Pisao sam o novoj grupi nostalgičara, u međuvremenu je grupa narasla i ljudi stavljaju tonu privatnih slika i komentiraju privatne stvari. Čini mi se da je takav duh vremena da je samo dark triad ekipa glasna. Ispada da su Devedesete tako super da se čak kradu ideje o eksploataciji nostalgije za tim razdobljem.
Jedan sumnja da su mu ukrali ideju.
Druga kaže da nije tako, da je sve spontano.
A ja se sjećam kako mi je bilo. U devedesete sam ušao s jadnim adidas shorts a tada hipsteri nisu postojali. Toliko sam bio jadan da nisam imao baš nijedne druge hlačice, nitko se baš nije ni brinuo za mene. Ovako nekao sam izgledao 1989. mislim.
Na nogama Converse škart iz Astre, proizvodile su se tamo gdje je sad gradska knjižnica. Zima i jesen u nekoj usranoj trenirci s Ponte Rossa s izgorenim tragovima od pegle, lažne starke loši puloveri ili majice na “Istra Export-Import”, “Arenaturist” i slično. Čak sam bio poznat po reklamnim majicama. Ili nekim koje bi sam napravio. I da, slušao sam HC punk, preskočio sam bio Sex Pistolse. Mislim, slušao sam ih, ali nisam volio taj i takav punk.
Na kraju, oko 60% devedesetih sam bio izvan Pule, u Zagrebu (i to social hackovima), ali uvijek za važne događaje u Puli. Dogovarao bi bendove za Monteparadiso fest preko javnih telefonskih govornica ili mailom od 1995. na dalje. Iz nekog razloga mnogi su mislili da sam bogatiji, možda jer je ispadalo da se držim distancirano a zapravo sam bio sramežljiv. Ljudi koji su imali uređenije obitelji, više para, znali su me ogovarati i s time su mi radili veliku socijalnu štetu. Na početku tih devedesetih nisam imao para, možda ponekad ako bi uštedio od marende, starci rastavljeni, sam si kuham…
Sjetio sam se još i onih užasnih bendova poput Biohazard i cijela ta moda oko njih. Mi iz MP smo bili drugačiji đir, nikako cool, zato baš nije bilo ni cura u điru.
BTW, danas grupa ima 1272 člana. Vjerujem da će se još priključiti oko dvjestotinjak i da će onda stati.
Nema komentara:
Objavi komentar