Veliki broj ljudi misli da Romi i drugi siromašni ljudi imaju puno djece jer su neobrazovani, ne znaju za kontracepciju. Vjerojatno je i to djelomično istina, ali većinom je tako jer više ruku može više željeza skupiti, više pobrati u polju, pa i krasti, zašto ne. Djeca im dođu kao državi građani, što ih je više to je bolje jer više proizvode.
Obitelji srednje klase, s druge strane, nemaju nikakve beneficije radi broja djece, čak su im ta djeca u bilo kojem broju veći teret. Moja je teza da srednja i više klase prave djecu ne bi li si sredili kućne ljubimce jer su im čisti trošak, a jedina dobit je ona emocionalna.
Otkad se ljudi ne bave intenzivno poljoprivredom djeca više nemaju nikakvu ekonomsku i radnu funkciju. Pogotovo s razvojem "welfarea", tako da sad nemaju neki značaj ni djeca koja su nekad u urbanim sredinama ostala čuvati stare roditelje. Sad za to postoje specijalizirane službe.
Mi smo zapravo svi kućni ljubimci, od tud i razmaženost, ali i raširen osjećaj manje vrijednosti. Taj nam se osjećaj malo smanji kad si sami napravimo ljubimce, ili ih usvojimo. Moje je mišljenje da tu moju tezu podržava i činjenica da na veliko ide usvajanje, što je protiv teorije "sebičnog gena" jer uzgajamo tuđe gene, a uzgajanje tuđih gena je isplativo samo ako svjesno ili podsvjesno imamo od te djece feedback kakav bi imali i od nekog psića. Čak i druženja ljudi koji imaju djecu su slična onima koji imaju ljubimce, nalaze se u parkovima i pričaju o svojim ljubimcima.
Često vidim u medijima rašireno mišljenje da bi se ljudi lakše upuštali u stvaranje obitelji i djece kad bi bili materijalno sigurni. Eh, nisam siguran, više djece imaju siromašni, a s druge strane bogatima se ne isplati imati više djece, dovoljno im je jedno ili nekoliko djece za emocionalnu satisfakciju. Kao i sa psima, bogati nemaju deset pasa. Oni koji imaju deset i više pasa jamačno imaju i ekonomsku korist od toga...
Nema komentara:
Objavi komentar