Vijeća za kulturu Grada Pule 2005-2016

Zakonom o kulturnim vijećima iz 2004. godine pokrenuto je osnivanje kulturnih vijeća pri Ministarstvu kulture RH i gradovima koji imaju 30.000 ili više stanovnika (vidi Zakon o kulturnim vijećima, čl. 6.). Na temelju tog zakona i Grad Pula je 6. 11. 2004. godine donijela Odluku o osnivanju kulturnih vijeća Grada Pule. Vijeća počinju djelovati tek u 2005. godini. Točnije, 1. 2. 2005. Gradsko poglavarstvo donosi ZAKLJUČAK o imenovanju članova kulturnih vijeća Grada Pule. Osnovana kulturna vijeća bila su sljedeća:

• Kulturno vijeće za scensku, dramsku i filmsku umjetnost
• Kulturno vijeće za knjigu i nakladništvo
• Kulturno vijeće za likovnu umjetnost
• Kulturno vijeće za nove medijske kulture i kulturu mladih
• Kulturno vijeće za glazbene i ljetne glazbeno-scenske programe

Danas imena nekih vijeća su malo izmijenjena, ali više manje to je to.

Čemu služe ta vijeća? U Odluci Grada piše:

Članak 2.
Vijeća iz članka 1. ove Odluke osnivaju se za pojedina područja umjetničkog i kulturnog stvaralaštva radi predlaganja ciljeva kulturne politike i mjera za njeno provođenje, te radi predlaganja programa javnih potreba u kulturi za koje se sredstva osiguravaju u proračunu Grada Pule.U svrhu ostvarivanja zadaća iz stavka 1. ovoga članka vijeća pružaju stručnu pomoć pročelniku Upravnog odjela za kulturu i koordinaciju rada udruga Grada Pule (u daljnjem tekstu: pročelnik), pri izradi prijedloga godišnjeg i dugoročnih programa javnih potreba u kulturi Grada Pule.Vijeća na zahtjev pročelnika raspravljaju o pojedinim pitanjima s područja kulture i o njima pročelniku daju pisana mišljenja i prijedloge.

Od te već daleke 2005. Godine do 2016. Godine kroz vijeća je prošlo 96 različitih osoba. Analizom društvenih mreža moguće je vidjeti kako su sve te osobe umrežene i kako su i sama vijeća (različiti mandati vijeća) povezana (2005., 2007., 2009., 2011., 2016.). Htio sam vidjeti kako su preko ljudi povezana sva ova vijeća:

"Kulturno vijeće za glazbene i ljetne glazbeno-scenske programe 2005"

"Kulturno vijeće za glazbene i ljetne glazbeno-scenske programe 2007"

"Kulturno vijeće za glazbene i ljetne glazbeno-scenske programe 2009"

"Kulturno vijeće za glazbene i ljetne glazbeno-scenske programe 2011"

"Kulturno vijeće za glazbu i glazbeno-scenske umjetnosti 2016"

"Kulturno vijeće za inovativne umjetničke i kulturne prakse 2016"

"Kulturno vijeće za knjigu i nakladništvo 2005"

"Kulturno vijeće za knjigu i nakladništvo 2007"

"Kulturno vijeće za knjigu i nakladništvo 2009"

"Kulturno vijeće za knjigu i nakladništvo 2011"

"Kulturno vijeće za knjigu i nakladništvo 2016"

"Kulturno vijeće za likovnu umjetnost 2005"

"Kulturno vijeće za likovnu umjetnost 2007"

"Kulturno vijeće za likovnu umjetnost 2009"

"Kulturno vijeće za likovnu umjetnost 2011"

"Kulturno vijeće za likovnu umjetnost 2016"

"Kulturno vijeće za nove medijske kulture i kulturu mladih 2005"

"Kulturno vijeće za nove medijske kulture i kulturu mladih 2007"

"Kulturno vijeće za nove medijske kulture i kulturu mladih 2009"

"Kulturno vijeće za nove medijske kulture i kulturu mladih 2011"

"Kulturno vijeće za scensku, dramsku i filmsku umjetnost 2005"

"Kulturno vijeće za scensku, dramsku i filmsku umjetnost 2007"

"Kulturno vijeće za scensku, dramsku i filmsku umjetnost 2009"

