Pay-to-Play i druge debilane

Htio sam komentirati pay-to-play zavrzlamu benda Threatin još prošlog studenog kad je to bilo aktualno, ali uvijek nešto iskrsne pa nisam. Uglavnom, tip iz benda je platio sve one puste internet marketing fore, od lajkova do SEO i bildanje lažnog internet imidža, da se na kraju skoro nitko nije pojavio na koncertima u Velikoj Britaniji. Došli su samo supporteri predrupa. Na kraju su valjda članovi otišli iz benda.

Kod metalaca je takav marketing jako česta pojava, čak i kod fanova koji plaćaju da rade za bend. Nažalost i u mainstream punku, koji po meni nije punk, je sve više toga (Dead Kennedys su odavno srali po tom fenomenu - Drool drool drool, my Payola!). Većina tih metalaca i tih komercijalnih punkera misle da ulažu u marketing benda, kao, jedan dan će živjeti od toga. Zapravo se više radi o Ponzi prevari. Netko na vrhu uvijek zarađuje, u najmanju ruku smanjuje svoje rizike, a netko misli da će se na taj način pokazati i iskazati. OK, i za biti pay-to-play bend mora se znati svirati, nije baš moguće platiti neku cifru i doći s bilo čime na pozornicu, no ako bend nema “ono nešto”, unatoč svoj virtuoznosti i parama na svijetu, nikad neće nešto napraviti. Neki žele relativizirati cijeli problem pay-to-play prevare tvrdeći da svi koji sviraju samo za putne troškove su ustvari pay-to-play. Odnosno, ako ne amortiziraš sve moguće troškove, od instrumenata, pa sve do trošenja guma na autu, znači da ti plaćaš za sviranje. Može se i tako gledati, ali po meni je to glupo, stvar je u intenciji. Usporedba može biti s ubojstvom. Na primjer, voziš auto po propisima, iskoči ti čovjek pred auto, pogaziš ga i on umre. Nisi ga mislio ubiti, radi se o nesreći, vrlo je vjerojatno da nećeš dobiti nikakvu kaznu. Ukoliko planiraš ubojstvo i počiniš ga dobit ćeš najveću kaznu. Dakle, mali DIY (“uradi sam”) bendovi ne planiraju zaraditi, intencija im nije postati popularan bend, pa ni pokriti instrumente. Oni kruže da se nađu s ekipom na drugim DIY mjestima, da razmijene iskustva s drugim DIY bendovima, pa i ploče i kazete, a ne da se pokriju. Rade po dogovoru - tipa door deal, cuga, hrana i spavanje - ponekad se vrate s turneje ispod nule, ponekad nešto iznad nule, ali količina iskustva poznanstava i pokušaji alternativnog življenja su daleko iznad nule. Kod pay-to-play ekipe sigurno je tu dosta iskustva s velikim stejdževima i druženje s nekim “legendama” glazbe, ali se doma često vrate malo u bedu jer još jednom nisu uspjeli. Čak nekad ih veliki bendovi tapšaju po ramenu, časopisi pišu o njima, ali tu sve stane. Jer za ljubav treba imat’ dušu :)

Kako je takva spika sve prisutnija i u bližoj okolici, na profilu prijatelja promotera razvila se je o tome zanimljiva javna rasprava. Uglavnom metalci opravdavaju pay-to-play. (većinu tih ljudi ne viđam na koncertima manjih metal bendova, pa onda ne znam kako očekuju da će netko njih podržati na ozbiljniji način, ne samo tapšanjem. To je dosta tipičan fenomen kod te ekipe, glazbenici koji ne slušaju glazbu, samo ju sviraju. [o nesupportu sam isto pisao])

U komentarima o metalcima i pay-to-play insinuirala se i spika o igranom filmu Lords of Chaos (jedna recenzija). Jedni tvrde da je OK, drugi da nije, a ja sam ga pogledao i čini mi se da dosta dobro za jedan igrani film prati priču i atmosferu. Pošto imam neke godine, sjećam se dosta živo tih događaja iz tih vremena. Imam par godina manje od samih aktera. Moj komentar na tu ekipu može biti dosta sličan onom Dannyja Diabla:

Naslov filma preuzet je od knjige koji su napisali dvojica simpatizera ekstremne desnice i tih raznih naci nordijskih mitova, tako da film pomalo dovodi neonazi priču na veliko platno. Meni likovi ispadaju mračno trojstvo ekiparci - narcisoidni, psihopati i makijavelisti - žgoljavci koji misle da su zajebani. No ipak vjerujem da će neki klinci moći zabrijati kako je to sve cool ekipa, ne znam kako, ali i tako mi nije baš jasan mentalni sklop budala koje briju na te simbolike i sranja. Sjetio sam se kako su mi nedavno pričali da jedan takav papak prije dosta godina je donio za pojačati dojam i simbolički naboj nož od djeda iz Drugog svjetskog rata, na kraju mislim da su mi rekli da je bio ustaški, a trebao je biti korišten protiv tadašnjih naciskinsa - uvijek neke lude kontradikcije.

Da se vratimo malo na ekipu opisanu u filmu. Tih godina kad su palili crkve, ubijali se međusobno i druge, kad su brijali na cvlt spike, mi smo skvotirali i čistili tvrđavu, pokušavali demokratizirati pristup koncertima, naći prostor za druženje ekipe. Neki drugi su puzali po rovovima. Dokoni norvežani i susjedi su iz dosade brijali na fantasy budalaštine, nacizam i sotonističke debilane. Ne znam, možda je glupo i nezahvalno uspoređivati, ali vjerujem da smo našim DIY pristupom, otvaranjem scene, širenjem participacije barem malo mijenjali društvo, pa čak i napravili uvjete da pupići i trolovi iz Pule koji su brijali na te debilane imaju gdje se danas izraziti. Ovi drugi su napravili to da alt-right postane mainstream. Mislim da je velika to razlika.

Šta reći za kraj? Ništa, žalosti me da sve više u ima takvih glupih spika u punku, sve je postalo jedan veliki continuum debilana. Možda je najbolje ne obazirati se na ništa od svega toga i živjeti za trenutke u DIY enklavama po svijetu. Kojih ima sve manje. A ništa, Black Metal Degeneracy.