Kako se ulazi u svijet pornografije?

Tražio sam malo po netu po različitim bazama neki članak o nekom istraživanju o ulasku osoba u pornoindustriju, koji je background osoba u industriji, itd... Ali ništa se ne da naći. Barem ne znanstveno. Ima jako puno članaka postmodernista o percepciji pornografije, tijela i bla bla bla (klasične PoMo spike), zatim ima dosta o traffickingu, ali ništa u polju sociologije i psihologije.
Ono što se uglavnom može naći je neka kvazi-publicistika, biografije, i jako puno analiza gay pornića - tamo se mogu naći i neki šturi podaci o backgroundu porno glumaca (da su iz radničke klase i da su rano napustili školu).
U svakom ću slučaju morati još malo proguglat, vjerojatno nisam dobro tražio. Ali i kad bi shvatio da nema radova što će mi to kad u .hr nema takve industrije. Eventualno bi se trebalo do Mađarske.

Mučenici rata samih protiv sebe

Ukoliko vas put odvede u neki "angažiraniji" squat na Zapadu najvjerojatnije ćete naići na neki grafit u čast nekog mučenika "for the cause." Npr., u Italiji ćete naići na squatove koji nose imena osoba koje su poginule u nekom neofašističkom napadu, kao što je to Marco e Auro u Rimu, ili često ćete naići na grafit posvećen Carlu Giulianiju koji je ubijen 2001. u anti-G8 prosvjedima u Genovi, itd... Na majicama čak i kod nas naći ćete i Che Guevaru kao žrtvu/ mučenika, u Rijeci ćete moći izaći u klub Palach koji je dobio ime po Janu Palachu koji se zapalio iz protesta... Ali danas u Hrvatskoj nećete naći nijednog novog mučenika ili mučenicu koj/i/a je umro ili umrla za neku pravicu, borbu i slično.
Grafiti postoje, ali slave ekipu poginulu u drugačijim okolnostima. Neki su poginuli u saobraćajnim nesrećama, drugi od heroina, treći od cuge, četvrti nisu spavali tri dana na speedu i onda slučajno poginuli, peti od urođenih bolesti, itd... Ljudi ih se sjećaju, poštuju ih, često im ti mrtvi služe za utvrđivanje identiteta, ali ne baš jako, brzo sjećanje izblijedi pošto osim simpatičnosti, prijateljstva ili "sveprisutnosti" na mjestima gdje je "ekipa" nisu imali neku jaču poruku za odaslati u životu, ili nisu stigli ju odaslati. Više se može pričati o borbi protiv samih sebe nego protiv nekog sustava, za pravdu i slično. Nisu izginuli pod metcima policije i neofašista nego pod tutnjem alkohola i droge. Iz tog razloga legenda traje dok njihovi prijatelji izlaze van, a to je u subkulturama dosta kratki period kod nas, jer nakon nekog vremena se ljudi zatvore doma. Krediti, posao, život.
Ne stvara se neka duža legenda jer se nakon nekog vremena i shvati da nema nekih žešćih osnova za stvaranje legendi kao Che Guevare, Palacha, Giulianija i ostalih koji postaju međugeneracijski fenomeni (iako mislim da ni kod ovih nema pretjerano osnova). Često se događa da neka ekipa si i prisvoji sjećanje na nekoga. Kao, "mi smo ga znali bolje nego vi" spika. "Bio je bolji kompa sa mnom nego s tobom" i slično. Tada ljudi puste sjećanja...
Umjesto "Hrvatska traži zvjezdu" izgleda da "Scena traži mučenika." Na žalost (ali ta simbolika funkcionira...). Do tada ispada da su alkohol i droga "something to die for."

U kladionicama se ne može izgubiti

prije neki dan pričao sam s prijateljem o tome kako ne znam nikoga tko kaže da je više novaca spušio nego dobio u kladionici i onda se kompa sjetio da zapravo ne možeš spušiti u kladionici. U kladionici možeš samo dobiti. Naime, ti platiš listić koliko god želiš, tvoja je odluka, a nakon toga ili ćeš dobiti neku lovu ili ništa. Neće ti doći doma i uzeti još novaca. Jednostavno ne dobiješ i to je to. Vjerojatno se ekipa ravna takvom logikom. Platio si listić toliko i toliko, a ponekad ne dobiješ...

