Monteparadiso Forever

Često razmišljam kako mi je sve pošlo po krivom, da sam napravio dosta krivih odluka i tako neke stvari. Onda se sjetim da zapravo, na neki način, živim svoje snove. Još kad smo mi ekipa iz Monteparadisa bili mali mali mislio sam da ću zauvijek biti u tim nekim hardcore punk đirevima, da će naš mali kolektiv trajati vječno, da uobičajen, normalan život nije zanimljiv i sve tako nešto. Eto, ove godine slavimo 25 godina Monteparadiso festa a zapravo još više godina druženja punk ekipe. Svih ovih godina vidio sam brdo ljudi meteora koji su ušli u punk atmosferu i izgorjeli (želim reći da su odglumili par godina teenagerstva i nestali J), puno poseura koji su isto uglavnom nestali ili prešli u neke više cool đireve, puno ljudi koji su pod punkom skrivali svoje ovisnosti, puno ljudi koji su tvrdili da su nas prerasli, dosta njih koji sami doma skupljaju punk mp3ce, ali nikad ne podrže male bendove na koncertima i nisu dio žive scene, itd… Dobar dio nas je još uvijek u điru od samoga početka, no sve to vode samostalno mlađi koji su u više navrata pokazali i pokazuju staminu i rezilijentnost potrebne za održavanje te priče. Neki već duže od desetljeća tako da je ta priča i njihova. Ili, više njihova.

Možda u životu trebamo paziti što ćemo poželjeti jer se to može i ostvariti, ali mislim da je to to što se mene tiče. Možda se furam na klinačke spike, možda sam zaostao, ali tako nešto sam htio. Vidio sam da to i nije toliko čudno ni u akademskim vodama i da je to sve uobičajenije, barem u drugim manje seoskim sredinama. Naša spika se ne mijenja kako vjetar puše, ne „rastemo“ i ne širimo se na debilane. Zato još uvijek postojimo i sutra osim sezonskog zatvaranja slavimo i osamnaest godina Monteparadisa u Rojcu. Small is beautiful.