Zašto takav naslov? Ne, ja ne mislim da je narod stoka, pa ni stoka sitnog zuba, više je to sažetak komentara nekih ljudi nakon ovih zadnjih lokalnih izbora (i nakon prvog i nakon drugog kruga). Neki su se okušali u politici, neki u novinarstvu, a neki treći su samo DIY komentatori.
Mnogi od njih se kunu u javno dobro, zajednicu, vole ovaj grad, itd... Ali zapravo ne vole ljude. Čini se da se njihova ljubav svodi na voljenje cigli i malte, ili neke imaginarne zajednice koja je postojala u nekoj prošlosti, naravno, ne predavnoj prošlosti. Ne dalje od Austrije/ Austro-Ugarske, s preskokom Italije. Uglavnom se sjećaju nekih mitskih dana svoje mladosti ili se pozivaju na neke ideale koji nigdje nisu zaživjeli.
Dakle, nakon izbora, nakon što rezultati se ne slažu s htjenjima navedenih spasioca naroda, ljudi su budale, ne razumiju, kukavice, uhljebi, vjerojatno imaju veze s dosadašnjom lokalnom vlašću, itd... Za koga se onda oni bore kad pričaju da se bore za narod, javni prostor, za grad, itd...? Pretpostavljam da se ne bore za te, kako ih oni vide, budale. Ili možda baš za njih. Kao, slijepi narod, trebaju im baš oni da bi progledali. Prilično totalitaran pogled na svijet. Ili se bore za sebe i njihovih par kompi? Onda pada u vodu priča da se bore za javni prostor, narod, itd... Ili je neka shizofrenija, ili bi al' da im ne uđe? Ne mislim da su glupi, da su pokvareni, nego me stvarno zanima kako funkcionira taj mentalni sklop. Kako su si stvorili priču u glavi da oni vide, razumiju ili osjećaju bolje od drugih?
Mogu se složiti s njima kad govore da na izbore izlaze samo oni koji imaju direktan benefit od svog glasa. Zašto? Zato:
Ali naravno, ne vjerujem da bi se složili s "pokvarenim neoliberalima" koji se bave javnim izborom i koji misle da zapravo mi svaki dan glasujemo našim novčanicima. Zašto? Zato.
borba za uključenje ili osnaživanje obespravljenih ne mora se legitimirati kroz procese neposredne demokracije gdje će baš svatko tko je adresiran (tj. na čijoj se obespravljenoj poziciji borba zasniva) iznijeti svoje slaganje sa budućim borbama. to je prije svega pokušaj da se neki principi i vrijednosti institucionaliziraju.
OdgovoriIzbrišitakvi politički procesi su kompleksni iz nekoliko razloga: prvi je svakako da se ukidanjem jedne obespravljenosti pokušava ne stvoriti (neprincipjelne) nove. drugi je da se ako je moguće pokušava uvesti promjene bez nasilja jer nasilje je jako teško kontrolirati i ima tendenciju da perpetuira diskriminaciju.
to za posljedicu ima da se tim problemom uglavnom bave obrazovaniji u društvu.
razočaranje i superiorni stav najčešće proizlazi iz percepcije već postignute privilegirane pozicije (već su obrazovani u nepravednom društvu) iz koje pokušavaju "otvoriti" procese i za one koji nisu imali tu sreću/privilegiju.
to su ljudi koji sebe vide kao one koji svojom voljom principjelno ustaju protiv dominantne brutalne kompeticije. oni nisu najugroženiji u takvom sistemu, vrlo često su svjesni da oni s tim karakteristikama (obrazovanje, vještine, inteligencija...) mogu relativno lako opstati u tako kompetitivnom svijetu, ali se bune jer misle da takav svijet nije dostojanstven (čak ni za one koji uspijevaju) a pritom još i diskriminira veliki dio društva (neobrazovane, siromašne, radnike, pedere, razne manjine, ružne, glupe...)
ta pozicija nužno podrazumijeva prosvjetiteljski pogled na svijet i oni koji ga negiraju rade to jer je prosvjetiteljstvo dinamičan, kompleksan i refleksivan pojam koji kao i svi drugi dinamični, kompleksni i refleksivni sistemi (kapitalizam npr.) pokušava razrješiti kontradikcije uključujući u sebe i kritiku samog sebe.
svaka prosvjetiteljski narativ ima neku substancu i nije dokazom da je jedna prosvjetiteljska priča šuplja dokazano da su sve prosvjetiteljske priče šuplje. kao što ni svaki cinični isprdak nije nužno kritičan i relevantan.
tvoji pokušaj da tim ljevičarskim neuspjesima suprostaviš libertarijansku fantaziju o svijetu kao beskonačnoj listi interesnih transakcija koju ćemo analizirati teorijom igara nije ništa manje udaljen od realnosti. uljuljkan relativno dugim periodom društva u kojem svakodnevno ne divlja fizičko nasilje.
