četvrtak, 22. rujna 2011.

Besplatno pivo i Gadhafi

Na engleskom jeziku nema razlike između free kao besplatno i free kao slobodno tako da u svijetu open source/ free softvera se često objašnjava ta razlika s “free as in free beer” ili “free as in freedom.” OSFS je, naravno, slobodan kao u slobodi, a samo dodatna, no ne i nužna karakteristika je ta da je besplatan kao kad vam netko plati pivo. Dakle, važna je sloboda, ne lakoća korištenja ili cijena.
S druge strane, “closed source” softver tipa Microsoft Windows nisu slobodni kao u slobodi, ali su često besplatni kao ukradeno pivo. Kad nisu piratizirani koštaju kao nekoliko dvolitrenki piva, u prenesenom značenju, naravno. Affordable, bi rekli Amerikanci. Nemamo slobodu s nešto muke kao kod OSFS, ali posao se valja.
Moje je iskustvo da kod ljudi koji su malo više ulijevo orijentirani (ali i u neliberalno socijalistički desno) u većini slučajeva nisu zainteresirani za softver, osim kad je cool. Tako se sjećam početkom 2000ih prezentacija o free softveru i priče o novom “komunizmu” i “komunalizmu” na Windowsima ili Macu. Ponekad su ti ljudi zainteresirani za free softver jer je, kao, “anti-kapitalistički”, pa pređu na njega, da bi za nekoliko mjeseci ili godinu-dvije prešli na Mac OS X. U nekim drugim situacijama prelazak s, npr.,  Windowsa na GNU/Linux uvjetovan je strahom od neke inspekcije, pa ima tu dual bootova, umiranje pri radu u Gimpu, Inkscapeu, itd... Ali prvom prilikom se bace na Photoshop.
Zašto sam sad napisao stvari koje su vjerojatno svima poznate? (ili barem onima koji čitaju ovaj blog) Zato jer mi se čine paradigmatske za neke političke orijentacije. Moja je teza (i ne samo moja) da je OSFS je libertarijanski, dok je “closed source” komunistički, oportunistički, itd... Kod libertarijanaca je najvažnija sloboda, neovisno o rizicima (“Those who give up their liberty for more security neither deserve liberty nor security”), težini i naporu. Komunisti žele socijalnu, odnosno, materijalnu sigurnost a sve ostalo nije toliko bitno. Neki anarhisti misle da je u redu uzeti nešto što je nekome to nešto koštalo - kao što mogu uzeti pivo na šanku čim se vlasnik piva okrene, ili pokušaju ne platiti, na isti način kopiraju windowse. Dok ne srede pare za Mac. Materijalizam im je imputiran i sa strane drugih socijalista - sa strane fašista. Naime, fašisti su tvrdili da su bolji od komunista zato što ne vjeruju samo u materijalno dobro, ali to je druga priča.
Da se maknem od sofvera, koji je samo primjer, možemo pogledati trenutnu situaciju u Libiji. Često sam čitao po ljevičarskim i desničarskim portalima, ali i po ordinary news portalima u komentarima, kako su u Libiji imali plaćeno visoko obrazovanje, socijalnu sigurnost (dakle, materijalnu), itd... I da što sad imaju ti pobunjenici se buniti protiv takvog režima koji je možda malo krut i autoritaran, tu i tamo ubiju nekoga ili zatvore na dugogodišnje zatvorske kazne bez razloga, ali su svi siti. S druge strane kritizirali su SAD i ostale zemlje da su zaduženije od Libije, da ratuju radi nafte (opet materijalizam), itd... Dakle, oni bi dali sve svoj slobode, možda bi se i svi isto odjevali, ne bi li imali sve besplatno, od školstva do grijanja. Free Beer For All, Freedom Fuck Off.
S jedne strane su libertarijanci i liberali a s druge strane su komunisti, fašisti, itd... “u se, na se i poda se" ekipa.
Sad bi netko mogao reći da postoje i socijalistički libertarijanci, koji žele slobodu, ali i sve socijalne blagodati... Eh, razmislite koliko je to moguće i kako bi se to implementiralo.
Za slobodu treba i odgovornost.

utorak, 20. rujna 2011.

Now I Wanna Be Your Dog

Veliki broj ljudi misli da Romi i drugi siromašni ljudi imaju puno djece jer su neobrazovani, ne znaju za kontracepciju. Vjerojatno je i to djelomično istina, ali većinom je tako jer više ruku može više željeza skupiti, više pobrati u polju, pa i krasti, zašto ne. Djeca im dođu kao državi građani, što ih je više to je bolje jer više proizvode.
Obitelji srednje klase, s druge strane, nemaju nikakve beneficije radi broja djece, čak su im ta djeca u bilo kojem broju veći teret. Moja je teza da srednja i više klase prave djecu ne bi li si sredili kućne ljubimce jer su im čisti trošak, a jedina dobit je ona emocionalna.
Otkad se ljudi ne bave intenzivno poljoprivredom djeca više nemaju nikakvu ekonomsku i radnu funkciju. Pogotovo s razvojem "welfarea", tako da sad nemaju neki značaj ni djeca koja su nekad u urbanim sredinama ostala čuvati stare roditelje. Sad za to postoje specijalizirane službe.
Mi smo zapravo svi kućni ljubimci, od tud i razmaženost, ali i raširen osjećaj manje vrijednosti. Taj nam se osjećaj malo smanji kad si sami napravimo ljubimce, ili ih usvojimo. Moje je mišljenje da tu moju tezu podržava i činjenica da na veliko ide usvajanje, što je protiv teorije "sebičnog gena" jer uzgajamo tuđe gene, a uzgajanje tuđih gena je isplativo samo ako svjesno ili podsvjesno imamo od te djece feedback kakav bi imali i od nekog psića. Čak i druženja ljudi koji imaju djecu su slična onima koji imaju ljubimce, nalaze se u parkovima i pričaju o svojim ljubimcima.
Često vidim u medijima rašireno mišljenje da bi se ljudi lakše upuštali u stvaranje obitelji i djece kad bi bili materijalno sigurni. Eh, nisam siguran, više djece imaju siromašni, a s druge strane bogatima se ne isplati imati više djece, dovoljno im je jedno ili nekoliko djece za emocionalnu satisfakciju. Kao i sa psima, bogati nemaju deset pasa. Oni koji imaju deset i više pasa jamačno imaju i ekonomsku korist od toga...

Pratitelji

Arhiva bloga