Predviđanja za referendum

Predviđam da će izlaznost na referendum biti iznimno velika u svim dijelovima.
Predviđam da će u baš hrvatskoj Hrvatskoj većina glasova biti "ZA."
Predviđam da će u Istri većina glasova biti "PROTIV." [ako ne bude tako uvijek ću se moći izvući s pričom da su kolonizatori doveli puno kolona i sad oni kolo vode - širikolo ekipa :)]
Dugoročna predviđanja: takva situacija, zajedno s dodatnim sada nepredvidljivim događajima, dovesti će do federalizacije...

Postmodernistička izgradnja kula od karata za rušenje stvarnosti

Dugo nisam pisao neki tekst za blog, nikako da ulovim malo vremena, a ideje se gomilaju. Ni sad baš ne stižem, ali imam osjećaj da moram reagirati. Naime, u subotu 9. 11. 2013. bio sam do Rojca pogledati predavanje Emila Jurcana pod naslovom “Istarski mikrofašizam” (evo i slike) u sklopu Anti fa festa. Toga je dana predavač već bio gost na radio Maestralu u emisiji Pilula koju sam slučajno i poslušao (i vi ju možete poslušati u cijelosti ovdje). Već pri samom slušanju radio emisije bilo mi je jako čudno korištenje pojmova poput “mikrofašizma”, “korporativizma”, “korporativnog upravljanja”, i tome slično. Odmah mi se učinilo da sam govornik ne zna točno o čemu priča. Na predavanju je sve isto ponovljeno, istim redom kao što je toga dana bilo na radiju. tada sam i shvatio da se ti termini koriste na totalno krivi način, da ih ne razumije govornik, te da je cijela priča bazirana na kuli od karata, ili na dvorcu od pijeska tik do mora za vrijeme oseke. No idemo redom.

Prije svega centralni koncept “mikrofašizma” promašen je totalno. Jurcan, kako je sam rekao, preuzeo je koncept “mikrofašizam” od Felixa Guattarija (iako je Guattari pisao o tome zajedno sa Gillesom Deleuzeom s kojim je često djelovao u tandemu). Pojam je nerazuman sam po sebi, kao i sve ostalo što dolazi iz postomoderne (ne stavljam linkove na hrvatsko izadanje wikipedije jer su članci očaj). Usput rečeno, ti postmodernistički koncepti su toliko nerazumljivi da je, na primjer, Andrew C. Bulhak složio The Postmodernism Generator (više o tome ovdje), a i Alan Sokal je svojedobno osramotio postmodernu ekipu (kasnije je i s Jeanom Bricmontom ismijao cijelu tu scenu u knjizi Pomodarske besmislice (EN)/ Intelektualne prevare (FR) u kojoj je cijelo jedno poglavlje posvećeno glupostima Felixa Guattarija i Gillesa Deleuza). No vratimo se na našu priču. Dakle, Jurcan je koristio koncept - “mikrofašizam” - koji je prilično nejasan, a po meni i tautološki, na krivi način. Sam pojam je baziran na pseudoznanosti, odnosno, na psihonalizi (najprimamljivijoj vrsti pseudozanosti), odnosno na konceptu želje. Za nešto bolje razumijevanje predlažem čitanje ovog tekstića u kojem autor prilično jasno (koliko je to uopće moguće kad se radi o postmoderni) objašnjava koncepte mikropolitike i mikrofašizma. Ukratko, mikrofašizam događa  se u situacijama kada nam se čini da su neka pravila sama po sebi razumljiva i da ih ne treba previše ni objašnjavati (kao, nesvjesno ih prihvaćamo). Primjer u savjetovanom tekstiću je opisana situacija u kojoj nas živciraju ljudi koji se u podzemnoj željeznici ne drže desne strane na stepenicama, a ja bih dodao da je u tome i “nepisano pravilo” pozdravljanja, odnosno, smatranja da je to nepristojno. Ono, kad se zna kako stvari stoje i ne treba tu nešto filozofirat’. Što se tiče mikropolitike, Deleuze i Guattari smatraju da sitna svakodnevna pravila jesu politička, imaju utjecaj i na “veliku” politiku (nešto slično Foucaultovoj mikrokapilarnosti moći). Moglo bi se reći da je mikrofašizam i situacija kada se na jednom predavanju, na primjer o istarskom mikrofašizmu, ne može tvrditi suprotno jer svi prisutni misle slično, te imati suprotno mišljenje znači biti “sluga kapitala”, “plaćenik IDS-a”, itd… Takve situacije onda stvaraju veliki fašizam. Alternativa je valjda ponašati se shizofreno jer na taj način ne poštujemo nesvjesna pravila mikrofašizma, a i tako smanjujemo želju (nemojte me pitati kako) i sve bude super, bez pravila, divlje, “od dole”, “iz duše” i šta ti ja znam. No, čim počinjemo stvarati pravila shizofrenije onda i to postane mikrofašizam (Aaaaarg, poludit ću ;)).

