Već mjesecima, ili čak par godina, zid na fejsu mi je bombardiran plaćenim oglasima mejkera i mikrobitova. Primijetio sam da je marketing i PR dosta baziran na partizanskoj, odnosno, gerilskoj borbi. STEM postaje panaceja, zapravo, prava revolucija, mali pokret otpora. Ali otpora čemu? Klijentelizmu i ogorčenosti. Otpor “uhljebima” ("U" kao ustaše?), tim novodetektiranim neprijateljima napretka. Dakle, s jedne strane gotovo pozivanje na tekovine NOB-a, s druge strane vjera u tehnolibertarijansku utopiju. U slučaju malih robotića u RH priča je uglavnom bazirana na proizvodima javnog novca Velike Britanije i Hrvatske (škole, knjižnice, CARNetov natječaj, itd...).
Ipak situacija nije toliko crna da se baš treba baciti u gerilu i boriti se u asimetričnom ratu protiv monstruoznih uhljebljenja (ili možda treba, ali nije da će STEM tu nešto napraviti). Izgleda da u svijetu nema neke krize STEM-a, odnosno, izgleda da se radi o mitu, i STEM nije ni jedini put prema uspjehu, može se i s humanističkim znanostima uspjeti. Super je studirati STEM, super je studirati nešto drugo, super je i ne studirati, ali sve to skupa nije centralna priča ovog posta.
Kad smo bili mali postojali su u bivšoj državi razni strojevi i pomagala za širenje znanja o STEM-u i afinitetu prema tim područjima. Mogli smo se igrati pong strojem od Gorenja, mogli smo naučiti programirati na računalu Galeb, pa Orlu. Moglo se je prilično jednostavno nabaviti i neki Commodore 64, Vic 20 ili ZX Spectrum (taj sam imao). Moglo se raditi i eksperimente s Elektropionirom od Mehanotehnike. Bile su i zajednice tehničke kulture gdje se je moglo naučiti svašta, od modelarstva do fotografije. Nije mi poanta nabrajati kako je svega bilo u Jugoslaviji i dokazivati kako je bilo super, nego želim pokazati da se čak i u siromašnijoj zemlji i tad radilo na svemu tome što danas ispada novotarija ili “revolucija”. Treba uzeti u obzir da se na navedenim računalima trebalo znati nešto i raditi, barem natipkati jednu liniju koda za pokrenuti igricu. Uz to, mladi su sami prepravljali Tomosove motore, svi su bili “mali Rimci”, ako je to uopće nešto čemu se treba težiti. Mladi su bili dosta inventivni i dosta poduzetni (trampa, varenje marmita, švercanje karburatora za puno jače motore iz Trsta, uređivanje, preprodavanje...), neki su postali i odlični programeri i svašta napravili. Neki su i izvan STEM-a, iz jedne male Pule uletili crtati svjetske stripove i svašta, daleko od STEM-a. Dosta ima puteva do osobnog uspjeha, ali i do poboljšanja društva općenito.
Sad ide jedna anegdota iz koje se može svašta izvući. Kad je starija ekipa iz mog đira krenula studirati Uljanik je dijelio jake stipendije budućim inženjerima strojarstva i brodogradnje, ali i elektrotehnike. Pričam o 1990. godini, kad je “marka bila 7”, što znači da je jedna njemačka marka vrijedila sedam dinara, a plaće su bile poprilično visoke, onako, oko 1000-2000 DM. Naime, studenti bi dobili 800 DM stipendije mjesečno, 800 DM na početku godine za kupovinu knjiga, za prosjek iznad 3,5 dodatnih 200 DM, i još 200 DM za prosjek iznad 4,5. Uz to je išao i besplatan smještaj na Cvjetnom kojeg je Uljanik izgradio ili sudjelovao u financiranju gradnje (neka se povjesničari malo zabave time). Hranu su plaćali sami, ali to je bilo jeftino, na bonove, kao i za sve ostale studente. Na kraju, čekao ih je siguran posao u brodogradilištu, ustvari, trebali su odraditi mislim duplo od stipendiranja. Ekipa nije znala što raditi s parama, kupovali su ploče, glazbene linije, kožnjake u Minhenu, eksperimentirali sa svime i svačime… Sjećam se kad sam kao klinac išao u Zagreb na Ramonese 24. 11. 1990. Kako smo došli na Cvjetno a ekipa spava iako je podne-jedan, ono dan. U sjećanju mi je ostalo da je jedan iz dosade večer prije, ili čak usred dana, kupio litru votke, onako, nek’ se nađe (i zderao ju, da). Imao sam dojam da je život kao u Animal House s Johnom Belushijem. Ono, Amerika i otkačeni studenti. (Tad sam si kupio ploče od Bad Brains, Fugazi i Minor Threat, ali to je neka druga priča). Ne znam tko od mojih kompi nije studirao strojarstvo ili neko inženjerstvo.
