Sramota od filma

Prošle sam srijede bio pogledati Shame. Film je toliko loš da me ponukao napisati ovaj post (kao što ste mogli vidjeti dugo nisam ništa napisao). Osim što je priča razvučena, dijalozi su nikakvi i neuvjerljivi, kadrovi su dugački i bez veze, glumci su karikature, tematika je slična onoj Fight Cluba - kritika nekih "30-something" poluyuppiesa i njihovih ispraznih života. Fight Club je bio za malo šire mase i za malo manje "intelektualnu" ekipu, a ovaj je baš za intelektualce snobove. Kritika nekog IKEA namještaja, sterilnosti stanova, besmislenog seksa i hiperkonzumacije pornografije, ispraznog uredskog života, ispraznih obiteljskih ljudi, itd... U svemu tom čemeru pojavljuje se kao neka vrsta anđela spasa koji nikad neće doći cura u metrou koja se smiješi na putu do doma glavnom liku.
Mislim da je film super svim onim kvazi-ljevičarskim budalašima koji mantraju o nedaćama "neoliberalnog kapitalizma" (kako oni zovu državni socijalizam). Uglavnom, među najgore potrošenim 101 minuta, za ne vjerovati da na IMDB ima ocjenu 7.4. Valjda je ta neka klasa polu-ljevičara oduševljena s tim glupostima.
U filmu se nisam mogao poistovjetiti s likovima, nisam mogao ni prepoznati neke karaktere iz mojeg okruženja, ni negativne karakteristike drugih. Čini mi se da su likovi slagani kao i likovi iz pjesama Elementala koji nemaju nikakvo uporište u stvarnosti. To može zadiviti samo površne ljude, a sveukupno radi se zapravo o nekoj konzervativnoj kritici yuppiesa. Poruka mi je više u stilu "napusti sve materijalno i idi u samostan ili osnuj obitelj" nego "napusti kapitalistički sustav i osnuj punk band."