Lektira koja mi je mogla spasit život

U zadnje vrijeme dosta razmišljam o greškama učinjenim u zadnjih desetak godina, malo analiziram, sortiram ideje i sjećanja. Jednim velikim dijelom i zbog moguće knjige o Monteparadisu (nadam se da će nešto biti od toga) i zbog susreta s likovima koje bi inače progutala zaborava. Skužio sam neke stvari koje su se događale, rekonstruirao neke događaje, malo se izbedirao, itd...
Slučajno mi je prošli tjedan jedna bivša učenica savjetovala za čitanje knjižicu Fernanda Pessoe Bankar anarhist (za vas iz Pule: ima je i u gradskoj), a knjižica ispala totalno otkriče. Naime, na portugalskom je izašla 1922. godine, pet godina nakon Oktobarske revolucije, totalno kenja po anarhistima iako ju interpretiraju kao da je Pessoa namjerno donio logiku do apsurda jer bankara uspije dokazati dijalektikom da je on pravi anarhist a ne fejkeri iz raznih sindikata i bombaši. U hrvatskom prijevodu ima i dodataka koje je Pessoa mislio ubaciti, nešto što je micao, i meni se čini da nije htio pokazati nikakav apsurd. No ostavit ću da ju sami pročitate pa da i sami prosudite.
Kod nas je ta knjižica izašla 2002. godine, baš usred najvećeg sranja u Monteparadisu - godinu koju ja smatram prijelomnicom u razvoju stvari, s jedne strane uzlazna putanja ekipa koja se vratila s faksova i nekih novih generacija a s druge silazna putanja alkoholizirane ekipe koja je vukla sve prema dnu (možda ću jednom sve ovdje ispričati). Možda da sam tada pročitao knjižicu puno ranije bi odustao od nekih "ideala" i uštedio bi si brdo sranja, a možda bi ju škartirao baš radi ufuranosti u neke gluposti koje u ambijentu u kojem sam ih htio primijeniti nisu imale nikakve šanse preživljavanja - sad sam svijestan (ustvari svjestan sam od ponedjeljka 07. 05. 2007. kad sam zaključao hacklab).

Facebook prosvjednici vs. Myspace prosvjednici

Uskoro dolaze na scenu prosvjednici koji briju na mjuzu i manje su uniformirani od facebook prosvjednika. To su Myspace prosvjednici - malobrojniji, ali svrsishodniji. Čujem da će im se pridružiti Twitter prosvjednici koji imaju kratke i britke parole. Ukoliko se Youtube prosvjednici (oni samo snimaju, ne razbijaju) budu priključili gore navedenim aktivistima doći će do prave revolucije. Vjerujem da će se na prve trube "facebook - myspace - twitter - youtube" revolucije priključiti i prosvjednici starijih generacija, odnosno, ICQ i forum prosvjednici, tada će jamačno doći do većih svjetskih promjena.
Novi svjetski poredak je samo jedan klik od vas: "Attending - Maybe - Not Attending". Nakon odgovora i sudjelovanja na prosvjedima moći ćete uživati u socijalističkom-antisocijalističkom kapitalističko-antikapitalističkom sustavu skrojenom svakome po mjeri. Nakon pada vlade svima će se izbrisati krediti koje su sami digli ne bi li se preseravali u novom autu, sredili si gnijezdo u kojem bi se izolirali od drugih ljudi i zaboravili na ulicu, išli na nužno skijanje, itd... Uglavnom sve će biti super.

Totalno Sam Ljut: NEWS

Totalno Sam Ljut: NEWS: "- Za jedno mjesec dana Bolesno Grinje ulaze u studio. Snimaju svoj 5. album pod nazivom 'Grinje Grinje Grinje' i sadrži 16 pjesama. Više inf..."

