Ča je život nego fantazija

Ljudi često siluju činjenice da bi se uklopile u njihovo viđenje svijeta (osim kad ih se plati). I tako sam jučer navečer bio na nekoj vrsti predstavljanja Centra za dokumentaciju nezavisne kulture iz Zagreba na Mediji Mediterranei i malo sam se iživcirao. Među ostalim diskusijama koje su se udaljavale od priče o navedenom centru i koje su često odlazile u totalnu nekoherentnost i nelogičnosti, bila je i priča o jednom "Jurišu na Prvi Maj" - festivalu koji je umro negdje 2005. godine - kojeg je prekinula policija jer su, kako su se neki sjećali, napali policajci stacionirani u Valbandonu i koji su bili u civilu. Jedan od govornika je ustvrdio da je to bio i jedini festival koji je imao i jednu participativnu i političku dimenziju, te je zato i bio napadnut sa strane policajaca za razliku od drugih manifestacije iz 1990ih. Osim toga, isti je govornik rekao da je i bio politički nezavisan od bilo koje stranke. Sjetili su se neki koji su tad bili u organizaciji da su policajci i pretukli neke ljude na tom festu koji je bio tako herojski branjen. Sve su to bili dokazi subverzivnosti toga festivala.

Kako obično biva, činjenice su ipak bile drugačije od sjećanja ljudi koji su bili tamo i možda nenamjernog distorziranja priče sa strane ljudi koji nisu mogli biti na toj manifestaciji radi svojih godina, ali žele vjerovati u neku herojsku prošlost. Naime, godina događaja je bila 1996., datum ne mogu potvrditi, ali kladio bi se da je bio petak 03.  svibnja. To mislim jer je fest uvijek padao na vikend (nekad bi počinjao četvrtkom), a u kalendaru piše da je prvi vikend blizu Prvog Maja bio baš taj 03. 05. 1996. Eventualno je bio vikend prije, dakle 26-27. 04. 1996., ali mi je nekako to previše prije tog praznika rada. OK, bili smo tamo cijela ekipa, lijepo se počeli zabavljati kad je regularna policija naredila da organizatori prekinu festival unatoč svim mogućim dozvolama, redarima, itd... Organizatori su to odmah i učinili. Razlog je bio taj što je grupica pitomaca policije krenula pijana tući punkere. Zašto? Zato jer jer je to bila postala policijska moda nakon prekida koncerta u Samoboru 31. listopada, 1995. godine od strane specijalne policije koja je tad i pucala i gazila po ekipi. Datum znam ne jer sam se ga odmah sjetio, nego zato jer sam ga našao u ovom diplomskom radu. Naći ćete u fusnoti 14 na jedanaestoj stranici sljedeće:

Naravno, puno je gorih primjera policijskog maltretiranja od navedenog. Jedan od najgorih je zasigurno čuveni napad specijalne policije na punkere u Samoboru 1995., o čemu u fanzinu piše i Močibob (1995b)

Onda idete do bibliografije i tamo je referenca na članak iz Močibobovog fanzinića (bio je odličan, a tako ga zovem radi malog formata, čini mi se A6). Članke u kojima piše o navedenom incidentu u Samoboru na netu možete naći ovdje u članku o brutalnosti policije i u ovom tekstu o drugoj tužnoj temi, no nema datuma kad se dogodio. 'Ajmo dalje s pričom.

Da rekapituliram, krenuli mladi pijani pitomci policije tući pankere, došla velika policija i njih jedva zadržala, ali su mislili da ne bi mogli kontrolirati nasilje pitomaca pa su prekinuli koncert, a hipici koji su ga organizirali ODMAH su ga i prekinuli. Svi su se odmah razišli iz prostora na Puntiželi... Osim mene i prijatelja. Ja nikako nisam htio napustiti prostor i natezao sam se s policajcima jer sam platio upad i da j imam pravo biti tamo i da kakva je to demokrcija, da su oni fašisti i bla bla bla. Kad me nisu mogli izbaciti odlučili su me uhititi i vukli me do marice. Tamo sam se još opirao, nisu me mogli ugurati unutra, pa sam malo kasnije sam ušao. Prijatelj Anđeri je namjerno išao pišati po marici tako da i njega uhite, pa tako su i njega ugurali u maricu. Nitko, ali NITKO drugi nije reagirao. Je da su već svi bili razgaljeni, ali nisu reagirali - sve hippy do hipika, anarhist do anarhiste. Odveli su nas u stanicu i tamo razbili k'o budale, koljena u rebra, pendrekom po glavi i tijelu, teške šamarčine su stalno sijevale, a mi smo morali držati ruke dole. Odvojili su nas i svakog posebno razbijali, strašili nas da će donijeti kliješta, meni su dali pendrek u ruke da se lupam sam po glavi, a ja im rekao "Ne mogu, dajte vi!" Anđerija su šarali kemijskom po glavi. Kasnije pred jutro su nas pustili odvojeno doma, zapravo nam naredili da idemo doma jer da će nas ubiti ako nas nađu vani. Naravno, ja sam odmah išao do Uljanika (što znači da su nas pustili prije 3 ujutro? Ne znam točno do kad je tad radio tada još uvijek Rock klub Uljanik) i našao ekipu Ivceta, Masketa i ostale. Kružili smo gradom da nađemo Anđerija, pa ga našli na Vidikovcu. Svi smo pukli od smijeha i krenuli dalje. Sreli smo bili istu ekipu murjaka s maricom, pa smo se sakrili iza nekog auta. E da, koliko se sjećam, ekipa je došla do stanice tražiti da nas puste. Toliko o subverzivnosti i svemu ostalome.

Meni su ti Juriši ostali u dobrom sjećanju zato jer bi dolazili na Puntiželu po danu i tamo bili cijeli vikend, bauljali, kupali se, itd... Ekipa je bila super. Ali, nije to baš bilo subverzivno. Znam da je SDP bio sponzor neko vrijeme, da se radio i preko Foruma mladih neko vrijeme, da je postojao upad kojeg mnogi nisu htjeli platiti te nisu ni ulazili, ili bi se ušuljali unutra pa je znalo biti i sranja zbog toga. Sve kao i na ostalim sličnim manifestacijama. Eto tko je sponzorirao zadnji.

I to je ta priča. Ja i Anđeri smo uhapšeni i dobili batina od murije, nitko nije regirao, sve je lijepo prekinuto. Godine i nostalgija kasnije nabildaju priču tako da neki događaji postaju legende bez razloga. Odmah sam sinoć nazvao Anđerija da mu ispričam što sam čuo, a on pukao od smijeha i sjetio se kako se gadno posvađao s jednim od tadašnjih organizatora koji je bio i jučer navečer na tribini jer su bili prekinuli koncert bez ikakve žalbe. Kaže mi da bi se danas samo okrenuo i otišao u takvoj situaciji. S tim sam se i ja složio.