Iskreno ne znam kako su ekiparci iz Pulske grupe od tog nekog mutnog psihoanalitičkog koncepta došli do “Istarskog mikrofašizma.” Misle li to da svatko od nas nesvjesno poštuje neka pravila pa da to onda na kraju dovodi do neke posebne politike IDS-a, sve skupa bazirano na Istrijanstvu (obavezno pogledati sramotan članak o Istrijanstvu na hrvatskoj wikipediji) ili prihvaćanju nekih, kao, tipičnih istraskih naracija? Ono, tartufi, vino, regija lider. Bo. Jurcan tako nešto gradi u svojoj priči, ali to nije baš jasno. Tu uvaljuje Bertošu i njegovu knjigu Etnos i etos zavičaja kao rodonačelnika nekakvog “istrijanskog” diskursa, iako po meni Bertoša je bio prilično hrvatski nacionalistički ustrojen (ne samo po meni). Kažem “bio” jer mi se u zadnje vrijeme čini da se okrenuo prema Veneciji i da nekako zaziva ta mletačka vremena. S druge strane Jurcan je htio dekonstruirati diskurs (koliko teških riječi) o Istri kao regiji lider, ali nisam čuo nikakvu novost. To da je Istra bila ne baš bogata regija Austrije, Italije ili bilo čega, uvijek je bilo dosta poznato. Na primjer, što se tiče prelaska od Austro-Ugarske na Italiju Dennison Rusinow još 1969. godine piše u svojoj knjizi Italy’s Austrian Heritage. 1919-1946 u fusnoti 3 na stranicama 86-87:

"Istrian agriculture was particularly hard hit by the change in borders. Based on wine and other Mediterranean products for which its climate and soil conditions were only marginally suitable, but for which the transalpine Habsburg Empire had provided a good market, it now found its high production costs uncompetitive on the Italian market, where the same products are cheap and plantiful."

Još kraće: istarska roba je bila dobra za Austro-Ugarsku iako je bila tapija i skupa jer Austro-Ugarska nije imala bolje, ali na talijanskom tržištu se skužilo koliko je ta roba tapija prema kvalitetnijim i kvantitetnijim talijanskim proizvodima. Otprilike, to je kao kad se skuži da osim šećerne table postoji i Milka čokolada, s time da Milka košta jeftinije. Ili, da je Nutella bolja od Eurokrema (btw, opet rađen po talijanskoj licenci). Ili, “bolje da se okrenemo zemljama u regionu nego EU, tamo nismo konkurentni.” Kao, dovoljno su dobri za jugoslavenske jadnike.

Bio sam ove godine i na prezentaciji knjige o ekonomskoj povijesti Istre - Istria Europa. Economia e Storia di una regione periferica - u kojoj se također tvrdi kako je Istra uvijek bila prilično siromašna (no često bogatija od nekih drugih regija). To ne znači da Istra nema neke posebne karakteristike koje su stvorile neke posebne identitete, ma koliko ne volili “identitete.” Ipak se Istra kao regija Italije vuće još od Rimskog doba. Teritorij ne dobiva ime eto tako bez veze.

Ono što se meni čini, a to baziram na nekim drugim tekstovima vezanima za Pulsku grupu (npr., ovaj i ovaj drugi [str. 4]) da su oni najprije počeli koristiti termin “mikrofašizam” izvan Guattari/Deleuzeovog konteksta i sigurno bez tog značenja za označavanje fašizma na istarskoj, dakle, mikro razini. Kao, u Hrvatskoj postoji Tuđmanov makrofašizam, odnosno onaj pravi fašizam, a u Istri s IDS-om na vlasti postoji onaj mali, ali ne manje pravi fašizam. Od tud im mikrofašizam. Kasnije akrobacijama i intelektauliziranjem svojega diskursa nekako su ugurali Guattarija i bandu. Dakle, oni ne pričaju o mikrofašizmu u Guattarijevom smislu, nego o pravom, svima poznatom fašizmu, pokretu koji je u praksi najprije zaživio u Italiji iako je nastao kod francuskih marksista. Eto citata iz gore navedenog Zareza koji podupire moju tezu:

“Budući smo izabrani da predstavljamo Hrvatsku na ovogodišnjem bijenalu arhitekture u Veneciji, naš rad, ovog puta, nije mogao biti potpuno medijski blokiran, a u takvoj situaciji uredništvo je posegnulo za taktikom pacificiranja naših riječi krateći uzroke djelovanja, kontekst i posljedice, ukratko sve ono što bi tvorilo sadržaj. Nakon svega navedenog grupa je odlučila ne autorizirati ovako izmijenjeni intervju i time odaslati jasnu poruku da nam je dosta cenzure i da odbijamo u takvoj formi i govoriti. Ovakva odluka ponajmanje se odnosi na nas, tj. na informaciju o našem radu, ona ima za cilj progovoriti o uzroku ovakve uređivačke politike te stanja u Glasu Istre koje se može opisati kao mikrofašizam.”

[o cenzuriranom intervjuu koji je trabao izaći u Glasu Istre, ali je na kraju izašao ovdje]

Zatim, u intervjuu za propali pulski portal pulski.hr rekli su sljedeće:

"Zašto se o tome tako malo priča? Da li je, po vama, na snazi često spominjana sprega između politike i medija?

To je mikrofašizam. Sve one priče kako je Istra multi-kulti regija padaju u vodu ako svaki oblik kulture koji se razlikuje od ove dominantne nema šanse da zaživi. Nema prostora za ništa drugo i drugačije. 

Čak da te ideje i dođu do šire javnosti, ona dobiva samo informacije. Mislimo da šira javnost već i danas posjeduje sve informacije. Jer, jako malo ljudi u Puli vjeruje da će ovaj napraviti bolnicu, jako malo ljudi vjeruje da ovaj išta radi na bolnici, jako malo ljudi vjeruje da će Brijuni Rivijera ikada biti napravljena. Znači, javnost je obzirom na stanje u medijima jako dobro informirana. To znači da neformalni kanali rade; ljudi žele informaciju. Dokaz tome su razgrabljene novine Otvoreni Muzil svaki put kad ih tiskamo. Dostupnost informacija je samo jedan manji medijski problem. 

Ono što je veći problem je što ćeš učiniti kada jednom saznaš tu informaciju. I tu dolazimo do jedne sprege koja je puno opakija od ove medijske, a to je da taj istarski mikrofašizam kontrolira ekonomiju. Obzirom da se radi o malom tržištu s malim brojem ljudi, s niskom fluktuacijom koje zapravo i nema, svi izvori financiranja i kapitala su u rukama stranke koja je 22 godine na vlasti. U tih dvadesetak godina izgradili su svoju partijsku meta mrežu koja sve te stvari regulira. Otvoreno se govori da moraš biti član stranke da bi dobio neki posao. Ta kontrola koja seže u onemogućavanje elementarne egzistencije, a mnogi su ljudi otišli iz Istre jer nisu mogli opstati u takvom okruženju, e to pokazuje kako je došlo do te totalitarne sprege."

Eto, javno mnijenje nije bazirano na mikrofašizmu (opet i opet, za još bolje razumijevanje koncepta pogledajte ovdje vezano za medicinu, a za debilno korištenje istoga protiv znanosti pogledajte ovdje), odnosno na nekakvom nesvjesnom prihvaćanju pravila i želji, nego na svjesnom manipuliranju medijskim prostorom. Opet, to nema nikakve veze s mikrofašizmom u Guattarijevskom smislu.

Iako je kula od karata (mikrofašizam) već izgrađena bez prizemlja i prvog kata konstrukcija je ipak išla dalje. Da bi potvrdio svoje viđenje stvarnosti bazirano na krivoj interpretaciji pojma “mikrofašizam”, a zapravo misleći na klasičan fašizam na lokalnoj/ regionalnoj razini, Jurcan je otišao kopati po “korporativizmu” (opet članak s wikipedije na engleskom jeziku jer je na hrvatskom čista nedovršena katastrofa). Naravno, i taj je pojam sasvim krivo shvaćen. Prije svega, pomiješao je kruške i jabuke i nešto gardelina. Govorio je o korporativizmu - fašističkoj ekonomskoj socijalističkoj ideologiji (danas bi to nazvali trećim putem, javno-privatnim partnerstvom) baziranoj na srednjovjekovnim cehovima gradova-država sjeverne Italije (na talijanskom bi to bilo Corporazione delle arti e dei mestieri, na engleskom Guild, a na hrvatskom Ceh) - kao da ima ikakve veze s korporacijom (na hrvatskom Korporacija, na talijanskom Società) i korporativnim upravljanjem. Ne znam je li to napravio radi toga jer a) zapravo ne zna i ne razumije pojmove koje koristi ili je b) to bilo iz čiste zlobe, ili c) iz želje da se da smisao besmislenoj priči. Naime, time je trebao dokazati da je u Istri mikrofašizam (kojeg, ponavljam, poima samo kao mali fašizam, a ne u Guattarijevom smislu kako je tvrdio) na vlasti jer je gradonačelnik Pule, Boris Miletić, od studenog 2007. do siječnja 2008. godine pohađao nekakvo stručno usavršavanje naslovljeno “Korporativno upravljanje za članove nadzornih i upravnih odbora”, kao što se može vidjeti u njegovom životopisu. Opet, ne radi se o fašističkom korporativizmu nego o upravljanju kompanijama. Evo definicije s linka od gore:

