Granice u Istri

Istra nije monolit, u njoj postoje granice ukorijenjene u stoljećima. Dan danas ljudi iz različitih naselja misle o onim drugima kao o zlima, pokvarenima, itd... Zaboravili su mnogi i zašto, ali često je vezano za nekadašnje političke granice koje su sada kulturne. Zapravo, više su vezane za sporove oko granice.

Već neko vrijeme pokušavam rekonstruirati te granice što preciznije moguće, a bazirajući sve na Prvom zemaljskom premjeru (od 1763. do 1787.). Na početku sam mislio da su današnje općine i gradovi bazirani na toj podjeli teritorija, ali nisu baš. Naselja jesu. Na kraju karta mi je ispala ovako:

Tu su samo naselja Istarske županije. Neka naselja su skrojena tako da se ne drže povijesnih podjela, ili postoje dvojbeni teritoriji, kao Istarski Berlin - Zamask. Njega sam stavio u Veneciju jer današnje naselje više ide u venecijanski dio.

Dosta je nekakvih opisa granice, ima dosta i starih mapa, ali nisam uspio naći nešto slično ovome gore, nadam se samo da nisam napravio uzaludan posao. Ako ima nešto slično već gotovo molim vas da me obavijestite.

Cilj mi je vidjeti koje su razlike između stanovništva ovih teritorija nakon gotovo 220 godina kako nema granice. O tome više u budućnosti.

E da, u međuvremenu je postavljena izložba baš o toj granici u Svetim Srcima u Puli naslovljena Istra, Lav i Orao (od 2. 7. do 15. 11. 2015.). Slučajno se poklapa s mojim interesom.

Konačno rješenje svjetskih problema: Čitanje Marxa na glas na venecijanskom biennalu umjetnosti (Iz serije: Pecunia non olet)

Izgleda da je pronađeno rješenje svih svjetskih zala - na Giardinima u Veneciji čitat će se Marxova djela. Na taj način novi kurator Okwui Enwezor želi istresti u lice kapitalistima što ih spada. Valjda se tako nešto nije dogodilo još od 1974. godine kad se htjelo protestirati protiv Pinochetova državnog udara. Ono što je zanimljivo u cijeloj toj priči oko ovogodišnjeg "antikapitalističkog" i marksističkog biennala je to da su ipak uzeli autore koji su itekako špekulativno, "kapitalistički", digli dobru lovu.

Stefano Zecchi, talijanski filozof estetike, u Panorami od 8. 4. 2015. primijetio je da je Okwui jedini uz Haralda Szeemana koji je bio i kurator Documente u Kasselu i Biennala (valjda to zovu "Grand Slam", kad ubodeš jedno i drugo), ali i da u nastojanju udaljavanja umjetnosti od kapitala i kapitalizma, nije baš uspio. Naime, među osobama koje će izlagati nalazi se i Oscar Murillo, relativno mladi umjetnik iz Kolumbije koji se proslavio zahvaljujući poznatom galeristu Davidu Zwirneru (Murillo je i na stranici njegove galerije). Sve bi to bilo normalno da vrijednost Murillovih djela nisu narasla između 2011. i 2014. s oko $7.000 na nekih $400.000. Mnogi misle da se radi o špekulaciji, da ne kažem kapitalističkom pothvatu.

Kako sam saznao iz kolumne Stefana Zecchija, Zwirner dovodi još autora iz trećeg svijeta ili vezani za manjine. Tu su Adel Abdessemed, Chris Ofili i Isa Genzken.

Može se biti protiv "trulog kapitalizma", ali ipak je dobro imati i izvore novaca u blizini jer znamo - pecunia non olet.

Bljutava kava

Rijetko kad kupim hrvatsku marku kave, ali prije tjedan dana sam htio vidjeti kakva je ta Franckova kava s okusom čokolade i lješnjaka. Loša je za umrijet, a košta čak i više od obične. Volio bi baš vidjeti kako su došli na ideju lansiranja takve kave i tko im je dao podatke da će tako nešto proći dobro na tržištu. Ustvari, tko zna, možda negdje drugdje u RH prolazi dobro.

