tocno znam da smo mi imali samo crne vrece i da su u subotu nakon vecernjeg ciscenja kluba potrosene i da su bile samo one pored frizidera a danas kada sam dosao bile su i 3 plave vrece sa limenkama nekim mandarinama a koliko sam ja vidio nitko nije jeo od nasih mandarine te prdpostavljam ponavljam predpostavljam da pored frizidera nije samo smece iz paradisa. ja sam odnio sve vrece ali bi molio da mi i netko pomogne u ciscenju jer sam cistim i perem klub i wc!

To je samo primjer, tada smo imali tonu dokaza da nismo mi koji smo to radili i često bi čistili tuđe smeće. No to nije bilo dovoljno paranoiku koji me je bez beda vrijeđao na javnoj listi Rojca:

From:  XXXXXX XXXXXX
Reply-To: Lista za stvaranje saveza udruga u Rojcu i dogovora oko Rojca
To: rojcnet@jagor.srce.hrSubject: RE: [rojcnet-interna lista] Ciscenje prosle suboteDate: Tue, 14 Dec 2004 09:11:19 +0000to su ti  tzv. anarhisti kojima je vrhunac anarhije pisat po zidovima i razbijat boce,a na spomen skinsa bjeze po zgradi i haluciniraju od straha.
kako roso to nije uspio prenijeti svojim kolegama u 4 dana ( smece je iz njihovog kluba, kojeg onda odloze u hodniku), a svaki da sam ga zvao ja sam poprilicno skeptican kako ce on evaluirati, prostore, baviti se podrumom i imati suosjecanja i razumjevanja za probleme njihovih susjeda u hodniku.I protiv toga sam da netko takav sjedi u nekakvoj evaluacijskoj grupi.mislim da bi evaluatora hodnika trebali izabrati sami ljudi koji koriste hodnik, a bilo bi nuzno da svira u 1 bendu i aktivan je u jednom od klubova, tako da brzo i pravovaljano moze reagirati i da nije autista.Ja predlazem da mi napravimo sastanak bendova i udruga iz podruma , pa vam onda javim.

Sve te paranoje su na kraju nakotile najveći trash današnje Pule (substance koje su tamo kolale).

Par šamara kod tih u podrumu, par šamara u Mopsu i danas više ne bi bilo sranja. Ne bi bilo usranih projekata, cijela kulturna i umjetnička priča u Puli bila na višoj razini, ne bi bilo one velike rupe generacija od 1977. do 1987., među kojima nema nikoga tko bi mogao povesti, upravljati odgovorno… I bla bla bla, šta bi bilo da je bilo. Tako je kako je, da je moglo biti bolje bilo bi.

Pratitelji

Arhiva bloga