Neke misli...: Gonzoizacija kulture

U pornografiji gotovo da je gonzo žanr preuzeo kompetno cijelu industriju. Nema više onih velikih Private produkcija od nekoliko milijuna dolara, ili onih filmova Marija Salijerija s profesionalnom scenografijom, statistima, tenkovima i svime. Takva gonzoizacija se događa u kulturi općenito, u smislu da umjetnost postaje gonzo umjetnost. To mi je palo na pamet dok sam slušao intervju s Teddy-Leejem na Radio Rojcu. U intervjuu on priča kako su 2007. - 2008. godine počeli s dubstep, bass culture partijima i kako je odjednom došao Outlook kao, parafraziram, bomba. Sve se dignulo. Kaže da su zapravo on, Rus i ekipa prvi radili nešto u stilu bass kulture, da se na početku Outlook nije reklamirao kao festival bass kulture.

Mislim da je najprikladnije objasniti situaciju primjerom iz svijeta porno industrije. Zamislimo situaciju u kojoj dečko i cura se vole, pašu si seksualno, ljudi primjećuju da su zanimljiv par, ali odjednom dođe Rocco Siffredi i sredi curu. Cura proba najžešće što se nudi na seksualnom tržištu, totalno je izvan sebe, nakon toga više ništa nije isto s dečkom. Drag joj je, poštuje ga, ali to nije više to. Rocco je zatresao jačim basovima, jačim razglasom, nema više povratka.

Paralela nije samo to, nije ni toliko jednostavna. U sociologiji govorimo o McDonaldizaciji društva, pa i o Diznifikaciji. Mislim da možemo početi govoriti o gonzoizaciji, ili još bolje, o roccosiffredizaciji društva i kulture. Roccosiffredizacija može imati neke karakteristike McDonaldizacije (efikasnost, mjerljivost, predvidljivost/ standardizacija, kontrola), neke karakteristike Diznifikacije (tematiziranje, hibridna potrošnja, merchandizing, performativni rad) uz dodatne svoje posebnosti. Vidjeti ćemo koje. Sve to skupa na kraju se miješa s platformskim kapitalizmom, gig ekonomijom, sharing ekonomijom i ekonomijom pažnje. Znam, sve buzzwords često prisutne u medijima, ali imaju smisla.

Moramo najprije vidjeti koji je modus operandi Rocca Siffredija. Ukratko, dovede u depandansu na svom imanju jednu ili više istočnoeurpskih djevojaka, odjene ih u neku sex shop style robu s Aliexpressa, izroka bez neke posebne radnje i posebne performativnosti. Osim ponekad da na brzinu kao uvod performiraju kao balerine, medicinske sestre ili slično, ali ne kao nečemu vezano za narativ, nego onako, kao neki tipičan fetiš iz masovne kulture. Glumljenje uloge traje dok se ne podere roba i razmaže šminka. Razlika je od onih nekadašnjih skupih produkcija ta da je tamo priča stalno prisutna i performeri glume cijelo vrijeme. Na primjer, radnja može biti u starom Rimu, glavni lik je Kaligula, tu je žena, itd… I za vrijeme cijelog filma se drže svojih uloga, priča skoro da je svako toliko prekinuta scenama seksa. Kod Rocca je samo, da, rokanje.

Uz to, kamerom često barata sam Rocco ili njegov rođak koji radi kao snimatelj. Sin mu radi često montažu a žena šminka dame - mali obiteljski obrt. Nisu uvijek anonimne istočnoeuropljanke, ponekad dolaze i etablirane zvijezde koje valjda radi PR, prestiža, itd… žele biti u tim gonzima. Kako žene tako i njegovi prijatelji muškarci. Ne vjerujem da su dobro plaćeni, možda čak i plate (pay to play kao u svijetu glazbe), ali situacija je uvijek više manje ista: dnevni boravak na njegovom mađarskom imanju ili neki stan u Rusiji ili drugdje, rokanje, dropanje basova, onih seksualnih. Sve je veliko, jako, žestoko i ekstremno. Sve u superlativima bez nekog posebnog smisla osim zadržavanja što duže pažnje, ali ne predugo jer toliko pažnje naprosto u suvremenim zapadnim društvima nema. Sve su to kraći filmići online koji nemaju ni neku visoku cijenu.

