Druga varijanta bi bila da radiš nešto i napraviš nešto, pa si radi toga ponosan na sebe, zatim, ako ima više ljudi koji rade i naprave nešto, i na ostale građane te zemlje.
Dakle, kod nas se pretežito radi o činu vjere - "ja vjerujem, ja čvrsto vjerujem" - i kad tad promijenit ću stvarnost. Da bi pojačali nadu trebamo početi vidjeti čuda u sitnicama isto kao u religiji. Tako kao što u katoličkoj crkvi, iako prilično raspadnuta, "neraspadnuta" tijela su bila znak svetosti, tako u tom vjerovanju u veličinu nekog naroda se vjeruje "kako smo talentirani za sportove", bazirano na trećem mjestu 1998. na nogometnom svjetskom prvenstvu i skoku preko 205 cm. Kao što se bog nije potrudio pokazati svetost neke osobe 100%-tnim konzerviranjem tijela, tako ni vjerovanje u nadmoć nas nije nikad više dovelo do one pozicije iz 1998.
S druge strane potrebno je omalovažavati sve druge nacije. Tako Talijani su korumpirani i ništa ne rade iako prozvode najbolje aute na svijetu, spasili su Detroit kupovinom Chryslera, imaju gotovo 100% proizvodnje naočala na svijetu, proizvodew najbolju bijelu tehniku, traktore, itd... Ili glupi ljeni Ameri koji rade ipak više od Japanaca i najviše na svijetu... Ili jadnici Česi koji dolaze s paštetama na more kojima sam Prag rasturi Hrvatsku u turizmu (i dok Hrvati nose sarme na skijanje)... Kad ni to nije dovoljno samo ubacimo svjetsku masoneriju i britanske tajne služe i svi su ponovno zadovoljni. Ne možeš izgubiti.
Dakle, prije ponos pa će doći rad sam od sebe ili prije rad na koji biti ponosan ili ponosna?
[btw, već sam duže vremena htio napisati ovakav post - imao sam i neke linkove, ali sam ih posijao]
Pa ponos bi trebao proizaći iz nekih postignuća koja su rezultat rada. Samo, ovdje nije baš jasno jel ti misliš na nacionalni ili osobni ponos?
OdgovoriIzbrišiIsto tako, dobro je ukazati na stvari koje ne valjaju (što ti radiš na ovom blogu), ali pretjerano bediranje sebe i drugih kako je ovdje sve u klincu itd. (s time se najčešće susrećem na poslu) i ne poduzimanje ničega da bude bolje isto nije konstruktivno. I ne djeluje motivirajuće na okolinu. Ne trebamo se zavaravati, mantrati, misliti pozitivno i slična sranja. I ja sam itekako svjesna mnogih nedostataka zemlje u kojoj živim i radim. Što sad? Ako sam već odabrala ostati, raditi ću svoj posao najbolje što mogu i uz to, pokušavati motivirati studente govoreći im da se rad i učenje na kraju ipak isplate, bez obzira na svu korupciju i nepotizam (kojih su i oni svjesni)...