Već godinu dana kasnije sve to nestaje. Marka više nije bila sedam, plaće su pale na 100-150DM (zamislite živjeti sa 75 eur na mjesec, cijela obitelj a cijene i skuplje nego vani [ili možda je tih 150 DM vrijedilo malo više s korekcijom]), počeo je rat, stipendije su sasvim isparile. Kad više nije bilo stipendija dosta njih je odustalo od studija strojarstva, dosta ih je promijenilo studij (konačno su išli studirati ono što im se sviđalo), dosta je išlo u emigraciju i radi rata, itd… Neki od onih koji su odustali od strojarstva i elektrotehnike upisali su nešto drugo i postali su uspješni dizajneri, režiseri, nešto treće. Neki nisu završili kasnije ništa, ali su postali poduzetnici i bez završenog faksa, izumitelji i tako. Od onih koji su nastavili studirati neki su imali jako niske ocjene, završili više manje u roku i postali vrhunski inženjeri, neki su završili nakon 10 i 15 godina studija i isto napravili nekakve dobre karijere, ali je bilo i onih odličnih studenata, tako anegdotalno rekao bih da su prošli više manje isto kao i ostali.
Poanta je ta da su svi nahrlili studirati neko inženjerstvo radi dobrih stipendija i uvjeta studiranja, radi osiguranog kasnijeg zaposlenja u Uljaniku, radi perspektive dobre plaće. Sigurno nisu išli jer su se igrali sa ZX Spectrumom i Amigom, jer su radili elektrotehničke eksperimente ili jer su si sami složili “APN Devu” (priče koje sam skupljao govore o ekiparcima koji su s 5 dinara mogli rastaviti i sastaviti mašinu od Tomos 90 - “Deve”, ali uglavnom nisu išli studirati, postali su OK mehaničari). Oni koji su pak nastavili, opet bez podataka pišem, bili su oni koji su vidjeli perspektivu možda jer su doma imali primjer svojih roditelja inženjera (Marshmallow Test? Klasa podrijetla je uvijek važna ili najvažnija) ili im je išlo lako pa već kad su to upisali… Možda i neki radi Sunk Cost-a - uložili su već bili dosta pa mislili su da se ne isplati odustati. Svega je bilo.
Uglavnom, raditi nešto, programirati, rastavljati i sastavljati je jako zabavno, vjerojatno gradi karakter i razvija inteligenciju kao sviranje instrumenta, ali uopće ne garantira da će se razviti STEM, da će ljudi to ići studirati, da će zemlja u kojoj mladi tako nešto uče procvjetati. I tako nema baš masovno posla za masu inženjera, programera i znanstvenika. Na taj se način ili kreiraju overskilled prodavači internet oglasa, koji koriste nešto programiranja za prodaju Googleovih oglasa (od kojih Google kao kompanija gotovo jedino zarađuje, a oni koji rade rade brdo sati za kiki riki), ili inženjeri koji se bave zapravo prodajom i koji na kraju ne koriste ništa od stečenog znanja nego nauče iz kataloga kao što bi bilo tko bez ikakvog inženjerskog obrazovanja mogao naučiti o nekom proizvodu. Dakle, ono što pokazuje nedavna povijest, nekakav safety net u obliku stipendija, kasnije u obliku sigurnog zaposlenja više radi za STEM nego sve igračke zajedno. Svi teže toj nekoj vrsti “uhljebljenja”, i poduzetnici. I oni ako mogu nataknu se na državnu sisu. Zato može biti sumnjiva cijela ideologija koja se skriva iza te kao filantropije, iza te kao revolucije. Stvara se samo mržnja prema nekim institucijama, djelatnicima tih nekih institucija, privid da društvo se može eto, prekosutra promijeniti. No pošto se ne mijenja dolazi do nastanka teorija zavjere, ali i osjećaja da je nemoralno djelovanje OK jer sustav je naštiman za one uhljebe (kao, takers vs. makers). Imate viši cilj pa je onda OK i varati za ga postići (ili, “cilj opravdava sredstva”). Druga varijanta je da se stvaraju inženjeri za druge neke zemlje. [neću dalje razvijati temu, ali pričao mi je frend sad ovih dana kako u Kini gdje radi uopće brodovi nisu jeftiniji, čak su skuplji nemalo, nego ih više u Europi nitko ne zna raditi kako treba. Uvjeren sam u to da za takvu situaciju na razini Europe nije kriv egalitarni sindrom već nešto drugo, neka druga priča i ideologija, ali neću sad o tome. Egalitarni sindrom inače smatram zanimljivim konceptom, po meni ne nužno vezan s Jugoslavijom, možda više vezan s Turskom]
Sama evaluacija tih STEM edukacija djece je teška. Prije svega treba proći dosta vremena, treba raditi longitudinalna istraživanja, što znači pratiti djecu kroz više desetljeća. I onda je teško izolirati varijable… Stvara se prostor za još više ideologije i magle. Dobro trebamo paziti na te prodavače magle.
BTW, sjetio sam se kad su ti moji kompići krenuli raditi kao inženjeri, plaća im je bila oko 1500 kn, sigurno nisu mogli otići iz roditeljskog doma, znali su da će se povećati ta plaća, ali dugo nije… Znam kad su crtali cijele projekte za 3500 kn, pa odlučili ići vani... Nije bila najstimulativnija atmosfera. Sve je puno kompleksnije i uvjetovano kulturom, više nego što to redukcionisti ideolozi vole vjerovati.
