Chewing Gum Ain't for Peasant - Uništenje umjetnosti ili Kad glupani marširaju

Banksy je nedavno nacrtao grafit na jednoj zgradi u Veneciji i ta zgrada sad vrijedi četiri i pol milijuna eura. Prije je vrijedila milijun. Vjerujem da Banksyju to nije bio cilj, ali ni on sam nije tema ovog posta. Tema je uništenje grafita jednog autora koji je surađivao s tim Banksy timom.

2016. godine na Monteparadiso Hardcore Punk Festivalu u jednom od bendova bio je umjetnik koji se bavi grafitima, dizajnom tetovaža i dizajnom plakata (npr., i od sad nerazumno popularnih Foo Fightersa, Queens of the Stone Age, Melvins, itd…). Taj umjetnik djeluje pod imenom SEPR (na instagramu, na fejsu) i poput Banksyja dolazi iz Bristola. Pitao nas je hoćemo li da nam napravi/ pokloni grafit i rekli smo – može. Tako je on krenuo izrađivati grafit.

Izrada grafita

Rezultat je bio ovaj:

Može se vidjeti i na njegovom instagramu:

View this post on Instagram

Croatia '16

A post shared by Shaun Sepr (@sepr) on Aug 6, 2016 at 12:25pm PDT

Ostavio je još tag u istočnom tunelu Rojca:

View this post on Instagram

Moochin about in Croatia...

A post shared by Shaun Sepr (@sepr) on Aug 17, 2016 at 7:06am PDT

Ali je netko prekrio:

Još uvijek postoji tag na ormariću od struje na parkiralištu:

Ima i na njegovom instagramu:

View this post on Instagram

More self indulgent mess in Croatia...

A post shared by Shaun Sepr (@sepr) on Aug 18, 2016 at 11:28am PDT

Vjerujem da ni tamo neće dugo izdržati. Sigurno će se netko sjetiti staviti neku glupost.

Da se vratimo na glavni grafit (pogledaj drugu sliku). Taj grafit više ne postoji, netko netalentiran ga je prekrio ovih dana ili prije 2-3 tjedna, vjerojatno na nekoj besmislenoj akciji s građanima. Ustvari da, čak u svoj toj besmislenosti je vidljivo kad je nestao. Na slikama na ovom postu je vidljivo da grafit još uvijek postoji, ali kasnije biva prefarban. Dok ovo tipkam hvata me bedara kad si zamislim što je ta ekipa - kako bi ih nazvali u Italiji – „Senza arte né parte“ napravila. Usrali su nekim sranjem dosta vrijedno djelo. Ne znam što bi rekao, kako nazvati to sranje? Mislim, netalentirani ljudi koji misle da „nešto treba napraviti“, da eto, imaju nekog talenta… a ono, praznina. Praznina gleda njih, oni gledaju prazninu.

To je to sranje s kojim su prekrili - strašno!

Pogled na govno iz hacklaba

Nedavno sam pričao s prijateljem koji je bio nedavno u Torinu gdje su ih odveli vidjeti ono što je ostalo od torinskih squatova. Kaže da je vidio, a i rečeno mu je, kako sva ta mjesta su postala alternativne socijalne službe. Znači, nekad su to bila mjesta gdje su „antagonisti“ djelovali, živjeli i svašta nešto. Ono, anarhisti, pankeri, radikali različitih provenijencija, itd… bili su nekad strašni „normaloidima“ i neofašistima, a sad pod pritiskom te neke uglađene srednje klase, „normaloida“ i ekstremne desnice, oni su se počeli ponašati kao „veći katolici od Pape“. Ne, nisu religijske organizacije, nego da se opravdaju pred napadima tih „dobrih građana“ išli su dokazivati kako su dobri. Počeli su raditi vrtiće, pomoć imigrantima, siromašnima, itd… Sve te stvari su i ranije radili u nekom obliku, ali baš radi tog dokazivanja da nisu zli, da se ne može reći da su Black bloc ekipa, destruktivci, obični pušači marihuane, glupi pankeri, itd… Počeli su raditi sve profesionalnije te stvari koje inače bi država trebala raditi. Tako su prestali biti radikalni i postali sve sličniji klasičnim NGO jajarama kakve postoje na lopate. To se pomalo događa u cijeloj Europi. Fenomen se zove institucionalni izomorfizam, to u kratko znači da organizacije počinju nalikovati jedne na druge, rade iste stvari. Često se događa kopiranjem uspješnih modela ili pritiskom npr. EU fondova. Netko nudi lovu da se nešto radi na određeni način i svi postaju isti. Ili formalne mreže organizacija koje studijskim putovanjima nastoje da se određeni modeli kopiraju u svakoj prćiji. Tako danas imamo inflaciju „edukacija“ za wannabe umjetnike, „participativno upravljanje“, „umrežavanje“, „stvaranje publike“ i slični buzzwords. To sve samo po sebi nije loše, nego je loše kad se pretvori u prazninu za hipstere. Tada sve što ne prati te modele postaje zlo koje treba eliminirati. Eto, to se događa sad i u Rojcu.

