petak, 22. veljače 2019.

Sveega će bit saaamo prijaaatelja neeeće...


Jednom me zanimalo hvatam li točno signale jedne poznanice koja mi je bila OK. Nakon što sam predstavio neke elemente pitao sam jednu kompicu misli li jesam li možda Ok, sviđam li se toj nekoj. Kompica me odmah pitala koliko često ju srećem, nailazim li slučajno na nju. Moj odgovor je bio „ne“, na što mi je odgovorila da nema tu ništa, kad bi joj se sviđao nastojala bi me što češće vidjeti, sresti i pričati sa mnom. Znači, u situacijama privlačnosti nema „hard to get“ spike, sve je prilično jasno, ne treba se baš duboko ići u dešifriranje signala. Osobe koje se privlače žele se češće viđati, pričati, dijeliti tajne, informirati najprije tu jednu osobu o važnim stvarima, itd… U suprotnom nema baš neke spike. Dobro ajde, osim ako je neka psihoza u pitanju.
Ista stvar je s prijateljstvima. Apsolutno ista, samo bez seksualnih primisli, uglavnom. Prijatelji vole često viđati prijatelje, što više se družiti, dijeliti tajne, pitati za savjete… Ukoliko se to ne događa ne radi se o prijateljstvu. Kad netko radije ostane doma nego izađe s prijateljima zapravo nije zainteresiran/a za društvo tih prijatelja i prijateljica. Naravno, ako nisu spriječeni višim silama (umor nije viša sila, druženje s nama važnim ljudima osvježuje).
Nekad smo u prijateljskim odnosima s nekim ljudima cijeli život, nekad dio života. Danas radi društvenih mreža možemo imati zauvijek zombie prijateljstva. Odnosno, prijateljstva koja bi u prošlosti izblijedjela, išla u fade out, nestala, danas lebde tu negdje oko nas zauvijek. Mozgovi bi nam bili manje opterećeni da to nije tako, ali za prijatelje koji žive daleko, na drugom kontinentu, dobro je da postoji nešto takvo. Dakle, zombie prijateljstva smatram više ona između ljudi koji žive tu negdje, na par kilometara razdaljine a ne viđaju se.
Vjerojatno su vam poznate situacije kad iz nekog razloga se ne čujete s nekime i onda ga/ju više nigdje ne vidite. Vrlo je vjerojatno da nemate ništa zajedničko, da niste baš bili prijatelji, da je to ranije bila nekakva interakcija iz interesa. Mislim da je to tako jer ljudi se rijetko baš povuku doma, osim u slučaju nekih psihičkih smetnji. Oni se druže, ali s nekim drugim ljudima, na nekim drugim mjestima. Možda nisu zadovoljni s tim novim poznanstvima i prijateljstvima, ali činjenica je da su ta nova poznanstva i prijateljstva njihov novi habitat. Imaju i dalje u glavi svoju referentnu grupu, ali se ne druže s njima, a život pomalo prolazi. Primjer je tip iz nekad punk đira koji izlazi sa sasvim drugačijom ekipom, s drugim roditeljima na dječjim rođendanima, u neke wine barove, a tamo ga i dalje zovu „punker“. Kao, zna se koja mu je referentna ekipa, ali život prolazi i umrijet će u okruženju tapije. Ili osoba je osuđena na druženje s prijateljskim krugom svojeg partnera. To je situacija u kojoj se jedan partner žrtvuje za drugoga, podredi sebe karijeri, prijateljima i svemu ostalome drugog partnera. Na primjer, cura ima dominantnijeg dečka, misli možda da će ga izgubiti ili je izmanipulirana s „ajmo malo više vremena provoditi zajedno“, a zapravo bi htjela biti s ekipom. Tu često navike i strah igraju veliku ulogu.
Sve te situacije imaju i veze s današnjim načinom rada, recimo kapitalističkim. Pročitao sam super članak o tome, da parafraziram, kako prava prijateljstva su čupava i ne baš easy going kako razni self-help gurui žele da mislimo. Mnogi se ne žele opterećivati tuđim problemima, ne žele čuti „negativne“ komentare jer ih demotiviraju, kao, nakon napornog dana na poslu još moraju slušati negativne pizdarije. Dakle, produktivnost na poslu je ispred prijateljstva, ne daj Bože da se ne opustimo u slobodno kako bi drugi dan mogli biti produktivniji i poslušniji na poslu. Tu je i cijela ta farsa „pozitivne psihologije“, valjda trebamo biti 100% vremena veseli debili. Jedan ekstremni slučaj je kad je psihijatar rekao mom prijatelju da izbjegava negativne ljude, neka se druži samo s pozitivnima. Poslušao ga je i nije se baš družio više sa mnom. No „pozitivni“ ljudi su ga odjebali, nisu imali vremena za te njegove priče. Eto ga, sad se hladi u hladnoj zemlji na Monte Ghiru.
[Mislio malo i pisati o tome kako baš kemije poput speeda su indikator tih plastičnih prijateljstava s „feel good“ spikom u echo chamberu ili circle jerkingu, ali to će ostat za neki drugi post. Speed je baš sinegdoha za suvremeni način rada, fokusiranost, umjetno prijateljevanje, itd…]

nedjelja, 3. veljače 2019.

Permafrost

Prošle je godine bila stogodišnjica završetka "Rata koji je trebao okončati sve ratove". Zadnjih godina, kako se tope ledenjaci u Alpama, izlaze leševi vojnika koje su tada zakopali u te ledenjake. Tijela, odjeća i sadržaj džepova izlaze na sunce gotovo netaknuti. Nalaze se neposlana pisma vojnika koji su pisali doma kako nemaju pojma koji kurac rade tamo u planinama u tom "Bijelom ratu". Kad sam čitao o tome kako globalno zatopljenje izbacuje tijela jadnih momaka palo mi je na pamet napisati tekst za stvar. Na kraju nismo ju napravili, ali tu je tekst. Uglavnom, djeca, unuci i praunuci moćnika koji su tjerali te mladiće u smrt na nekim glupim mjestima, danas skijalištima, danas su moćnici zbog kojih se permafrost topi. Ubili ih (pra)djedovi, na sunce ih izvukli (pra)unuci moćnici. I nikom ništa.

PERMAFROST

Prvo su počela izlaziti pisma i dnevnici
Nakon njih i tijela neiživljene mladosti
U istim teškim kaputima 
Skrojenim u moćnim centrima
Iste sile koje su odvele mlade na ledenjake
Sada ih vade na svijetlo, na tvrdu stijenu
Neposlana pisma i dnevnici puni neljubavi
Poslani u smrt, u Bijeli rat
Žrtvovani za mit
Koji moćnima nije bio mit
Bio je dobit
Sad tope se glečeri zbog istih obmana 
Gdje ste desetkovani
Jer niste razumjeli zapovjedi
Sad izlazite na svježi dolomitski zrak
Bez potomaka i pokorno bez priče
Za moćne potomke samo zabava
Neznani, u grobnicama neznanog junaka
Mokri snovi snowboardera

Pratitelji

Arhiva bloga