Što znači biti antikapitalist? Valjda uzeti javne novce za sebe privatno - Pecunia publica non olet

Sve mi se više čini da danas više ništa nema značenje. Često čujem ljude koji imaju privatne firme kako govore da su protiv kapitalizma. Meni je to sasvim u redu da netko govori protiv bilo čega, pogotovo ako radi na tržištu i ljudi kupuju od njega usluge ili robu zato jer žele, a ne zato jer moraju. Ali, čujem sve više kako je kapitalizam zao sustav od ljudi koji imaju privatne firme i sišu javne resurse. Odnosno, veći dio svojih prihoda ostvaruju direktno od države, lokalnih uprava i samouprava, udruga koje 100% financira država i od crony capitalist firmi proizašlih iz ex Yu.

Tako sam danas naišao na članak u kojem se tvrdi da manjka veza gospodarstva i kreativne industrije. OK, što to točno znači? Koliko ja znam kreativne industrije (debilana uopće od koncepta) jesu dio gospodarstva. Ili se krivo koristi "kreativne idnustrije" ili se krivo koristi "gospodarstvo", ili je sve skupa jedan veliki bullshit i buzzword. Čak sad pomalo demode.

Dakle, gospodarstvo, odnosno, europski fondovi trebaju financirati poduzetništvo takozvanih kreativnih industrija. Dosta shizofreno. Shizofreno je jer europski fondovi nisu neki novci koji dolaze iz svemira nego su to novci poreznih obveznika koji taj novac ne bi nikad dali dobrovoljno, a moraju dati pod prijetnjom sankcija. To znači da se omalovažavaju ljudi koji sami ne bi dali pare, valjda zato jer su glupi i ne razumiju što sa svojim parama, a trebaju dati pare jer netko pametniji od njih zna točno za što treba dati pare. U ovom slučaju za "kreativne industrije". A "kreativne industrije" su industrije koje zapravo ne proizvode ništa što ljudi trebaju ili žele nego nešto što "kužeri" i određena intelektualna elita misli da treba onima koji su nesvjesni svojih "stvarnih" potreba. Po meni je to čisti elitizam u jednom smislu, a s druge strane to je i ideja fašizma - jake države koja se brine za svoje građane i zna bolje od njih, a pritom omogućava i dovoljno privatnog vlasništva da svima bude "super" (vidi pod korporativizam [bolje je na engleskom]).

Kulturalni lešinari će nam oči izjesti.

Kad su Albanac i Srbin zajedno vladali Svetim Lovrečom

Jučer sam bio do Svetog Lovreča vidjeti kako izgleda konstrukcija nove tradicije živih jaslica. Sam gradić je zanimljiv jer je imao sve predispozicije postati velikim gradom, ali je negdje nešto zapelo. Vidi se da je Venecija imala velike planove za taj grad, postavila ga je bila i za vojno-politički centar u jednom dijelu povijesti. Po samom mjestu može se vidjeti i veličina Presvijetle Mletačke Republike, zemlje koja nije imala službeni jezik, za vrijeme koje nacije nisu postojale, a u njoj narodnosne razlike nisu bile važne. U njoj je postojala prilično velika društvena mobilnost, čak i za današnje prilike. Došljaci, koloni, iz Bosne, Dalmacije, Grčke, itd... mogli su u Istri radom i trudom zaraditi i doći do visokih karika. Lakše im je bilo i zato jer su dobivali privatni posjed i ne bi trebali plaćati nikakav porez dvadesetak godina.

Nije bilo ni policije, ekipa se je uglavnom sama branila. Skoro pa libertarijanski raj.

Tako u upravi Svetog Lovreča u drugoj polovici 17. stoljeća bili su jedan Albanac i jedan Srbin. Domeneco Dranzi iz Skadra (ALBANESE DE SCVTARI), bio je kapetan.

a drugi, Zvane Marcovich, bio je gradonačelnik.

Ne vjerujem da se je jedan smatrao Albancem, a drugi Srbinom, ali danas bi tako ispalo. Zakopani su jedan i drugi ispred bazilike Sv. Martina kao važni ljudi za mjesto. Problem je došao nekih stoljeće i pol do dva nakon njihova života, kad su razne socijalističke ideje, kao one nacionalističke, dobile sve više maha. Taj nacionalizam, etničko "buđenje", odnosno, marksističko pretvaranje iz "klase po sebi" u "klasu za sebe", imao je isti učinak kao što ima ideologija ISIS-a danas u Parizu i Londonu, gdje na nju padaju djeca imigranata koja baš zato jer su tamo žive bolje nego njihovi preci ikada u povijesti.

Kad je nacional... otkrio socijalizam...

Čini se istinitim da prije dvadesetak godina ljudi nisu htjeli preći s državne planske ekonomije na tržišnu ekonomiju. Zapravo su htjeli samo čišću etničku državu - i dalje pod socijalizmom. Ustvari, niti ne pod "čistim" lijevim socijalizmom, više pod cronyizmom ili čak korporativizmom (tada je Canjuga i pričao o stališima). Odnosno, htjeli su nacionalnu državu u kojoj će se moći igrati poduzetnika, ali s jakom državom koja će spašavati posrnule kockare. I to su i dobili.

Ako ćemo malo koristiti BS Cultural Studies onda možemo interpretirati cijelu situaciju kroz Montažstroj. Tako oni pišu:

"U ratnu jesen 1991. godine, MONTAЖ$TROJ se bezrezervno stavio u službu domovine. Rezultat je vrhunska domoljubna umjetnost u vidu glazbenog video spota. CROATIA IN FLAME je otvorena reakcija na prijeteću društvenu situaciju u kojoj skupina mladih umjetnika koristi medije kako bi doprinijela međunarodnom priznanju svoje domovine."

U Laibachovskoj maniri dali su obol stvaranju samostalne i "čišće" Hrvatske (popis 1991. Hrvati: 78.10%, popis 2011. Hrvati: 90.42%) i to su uspjeli.

U 2014. slijedi razočaranje. Samo domoljublje nije dovoljno. Unatoč domoljublju neki zarađuju više, drugi manje a treba im više... U takvoj situaciji najbolje je ići u default kao 1945. Uzeti svima sve i "pravedno" preraspodijeliti. Počinje okretanje na komunizam jer

"25 godina nakon svog osnutka, MONTAЖ$TROJ predstavlja dekonstruirani retro-chic upakiran u suvremene pop trendove. Glazbeni video KOMUNIZAM ne govori o prošlosti već o željama za pravednijim društvom. Inspiracija ovoga glazbenog proizlazi iz ideja o budućnosti koje tek čekaju svoje ostvarenje. Došlo je vrijeme razmišljanja o potpuno novoj eri."

Zanimljivo je da je kod nacional-socijalista često omalovažavanje "malog čovjeka" koji "nije za akciju", koji "se buni po kavama", itd... Tako ovi uzimaju za naslov projekta grafit "A gdje je revolucija, stoko?", što mene jako podsjeća na Tuđmanovu "stoku sitnog zuba", iz vremena zagrebačke krize, koja je različita od "rasnih konja". Ustvari, najbolje je staviti cijeli Tuđmanov citat:

"Što znači to da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To je kao da vam jedan seljak kaže da ima na svom dvoru 60 komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to kokoši ili guske? Gdje će svaki razborit seljak i čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava, više vrijedi negoli čitavo takvo jato."

U svakom slučaju, prezir masa nije nova stvar kod intelektualaca.

Muzil, državno centralno planiranje, "logika tržišta", ortački kapitalizam, itd...

U "regiji" se obično miješa pojam tržišta i crony kapitalizma, a često se, iz nekog čudnog razloga, državno planiranje smatra kapitalizmom.

Tako je prije par dana na prezentaciji inicijative za stvaranje poduzetničkog inkubatora (ovdje ima malo više o tome) rečeno da, parafraziram, kad se uvidjelo da "logika tržišta" ne funkcionira u slučaju Muzila predstavnici jedne privatne profitne organizacije i jedne privatne neprofitne organizacije su se odlučili na reakciju i iz tog razloga su napravili studiju i projekt vezan za stvaranje startup inkubatora na Muzilu - Muzil Starter. Na stranu što možda prostor neće funkcionirati, po meni je to hvalevrijedna inicijativa uvođenja poduzetništva i tržišta na prostor koji je u čitavoj novijoj povijesti bio državni. To je i dobar model koji može dovesti do privatizacije tog prostora.

Naime, kao što sam već napisao, Muzil je uvijek bio proizvod centralnog planiranja i talac "vizija" centralnih planera. S tržištem nije nikad imao veze. Austrija, kasnije Austro-Ugarska, je imala velike planove o svjetskoj vojnoj sili, pa ju je jedan crni labud skresao, a nama su ostali hektari zemlje s kojima ne znamo što bi ni dan danas. Italija je gradila stoljetno carstvo i planirala tko zna kakvu budućnost i opet ju je crni labud skresao. Jugoslavija je nastavila u revijalnom tonu i završila je kako je završila. Hrvatska je radila velike planove s Brijuni rivijerom (tvrtkom u vlasništvu države i Istarske županije) tako da sada nakon više od deset godina postojanja ta tvrtka ima još manje smisla i nikad nije zaživjela. Dakle, kod Muzila nikad, ali baš nikad, u zadnjih 200 godina nije bilo "logike tržišta", ali je bilo masu ortačkog kapitalizma, imperijalizma, centralnog planiranja, ultra-jake države... Uglavnom, sve vezano za jaku centraliziranu državnu vlast - za nelogičnost državne intervencije. Sad konačno postoje ideje o privatizaciji, barem minimalnoj, i o privatnom poduzetništvu.

Ideologija kod ljudi stvara sljepilo. Tako u nekim krugovima teško se može proći a da se ne spomene "neoliberlani kapitalizam", naravno, u negativnom kontekstu i bez ikakvog smisla (kao kad se u Italiji kaže Piove, governo ladro). Najčešće sasvim izvan konteksta (čak sam od ljevičarskih aktivista čuo kako ih to gadno živcira). Tako je isto s tim "tržištem" kojeg ta ista ekipica koja bez smisla koristi "neoliberalni kapitalizam" želi "savršenim" ili ga smatra lošim.

Tako se često koristi i koncept "socijalnog poduzetništva", s kojim se valjda misli da samo poduzetništvo je u biti asocijalno i zlo. Ili je valjda razlika između poduzetništva i "socijalnog poduzetništva" ta da "socijalno poduzetništvo" samo po sebi ne stvara profit nego treba biti financirano od otetih novaca onom "običnom", "zlom" poduzetništvu (zanimljivo je da se to otimanje, odnosno prinuđeno davanje, smatra solidarnošću. Ne znam tko je u tom odnosu solidaran s kime). Poduzetništvo je poduzetništvo. Ne može se neuspješno poduzetništvo smatrati socijalnim ili uspješno poduzetništvo zlim.

Koža u igri

Neki dan sam u razgovoru s prijateljima došao na temu obrazovanja i truda u nekim tehničkim školama oko animiranja i osposobljavanja učenika (skraćujem priču da ne pišem konkretno o događajima). Naime, predstavljen mi je primjer dobre prakse rada s učenicima na projektima u kojima učenici sami stvaraju neke tehničke predmete, glume firme, itd... Moja je teza da je to jako lijepo i sigurno zabavno za učenike, ali da nema baš nekog utjecaja na poboljšanje stanja u ekonomiji neke zemlje.

Prije svega, rad s mladima na razvijanju njihove inventivnosti i inzistiranje na praktičnom radu nije neka novost. U SFRJ se to radilo od samog nastanka te zemlje unutar sustava "Tehnike i sporta", kasnije "Narodne tehnike - Saveza za tehnički odgoj." U Puli, ali i u drugim mjestima, tu je funkciju naslijedila Zajednica tehničke kulture, a ciljevi nastajanja Narodne tehnike dobro su sažeti na stranicama Zajednice tehničke kulture Grada Varaždina:

Svaki rat, osim što omogućuje da do izražaja dođu sve  najniže ljudske pobude, uvjetuje i napredak znanosti, posebno što se tiče tehničkih znanosti. U svezi toga nakon završetka II. svjetskog rata sve su države, pa tako i tada formirana Jugoslavija, posvetile pažnju  tehnici i tehničkoj kulturi, što znači  što masovnijoj pripremi građana na ovladavanje tada dostupnim tehničkim aktivnostima. Očito je da je II. svjetski rat  ostavio poruku da se borbe dobivaju u zraku (zrakoplovstvo), na zemlji (prometna tehnika), na  i ispod vode (brodarstvo), brzim vezama (radiotehnika), informacijama i propagandom (fotografija) i tome slično. Prema tome počele su se razvijati "savezne" organizacije tehnike Jugoslavije koje su trebale biti u službi države.

Godine 1946. pri Fiskulturnom savezu Jugoslavije formirana je Komisija „Tehnika i sport“ sa zadatkom da ujedinjava postojeće i formira nove klubove i organizacije za opće tehničko obrazovanje. Dvije godine kasnije Komisija „Tehnika i sport“ izdvojena je iz Fiskulturnog saveza, nakon čega je formirana samostalna društvena organizacija pod nazivom „Narodna tehnika Jugoslavije“. Ubrzo su se masovno osnivale organizacije i klubovi na nivou Hrvatske i u mnogim gradovima i općinama.

Ljudi koji su imali kontakte s takvim sustavima ili su bili polaznici takvih edukacija imaju sjećanja na to kao na nešto iznimno pozitivno što se treba kopirati, podržavati itd... Danas vjerojatno ne vide djelovanje tih organizacija kao pripremu za rat (zrakoplovstvo, prometna tehnika, brodarstvo, radiotehnika, fotografija, itd...), nego više kao djelovanje za privredni rast. Ali, kao što masovna indoktrinacija i tehničko osposobljavanje nisu spriječili raspad prijašnje zemlje ili pomogli ekonomski rast iste, tako ni ove nove organizacije same po sebi ne mogu biti pokretač privrede. Možemo raspravljati o tome koliko su važni tehničari (osobno mislim da jesu), ali ipak je najvažnije poduzetništvo. Važno je da postoje ljudi bilo kakvog obrazovanja koji su spremni staviti svoju kožu u igru - skin in the game - odnosno, da su spremni gadno popušiti, kao i profitirati ukoliko uspiju.

Planiranje se u više navrata pokazalo neučinkovito, kao i samo predviđanje budućih događaja. Mnogi misle da je to (bilo) tako zbog nerazvijenosti tehničkih pomagala za predviđanje, itd... A danas kad je informatika tako razvijena, kad imamo "big data", sad možemo i točnije planirati. Mislim da to nije istina jer je stvarnost puno kompleksnija, varijable su beskonačne, a i sami razlozi planiranja su pod utjecajem trenutnih ideologija. Poduzetnici su tijekom povijesti radili metodom pokušaja i pogrešaka, mnogi su sve spušili (većina), neki drugi (manjina) su uspjeli. Vjerujem da su mnogi pokušali simulirati nekakvo djelovanje i ishode tako da budu što bliži stvarnosti, ali to nikad nije stvarnost (zanimljiva i dobra priča o tome je ova). Današnja ideologija je bazirana na simulaciji i edukaciji, pa tako imamo, na primjer, studentske konzultantske tvrtke, dakle, tvrtke koje vode ljudi koji ne samo da nemaju skin-in-the-game, nego ni iskustva. Naravno, to sve može "funkcionirati" u zatvorenom sustavu javnih sredstava (EU fondovi, fondovi ministarstava, državnih i županijskih zaklada, itd...), ali izvan toga baš i ne, a ti fondovi neće moći postojati zauvijek. Takvo djelovanje daje privid uspješnosti, poduzetnosti, itd... pa se onda svi čudimo kad ulete velike krize. Ako imamo bankare koji ne odgovaraju svojom kožom, ako imamo konzultante koji ne odgovaraju svojom kožom, ako imamo komisije unutar zaklada i drugih organizacija koje redistribuiraju javni novac za projekte koje ne odgovaraju svojom kožom... Teško je da neće biti kriza, propasti, većih rizika jer... nitko ne odgovara svojom kožom.

To se događa i u svakodnevnom životu u drugim sferama. Npr., neka osoba "zna" točno što bi trebalo napraviti što se politike i ekonomije tiče za poboljšati situaciju u društvu, smatra političare budalašima, ali se nikad ne kandidira. Ili neki mladić "zna" točno kako savjetovati prijatelja za "ulet" nekoj curi, ali kad baš on mora uletiti baš ne misli da je sve tako jednostavno.

Cijela ova priča ima i uporište u matematici. Naime, Nassim Nicholas Taleb (autor Crnog labuda) i Constantine Sandis imaju radni članak o tome (još jedna verzija).

Za kraj, mislim da je u redu citirati Taleba, odnosno, njegov hvalospjev poduzetnicima iz njegove knjige Antifragile koji bi trebao biti recitiran na fiktivni Nacionalni dan poduzetnika:

Most of you will fail, disrespected, impoverished, but we are grateful for the risks you are taking and the sacrifices you are making for the sake of the economic growth of the planet and pulling others out of poverty. You are the source of our antifragility. Our nation thanks you.

EDIT: U međuvremenu sam slučajno naišao na ovo: Public Schools Kill Entrepreneurship: Why? And How?