U zadnje vrijeme (zadnjih par godina) osjetni su napadi na Monteparadiso. Ne želimo biti dio zajednice ljudi koji nikad nisu radili za zajednicu ni gradili zajednice, koji su uvijek gradili svoje bulje, svoje karijere. Ljudi koji su više prepoznatljivi kao vlasnici kamenih kuća i fancy stanova koji izlaze u prilozima o kamenim kućama u Istri Jutarnjeg Lista nego kao ljudi iz zajednice i za zajednicu. To su razni makijavelisti koji su život provodili gradeći karijere pa kad nije ništa baš uspjelo i kad je "prošao voz" sjetili se da bi gradili zajednicu, da je prostor važan. Ne mislim na nijedno posebno pokvareno biće, više pričam o duhu vremena i zapravo prefarbani grafit je sinegdoha tog raširenog jajarenja. Pričam o nerealiziranim aktivistima; o onima koji su doma puštali kosice i šredali po gitarama, ali ništa, nikad nisu radili na stvaranju prostora za zajednicu; o nerealiziranim DJ-ma koji nikad nisu uspjeli i također nisu sredili prostor za zajednicu, gdje radi egotripova svakih nekoliko mjeseci ili godina mijenjaju članove zajednice kao čarape; takvi nam pakuju.

Ljudi koji bi htjeli da Rojc postane hipsterska isprazna apoteka koja služi da ljudi bježe od muževa/ žena na neke hobije (zapravo oblici samoliječenja), za zbrinjavanje djece u popodnevnim satima, za odmaranje od Netflixa i za stvaranje neke lažne besmislene zajednice, koja zapravo već postoji. Tako se oni jučer cijeli dan žale da je ostalo prljavo nakon koncerta (u 8 ujutro zove ta stoka, a u 12 je bilo sve blistavo kao što smo i planirali [po pravilniku treba u 24h dovesti u normalno stanje]), da gosti Monteparadisa pišaju po zgradi iako je bio sajam iza kojeg ostaju svake nedjelje tone govana, kutija, stare robe, urina… Urin koji je ostao i radi toga što je WC u jednom klubu u Rojcu bio zatvoren (rekli mi pouzdani izvori). Za sve su krivi pankeri. Tako su se te davne 1999. godine kad je Monteparadiso ušao u Rojc na nas žalili glazbenici iz Gradskog orkestra da smo im provalili i ukrali saksofon. Ni manje ni više - saksofon. Godinama su se razna trubila žalila na nas, bez ikakvog smisla, a zapravo sve čime se mogu hvaliti vezano za Rojc proizašlo je od nas (tako i jedna businessman svaki put kad je u medijima mora napomenuti da je proizašao iz Monteparadisa, čisto tako da bi imao nekakav kredibilitet). Za mnoge je još uvijek reći „Idem u Rojc“ zapravo reći „Idem u Monteparadiso“.