The process of leading, administrating and directing a company. Business tasks often performed by corporate management might include strategic planning, as well as managing company resources and applying them toward attaining the company's objectives.

To je cijela priča. Nije mi bila namjera braniti nekoga ili neku vlast, samo me užasno živcira kad se netko služi pojmovima koje ne razumije, a nije ih teško naučiti.

No to nije bio kraj. Cijela tirada je na kraju završila na Talijansku uniju, u smislu da se unutar Talijanske unije kovala ideologija dvojezičnosti IDS-a (iako je meni poznato da je IDS-ova priča bila o trojezičnosti). Taj dio nisam najbolje razumio. Je li to bila optužba Talijanske unije za iredentizam? Jako moguće.

Zašto mislim da je jako moguće? Prije svega jer mi je cijeli ton bio pro-hrvatski nacionalistički, zapravo više pro-slavenski ili ORJUNA-ški. Od toga da se stvaraju nekakvi Istrijani, da se dvojezičnost kovala u Talijanskoj uniji, do insinuacija oko “pravih” istarskih prezimena iz Bertošine knjige po kojoj svi kojima je prezime unutra imaju ekskluzivnost na Istrijanstvo, pa kako bi bolje bila centralizacija, te kritiziranje deklaracije Županije istarske o regionalnom razvoju na isti način na koji je to napravila Hrvatska čista stranka prava Istarske županije, itd… Sad mi ne padaju na pamet još neki detalji… E da, stavljanje i Demona - navijača Istre 1961 - u skupinu koja koketira s Istrijanstvom, a oni nemaju a ma baš nikakve veze s time, čisto su hrvatski orijentirani.

Osim toga, članovi Pulske grupe su u više navrata isticali da ne žele dobivati javne financije radi svoje neovisnosti, ali čini se da je to slučaj samo s financijama lokalne uprave i samouprave pošto su bez problema predstavljali jednu centralističku državu - Republiku Hrvatsku - na Biennalu arhitekture u Veneciji, a to nije bio kiki riki od novčanih sredstava. Osim toga, njihova poduzetnička inicijativa Praksa dobiva bez problema novce od Ministarstva kulture RH (o toj poduzetničkoj hvalevrijednoj inicijativi već sam pisao). Osim toga, baš radi toga jer se bave baštinom ovlašteni su se njome i službeno baviti za Republiku Hrvatsku. Naravno, nije sve tako crno bijelo, ipak su 2009. godine organizirali konferenciju Grad Postkapitalizma u sklopu festivala Media Mediterranea kojeg radi udruga Metamedij i koja za to dobiva financije i od Grada Pule, tako da su ipak posredno primili sredstva Grada Pule. Izašao je i zbornik te konferencije. Dakle, ne može se reći da ne žele uzimati pare od gradskih vlasti jer su anarhisti zato jer ipak uzimaju pare od centralističke države, tako da mi je sve više jasno da je nešto drugo po srijedi.

E sad, kako funkcionira taj selektivni mehanizam? Kako se to konstruira priča? Sjetimo se samo one o Prvomajskom jurišu. Je li to ideološka moć iskrivljavanja stvarnosti? Kako dolazi do konvergencije kod naizgled oprečnih pokreta? Nemam pojma... Možda je to neki modus operandi arhitekata... Možda je to dio priče gdje sve što ima veze s Italijom je fašizam (ili se barem želi tako vrijeđati neke ljude), a sve s Jugoslavijom je antifašizam, socijalizam, komunizam i slično... Stvarno nemam pojma.

UPDATE 16. 11. 2013.
Poslušajte audio snimku predavanja i sami prosudite koriste li krivo termine:

Emil Jurcan: Istarski mikrofašizam-forme represije u multikulturalnom društvu (predavanje+rasprava) by Pilula on Mixcloud