Za dan grada Pule

Nakon 15. 9. 1947. godine u Puli je ostalo nekih tri tisuće stanovnika, odnosno, preko 90% (da, devedeset posto) stanovništva je ubijeno, protjerano ili su sami otišli pod terorom. Za naglasiti je da veliki broj tih ljudi nisu bili ni talijani, a kamoli fašisti. Ti su ljudi morali ostaviti sve nekretnine, a od pokretnina mogli su uzeti maksimalno 500 kg stvari od kojih su mnoge ostale u Magazinu 18 u staroj luci u Trstu (o tome sad postoji i kontroverzna monodrama). Dakle, treba zamisliti nešto u najmanju ruku slično Vukovaru ili još gore (zamislite samo da park grada Graza nije bio park nego kvart, itd...). Ukratko, stanovnici Pule su bili toliko sretni s oslobođenjem da ih je preko 90% otišlo u roku dvije godine. Odlazak je trajao dvije godine jer u te dvije godine nakon 5. 5. 1945. grad nisu držali jugoslaveni nego saveznici. Čim su došli jugoslaveni trajalo je sve par dana.

Spominjem taj valjda poznati i tragični dio povijesti Pule jer sam danas vidio ovu sliku oslobođenja Pule od Wehrmachta, ali i od više od 90% građana:

Sliku je iskoristio jedan od organizatora za poziv na Forum u četvrtak za protestirati da se ništa ne napravi na Muzilu. Nekako mi se čini da se poziva na nasilje slično onome koje je uzrokovalo pražnjenje grada. Možda je to kao neka simbolika da se treba riješiti fašista? Nacista? Kao i onda, njih nema u ovoj priči. Možda ništa nisam skužio kako treba, možda nitko ne poziva na nasilje, a kad ono izađe druga slika:

Radi se o omotu tematskog broja Fantoma slobode na kojoj je slika stancil grafita poznatog autora koji je prije par godina osvanuo u Puli i valjda se također tako pozivalo na nasilje, odnosno, ubojstva političara, policajaca ili koga već. Naime, stancil je baziran na slici na kojoj se nalazi Giuseppe Memeo kako puca po policiji, a sama ta slika je emblematična za talijanske Olovne godine.

E sad, traže li ti ljudi krvoproliće? Jesu li oni spremni pucati? Treba li to netko drugi pod utjecajem njihove propagande? Ne vjerujem, to je više neki hipsterski revolt ili onaj, kako ih Turbonegro zovu, Hobbit Motherfuckersa (Ethnic hair styles/ Sloppy male hippies/ Retro punks/ People with thick glasses/ Glorifying serial killers/ Hobbit motherfuckers/ No guts, no glory/ No riot).

S druge strane, počelo se je ismijavati prosječne građane. Prosječni građani su valjda ti koji nisu svjesni svoje pozicije, pa zato više vole osvijetljene dizalice nego proteste:

 (Također jedan od jučerašnjih mema). Ti isti valjda više vole narodnjake od rock'n'rolla, itd... Sva sreća da postoje prosvjetljeni koji mogu voditi tu, kako ih je i Tuđman nazvao, "stoku sitnog zuba." (napominjem da je ovo zadnje sarkazam, čisto da "neosviješteni" ne shvate krivo).
Sad mi je palo na pamet da su mogli iskoristiti atentat jugoslavenskih agenata na Vergarolli. Kao, "Ako ćete graditi golf igralište na Muzilu djeca će vam ovako završiti." (Raznesena s oko 9 tona eksploziva u ime Jugoslavije).

Ili još bolje, napraviti stancil s ovom slikom:

I ispod tekst: "Pula traži novi masakr uglavnom žena i djece."

"Mikrofašizam" ušao u redovitu upotrebu

Na Facebooku je još u listopadu 2013. otvorena grupa Hrvatska Istra koja je opisana kao "Hrvati i ostali narodi Istarske županije zajedno protiv širenja mikrofašizma i lokalnog nacionalizma u našoj hrvatskoj Istri." Pošto je grupa otvorena prije predavanja o mikrofašizmu kojeg sam komentirao ranije na ovim stranicama ne znam jesu li admini grupe već tad stavili gore navedeni opis ili su ga stavili nakon predavanja o "mikrofašizmu." Diskurs jako podsjeća na navedeno predavanje, samo je sadržaj grupe (krajnje) desno orijentiran, odnosno, nacionalistički orijentiran. Ne vjerujem da je predavaču bila namjera inspirirati nacionalističke grupe, ali činjenica je da je kasnije u tekstu koji je bio baza predavanju izbačen mutni termin "mikrofašizam." Bilo kako bilo, sad će taj termin biti korišten dalje u takvom nacionalističkom i centralističkom kontekstu.