Kako bi se klijenti stalno vraćali na stranicu mora imati priliv stalno novih likova, više žena. Kako je najlakše privući gomilu amatera volontera koji svi imaju san uspjeti u porno industriji koja je jako kompetitivna i gdje je internet zapravo ubio skupu produkciju? Napravite edukacijski program, prodate ljudima priču da će tako naučiti tajne zanata. Rocco tako ima Rocco’s Academy, akademiju za wannabe porno glumce. Tu je zarada od kotizacija, ako ne od kotizacija onda od prodaje samog prisustva polaznika pod reality show, ako i to nije dovoljno onda i korištenje amatera za one žestoke gonzo filmiće. Nije da baš pratim, ali mislim da nitko iz te akademije nije napravio neku karijeru osim možda Malene, ali ona je bila poznata od prije jer se je bavila politikom. Ulazak u industriju ide drugim putem. Odnosno, dugoročno ostajanje ide drugim putem. [o tim raznim edukacijama već sam pisao pa pogledajte]

Roccovi performansi su prilično brutalni. Od žestokog analnog seksa (double anal i sve živo), do gušenja penisom i ne samo, preko riganja. Čudno je da je sve više pozivan u mainstream televizijske emisije u Italiji unatoč #MeToo kampanji u zadnjih godinu dana više manje (zanimljivost je da te ekstremnije porniće uglavnom traže žene i valjda gledaju žene, ali o tome više u nekom drugom postu). U svakom slučaju, kao što je jednom rekao kad su ga pitali straše li se žene tako velikog penisa u emisiji guerilla istraživačkog novinarstva Le iene, on im je rekao kako ide obično priča: "Rocco mi fai male, non mettere dentro, fai piano, fai piano...", però poi non mi dicono mai: "Toglilo!" Ili na hrvatskom: žene kažu “Rocco nanosiš mi bol, nemoj ga staviti unutra, polako, polako...”, ali poslije mi nikad ne kažu: “Izvadi ga!”. To je otprilike opis situacije u kojoj se nalaze više njih koji rade za jednog lokalnog gazdu pop kulturnjaka. Godinama govore da ih šikanira, da je nemoguće raditi s njime, da su se definitivno posvađali, da imaju PTSP od njega, samo što nisu dali otkaz, potukli se skoro… Ali… Ostaju! Ili, kao, nakon žestokih psihičkih traumi otiđu, ali se vrate, jer i tako drugdje ne mogu baš puno.

Da rezimiramo karakteristike roccosiffredizacije:

Radnici misle da su slobodni jer su freelanceri, koliko rade toliko su plaćeni, itd… [gig economy] No nikad ne postaju to što misle postati, gazda ima resurse, upravlja s njima i s free lancerima [platform capitalism]. Dakle, gig economy spike za konobare, tajnice, wannabe fotografe i fotografkinje, modne dizajnerice a ustvari krojačice, itd… Fotografi koji uspijevaju imaju svoje bilo kakve stalne poslove i polako se vuku. Gazda nema i ne želi prekarni status, on se želi spojiti s politikom. Česta je praksa da gazde rade press konferencije s predstavnicima vlasti, bilo gradskih bilo državnih. Nema businessmana koji voli nestabilnost, hirove tržišta, itd… Osim možda onih koji su nasljedili pare kao braća Koch koji financiraju libertarijanske i konzervativne inicijative. Ostali itekako žele zaštititi svoju poziciju na bilo koji način.
Ti razni samonazvani freelanceri nemaju svoju opremu, misle da su u sharing ekonomiji, kao, skupa koriste DJ opremu, na open DJ nights, posuđuju itd… Gazda ima opremu (platformu). Oni koji žele baš uspjeti kupe si opremu, ali ni to ništa ne garantira. Kad se stvori monopol jer se stvara platforma, morate se ulizivati vlasniku platforme kako bi digli neku kintu. (čim se vlasnik okrene odmah krenu pričati loše o njemu)
Casting, kao u pornićima, nije više sredstvo nego postaje cilj. Ljudi dolaze na castinge, ali ne idu dalje i sam casting se prodaje kao finalni proizvod, kao neki reality show. Ustvari, to su i oni talent showovi, na kraju to gledamo kao finalni proizvod a ne kao odskočnu dasku za u svijet spektakla.
Kao i na internetu, vlasnici platformi omogućuju freelancerima da se isfuravaju, ali gazda zarađuje živu lovu. Što privatnim poduzetništvom, na tržištu, prodavajući cugu, itd…. Što na javnim novcima, dobivanjem natječaja (ponekad i nakon zatvaranja natječaja), donacija, itd… Ili prostora. No to ispada da nije bed jer kao s druge strane pune taj isti proračun pa imaju pravo na povrat drugim kanalima. Jer svi ostali valjda ne pune proračun. Izmišljava se neki ekonomski pepetuum mobile.
Dolazi do miš-mašizacije kulture, samo da se zadrži taj limitirani resurs - pažnja. Tako mogu se spojiti nespojivi bendovi, mogu se povezati svjetla, trčanje i kurci, svašta. Ono, legendarni burek s jabukama sa svime kod Reke, samo u kulturi.
Smanjivanje rizika je kompenzirano pojačanim PR-om. Na primjer, ne dovode se veliki bendovi, veliki umjetnici, ali oni mali amateri, kvazi umjetnici s diplomamama, itd… Predstavljaju se kao vrhunska dostignuća ne znam čega. Znači, zarada je sve veća iz javnih sredstava, sve veća iz privatnih, ali ne dovode se vijedni umjetnici, bendovi općenito, itd… Maksimizacija profita s minimizacijom rizika. Rocco sa svojim kurcem u jednom dnevnom boravku s dvije Ruskinje. Treba nabrijati emocije, napaliti, i šta ja znam, izdrkati se na kraju.
Za ključne poslove zapošljavaju se ljudi iz obitelji jer u sve te wannabe kreativce ne može se imati povjerenja. Oni mogu bez problema promijeniti stranu ukoliko shvate da neće ići u sadašnjem aranžmanu. Amoralni familizam je i normalan u situaciji u kojoj nema solidarnosti i gdje postoji samo privid lojalnosti. Lojalni su dok misle da će nešto dobiti ili dok dobivaju neku lovu. Čim shvate da neće biti ničega ili da su slabo plaćeni a da drugdje mogu dobiti više, oni, konzumenti koji misle da su proizvođači, idu drugdje. Zato je česta pojava parića i njihovih bliskih koji drže business.
Cijeli pristup baziran je na piramidalnom marketingu (Amway, Herbalife, itd...). Toliko ljudi se preko edukacija ili guranjem za nastup veže za cijelu priču, postaju fanboys i fangirls, da kritički pričati o tom fenomenu može rezultirati ostracizmom ili u najmanju ruku izbjegavanjem druženja. Ljudi vas počinju izbjegavati, smatraju vas negativnom osobom jer kako se uopće usudite govoriti protiv nečega što je toliko prisutno u medijima, facebooku, dolaze ljudi na radionice…
Rentijerstvo je normalan način stvaranja kapitala. Ne proizvodnjom nego iznajmljivanjem, posuđivanjem platforme onima koji misle da će nešto nekad proizvesti.

Još sam imao na umu neke točke, ali sam izgubio nit pomalo J

Nije mi cilj mijenjati stvari, takva je situacija svugdje u svijetu, radi se o globalnoj paradigmi. O tome se pišu knjige poput Move Fast and Break Things ili Platform Capitalism, prije više od deset godina tu je bila knjiga The Cult of the Amateur (prevedena i na hrvatski). Nitko s periferije neće uspjeti promijeniti situaciju niti bi to trebao, ali kritika treba uvijek postojati, ne može se dozvoliti jednoumlje. Većinu ljudi ni ne zanima to što se događa, imaju evente na koje vode djecu kao što su nas roditelji vodili u cirkus. Ono, spektakl iznenađenja, slonovi, balerine, tetke na trapezu, zapaljeni obruč kroz koji skače lav… Treba se izaći totalno s nabrijanim osjetilima. Uz to kupuje se zastavica, šećerna vuna, plišani majmun… razlika je samo što sad nema baš ni lava ni užarenog obruča, pa ni slona. Samo projekcija toga.

Zbog mojih razmišljanja svjestan sam da me površni ljudi i izbjegavaju. Jebi ga, nije da mi fale, ali ponekad se osjećam malo ovako: