Religious Harm Reduction -- Matija Vlačić Strikes Back!

Moje je mišljenje da dolazak Judith Reisman je jedna od najboljih stvari koje su se mogle dogoditi Republici Hrvatskoj ikada. Naime, oni koji misle da će religija nestati radi obrazovanja, znanosti ili zabranom gadno se varaju. Pogotovo s ovim zadnjim. Religijska vjerovanja će postojati možda i zauvijek, zato je važno samo umanjiti štetu, ili čak ju iskoristiti za poboljšanje situacije. Sad ćemo vidjeti kako.

U Hrvatskoj najraširenija religija je rimo-katoličko kršćanstvo, a ono stvara prilično nepoduzetne ljude koji očekuju spas i blagostanje tek u zagrobnom životu, vjeruju da što si jadniji u ovom životu to ćeš bolje proći nakon života. Za razliku od katolika protestanti su poduzetni jer je buduće spasenje, npr. kod kalvinista, vidljivo i u ovom zemaljskom životu. O tome je pred stotinjak godina pisao Max Weber u svojoj Protestantskoj etici i duhu kapitalizma. Dakle, iako je malo pojednostavljeno, etika rada i poduzetništva dolazi iz jedne kulturne promjene vezane za religiju -- protestanti više rade i poduzetniji su ljudi općenito jer vjeruju da znakovi spasenja se vide u akumulaciji bogatstva kroz štednju i rad.

E sad, kakve veze ima sad sve ovo s dolaskom Judith Reisman? Judith Reisman je stručnjakinja za odnose s javnošću, dakle, stručna je u plasiranju određenih mišljenja kroz medije, ali važno je to što je ona zaposlena na Liberty University, privatnom protestantskom sveučilištu. Zanimljivo je to što se na tom religijskom sveučilištu predaje kreacionizam bez problema, a još zanimnljivije je to što ga je osnovao kršćanski fundamentalist i televanđelist Jerry Falwell, osnivač organizacije/ pokreta Moral Majority. Moral Majority je, osim Ronalda Reagana, bio glavni izvor inspiracije za hardcore punk scenu u 1980ima u SAD, ali i kasnije. Tako su Youth Brigade (oni iz DC), Circle Jerks i Dead Kennedys imali pjesme o toj organizaciji, a Suicidal Tendencies o cijelom tom televizijskom evanđelju. Dakle, osim što protestantizam donosi poduzetništvo i rad, donosi i kreativnost.

Istri nije stran protestantizam, sjetimo se samo, među ostalima, Matije Vlačića. U njegovo doba on nije mogao uspjeti u svom naumu prvenstveno radi tadašnje snage katoličke crkve. Teško je govoriti što bi bilo da je bilo, ali usuditi ću se spekulirati da su reformatori uspjeli živjeli bi u ekonomski razvijenijoj sredini. U svakom slučaju, moje je mišljenje da bi dobitak bi bio ogroman. Sada, nakon gotovo 500 godina, baš će osobe iz katoličkih redova i HDZ-a dovesti ljude koji će sprovesti reformu zaustavljenu tada. Takva situacija ne može biti loša. Najbolji je dio što će se to dogoditi putem Sabora, najviše institucije Republike Hrvatske.

Situacija je pogodna i radi arhitekture. Opet, moje je mišljenje da je katolička crkva dio svoje moći dugovala i iznimnoj arhitekturi poznatoj po freskama, masivnim građevinama, ofarbanim vetratama, tamjanu, itd... Kao što vidimo, moderni arhitekti rade crkve koje po svemu nalikuju protestantskim crkvama bez previše šarenih detalja. Takva situacija je odlična jer će se brzo moći konvertirati takve građevine. S treće strane konačno će svećenici moći legalno imati partner/e/ice, što im još uvijek nije moguće pa moraju svašta izmišljati, bilo da su homoseksualci ili heteroseksualci.

Ne, ne mislim postati vjernikom, još manje protestantom, ali mislim da u društvu gdje je religija nužnost ili barem datost, i gdje sigurno tih 86% stanovnika Hrvatske (ili još i više sa svim vjernicima) neće preko noći postati ateisti, da bi protestantizam u bilo kojem obliku bila promjena na bolje. Puno bolje. Ako ništa drugo, religija više ne bi služila kao indikator etničkog podrijetla, što bi smanjilo drastično izglede za rat. Dakle, živjeli bi mirno, bogato i bez BMW-a s krunicom na retrovizoru.

Glasna većina koja misli da je alternativna manjina

U petak sam bio na propagandnom skupu Lidije Gajski na kojemu je bilo more ljudi. Skup je bio prije svega zanimljiv jer se održavao na Sveučilištu, u najvećoj dvorani koja je bila sasvim puna. Skup na kojemu se kritizira znanost na znanstvenoj instituciji. Primijetio sam veliki broj profesora i profesorica, ljekarica, doktora i doktorica medicine, studenata, new age freakova, baš svakakvih ljudi. Ne razumijem zašto pobornici teorija zavjera -- u ovom slučaju "Big Pharma"-e -- misle da su među malobrojnim "slobodnim", "pametnim", "mislećim" pojedincima kad se ipak radi o mainstream i pomodarskom fenomenu gdje zapravo većina puši takvu priču i zapravo financira takvu industriju "alternative", "teorija zavjera", itd... U gradskim knjižnicama knjige o teorijama zavjera su najposuđivanije (pogledajte što još posuđuju ljudi koji posuđuju knjigu od gospođe Gajski ovdje).

Nije čudo što takve priče imaju veliku privlačnost kod većine ljudi. Na takav se način osjećaju da su unatoč tome što rade sve kao i svi ostali (gledaju tv, imaju obične mainstream hobbyje, itd.), da su ipak "otkačeni" i "kuže" što se događa oko njih. Stvar nije nova. Jedno zanimljivo objašnjenje sam vidio u članku How Bad Ideas Gain Social Traction gdje autorica piše sljedeće  vezano o (moje boldanje):

This symbiotic connection between AIDS denialism and alternative healing was facilitated by a shared conspiratorial move against HIV science and has had powerful community-building effects. AIDS denialism gained social traction through four symbolically and organisationally important roles: the “hero scientists” who provide a patina of scientific legitimacy for the movement; the “cultropreneurs” who offer fake cures in the place of antiretroviral therapy; the HIV-positive “living icons” who seemingly provide proof of concept by appearing to live healthily without antiretroviral therapy; and the “praise singers”, such as sympathetic journalists and film-makers, who publicise the movement. When Mbeki surfed the internet about AIDS, he came across more than just a set of bad ideas; he encountered a community in which conspiracy theory fostered new forms of identity (bold truth-seeker) and social solidarity (we, the oppressed).

Mislim da je autorica točno pogodila priču. Ti ljudi dobivaju neki identitet (pravi tragači istine, a ne oni budalaši koji rade za kapitalizam [što god im to bilo]) i nalaze veliku zajednicu u kojoj osjećaju solidarnost.

Da se malo osvrnem na neke tvrdnje. Ne mislim prenijeti kompletno izlaganje, ne mislim se ni zaustavljati poticanje na neprijavljivanje osoba koje ne žele cijepiti djecu (kaže da savjetuje "fleksibilne pedijatre"), pozivanje na neko zlatno doba medicine od prije pedesetak godina kad farmaceutska industrija kao nije bila iskvarena, itd... Meni je bila najzanimljiviji dio o soluciji situacije. Naime, solucija leži u većem financiranju i nadzoru sa strane države, te u povećanju svijesti. Problematično je u tome što je teško definirati što je to točno svijest, zato i ne postoji neka razina koju se može doseći. Uvijek može netko reći da ipak niste dovoljno svjesni. Možda vas i zato odvedu u gulag da vas osvijeste. Država nikad nije bila dobra gospodarica (jer je to nitko), a i industrija u rukama države je koruptibilna. I sada je korupcija vezana za situaciju u kojoj postoji javno zdravstvo čiji će čelnici baratati javnim novcima onako kako im prdne, ionako nema odgovornosti kod javnog novca.

Jeste li kad vidjeli toliko ljudi na nekom znanstvenom skupu gdje se objašnjavaju neke malo kompleksnije stvari?:

Rasprodaja ili strane investicije

Jučer je na Deutsche Welle izašao članak o rasprodaji u Hrvatskoj, a baš na isti dan izašao je vrlo aktualan osvrt napisan prije pedesetak godina o vanjskim investicijama. Čini se da su u Hrvatskoj i lijevi i desni prilično nacionalisti.

Jednostavna solucija za Znanestveni program HTV-a

Kako se zadnjih skoro dva tjedna vrti trakavica oko pisma znanstvenika sa zahtjevom za premještanje emisije "Na rubu znanosti" iz Znanstvenog u zabavni program nameće se pitanje kako regulirati takvu problematiku? Moj odgovor je nikako. Naime, nema nikakve potrebe za postojanje javne televizije, i takva televizija nije nimalo različita od komercijalnih televizija, samo nam jako puno košta. Kada ne bi postojala javna televizija ne bi postojale ni afere o korupciji na javnoj televiziji, problem znanstvenog programa bio bi privatan problem, a građani bi imali najmanje 960 kuna više u džepu na kraju godine (puno više kad bi se ukinula sva ostala davanja koja završavaju na "Prisavlju").
Dakle, zašto bi svi mi zajedno financirali stvari koje nam se ne sviđaju, čine nam se neistinite, mislimo da su glupost, itd...? Primjeri: zašto financirati kreaciju nacionalističke povijesti, religijskog programa, (ne)znanstvenog programa, kupovanje turskih sapunica, ples sa zvijezdama, itd...? Što ta televizija nudi što privatne televizije ne nude?
Vjerojatan odgovor je da javna televizija treba očuvati "javno dobro", a pritom svaki državotvorac (s ljevice ili desnice) ima svoju viziju što je to i želi ju nametnuti drugima. Uvijek postoji netko tko zna što je najbolje za mene. OK, možda ne za mene (tu možete staviti i sebe), nego više za one "seljake", "šljakere", itd... gdje je tu sloboda?
Svaka redistribucija stvara korupciju ili nametanje mišljenja jedne skupini ljudi ili pojedinaca drugima koji ne misle tako. Energija uložena za takvu borbu je uzaludan posao koji radi više problema nego što ih rješava. Nešto kao što se događa u ratu protiv droga.
Što se znanosti tiče, zamislite da se ukine javno zdravstvo te da ljudi imaju slobodu odlučivanja (i snošenja posljedica) kako će potrošiti novac koji im država nije uzela za zdravstvo. neki bi uštedjeli gledajući u sunce, drugi bi potrošili na homeopatiju, ali vjerujem da oni koji bi htjeli vidjeti rezultate dali bi ga za medicinu baziranu na znanstvenoj metodi.
Vjerujete da postoje ljudi koji sami, bez državne intervencije ne mogu imati svoje mišljenje (naravno, da budu i odgovorni za posljedice)? Fino.

Kad te ideolozi napuste

Prošlog se je petka ubio mladi hacker i aktivist Aaron Swartz. Tip je stvarno svašta napravio u jako ranoj dobi i u malo vremena (pogledajte linkove), ali nešto ga je mučilo i navelo na taj čin. Ljudi imaju različite hipoteze, a ona najraširenija je da je njegovo samoubojstvo vezano za sudski proces vezan za skidanje članaka iz JSTOR arhiva na MIT-u (optužbe su odbačene najon samoubojstva - evo jednog dokumenta tužiteljice).
Moguće je da se radi i o teškom slučaju depresije, možda je njegova samokritičnost bila simptom (jer valjda bi svi trebali biti veseli samodopadni debili), ali ja mislim da se više radi o osjećaju napuštenosti. Prošle je godine tražio pomoć, a neki ljudi mu baš nisu izlazili u susret. Vjerujem da mu se dogodilo ono što se događa onima koji povjeruju u razna ljevičarska "aktivistička" blebetanja - npr., onakvima prisutnima na Petom danu - djeluješ u skladu s ideologijom, a onda shvatiš da si sam/a, da ta ekipa i ne postoji izvan medijskog i konferencijskog prostora. Lijepo je jedan komentator primijetio na ovom članku:

Libertarian circles have been all over the Swartz case from the beginning. The thing I find sad is that Aaron did not look there for support. The trendy left egged him on and didn't back him up.

 Mislim da se družio s krivom ekipom, ali to je samo moja spekulacija bazirana na nekim mojim iskustvima. Uz to, ovih sam dana čuo kako se usred krize pomalo raspadaju dva sindikata čiji su osnivači i članovi mislili da će napraviti razliku.

Budućnost centra Pule, možda

Izašlo u Guardianu:
How Berlin is fighting back against growing anti-tourist feeling in the city

Sve još miriše na nju

Malo prije sam se iznenadio na Glas Istre koji danas slavi njušne doživljaje Istre. Tako je zamirisala Fažana, Umag je mirisao, a Oprtalj je u mirisu.
Svi ti istarski mirisi su me podsjetili na scenu s mirisima u legendarnom filmu I Fichissimi:

Red kulture red socijalizma

U današnjem Glasu Istre naslovnicu i dvije strane zauzima članak o deložaciji bespravno useljene romske obitelji u Vodnjanu. U opremi teksta na samoj naslovnici piše "Deložirani bez milosti."
U jučerašnjem broju izašao je članak o pretvaranju Kandlerove ulice u ulicu umjetnosti. U toj ulici žive socijalno ugrožene obitelji s puno djece, ima i bespravno useljenih stanova. Kad bude krenula gentrifikacija (evo i na srpskom pošto nema na hrvatskom), odnosno, kad se budu iseljavali sadašnji stanovnici iz Kandlerove radi transformacije iste u umjetničku ulicu, pa kad budemo svakodnevno čitali "Deložirani bez milosti", pitam se kako će na to reagirati kavijarska ljevica? Hoće li stati na stranu socijalno ugroženih i bespravno useljenih ili na stranu "umjetnosti i kulture"? Hoće li pokušati spojiti socijanu osjetljivost i umjetnost? S jedne strane bespravno useljeni stanovi, oronula fasada jer stanari nemaju para ju urediti i roba iz Turske po portunima, a s druge fancy galerije i art kafići. Živi bili pa vidjeli.

Sramota od filma

Prošle sam srijede bio pogledati Shame. Film je toliko loš da me ponukao napisati ovaj post (kao što ste mogli vidjeti dugo nisam ništa napisao). Osim što je priča razvučena, dijalozi su nikakvi i neuvjerljivi, kadrovi su dugački i bez veze, glumci su karikature, tematika je slična onoj Fight Cluba - kritika nekih "30-something" poluyuppiesa i njihovih ispraznih života. Fight Club je bio za malo šire mase i za malo manje "intelektualnu" ekipu, a ovaj je baš za intelektualce snobove. Kritika nekog IKEA namještaja, sterilnosti stanova, besmislenog seksa i hiperkonzumacije pornografije, ispraznog uredskog života, ispraznih obiteljskih ljudi, itd... U svemu tom čemeru pojavljuje se kao neka vrsta anđela spasa koji nikad neće doći cura u metrou koja se smiješi na putu do doma glavnom liku.
Mislim da je film super svim onim kvazi-ljevičarskim budalašima koji mantraju o nedaćama "neoliberalnog kapitalizma" (kako oni zovu državni socijalizam). Uglavnom, među najgore potrošenim 101 minuta, za ne vjerovati da na IMDB ima ocjenu 7.4. Valjda je ta neka klasa polu-ljevičara oduševljena s tim glupostima.
U filmu se nisam mogao poistovjetiti s likovima, nisam mogao ni prepoznati neke karaktere iz mojeg okruženja, ni negativne karakteristike drugih. Čini mi se da su likovi slagani kao i likovi iz pjesama Elementala koji nemaju nikakvo uporište u stvarnosti. To može zadiviti samo površne ljude, a sveukupno radi se zapravo o nekoj konzervativnoj kritici yuppiesa. Poruka mi je više u stilu "napusti sve materijalno i idi u samostan ili osnuj obitelj" nego "napusti kapitalistički sustav i osnuj punk band."