Iskreno, očekivao sam bolje od tebe :) A kritika je išla ljevičarima kao i desničarima, ali i srednjici. Ipak ne družim se monokulturno, ono, samo arty farty ekipa i gay komunjare s nešto srba. Čitaj malo proglase HČSP-a i vidjet ćeš da im je diskurs isti kao kod ovih gay komunjara, javno dobro, anti-kapitalizam, treba nam promjena, itd... Ima i onih građana, kao, urbana ekipa. Ne vole baš te neke arty farty, ali ni ove nacionaliste, oni bi baš nešto točno, pristojno.
IzbrišiA ova daljnja tvoja tirada... hm... bez veze, "tko će graditi ceste?!" priča. Stvarno sam očekivao bolje.
žao mi je što sam te razočarao.
Izbrišinisam razumio što je "tko će graditi ceste?!?" priča?
razlika između hčsp-a i ljevičara je koliko inkluzivno idu u svojim pokušajima artikulacije sistemskih promjena. ljevičari to najčešće artikuliraju klasno bez nacionalnih granica, a desničari (rjeđe klasno) jednostavno unutar nacionalnih granica (ili još češće krvnih zrnaca).
ti se uglavnom fokusiraš na neprihvaćanja različitih ponuđenih scenarija iz raznih perspektiva. pa je onda super smiješno kad radnici ne prihvaćaju novokomuniste ili neki drugi ne prihvate primitivce (npr. zadnji izbori u splitu i kako su odjebali keruma iako je postavio križ i tuđmana). meni su te stvari zanimljive kao anegdote, ali u zamišljanju promjena više se povodim nash ekvilibrijem[1] do kojeg možda dođe u dovoljnom broju iteracija. skužio sam da nisam dobar u (kratkoročnom) anticipiranju kako će ljudi zajednički opet izabrati nešto što im kao zajednici nije u interesu.
[1] http://en.wikipedia.org/wiki/Nash_equilibrium
Pa "tko će graditi ceste?!" ili "zašto ne idete u Somaliju" je tipična kritika, a ti si zapravo više iskoristio ovu somalijsku priču. Kao, "možeš pričati o nekom liberatrijanizmu, ali kad je frka onda ne funkcionira" argument, koji to baš i nije. A i sama kriva interpretcija. Ne fokusira se na interesu (to je objašnjenje) nego na slobodi i odgovornosti. Možeš raditi i nešto što ti nije u interesu (npr., odrežeš si jaja), ali sam plaćaš posljedice (ili sam imaš benefit od toga). I sama teorija igara nije toliko važna, osim nekad u analitičke svrhe.
IzbrišiU svakom slučaju, kritika je ljudima koji degradiraju čovjeka u "u se, na se i poda se" automat kojemu treba jaka država da ne napravi pizdarije. Takva vizija isključuje bilo kakvo poduzetništvo, ljudksu akciju, ludost, kreativnost... Zapravo to mislim razraditi jednom, baš zašto razni marksisti i slični državotvorci misle da je umjetnost polje slobode, i zašto bi u strogo kontroliranoj državi baš umjetnici trebali imati veću slobodu... (za lošu umjetnost za koju ne treba imati nikakvih skillova osim fundraiserskih).
Što se tiče HČSP-a i ljevičara, razlika i nije ta. Imam priliku pričati s nekima od njih, mnogi su i različitih etničkih skupina, a i svaki marksizam je završavao na nacionalizmu i granicama. Pogledaj koji post ispod, kako su Jugo-nacionalisti počistili informbiroovce (komunisti internacionalisti). druge strane aktivisti CasaPound, neofašističke organizacije, redovito nose humanitarnu pomoć od Kenije o Tajlanda jer smatraju da narode treba pomagati tamo gdje se nalaze, jer inače se igra igra kapitalista. U razgovorima s nekima iz HČSP baš klasna priča izlazi na vidjelo, a i Georges Sorel, kao marksist, je bio skužio da radnička klasa nije revolucionarna, ali nacija je. Tako je i nastao fašizam.
Autor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbriši