SAE u Ljubljani je valjda zatvorio vrata. Čuo sam priče kako je za loše stanje SAE-a kriva druga slična akademija - MPA u Zagrebu. Razlika je, navodno, u tome što SAE košta, ili je koštao, 7000 eura na godinu a polaznici su trebali pohađati predavanja cijeli tjedan, dok na MPA predavanja su samo vikendom i sve skupa košta manje, valjda 1000 eura na godinu (nemojte me držati za riječ, provjerite sami, ali poanta je dobivanje iste kvalifikacije za manje para i manje truda). Čuo sam u priči također da MPA diploma odmah ide u radnu knjižicu u Hrvatskoj a valjda ona od SAE ne.
Dosta je ljudi prošlo kroz taj SAE. Ako ništa drugo, za uložene novce naučili su se barem gurati kroz život i institucije, odnosno, samopromovirati se. Moguće je da se radi samo o korelaciji između cijene pohađanja SAE i većoj poduzetnosti bivših polaznika kod samopromocije i plasiranja sebe, ali ne i kauzaciji. Možda baš takvi programi privlače ljude koji se više laktare, provlaće i guraju. Ambiociozniji vole takve programe.
Već nekih petnaestak godina pratim razne i različite programe edukacije mladih, odraslih, srednjih i svih onih između. Sudjelovao sam na objema stranama, negdje kao predavač, drugdje kao polaznik. U nemalo slučajeva primijetio sam radionice i različite druge oblike edukacije na koje nije apsolutno nitko došao, na drugim je bilo uglavnom po par ljudi, a zadnjih godinu dvije primječujem eksponencijalni rast polaznika na takvim programima. Svi su ti programi koje sam pratio bili besplatni za polaznike. Neki od organizatora su se više bazirali na donatore, takvima je obično važno da izađe neki članak u novinama da se uopće dogodila takva neka edukacija (čak mislim da je Glas Istre propao jer je počeo služiti kao PR i marketing sredstvo nekih organizacija). Drugima su radionice sredstvo za skupljanje volontera za svoje događaje. Trećima radionice služe i za PR i marketing i za skupljanje volontera. Možda neki rade i radionice kako bi prenijeli neka znanja, ali do sada nisam vidio neke efekte.
Ljudi koji se bave multimedijom i koncertnom tehnikom, ali baš “za pravo” na tržištu, kažu da nikad nije bilo toliko puno edukacijskih programa, radionica i para za takve stvari, a istovremeno nikad nije bilo toliko malo ljudi koji nešto znaju raditi ili da su voljni naučiti nešto raditi kako bi kasnije “za pravo” radili. Naime, kažu da se ne može naći kamermena, tonca, čovjeka koji bi radio na tehnici na pozornici, itd... unatoč svim tim edukacijskim programima. Vjerojatno kad bi ponudili višu plaću našli bi i prave radnike, ali s tim bi trebali dignuti i cijene, a ti tehničari bi trebali i znati odmah raditi. Ne može se tražiti veća plaća ako se na poslu uči raditi posao. S druge strane, publika također nije spremna za veće cijene upada.
Dodao bih kako nikad nije bilo toliko trasha, odnosno, folk i naivne umjetnosti kao danas, nakon svih ovih edukacija. Samo malo pojašnjenje prije svega. Howard S. Becker u knjizi Svjetovi umjetnosti kategorizira sve umjetnike u četiri kategorije, a to su:
ustaljeni umjetnici,
mavericksi,
folk umjetnici
i naivini umjetnici.
Prvi su umjetnici s diplomom neke akademije koji rade sve po pravilima službe. Becker o njima:
“Integrirani profesionalci imaju tehničke sposobnosti, socijalne vještine i pojmovni aparat koji je nužan da bi se s lakoćom stvaralo umjetnost. Budući da znaju, razumiju i po navici rabe konvencije po kojima funkcionira njihov svijet, lako se uklapaju u sve njegove standardne aktivnosti. Ako su kompozitori, pišu muziku koju izvođači mogu čitati i svirati na postojećim instrumentima; ako su slikari, rabe dostupne materijale za proizvođenje djela koja se veličinom, formom, oblikovanjem, bojom i sadržajem uklapaju u postojeće prostore i u sposobnost ljudi da primjereno reagiraju. Ostaju unutar granica onoga što potencijalne publike i država smatraju pristojnim. Služeći se konvencijama koje uređuju materijale, forme, sadržaje, načine prikazivanja, veličine, oblike, trajanja i načine financiranja, i povinujući im se, integrirani profesionalci omogućuju da se umjetnička djela izvedu djelotvorno i lako. Velik broj ljudi može koordinirati svoje aktivnosti uz minimalno ulaganje vremena i energije, jednostavno identificirajući one konvencije kojih bi se svatko trebao držati.” [Str. 248]
Drugi, odmetnici, su isto ljudi s nekom diplomom neke akademije, ali oni pomiću granice umjetnosti, mijenjaju ustaljena pravila, itd... Mogu mijenjati pravila zato jer znaju koja su pravila. Za bolje razumjeti evo originalnog Beckerovog teksta:
“Oni predlažu inovacije, koje svijet umjetnosti odbije prihvatiti kao nešto unutar granica onoga što uobičajeno proizvodi. Drugi sudionici u tom svijetu - publike, pomoćno osoblje, izvori potpore ili distributeri - odbijaju surađivati u proizvodnji tih inovacija. Umjesto da odustanu i vrate se prihvatljivijim materijalima i stilovima, otpadnici i dalje rade na inovaciji, bez potpore ostalog osoblja svijeta umjetnosti. Dok integrirani profesionalci gotovo potpuno prihvaćaju konvencije svojeg svijeta, otpadnici s njim zadržavaju labavu vezu, ali više izravno ne sudjeluju u njegovim aktivnostima.Otpadnici započinju svoje karijere kao konvencionalni početnici. Uče ono što uče i drugi mladi aspiranti u njihovom svijetu umjetnosti. Tako je Charles Ives [...], arhetipski otpadnik, studirao kompoziciju na Yaleu s Horatiom Parkerom, konvencionalnim kompozitorom i nastavnikom u tada pomodnoj njemačkoj tradiciji. Učio je konvencionalnu harmoniju i kontrapunkt i studirao usvojene muzičke forme, obavljajući vježbe koje su potvrđivale da je sposoban ispunjavati te standardne zadaće. Sličnu je naobrazbu dobio i od svojeg oca, profesionalnog muzičara u Danburyju, u Connecticutu. Ali njegov otac, koji je bio odvažniji od Parkera, premda ne tako uspješan, također je sina naučio eksperimentirati (primjerice s poligonalnošću) na načine koji tada nisu bili uobičajeni. Tako je Ives komponirao muziku koju je njegov učitelj smatrao neprihvatljivom i time najavio ono sto će se dogoditi kada svoju sreću bude okušao u velikom svijetu profesionalne muzike u New Yorku (Rossiter, 1975., str. 54-64).” [Str. 251-252]
Folk umjetnici nemaju naobrazbu, ili ako ju imaju nisu ništa razumijeli iz nje, imaju i sljedbu, ljudi čak kupuju njihovu umjetnost, ali je sve to onak… Becker ih ovako definira:
“Pučka je umjetnost u tom smislu umjetnost koju izrađuju ljudi koji čine to što čine jer je to jedna od stvari što ih uobičajeno čine pripadnici njihove zajednice, ili barem većina pripadnika određene dobi i spola. Ljudi znaju da neki te stvari čine bolje nego drugi, ali to nije tako važno pitanje. Glavno je da se učine prema nekom minimalnom mjerilu, da budu dovoljno dobre za neposrednu svrhu. Kućanice kuhaju, pa premda je ljudima koji jedu to što one skuhaju draže ako kuhaju bolje, važnije je da se hrana redovno pojavljuje na stolu kako bi se ostali članovi obitelji mogli dostatno nahraniti da bi se bavili drugim svojim poslom - barem je tako u konvencionalnoj obitelji. Društveno kompetentni srednjoškolci uče suvremene plesove; neki plešu divno, neki su grozni, ali glavno je da plešu dovoljno dobro da se pridruže drugoj djeci u društvenim aktivnostima koje traže ples kao minimum socijalne vještine.” [str. 265]
Naivni umjetnici su van svih đireva, oni rade jer vole raditi to što rade, jer su ludi i slično, nemaju ekipu, ne zovu ih u galerije, ali možda netko ih nekad otkrije. Primjer je Pecker, film Johna Watersa iz 1998. Opet, Becker ih ovako definira:
“Posljednji tip umjetnika naizmjence se naziva primitivnima, naivnima ili umjetnicima iz puka. Prototip je Grandma Moses, premda su nju na kraju otkrili i inkorporirali u svijet umjetnosti (što se ponekad događa s takvim ljudima). Ti umjetnici obično nemaju nikakve veze sa svijetom umjetnosti. Ne poznaju pripadnike običnog svijeta umjetnosti u kojemu se proizvode djela poput njihovih (ako ima takvih). Nisu prošli obuku kakvu su prošli ljudi koji uobičajeno proizvode takva djela, i malo toga znaju o mediju u kojem rade - o njegovoj povijesti, konvencijama ili tipovima djela kakva se u njemu uobičajeno proizvode. Kako nisu u stanju konvencionalnim jezikom objasniti to što čine, naivni umjetnici u pravilu rade sami, jer nitko drugi ne zna kako da im pruži potrebnu pomoć i suradnju, niti postoji eksplanatorni jezik. Ako i imaju neku pomoć, imaju je zahvaljujući tome što stvaraju vlastitu mrežu suradnje - angažirajući, obučavajući i održavajući grupu ljudi koji postupno uče ono što je potrebno učiniti i kako to učiniti. Najčešće im, u najboljem slučaju, uspije regrutirati nekoliko ljudi da igraju ulogu ocjenjivača djela.” [str. 277]
Eto, u Puli imamo folk i naivne umjetnike unatoč diplomama koje su stekli pri nekoj akademiji. Vjerujem da se većina njih smatra mavericksima, oni kao, probijajaju granice. Uz sve te s diplomama stvaraju se dodatni folk i naivni "umjetnici" baš putem tih nekih malih lokalnih edukacija. Proizvode se na vagone VJ-i, DJ-i, tonci, producenti ovoga i onoga, itd... Sve po nekom substandardu. Mislim, i u folk umjetnosti može biti kvalitetnih radova, ali svi ti folkeri bi odmah htjeli biti priznati kao važni akteri u umjetnosti. Kriteriji se stvaraju u nekakvoj zajednici, odnosno na sceni. Nije da sad neki kužer/ stručnjak kaže "eee, to je to" da sad odjednom to postane to. Putem svih tih substandardnih edukacija na periferiji koje vode ljudi koji ni sami ne poznaju najbolje svijet umjetnosti kojim se žele baviti, stvaraju se marginalni, periferni, van svih tijekova umjetnosti ili bilo čega - “autori”, “tehničari”, nemam pojma šta.
U umjetnosti, biti dio nekakve svjetske scene važna je stvar. Biti van scene čini nas naivnim umjetnicima i umjetnicama (ne, ne smatram se umjetnikom). Pratiti svjetske tijekove u umjetnosti preko interneta je isto kao biti somellier preko interneta. Nema šuga. Nisu sve informacije na internetu, habitus se stvara baš življenjem u kontaktu s drugima koji rade slične stvari kao i mi. To nije samo problem u umjetnosti, to je problem i sveučilišta u Hrvatskoj, pogotovo ovih perifernih i u hrvatskim okvirima. Ako djelatnici žive klasičan život svih ostalih radnika na periferiji jednostavno nisu dio habitusa kojeg imaju ljudi koji su u akademskom svijetu. Znanje se stvara na tihi način - tzv. tacit knowledge - ukoliko se ne ide na kave na campusu s drugim brilijantnim profesorima, ne raspravlja se o smislu života, itd... nego se odlazi na tržnicu kupit špežu i odlazi se doma kuhat, gledati serije na Netflixu, itd... Ništa od toga.
Drugdje u svijetu nije puno drugačije. Eto, samo prije nekih šesdesetak godina Theodor Adorno je smatrao kako su jazz i stripovi zadnje smeće masovne kulture koje ubija našu civilizaciju. Argumentacija mi je malo snobovska, ali jazz je glazba koju su stvorili ljudi koji nisu imali neku glazbenu naobrazbu a kasnije je kooptirana od strane ljudi koji imaju nekakvu formalnu naobrazbu. Smisao je bio taj, više manje, da su talent i strast bili važniji od naobrazbe. Danas i na glazbenim akademijama se predaje jazz. To je način da se folk umjetnost prebaci u odmetničku umjetnost, pa kasnije u etabliranu akademsku umjetnost. Na kraju cijela priča je vezana za status u društvu. Status je vodilja u svemu tome, iako se želi biti “drugačiji” teži se biti dio establishmenta.
U sklopu borbe za status, baš kao po preporukama "stručnjaka", trebate si i napraviti i zaštitnu organizaciju, koja će, po mogućnosti, biti monopolist u izdavanju certifikata, statusa umjetnika, itd... Ukratko koja će biti gatekeeper za svijet umjetnosti, odnosno, za svijet javnog novca kako na lokalnoj tako i na državnoj razini. Možda jednog dana i na EU razini (mole boga za to). Postoje već HDLU-i i slični, ali kad niste ništa od toga, kad je ono što ste napravili više neka vrsta obrtničkog posla, skupite još nekoliko ljudi nezadovoljnih što nisu prihvaćeni od strane etabliranih umjetnika, tada si naprave svoju krovnu udrugu. Ukoliko se potrudite članovi mogu imati i olakšice.
Da još malo razjasnim što je to biti naivni ili folk umjetnik/ica. Na primjer, danas su svi nekakvi fotografi, VJ-i, dizajneri. Većina tih bla bla umjetnika jako dobro može napraviti omot tipa nekadašnje Lipa Mill bilježnice. Nešto poluatraktivno, malo isfotošopirano, za trash ukus trash publike. I neki tigar u skoku.
Ili zamislite spiku "Pula Superiorum". Malo trash manifestacija koja se referira na povijesno razdoblje i kulturu koja je i oprećna današnjoj slavenskoj, ali i sam narativ je malo kitsch, miješa se sve i svašta. To je odmah jasno od samog imena manifestacije koje je krivo i besmisleno na latinskom i na bilo kojem drugom jeziku.
Za bolje potkrijepiti ono što sam napisao, slažem neku mrežu ljudi koji na ovaj ili onaj način kroz svoje privatne inicijative sišu novce od grada. Mnogi od njih su u neprijateljskim odnosima, ali ipak na kraju surađuju. Čak se svađaju oko krađe javnog novca, ali na kraju opet su skupa u istoj kaši. Na primjer, čovjek toliko priča ružno o drugom "kulturnom djelatniku" da čak rasplaće neke ljude. S tim istim čovjekom kasnije šuruje oko dizanja para od grada. Osoba koja radi na prikupljanju podataka od grada o malverzacijama javnih sredstava za kulturu, na kraju i sama dobiva novce, čak i bez glumljenja natječaja. Direktno od institucije koja po automatizmu dobiva novce. Na kraju, ipak surađuje preko neke edukacije, pizde materine s omraženim likovima u priči koju je sama stvorila.
Svi se oni smatraju jako poduzetnima, rade privatne stvari, ali kupac im je gotovo u 100% slučajeva lokalna uprava i samouprava, ili država. Ponekad rade i za neku privatnu osobu, ali tu idu ispod cijene jer to što rade je trash, kitsch, substandard. Neki žele nekako i predstaviti cijeli taj svoj rad koji je kao na tržištu skoro bez ikakve vrijednosti kao neku vrstu investicije, ali radi se o Ponzi Scheme. Od toga neće nikad zaraditi. Najviše zarađuju na trash manifestacijama financiranim u 100% budžeta iz javnog novca. Teret njihovog isfuravanja je na cijelom društvu. Od brodomontera koji ne ide na te manifestacije do prodavačice na kasi u Kauflandu koja isto ne ide, preumorna je kad se vrati doma. Stvara se jedna seljačka scena koja živi kao neka vrsta državnog plemstva.