Slika utorak 9.7.2019. u 10:30 ujutro. Smeće stoji od sajma održanog u nedjelju 7.7.2019. ujutro. To je samo jedna gomilica koja se stvara svake nedjelje i ne počisti se u roku 24h

Među ostalim stvarima, opstruiraju nam festival koji će se ove godine održati dvadesetsedmi put, to su činili i prošle godine. prošle smo godine zadnji dan kad je bilo moguće dobili na jedvite jade dozvolu. Ženevski dekret je davno odsvirao „Neću da budem dio jebene mase“, tako i mi ne želimo biti dio te jebene mase hipster shita koja želi glumiti zapadnoeuropske jajare u apoteci. I ne, kao što zli jezici šire po gradu, nisam ja ideolog te spike, mlađi od mene ne žele imati veze s tim debilima. Ako se ti  wannabe ljudi sjećaju, ja sam bio taj koji je htio imati veze s njima, i ne, nisam poludio i druge nagovorio, nisam baš toliko karizmatičan, jednostavno sam se prestao truditi imati veze s tim govnarama. Nekad stvarno se ne mogu ispraviti krive Drine.

Da se vratimo na grafit. Nisam siguran, zapravo ne mogu vjerovati da ga je netko namjerno prekrio da nama napakosti, ali postoji sumnja. Tamo ima ljudi koji bi trebali barem malo razumjeti nešto o nekakvoj umjetnosti, završili su nekakve kurčeve akademije, zato mi je isto teško shvatiti da baš nitko nije vidio da se radi o vrijednom djelu. Ali da, danas i te akademije proizvode naivne i folk umjetnike „senza arte né parte“, zato i dolazi do gonzoizacije kulture. Ipak mislim da vjerojatno nisu skužili o čemu se radi pa je neka bedara od kvazi umjetnika ili umjetnice to prekrila. Ne znam.

Uglavnom, u toj atmosferi "moramo nešto napravit pa makar i sranje" pao je naš poklon, važan grafit. Tko zna što će te šeprtlje još uništiti u svom pohodu uništenja. Uvjeren sam da neće sjebat neki grafit Demona jer znaju da bi dobili batine.

Tekuća modernost

Zadnjih desetak godina, ili malo više, nisam baš bio fan postmodernizma, Baumanove tekuće modernosti i sličnoga, ali izgleda da ću morati promijeniti mišljenje. Stvarno se čini da “anything goes” i da živimo u tekućem društvu u kojem jedan dan smo ovo, drugi dan smo ono, treći dan brijemo na ono drugo, četvrti dan bavimo se onim trećim. Ili sve to nekoliko puta mijenjamo u jednom danu. Ili u jednom satu. Čak mlađi više ne briju ni na glazbene žanrove (ili je “generacija z” ih kao ubila). Daj malo narodnjaka, pa trensa i dvije fete metala. Ma da je tega.

Ovaj post nije o mjuzi, ni o miješanju žanrova. Ovaj post je o miješanju ideologija, životnih stilova, politike i ćevapa i svega ostalog. Super TL;DR članak Aleksandre Šućur o Salviniju razotkriva svu bijedu tekuće moderne. Naime, Salvini je devedesetih godina imao političke radionice u Leonacavallu (službeni site) u Milanu. Za one koji ne znaju Leoncavallo je jedan od najvećih squatova u Europi (sad je legaliziran), među najdugovječnijima, itd... Činjenica da se takva ekipa i njima uspjela infiltrirati bacila me u razmišljanje o stvarima koje se događaju oko mene. Prije nekoliko godina pod krinkom nekakve prilično loše predstave isto nam je ubačen neki takav kvazidesničar iz jedne takve stranke. I to nije sve! Vidio sam da sad dolazi uskoro u Rojc u Dnevni boravak Penny Rimbaud iz Crassa. Kako su mi javili lurkeri, u jednoj desničarskoj facebook grupi štovatelja Ayn Rand (za bolje skužiti tko je to poslušati) su već ismijavali i istrolali Neila Percha iz Zion Traina radi njegovog intervjua na portalu Ravno do dna o tome kako komercijalna glazba pljačka društvo, a čuo sam da su ismijali i “punk aktivizam”. Baš me zanima kako će sad ismijati Penny Rimbauda, ono, može se reći ikonu anarho-punka i aktivizma. OK, on je lijevi libertarijanac, ali to je ta suprotna pozicija od navedenih trolova. Ustvari, mislim da će preskočiti ismijavanje jer pare oblikuju ljude kao ruke plastelin, može se naći uvijek neka lijepa riječ ili valjani razlog. [BTW, tako je slično prokomentirao jedan česti organizator Zion Traina za te trolove: “Nisu tako pričali kad su primali honorare”]

Uglavnom, živimo u vremenima kad legendarni burek s jabukama sa svime - s majonezom, krastavcima, kečapom, lukom, baš svime (spomenuo sam ga u postu o roccosiffredizaciji kulture) - postaje norma a ne smiješna iznimka. Jedna od pozitivnih nuspojava te ogromne pasivizacije ljudi je ta da ljude ne zanima više ništa, pa tako ni razne ideologije. Ismijavali neismijavali - koga briga?

Turbonegro su se zajebavali na račun Stevea Ignoranta iz Crassa u stvari Just Flesh u intru pjesme:

Intro phone conversation:

Jens Petter Wiig: Progress (record label), Jens Petter

Happy-Tom: Oi, Jens Petter. It's Steve Ignorant from Crass

Jens Petter: Hi

Happy-Tom: How's the Israelvis record going?

Jens Petter: Well, it's just been out now

Happy-Tom: See, I'm sitting here contemplating a bit and I wonder, where's the fucking cash?

Jens Petter: Who's this?

Happy-Tom: Listen, I got a habit to support

Jens Petter: Yeah, I know, I know

Happy-Tom: Where's the money?

Jens Petter: Yeah

Happy-Tom: I can give you a hard time, I can give you a very hard time

Jens Petter: Yeah, who am I speaking to? (In Norwegian)

Happy-Tom: This means war mate (Hangs up phone)

Ali to je bila zajebancija ekipe na istoj strani :)

Pay-to-Play i druge debilane

Htio sam komentirati pay-to-play zavrzlamu benda Threatin još prošlog studenog kad je to bilo aktualno, ali uvijek nešto iskrsne pa nisam. Uglavnom, tip iz benda je platio sve one puste internet marketing fore, od lajkova do SEO i bildanje lažnog internet imidža, da se na kraju skoro nitko nije pojavio na koncertima u Velikoj Britaniji. Došli su samo supporteri predrupa. Na kraju su valjda članovi otišli iz benda.

Kod metalaca je takav marketing jako česta pojava, čak i kod fanova koji plaćaju da rade za bend. Nažalost i u mainstream punku, koji po meni nije punk, je sve više toga (Dead Kennedys su odavno srali po tom fenomenu - Drool drool drool, my Payola!). Većina tih metalaca i tih komercijalnih punkera misle da ulažu u marketing benda, kao, jedan dan će živjeti od toga. Zapravo se više radi o Ponzi prevari. Netko na vrhu uvijek zarađuje, u najmanju ruku smanjuje svoje rizike, a netko misli da će se na taj način pokazati i iskazati. OK, i za biti pay-to-play bend mora se znati svirati, nije baš moguće platiti neku cifru i doći s bilo čime na pozornicu, no ako bend nema “ono nešto”, unatoč svoj virtuoznosti i parama na svijetu, nikad neće nešto napraviti. Neki žele relativizirati cijeli problem pay-to-play prevare tvrdeći da svi koji sviraju samo za putne troškove su ustvari pay-to-play. Odnosno, ako ne amortiziraš sve moguće troškove, od instrumenata, pa sve do trošenja guma na autu, znači da ti plaćaš za sviranje. Može se i tako gledati, ali po meni je to glupo, stvar je u intenciji. Usporedba može biti s ubojstvom. Na primjer, voziš auto po propisima, iskoči ti čovjek pred auto, pogaziš ga i on umre. Nisi ga mislio ubiti, radi se o nesreći, vrlo je vjerojatno da nećeš dobiti nikakvu kaznu. Ukoliko planiraš ubojstvo i počiniš ga dobit ćeš najveću kaznu. Dakle, mali DIY (“uradi sam”) bendovi ne planiraju zaraditi, intencija im nije postati popularan bend, pa ni pokriti instrumente. Oni kruže da se nađu s ekipom na drugim DIY mjestima, da razmijene iskustva s drugim DIY bendovima, pa i ploče i kazete, a ne da se pokriju. Rade po dogovoru - tipa door deal, cuga, hrana i spavanje - ponekad se vrate s turneje ispod nule, ponekad nešto iznad nule, ali količina iskustva poznanstava i pokušaji alternativnog življenja su daleko iznad nule. Kod pay-to-play ekipe sigurno je tu dosta iskustva s velikim stejdževima i druženje s nekim “legendama” glazbe, ali se doma često vrate malo u bedu jer još jednom nisu uspjeli. Čak nekad ih veliki bendovi tapšaju po ramenu, časopisi pišu o njima, ali tu sve stane. Jer za ljubav treba imat’ dušu :)

Kako je takva spika sve prisutnija i u bližoj okolici, na profilu prijatelja promotera razvila se je o tome zanimljiva javna rasprava. Uglavnom metalci opravdavaju pay-to-play. (većinu tih ljudi ne viđam na koncertima manjih metal bendova, pa onda ne znam kako očekuju da će netko njih podržati na ozbiljniji način, ne samo tapšanjem. To je dosta tipičan fenomen kod te ekipe, glazbenici koji ne slušaju glazbu, samo ju sviraju. [o nesupportu sam isto pisao])

U komentarima o metalcima i pay-to-play insinuirala se i spika o igranom filmu Lords of Chaos (jedna recenzija). Jedni tvrde da je OK, drugi da nije, a ja sam ga pogledao i čini mi se da dosta dobro za jedan igrani film prati priču i atmosferu. Pošto imam neke godine, sjećam se dosta živo tih događaja iz tih vremena. Imam par godina manje od samih aktera. Moj komentar na tu ekipu može biti dosta sličan onom Dannyja Diabla:

Naslov filma preuzet je od knjige koji su napisali dvojica simpatizera ekstremne desnice i tih raznih naci nordijskih mitova, tako da film pomalo dovodi neonazi priču na veliko platno. Meni likovi ispadaju mračno trojstvo ekiparci - narcisoidni, psihopati i makijavelisti - žgoljavci koji misle da su zajebani. No ipak vjerujem da će neki klinci moći zabrijati kako je to sve cool ekipa, ne znam kako, ali i tako mi nije baš jasan mentalni sklop budala koje briju na te simbolike i sranja. Sjetio sam se kako su mi nedavno pričali da jedan takav papak prije dosta godina je donio za pojačati dojam i simbolički naboj nož od djeda iz Drugog svjetskog rata, na kraju mislim da su mi rekli da je bio ustaški, a trebao je biti korišten protiv tadašnjih naciskinsa - uvijek neke lude kontradikcije.

Da se vratimo malo na ekipu opisanu u filmu. Tih godina kad su palili crkve, ubijali se međusobno i druge, kad su brijali na cvlt spike, mi smo skvotirali i čistili tvrđavu, pokušavali demokratizirati pristup koncertima, naći prostor za druženje ekipe. Neki drugi su puzali po rovovima. Dokoni norvežani i susjedi su iz dosade brijali na fantasy budalaštine, nacizam i sotonističke debilane. Ne znam, možda je glupo i nezahvalno uspoređivati, ali vjerujem da smo našim DIY pristupom, otvaranjem scene, širenjem participacije barem malo mijenjali društvo, pa čak i napravili uvjete da pupići i trolovi iz Pule koji su brijali na te debilane imaju gdje se danas izraziti. Ovi drugi su napravili to da alt-right postane mainstream. Mislim da je velika to razlika.

Šta reći za kraj? Ništa, žalosti me da sve više u ima takvih glupih spika u punku, sve je postalo jedan veliki continuum debilana. Možda je najbolje ne obazirati se na ništa od svega toga i živjeti za trenutke u DIY enklavama po svijetu. Kojih ima sve manje. A ništa, Black Metal Degeneracy.

Sveega će bit saaamo prijaaatelja neeeće...

Jednom me zanimalo hvatam li točno signale jedne poznanice koja mi je bila OK. Nakon što sam predstavio neke elemente pitao sam jednu kompicu misli li jesam li možda Ok, sviđam li se toj nekoj. Kompica me odmah pitala koliko često ju srećem, nailazim li slučajno na nju. Moj odgovor je bio „ne“, na što mi je odgovorila da nema tu ništa, kad bi joj se sviđao nastojala bi me što češće vidjeti, sresti i pričati sa mnom. Znači, u situacijama privlačnosti nema „hard to get“ spike, sve je prilično jasno, ne treba se baš duboko ići u dešifriranje signala. Osobe koje se privlače žele se češće viđati, pričati, dijeliti tajne, informirati najprije tu jednu osobu o važnim stvarima, itd… U suprotnom nema baš neke spike. Dobro ajde, osim ako je neka psihoza u pitanju.

Ista stvar je s prijateljstvima. Apsolutno ista, samo bez seksualnih primisli, uglavnom. Prijatelji vole često viđati prijatelje, što više se družiti, dijeliti tajne, pitati za savjete… Ukoliko se to ne događa ne radi se o prijateljstvu. Kad netko radije ostane doma nego izađe s prijateljima zapravo nije zainteresiran/a za društvo tih prijatelja i prijateljica. Naravno, ako nisu spriječeni višim silama (umor nije viša sila, druženje s nama važnim ljudima osvježuje).

Nekad smo u prijateljskim odnosima s nekim ljudima cijeli život, nekad dio života. Danas radi društvenih mreža možemo imati zauvijek zombie prijateljstva. Odnosno, prijateljstva koja bi u prošlosti izblijedjela, išla u fade out, nestala, danas lebde tu negdje oko nas zauvijek. Mozgovi bi nam bili manje opterećeni da to nije tako, ali za prijatelje koji žive daleko, na drugom kontinentu, dobro je da postoji nešto takvo. Dakle, zombie prijateljstva smatram više ona između ljudi koji žive tu negdje, na par kilometara razdaljine a ne viđaju se.

Vjerojatno su vam poznate situacije kad iz nekog razloga se ne čujete s nekime i onda ga/ju više nigdje ne vidite. Vrlo je vjerojatno da nemate ništa zajedničko, da niste baš bili prijatelji, da je to ranije bila nekakva interakcija iz interesa. Mislim da je to tako jer ljudi se rijetko baš povuku doma, osim u slučaju nekih psihičkih smetnji. Oni se druže, ali s nekim drugim ljudima, na nekim drugim mjestima. Možda nisu zadovoljni s tim novim poznanstvima i prijateljstvima, ali činjenica je da su ta nova poznanstva i prijateljstva njihov novi habitat. Imaju i dalje u glavi svoju referentnu grupu, ali se ne druže s njima, a život pomalo prolazi. Primjer je tip iz nekad punk đira koji izlazi sa sasvim drugačijom ekipom, s drugim roditeljima na dječjim rođendanima, u neke wine barove, a tamo ga i dalje zovu „punker“. Kao, zna se koja mu je referentna ekipa, ali život prolazi i umrijet će u okruženju tapije. Ili osoba je osuđena na druženje s prijateljskim krugom svojeg partnera. To je situacija u kojoj se jedan partner žrtvuje za drugoga, podredi sebe karijeri, prijateljima i svemu ostalome drugog partnera. Na primjer, cura ima dominantnijeg dečka, misli možda da će ga izgubiti ili je izmanipulirana s „ajmo malo više vremena provoditi zajedno“, a zapravo bi htjela biti s ekipom. Tu često navike i strah igraju veliku ulogu.

Sve te situacije imaju i veze s današnjim načinom rada, recimo kapitalističkim. Pročitao sam super članak o tome, da parafraziram, kako prava prijateljstva su čupava i ne baš easy going kako razni self-help gurui žele da mislimo. Mnogi se ne žele opterećivati tuđim problemima, ne žele čuti „negativne“ komentare jer ih demotiviraju, kao, nakon napornog dana na poslu još moraju slušati negativne pizdarije. Dakle, produktivnost na poslu je ispred prijateljstva, ne daj Bože da se ne opustimo u slobodno kako bi drugi dan mogli biti produktivniji i poslušniji na poslu. Tu je i cijela ta farsa „pozitivne psihologije“, valjda trebamo biti 100% vremena veseli debili. Jedan ekstremni slučaj je kad je psihijatar rekao mom prijatelju da izbjegava negativne ljude, neka se druži samo s pozitivnima. Poslušao ga je i nije se baš družio više sa mnom. No „pozitivni“ ljudi su ga odjebali, nisu imali vremena za te njegove priče. Eto ga, sad se hladi u hladnoj zemlji na Monte Ghiru.

[Mislio malo i pisati o tome kako baš kemije poput speeda su indikator tih plastičnih prijateljstava s „feel good“ spikom u echo chamberu ili circle jerkingu, ali to će ostat za neki drugi post. Speed je baš sinegdoha za suvremeni način rada, fokusiranost, umjetno prijateljevanje, itd…]

Permafrost

Prošle je godine bila stogodišnjica završetka "Rata koji je trebao okončati sve ratove". Zadnjih godina, kako se tope ledenjaci u Alpama, izlaze leševi vojnika koje su tada zakopali u te ledenjake. Tijela, odjeća i sadržaj džepova izlaze na sunce gotovo netaknuti. Nalaze se neposlana pisma vojnika koji su pisali doma kako nemaju pojma koji kurac rade tamo u planinama u tom "Bijelom ratu". Kad sam čitao o tome kako globalno zatopljenje izbacuje tijela jadnih momaka palo mi je na pamet napisati tekst za stvar. Na kraju nismo ju napravili, ali tu je tekst. Uglavnom, djeca, unuci i praunuci moćnika koji su tjerali te mladiće u smrt na nekim glupim mjestima, danas skijalištima, danas su moćnici zbog kojih se permafrost topi. Ubili ih (pra)djedovi, na sunce ih izvukli (pra)unuci moćnici. I nikom ništa.

PERMAFROST

Prvo su počela izlaziti pisma i dnevnici

Nakon njih i tijela neiživljene mladosti

U istim teškim kaputima 

Skrojenim u moćnim centrima

Iste sile koje su odvele mlade na ledenjake

Sada ih vade na svijetlo, na tvrdu stijenu

Neposlana pisma i dnevnici puni neljubavi

Poslani u smrt, u Bijeli rat

Žrtvovani za mit

Koji moćnima nije bio mit

Bio je dobit

Sad tope se glečeri zbog istih obmana 

Gdje ste desetkovani

Jer niste razumjeli zapovjedi

Sad izlazite na svježi dolomitski zrak

Bez potomaka i pokorno bez priče

Za moćne potomke samo zabava

Neznani, u grobnicama neznanog junaka

Mokri snovi snowboardera

75 godina od Savezničkog bombardiranja

Na današnji dan prije 75 godina Saveznici su bombardirali Pulu koja je postala tada važna njemačka pomorska baza. Raul Marsetič je napisao odličnu knjigu o tome, pa ako vam je zanimljivo i čitate talijanski najbolje da tamo saznate više.

Nedavno sam bio na Mornaričkom groblju u Puli i tamo se jako brzo naiđe na grobove nekoliko žrtava od toga dana. Najviše pogađa grob mame i bebe.

Loš osjećaj je i onaj kod starijeg gospodina, ali ne toliko koliko s bebom.

Saveznici su gađali Arsenal, odnosno, današnji Uljanik, ali zbog učinkovitosti protuzračne obrane nisu se mogli spuštati niže pa su, onako, ofrlje bacali bombe s valjda do 10.000 metara. Zato je razoren bio veliki dio grada, cijeli kvartovi gdje su sada parkovi, dio arene... S druge strane, da su se mogli spustiti niže ne bi bilo Uljanika.

Uglavnom, ratovi su ružna stvar i ljudi ostanu zatečeni unutar vjetrometina "velikih ideja" "velikih" državnika. Radi toga si Pula svako toliko mora izmisliti novu povijest, a mi ovdje lokalni moramo biti dobri u predviđanju povijesti.