Slučajne ikone i popratne štete

Vjerojatno je većina ljudi čula za događaje iz svibnja 1968. u Parizu koji su se proširili i na druga mjesta u svijetu, možda iz razloga što je nedavno bila godišnjica ili jer se priča o 1968-oj u kontekstu ovih Occupy pokreta. Do sada nisam bio upoznat s pričom Caroline de Bendern, britanskom tada mladom plemkinjom koja je bila i manekenka i sasvim slučajno postala Marianne 1968. Naime, kružeći po Parizu i malo miješajući se s prosvjednicima malo se umorila pa ju je prijatelj digao na ramena. Dok je bila na ramenima netko joj je dodao vijetnamsku zastavu u ruku, nesrećom se u blizini nalazio fotograf Jean-Pierre Rey koji je to uslikao a kasnije je to Life Magazine objavio. Od tada počinje pakao za Caroline koja gubi poslove kao manekenka, razbaštinila ju obitelj, radi toga gubi mogućnost upisa u razne elitne škole, itd... Sve zbog jedne zastave za koju nije imala pojma čija je, a nije imala pojma ni o čemu su prosvjedi. Uzalud je godinama tužila Life, ali nikad ništa od toga.

Eto kako ponekad sasvim slučajno i bez ikakve namjere i znanja netko postane ikona. Narod to voli.

Ljevičari koji citiraju desničare

Desničari često citiraju ljevičare, pogotovo oni ekstremni, pogotovo one ekstremne. No, u Hrvatskoj i ljevica rado citira desničare kad je u pitanju ulazak u EU. Tako mnogi facebook ratnici stavljaju snimke govora Nigela Faragea kad spominje Hrvatsku.
Mene zanima kako si to racionaliziraju, koji je mehanizam u pitanju? Neki prizivaju komunizam, ali sviđaju im se ultraliberalni političari, ponekad i ultrasocijalistički desničari. Kako im bolje legne, što im se više isplati.
Meni je osobno Farage simpatičan jer kaže da je libertarijanac, a što se tiče ulaska Hrvatske u EU ne bi se izjasnio jer je to stvar onih koji nisu u EU i na njima je hoće li ostati u Jugoslaviji ili se proširiti. Ja sam već u EU.