nedjelja, 29. listopada 2017.

10 godina mog prvog maratona

Prošle je nedjelje održan 32. Venice Marathon a zanimljivost je bila ta da su vodeći trkači promašili put i tako spušili maraton i završili su u prometu. Za taj maraton veže me i činjenica da sam na jučerašnji dan prije deset godina trčao svoj prvi maraton, baš taj venecijanski. Mislim da mi vrijeme nije bilo loše za prvi maraton ikada (04:01:36), ali siguran sam da sam bio spreman za 03:30 samo sam se bojao svih onih priča kako je netko umro. Lagano je bilo, ali od treme nisam baš išao na WC prije i nisam baš uspio spavati večer prije.
Sljedeće sam godine trčao i maraton u Trstu (03:45:00) i opet u Veneciji (03:44:09). Ono što mi je bilo zanimljivo je da ljudi koji su trebali čekati da prođu trkači na Venice Marathonu nisu trubili, kenjali kako je sve blokirano, itd... iako se radi o više manje najindustrijaliziranijem industrial districtu na svijetu. Vrte svjetske pare, ali nedjeljom ne žure kao siromašni.
Kasnijih godina trčao sam još jedan maraton i dosta polumaratona, a najbolja stvar je da sam mnogima bio primjer i da sam nekoliko ljudi direktno pomogao da se istreniraju da završe maraton ili polumaraton. Sve to prije ovih sponzorskih škola trčanja (koje su OK za one koji se sami ne mogu natjerati na trčanje).
Sad me zanimaju neki drugi sportovi, ali fora je baciti đir po prirodi još uvijek.

ponedjeljak, 9. listopada 2017.

No Trivia Peddlers na Udaru groma

U petak smo bili na Udaru groma (kratki izvještaj) zajedno s Nulla Osta i Hrvojem za volanom. Super je bilo, super bendovi, zvuk i sve. Svaka čast i mladoj ekipi iz Pule koja je potegla do Karlovca. Vratili smo se u subotu doma, ali fest je išao dalje.
Ovo je bila naša set lista:

  1. Mikrobiom iz rokerskog kafića
  2. Malo dobrih ljudi
  3. Trivia Peddlers
  4. Muška jutra na Trance partijima
  5. U tunelima mrtvih
  6. Policijske priče I: Policijska sirotinja
  7. U čistilištu
  8. Metalci s posebnim potrebama
  9. Krdo trojanskih konja
  10. Lopovi vremena

srijeda, 4. listopada 2017.

Scena još uvijek tinja

U ponedjeljak sam se zaletio na Voivod. Nisam bio siguran hoću li stići, ima li smisla, je li upad preskup… Ali odjednom sam shvatio da takav legendarni bend treba biti popraćen kad već svira u tvom malom gradu. Znao sam da će ići dosta mojih kompi na koncert, ali nisam si mogao predočiti koliko će biti ljudi i kojeg sastava.
Kad sam došao na koncert odmah sam sreo tonu poznatih ljudi, starih metalaca i ne samo. Rekao bi da je prosjek bio >40 i uglavnom je krivulja bila na muškoj strani. Stari metalci su organizirali cugu i hranu od popodneva, pravu feštu dočeka kako sam čuo. Sve redom super ekipa, ljudi koji su nekad štedili zadnje novce za kupovanje ploča, za odlazak na koncerte svugdje i svagdje, za organizaciju koncerata, koji su si sami radili majice, imali bendove...
Mladi su bili prisutni u tragovima, baš jako jako rijetki. OK, Voivod je bend iz 80ih, ali neke se stvari idu vidjeti jer su neka vrsta lektire. Falila je sva brzina/trance/ponekad metal ekipa, vođe metal udruga, članovi metal bendova i slični. OK, neki su pozeri, uopće ih ne zanima ni scena ni mjuza, neki se inate iz ne znam kojih točno razloga, neki imaju neko totalno psihopatsko viđenje scene, neki će zauvijek ostati pay-to-play, itd… ali kako misle da će njima netko biti support ako oni nisu drugima na sceni? O takvima sam pisao u veljači (post je bio i dobro izreklamiran na jednoj FB stranici, odmah su eksponencijalno skočile posjete), a ne o onima koji se cijeli život trude održavati barem kontakte s nekom scenom. Šteta je samo to što su neki stariji popušili fore tih nekih pozera.
Situacija nije puno drugačija ni u punku. Isto ima malo ljudi koji nešto prate, a uvijek ima dosta njih koji se više furaju na to. Ono, ne slušaju mjuzu, ne prate što se događa, ne idu nigdje na koncerte, ali tako se oblače i tako izgledaju. Znam neke koji nisu imali nikad više od par kazeta klasike 77 punka (one kompilacije koje se kupe na benzinskim pumpama na autoputevima), ali bez beda su se “naortisavali”, slikali bi se kao da su pripadnici black bloca s pračkama, anarho tetovaže, itd… Uglavnom samo alkosi. Znam i slučajeve za ekipu koja ne bi prepoznavala bendove s majica koje bi nosili. To samo po sebi ne bi bio problem kad bi kupovinom majice supportali bend na turneji, ali uglavnom se radilo o poziranju, o nošenju još jednog modnog artikla ili signaliziranju nekakve otkačenosti i posebnosti.
Da se vratim na Voivod. Nisam znao što očekivati, nisam fan, slušao sam ih onda nešto, znam da imaju neke fantasy priče. Na samom početku nije se čula gitara pa je sve zvučalo kao Discharge. Hrvoje je odmah morao ići reći njihovom toncu da pojača gitaru i dobro da je to napravio. Zvuk je postao malo bolji, ali nije bio OK cijeli koncert. To nije bio veliki problem, dobri bendovi zvuče solidno i na lošem zvuku. Super mi je bilo koliko je bend pristupačan, nema cock rock metal foliranja, glumljenja tough guyeva i slično. Ni na stejdžu ni kad su hodali među publikom prije i poslije koncerata. Na stejdžu su bili opušteni, pjevač je stalno komunicirao s publikom, zezao se, pokušavao je animirati ljude za neku sing along interakciju, ali radi Pule, starosti publike, radnog dana nije baš išlo. Da, zato kad je pitao publiku zna li plesati, rekao je da sigurno znaju slikati jer se ekipa stalno naslikavala s njima. Definitivno imaju različitu spiku od modernijih bendova od kojih neki su optuženi za silovanje (treba pročitati i komentare ovdje i ovdje za vidjeti kakva ekipa to supporta), drugi imaju kao Marduk neku neonaci spiku protiv koje se diže i antifa ekipa (malo obrane i malo kenjaže) i tak’.

Sve u svemu jako mi je drago da sam vidio uživo taj bend pa i s 20 godina zakašnjenja. Treba više takvih koncerata, ali treba više i takve publike, ustvari, mlađe publike. Ima ih nešto i nadam se da će isplivati među shitovima.

Pratitelji

Arhiva bloga