Prošle je nedjelje održan 32. Venice Marathon a zanimljivost je bila ta da su vodeći trkači promašili put i tako spušili maraton i završili su u prometu. Za taj maraton veže me i činjenica da sam na jučerašnji dan prije deset godina trčao svoj prvi maraton, baš taj venecijanski. Mislim da mi vrijeme nije bilo loše za prvi maraton ikada (04:01:36), ali siguran sam da sam bio spreman za 03:30 samo sam se bojao svih onih priča kako je netko umro. Lagano je bilo, ali od treme nisam baš išao na WC prije i nisam baš uspio spavati večer prije.
Sljedeće sam godine trčao i maraton u Trstu (03:45:00) i opet u Veneciji (03:44:09). Ono što mi je bilo zanimljivo je da ljudi koji su trebali čekati da prođu trkači na Venice Marathonu nisu trubili, kenjali kako je sve blokirano, itd... iako se radi o više manje najindustrijaliziranijem industrial districtu na svijetu. Vrte svjetske pare, ali nedjeljom ne žure kao siromašni.
Kasnijih godina trčao sam još jedan maraton i dosta polumaratona, a najbolja stvar je da sam mnogima bio primjer i da sam nekoliko ljudi direktno pomogao da se istreniraju da završe maraton ili polumaraton. Sve to prije ovih sponzorskih škola trčanja (koje su OK za one koji se sami ne mogu natjerati na trčanje).
Sad me zanimaju neki drugi sportovi, ali fora je baciti đir po prirodi još uvijek.
Nema komentara:
Objavi komentar