Kaže mi jedan prijatelj da pogledam koliko toga ima sad u ožujku u novom klubu Kotač. I stvarno, skoro svaki dan nešto. Nit koja spaja sve te događaje nije baš najvidljivija i najlogičnija. Je li riječ o više buržujsko mladenačkoj priči? Ima i anarhista pa valjda nije to. Je li onda riječ o buntovničko mladenačkoj priči? Ali ima i starijih jazzera. Radi li se o “all ages” građanskoj priči? Je li elektronska glazba priča? Hm, ima i punkera, stonera i metalaca. Je li glazba općenito u pitanju? Ima tu i filmova pa čak i hrane. Takav pout pourri je često prisutan i u nekim talijanskim društvenim centrima i skvotovima, ali postoji nit vodilja koja spaja te različite priče, u ovom slučaju meni uopće nije jasan diskurs, cijela priča. Na primjer, može biti večer angažiranog reggaea, a u drugoj prostoriji punk, dok se servira i hrana vezana za neku političku borbu nekog naroda ili neke socijalne skupine. Ili, u socijalnom centru se može organizirati modna revija kojom se ismijavaju takve mainstream prakse. Ni to u novom klubu nije tako koncipirano, tamo je revija, ono izložba, baš za pravo. Ljudi misle da će nekad nešto napraviti ili da će biti cool.
Isti prijatelj mi je isto okrenuo pažnju na to da su neke osobe izašle iz jednog ranijeg sličnog eksperimenta. I stvarno, pošto internet skoro sve pamti naišao sam na program od prije točno dvanaest godina, iz ožujka 2006. godine. Može se pronaći i program iz prosinca 2005. godine, pa iz svibnja 2006. godine, iz prosinca 2006. godine, projekcija skate filma u rujnu 2006. godine, itd… Vidljivo je odmah da nakon tih 12-13 godina isti se ljudi vrte, slične stvari plasiraju, neke veće promjene nema, osim što se veća sredstva rokaju i još se dodalo toga u programe, proširena je edukacija.
Što se tiče edukacije već sam pisao o situaciji. Ukratko, u zadnjih 15 godina nitko baš nije izašao profi iz cijele te priče unatoč preko 10.000 sati prakse (znam, nije baš točno pravilo). I originalan klub koji je započeo tim praksama edukacije i clubbinga na kraju je angažirao profiće koji su izašli iz akademija a ne baš iz njihovih edukacija. Sjećam se da i dokumentarac im nije izašao iz ruku polaznika raznih edukacija. Samouki majstori, poput Saleta Undertoona, imaju više uspjeha. Ili bolje, jedini imaju nekakav uspjeh, ljude baš zanima vidjeti što oni rade. Čini se da model ne funkcionira.
Zašto juggernaut? Juggernaut je vozilo iz hindu hramova pod čijim kotačima su se navodno bacali vjernici da dokažu koliko vjeruju. Valjda bi se tako ubrzala reinkarnacija ili nešto slično. Imam osjećaj da su se danas mnogi “vjernici” u potrazi za boljim životom, možda već za ovog života, bacili ispod velikih kotača promjena. Hoće li svi ti silni “kreativci” samo ostati zgnječeni ili će se reinkarnirati u bolje oblike? Nisam baš vjernik, skeptik sam, a tu je evidentno da se radi o mitu startupova primijenjenom na “kreativne industrije”. Naime, znamo da 90% startupova propadne (koji su razlozi?), znamo da postoji problem samoubojstava kod startupovaca (neki ljudi se bore protiv tog trenda), znamo da postoji i taj neki trend ponašanja fake it till you make it (zašto to trebamo ostaviti) kod sve te ekipe… To jednostavno ne funkcionira, kao ni bullshit NLP.
