Koža u igri

Neki dan sam u razgovoru s prijateljima došao na temu obrazovanja i truda u nekim tehničkim školama oko animiranja i osposobljavanja učenika (skraćujem priču da ne pišem konkretno o događajima). Naime, predstavljen mi je primjer dobre prakse rada s učenicima na projektima u kojima učenici sami stvaraju neke tehničke predmete, glume firme, itd... Moja je teza da je to jako lijepo i sigurno zabavno za učenike, ali da nema baš nekog utjecaja na poboljšanje stanja u ekonomiji neke zemlje.

Prije svega, rad s mladima na razvijanju njihove inventivnosti i inzistiranje na praktičnom radu nije neka novost. U SFRJ se to radilo od samog nastanka te zemlje unutar sustava "Tehnike i sporta", kasnije "Narodne tehnike - Saveza za tehnički odgoj." U Puli, ali i u drugim mjestima, tu je funkciju naslijedila Zajednica tehničke kulture, a ciljevi nastajanja Narodne tehnike dobro su sažeti na stranicama Zajednice tehničke kulture Grada Varaždina:

Svaki rat, osim što omogućuje da do izražaja dođu sve  najniže ljudske pobude, uvjetuje i napredak znanosti, posebno što se tiče tehničkih znanosti. U svezi toga nakon završetka II. svjetskog rata sve su države, pa tako i tada formirana Jugoslavija, posvetile pažnju  tehnici i tehničkoj kulturi, što znači  što masovnijoj pripremi građana na ovladavanje tada dostupnim tehničkim aktivnostima. Očito je da je II. svjetski rat  ostavio poruku da se borbe dobivaju u zraku (zrakoplovstvo), na zemlji (prometna tehnika), na  i ispod vode (brodarstvo), brzim vezama (radiotehnika), informacijama i propagandom (fotografija) i tome slično. Prema tome počele su se razvijati "savezne" organizacije tehnike Jugoslavije koje su trebale biti u službi države.

Godine 1946. pri Fiskulturnom savezu Jugoslavije formirana je Komisija „Tehnika i sport“ sa zadatkom da ujedinjava postojeće i formira nove klubove i organizacije za opće tehničko obrazovanje. Dvije godine kasnije Komisija „Tehnika i sport“ izdvojena je iz Fiskulturnog saveza, nakon čega je formirana samostalna društvena organizacija pod nazivom „Narodna tehnika Jugoslavije“. Ubrzo su se masovno osnivale organizacije i klubovi na nivou Hrvatske i u mnogim gradovima i općinama.

Ljudi koji su imali kontakte s takvim sustavima ili su bili polaznici takvih edukacija imaju sjećanja na to kao na nešto iznimno pozitivno što se treba kopirati, podržavati itd... Danas vjerojatno ne vide djelovanje tih organizacija kao pripremu za rat (zrakoplovstvo, prometna tehnika, brodarstvo, radiotehnika, fotografija, itd...), nego više kao djelovanje za privredni rast. Ali, kao što masovna indoktrinacija i tehničko osposobljavanje nisu spriječili raspad prijašnje zemlje ili pomogli ekonomski rast iste, tako ni ove nove organizacije same po sebi ne mogu biti pokretač privrede. Možemo raspravljati o tome koliko su važni tehničari (osobno mislim da jesu), ali ipak je najvažnije poduzetništvo. Važno je da postoje ljudi bilo kakvog obrazovanja koji su spremni staviti svoju kožu u igru - skin in the game - odnosno, da su spremni gadno popušiti, kao i profitirati ukoliko uspiju.

Planiranje se u više navrata pokazalo neučinkovito, kao i samo predviđanje budućih događaja. Mnogi misle da je to (bilo) tako zbog nerazvijenosti tehničkih pomagala za predviđanje, itd... A danas kad je informatika tako razvijena, kad imamo "big data", sad možemo i točnije planirati. Mislim da to nije istina jer je stvarnost puno kompleksnija, varijable su beskonačne, a i sami razlozi planiranja su pod utjecajem trenutnih ideologija. Poduzetnici su tijekom povijesti radili metodom pokušaja i pogrešaka, mnogi su sve spušili (većina), neki drugi (manjina) su uspjeli. Vjerujem da su mnogi pokušali simulirati nekakvo djelovanje i ishode tako da budu što bliži stvarnosti, ali to nikad nije stvarnost (zanimljiva i dobra priča o tome je ova). Današnja ideologija je bazirana na simulaciji i edukaciji, pa tako imamo, na primjer, studentske konzultantske tvrtke, dakle, tvrtke koje vode ljudi koji ne samo da nemaju skin-in-the-game, nego ni iskustva. Naravno, to sve može "funkcionirati" u zatvorenom sustavu javnih sredstava (EU fondovi, fondovi ministarstava, državnih i županijskih zaklada, itd...), ali izvan toga baš i ne, a ti fondovi neće moći postojati zauvijek. Takvo djelovanje daje privid uspješnosti, poduzetnosti, itd... pa se onda svi čudimo kad ulete velike krize. Ako imamo bankare koji ne odgovaraju svojom kožom, ako imamo konzultante koji ne odgovaraju svojom kožom, ako imamo komisije unutar zaklada i drugih organizacija koje redistribuiraju javni novac za projekte koje ne odgovaraju svojom kožom... Teško je da neće biti kriza, propasti, većih rizika jer... nitko ne odgovara svojom kožom.

To se događa i u svakodnevnom životu u drugim sferama. Npr., neka osoba "zna" točno što bi trebalo napraviti što se politike i ekonomije tiče za poboljšati situaciju u društvu, smatra političare budalašima, ali se nikad ne kandidira. Ili neki mladić "zna" točno kako savjetovati prijatelja za "ulet" nekoj curi, ali kad baš on mora uletiti baš ne misli da je sve tako jednostavno.

Cijela ova priča ima i uporište u matematici. Naime, Nassim Nicholas Taleb (autor Crnog labuda) i Constantine Sandis imaju radni članak o tome (još jedna verzija).

Za kraj, mislim da je u redu citirati Taleba, odnosno, njegov hvalospjev poduzetnicima iz njegove knjige Antifragile koji bi trebao biti recitiran na fiktivni Nacionalni dan poduzetnika:

Most of you will fail, disrespected, impoverished, but we are grateful for the risks you are taking and the sacrifices you are making for the sake of the economic growth of the planet and pulling others out of poverty. You are the source of our antifragility. Our nation thanks you.

EDIT: U međuvremenu sam slučajno naišao na ovo: Public Schools Kill Entrepreneurship: Why? And How?