Kooptiranje i bezidejnost

Već neko vrijeme pratim fenomen neofašističih squatova u Italiji i njihovo djelovanje. Prilično zanimljiv fenomen. Taj pokret "fašista trećeg tisućljeća" kooptira sve što je moguće s ljevice, od squatiranja preko Che Guevare [više ovdje] do Uskoka. Da, Uskoke su uzeli - slavenske gusare koji su za Austriju terorizirali mletačke brodove.

Djelovanje organizacije Casa Pound [saznajte više ovdje, a otkud im ime ovdje] po mom je mišljenju poprilično zasjenilo ekstremnu ljevicu, pogotovo jer se bave humanitarnim radom od Kosova  pa sve do Tajlanda i Kenije. Trenutno pomažu žrtvama potresa u Emiliji Romagni. S druge strane ljevica je ostala gotovo bez glasa ili nema što reći, kampanje su im manje orijentirane prema ljudima a više prema prirodi kao na primjer s protestima protiv trase brzog vlaka u Val di Susa koji po mom mišljenju ne stvaraju nove adepte jer u krizi ekološke borbe ne izgledaju kao nešto "za narod" (dobro, nije samo ekologija u pitanju, ima malo i ekonomije. BTW, i CPI ima ekološku sekciju). Nekako mi se čini da je percepcija djelovanja neke angažirane ljevice, anarhista, sindikalaca poprilično vezana za neke "postindustrijske" teme i kulturu, tipa "treba nam prostor za neverbalni ples, za sviranje na čašama jogurta" [i CPI ima slične/ često kopirane programe], a kasnije i sami neki ljudi naprave u tim prostorima više štete od potresa. Rade se na ljevici i protunacionalističke kampanje, ali većina ljudi ne vidi neki osobiti smisao toga, pogotovo u krizi kada sve te "zajedno smo skupa" priče jače se primaju. Usput, neke kampanje anarhista su jako slične kampanjama ekstremne desnice.

Moja je pretpostavka da će se pokreti poput Casa Pound pojaviti i u Hrvatskoj u roku 3-4 godine. Situacija je slična kao na Zapadu, ljevica se obično bavi kulturom (umjetnošću općenito), puno manje društvenom solidarnošću i puno više ljevica zaziva jaku državu u smislu povećanja poreza, mogućnosti kažnjavanja, obrane od svega i svačega [vidjeti komentar u Jutarnjem Vuka Perišića "Hrvati su ovisni o majci Državi. Plaši ih se slobodnim tržištem, a oni se drže proračunskih skuta" od 30. 05. 2012.]. U Srbiji vjerojatno i prije jer njihov predstavnik boravi u Trstu. Uglavnom, prosječan čovjek će prije razumjeti diskurs ekipe iz Case Pound nego ljevičara koji daju impresiju kao da bi živjeli na državnom proračunu radeći stvari koje nikome ne trebaju ili promoviraju neke manjine u društvu koje se većini čine dokoličarske ili ekstremno partikularne (tipa gay pride).