Jednom me zanimalo hvatam li
točno signale jedne poznanice koja mi je bila OK. Nakon što sam predstavio neke elemente pitao sam
jednu kompicu misli li jesam li možda Ok, sviđam li se toj nekoj. Kompica me
odmah pitala koliko često ju srećem, nailazim li slučajno na nju. Moj odgovor
je bio „ne“, na što mi je odgovorila da nema tu ništa, kad bi joj se sviđao
nastojala bi me što češće vidjeti, sresti i pričati sa mnom. Znači, u situacijama
privlačnosti nema „hard to get“ spike, sve je prilično jasno, ne treba se baš
duboko ići u dešifriranje signala. Osobe koje se privlače žele se češće viđati,
pričati, dijeliti tajne, informirati najprije tu jednu osobu o važnim stvarima,
itd… U suprotnom nema baš neke spike. Dobro ajde, osim ako je neka psihoza u
pitanju.
Ista stvar je s prijateljstvima.
Apsolutno ista, samo bez seksualnih primisli, uglavnom. Prijatelji vole često
viđati prijatelje, što više se družiti, dijeliti tajne, pitati za savjete…
Ukoliko se to ne događa ne radi se o prijateljstvu. Kad netko radije ostane
doma nego izađe s prijateljima zapravo nije zainteresiran/a za društvo tih
prijatelja i prijateljica. Naravno, ako nisu spriječeni višim silama (umor nije
viša sila, druženje s nama važnim ljudima osvježuje).
Nekad smo u prijateljskim
odnosima s nekim ljudima cijeli život, nekad dio života. Danas radi društvenih
mreža možemo imati zauvijek zombie prijateljstva. Odnosno, prijateljstva
koja bi u prošlosti izblijedjela, išla u fade
out, nestala, danas lebde tu negdje oko nas zauvijek. Mozgovi bi nam bili
manje opterećeni da to nije tako, ali za prijatelje koji žive daleko, na drugom
kontinentu, dobro je da postoji nešto takvo. Dakle, zombie prijateljstva smatram više ona između ljudi koji žive tu negdje,
na par kilometara razdaljine a ne viđaju se.
Vjerojatno su vam poznate
situacije kad iz nekog razloga se ne čujete s nekime i onda ga/ju više nigdje
ne vidite. Vrlo je vjerojatno da nemate ništa zajedničko, da niste baš bili
prijatelji, da je to ranije bila nekakva interakcija iz interesa. Mislim da je
to tako jer ljudi se rijetko baš povuku doma, osim u slučaju nekih psihičkih
smetnji. Oni se druže, ali s nekim drugim ljudima, na nekim drugim mjestima.
Možda nisu zadovoljni s tim novim poznanstvima i prijateljstvima, ali činjenica
je da su ta nova poznanstva i prijateljstva njihov novi habitat. Imaju i dalje u glavi svoju referentnu grupu, ali se ne
druže s njima, a život pomalo prolazi. Primjer je tip iz nekad punk đira koji
izlazi sa sasvim drugačijom ekipom, s drugim roditeljima na dječjim
rođendanima, u neke wine barove, a
tamo ga i dalje zovu „punker“. Kao, zna se koja mu je referentna ekipa, ali
život prolazi i umrijet će u okruženju tapije. Ili osoba je osuđena na druženje
s prijateljskim krugom svojeg partnera. To je situacija u kojoj se jedan
partner žrtvuje za drugoga, podredi sebe karijeri, prijateljima i svemu
ostalome drugog partnera. Na primjer, cura ima dominantnijeg dečka, misli možda
da će ga izgubiti ili je izmanipulirana s „ajmo malo više vremena provoditi
zajedno“, a zapravo bi htjela biti s ekipom. Tu često navike i strah igraju
veliku ulogu.
Sve te situacije imaju i veze s
današnjim načinom rada, recimo kapitalističkim. Pročitao sam super
članak o tome, da parafraziram, kako prava prijateljstva su čupava i ne baš
easy going kako razni self-help gurui žele da mislimo. Mnogi
se ne žele opterećivati tuđim problemima, ne žele čuti „negativne“ komentare
jer ih demotiviraju, kao, nakon napornog dana na poslu još moraju slušati
negativne pizdarije. Dakle, produktivnost na poslu je ispred prijateljstva, ne
daj Bože da se ne opustimo u slobodno kako bi drugi dan mogli biti produktivniji
i poslušniji na poslu. Tu je i cijela ta farsa „pozitivne psihologije“, valjda
trebamo biti 100% vremena veseli debili. Jedan ekstremni slučaj je kad je
psihijatar rekao mom prijatelju da izbjegava negativne ljude, neka se druži samo
s pozitivnima. Poslušao ga je i nije se baš družio više sa mnom. No „pozitivni“
ljudi su ga odjebali, nisu imali vremena za te njegove priče. Eto ga, sad se
hladi u hladnoj zemlji na Monte Ghiru.
[Mislio malo i pisati o tome kako
baš kemije poput speeda su indikator
tih plastičnih prijateljstava s „feel good“ spikom u echo chamberu ili circle
jerkingu, ali to će ostat za neki drugi post. Speed je baš sinegdoha za
suvremeni način rada, fokusiranost, umjetno prijateljevanje, itd…]