Ako ste upoznati s ovime o čemu pišem pitajte se što su ti fejkeri-til-mejkeri postigli u zadnjih petnaestak godina? Sredstva u kulturi se povećavaju, ljudi se neki jesu uvalili u neke strukture, ali gdje su rezultati? Što je s njihovim grandomanskim snovima? Zapravo kvaliteta se srozala. Od glazbe do svega ostalog. Na primjer, 1990.-ih kad su ljudi imali manje para sviralo je više jačih i suvremenijih metal bendova u Puli nego danas (Carcass, Cannibal Corpse...). Prije petnaestak godina imali smo John Zorna, Marca Ribota, Johna Scofielda, itd… a danas imamo standarde za terase, ili autorsku glazbu prikladnu za pozadinu izvlačenja loto brojeva ili za soft porn. Nekad je PUF bio jak, danas je slab. Na bajkerima su bili Motorhead, danas ne (neki će se sjetiti i Mutoid Waste Company 1997.). Ima još primjera, od sajma knjiga do svega ostaloga. Kao da se unatoč većem bogatstvu stanovništva i većim budžetima za kulturu ide u utrku prema dnu. Sve prolazi, staviš imitaciju prave stvari, cover band, mp3 dj-a , bilo što… Ljudi dođu popit cugu ili ne dođu, svejedno. Totalno smanjivanje rizika, ali i kvalitete, a povećavanje profita pojedinaca. Neki će reći da na festivale dolaze svjetska imena, ali ti su festivali, nemojmo se lagati, za strance. Nekad su dolazile face i na Valkana Beach a bio je od domaćih za domaće uglavnom. [sad se neki pitaju zašto ne spominjem i Monteparadiso. Pa zato jer je uvijek bio low profile, od 2002. se dovode malo veći bendovi, ali uvijek u granicama DIY. Danas je manja štala ujutro jer mlađi ne briju više na to a stariji su umorni, ali principi su isti]
EDIT: Skužio sam da može biti nejasno kako to da su nekad neke stvari bile bolje, a od onda fejkeri-til-mejkeri nisu ništa napravili. Odnosno, možda nije jasno što ja mislim da se je dogodilo. Ovako, fejkeri-til-mejkeri uvijek postoje, samo je stvar omjera njih i ekipe koja radi nešto kvalitetno. Na primjer, gledajući slike iz devedesetih sjetio sam se tih silnih modnih revija od prije 25 godina i kako od toga nije ostalo ništa. Neke tadašnje polumanekenke su se navukle, propale nekako u međuvremenu, ili ništa. Tako i neke krojačice i krojači. Nikad ništa. Obično takve djelatnosti privlače fekere-til-mejkere a manje nabrijanu ekipu. Ili, takva malo jača ekipa brzo ide negdje gdje se takve stvari cijene. Stvar je i to da za kvalitetne događaje ili bilo kakve kreacije treba masu energije, tako da ljudi izgore po putu. Kad okolina nije poticajna, kad se zakasni s poticajima, jednostavno kvalitetni izmru, ostanu samo mediokriteti ili još gori. Ostaju fejkeri-til-mejkeri. Tada, radi inercije, počinju dolaziti veća sredstva jer je netko ipak sa zakašnjenjem primijetio da je nešto postojalo, ta sredstva idu tim lošima jer su dobri ili izgorjeli ili su otišli negdje drugdje. Loši misle da su dobri jer dobivaju ta javna sredstva i ne vide kvalitetnu konkurenciju (spalili su je), ali okoliš je već spaljen, rola se se taj shit. Bottom line je You can't buy cool :) Kad nema mačaka miševi kolo vode :)
EDIT: Skužio sam da može biti nejasno kako to da su nekad neke stvari bile bolje, a od onda fejkeri-til-mejkeri nisu ništa napravili. Odnosno, možda nije jasno što ja mislim da se je dogodilo. Ovako, fejkeri-til-mejkeri uvijek postoje, samo je stvar omjera njih i ekipe koja radi nešto kvalitetno. Na primjer, gledajući slike iz devedesetih sjetio sam se tih silnih modnih revija od prije 25 godina i kako od toga nije ostalo ništa. Neke tadašnje polumanekenke su se navukle, propale nekako u međuvremenu, ili ništa. Tako i neke krojačice i krojači. Nikad ništa. Obično takve djelatnosti privlače fekere-til-mejkere a manje nabrijanu ekipu. Ili, takva malo jača ekipa brzo ide negdje gdje se takve stvari cijene. Stvar je i to da za kvalitetne događaje ili bilo kakve kreacije treba masu energije, tako da ljudi izgore po putu. Kad okolina nije poticajna, kad se zakasni s poticajima, jednostavno kvalitetni izmru, ostanu samo mediokriteti ili još gori. Ostaju fejkeri-til-mejkeri. Tada, radi inercije, počinju dolaziti veća sredstva jer je netko ipak sa zakašnjenjem primijetio da je nešto postojalo, ta sredstva idu tim lošima jer su dobri ili izgorjeli ili su otišli negdje drugdje. Loši misle da su dobri jer dobivaju ta javna sredstva i ne vide kvalitetnu konkurenciju (spalili su je), ali okoliš je već spaljen, rola se se taj shit. Bottom line je You can't buy cool :) Kad nema mačaka miševi kolo vode :)
Nema komentara:
Objavi komentar