Gojazni Che Guevara

Ne isplati se biti "aktivist" ili član nekog "revolucionarnog" pokreta ukoliko niste lijepi ili bogati - najbolje lijepi i bogati istovremeno. Zamislite si samo na što bi ličile majice na Che Guevaru da je bio debeljuco. A da je tek bio širomašan? Zamislite koju snagu bi imali oni plakati s mišićavim radnicima koje su koristili komunisti i slični pokreti (kao npr. i fašisti i nacisti) da radnici nisu bili mišićavi i lijepi nego debeli i ružni. Debeli i ružni kao što se prikazuju kapitalisti s cilindrom i monoklom. Zamislite samo koliko bi bilo anarhističkih ideja da nema prinčeva, dejece zemljoposjednika, kako bi Marx pisao da ga bogati Engels nije financirao... Zamislite samo da Marx nije izgledao ekstravagantno, da je imao obićan imiage tko bi ga ozbiljno shvaćao? Ili zamislite da Tito nije bio poznat kao jebač (što mnogi ističu kao njegovu kvalitetu - ruska žena, pa Sofia Loren [moš mislit], itd...).
Ukoliko niste ili bogati ili lijepi ili jebači ili sve to skupa brijanje na bilo kakve socijalizme je sasvim neisplativo. Nitko vas neće primijetiti, iskoristit će vas oni zgodniji i bogatiji koji će još više kresat na vaš račun. To će se dogoditi jer ćete se više truditi ne bi li drugi primijetili vaš aktivizam, na taj način ćete poboljšavati "scenu" što će davati još više prostora tim pozerima koji su tu zbog slikanja a ne šljake. Žene će uvijek primijetiti manekene, neće skužiti tko radi zapravo prljavi posao dole u rudniku. Možda skuže tek godinama kasnije kad je prošao voz, u međuvremenu ćete izgorjeti, svijet se neće promijeniti, ispast ćete budale - još će vam se smijati.
Ponekad i cijeli sektori aktivizma se ne isplate. Ako neki sektor aktivizma ne privlači žene nemojte to forsirati. Bježite od toga glavom bez obzira. Najbolje je baviti se nečim vezanim za napuštene životinje, nešto što je cool, nešto putem čega pokazujete kako vam je stalo do nečega tako slatkog i lijepog kao što su životinje. Od tehnologije bježite jer ukoliko nije iphone ženama nije cool....
U nekim kao punk hardcore pokretima nemojte previše brijati na ideje, poruke, itd... Važno je da se sredite, da budete vidljivi. Tetovaže, irokeza, bit pijan i glsan jer to vide klinkice. One koji zapravo rade scenu slabo primjećuju. U svakom slučaju bolje je da idete na Gustafe.

State Franchising

Nacije-države baš i ne postoje (po nekim kriterijima možda ih ima 10 koje spadaju pod tu kategoriju), a budućnost je neizvjesna. Zamislite jednu ultraliberalnu budućnost gdje ćete moći sami birati državu (ili više država) za sebe i svoje privatno vlasništvo. Npr., živite u zgradi i svaki dan vam dolaze na vrata predstavnici tvrtki koje nude usluge državljanstva i države isto kao što to čine telekom kompanije ili osiguravajuća društva. Jedna država-kompanija vam nudi intervenciju specijalaca u roku 6h zanovjetanja susjeda, napada terorista ili bilo koga - više odgovara starcima i fizički slabijma (skuplji su porezi, doduše) - druga nudi iznimno jeftino državljanstvo (gotovo da nema poreza), ali ne nudi u paketu zaštitu tako da se trebate sami zaštiti (legalan je open carry) - to je za malo jaču ekipu, itd... Države-kompanije rješavaju dogovore između njih, tako da uglavnom nemate problema kad izađete iz stana ili kuće ili trailer trash parkinga.
Možete imati i više državljnstava, onoliko koliko vam se isplati, kao s mobitelima. Npr., jedna država-kompanija nudi bolje uvjete vezane za privatno stanovanje a neka druga nudi bolje uvjete za proizvodnju elektroničkih gadgeta, kod jedne uzmete stanovanje a kod druge registrirate vaš obrt, s time da te dvije države nisu udaljene kao SAD i Kina nego su odmah tu negdje, možda čak u istoj zgradi.
Može se uzeti prepaid paket ili uzeti na ugovor od više godina - što više godina to je više beneficija u paketu.
Problem bi mogao biti monopol na državljasnkom tržištu. Jedna bi zemlja (država-kompanija) mogla skupiti brdo korisnika-državljana te bi tad mogla vratiti sve na staru priču s ratovima prema sve sitnijim drugim državama-kompanijama.
Tko zna hoće li se nešto slično dogoditi u budućnosti. Do tada neki stvaraju države-otoke.

Rewind the selection

Nedavno sam u jednom izlasku slušao gluposti na repeat - ma što god bi objašnjavao/ argumentirao ploča bi bila ista. Racionalnost je samo mit. Moć je važna.

Petoljetka

Ovaj blog je nasljednik bloga kojeg sam počeo pisati prije pet godina. U međuvremenu svašta mi se izdogađalo u životu, ali spika u blogu je više manje uvijek ista. Typing Diarrhea...

Proslavit ću petogodišnjicu odlaskom na predstavu Michelstaedter, a nakon toga zezanjem.