"Kulturno vijeće za scensku, dramsku i filmsku umjetnost 2011"

"Kulturno vijeće za scensku, dramsku i filmsku umjetnost 2016"

"Kulturno vijeće za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara 2007"

"Kulturno vijeće za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara 2009"

"Kulturno vijeće za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara 2011"

"Kulturno vijeće za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara 2016"

Ta mreža vizualno izgleda ovako:

Kulturna vijeća za zaštitu kulturnih dobara i ona za nakladništvo čine jednu cijelinu, ne miješaju se s drugim vijećima. Zanimljivost je ta da članovi vijeća za nove medijske kulture, mlade ili kako se već zovu, su najmobilnija u smislu da u tim vijećima su često ljudi iz drugih etabliranih branši. Ili ljudi koji su krenuli iz takvog vijeća vremenom žele preći u neko "ozbiljnije" vijeće (to treba provjeriti).

Ovo je randomizirani popis svih 96 osoba koje su prošle kroz vijeća. Redoslijed nije ni abecedni ni po brojevima u prikazu:

Lada Duraković

Iva Đordević

Rade Radolović

Ivan Dobran

Ketrin Miličević Mijošek

Igor Grbić

Ivo Čipčić

Maurizio Ferlin

Maurizio Levak

Sofija Dobrić

Ivan Zoričić

Zdenko Osip

Gordana Milaković

Nataša Dragun

Zlatko Gotovac

Branko Sušac

Lina Pliško

Sanja Apostolovski

Nadia Bužleta

Branko Sterpin

Andi Pekica

Darko Dukovski

Alka Starac

Davor Kliman

Marko Zdravković Kunac

Magdalena Vodopija

Matija Ferlin

Kristina Nefat

Davor Uljanić

Roberta Milevoj

Nataša Šimunov

Aleksandra Mišić

Damir Zlatar Frey

Slavica Čurković

Branka Benčić

Iris Mošnja

Mladen Medić

Danijela Doblanović

Denis Sardoz

Marko Uhač

Robert Raponja

Breda Bizjak

Tanja Miličić

Hassan Abdelghani

Marko Bolković

Dario Marušić

Boris Domagoj Biletić

Ela Poljarević

Vanesa Begić

Tajana Ujčić

Denis Sgagliardi

Marino Jurcan

Željko Marković

Majkl Mikolić

Klara Buršic Matijašić

Nataša Nefat

Nataša Petrić

Neven Radaković

Antonela Božac Ristić

Gordana Trajković

Nevena Trgovčić

Bojan Šumonja

Slavica Lončarić

Alen Planinšek

Bruno Langer

Vinka Burić

Damir Bužleta

Edi Cukerić

Anika Miletić

Emina Popović

Đeni Gobić Bravar

Igor Galo

Branimir Sljepčević

Tatjana Lajić

Luka Juričić

Jadranka Ostić

Armando Debeljuh

Marija Hauser

Predrag Spasojević

Gabrijela Peruško Pujas

Šandor Slacki

Karlo Kumpare

Oleg Morović

Fulvio Juričić

Valter Išić

Edgar Buršić

Elvis Lenić

Miodrag Kalčić

Robert Pauleta

Tina Širec Đodan

Zdenka Višković

Mladen Lučić

Ivan Obrovac

Oleg Šuran

Željko Antunović

Borut Skok

Ti su ljudi umreženi preko vijeća na ovakav način:

Mreža je anonimna, ali je zanimljivo da postoje tri sasvim odvojene mreže. Mreža vezana za nove medijske kulture, mlade, nove umjetničke prakse, film, scenske umjetnosti, likovnu umjetnost i glazbu je najveća i totalno isprepletena. Članovi tih vijeća često su šetali iz jednog vijeća u drugo. Nisam uzimao u obzir obiteljske veze ni prijateljske i slične veze. Situacija bi bila još zamršenija.

U međuvremenu radim i mrežu pulskih kulturnjaka kroz različite udruge, umjetničke organizacije, strukovne udruge, javne ustanove... Već se vidi da je nekoliko ljudi prisutno u gotovo svakoj organizaciji. To su uglavnom "free lanceri" na javnim novcima (rekao bi podijeljeno po mjesecima dođe oko 10k kn/mj.), ali uspješnost u koketiranju sa svima je na zavidnoj razini. Možda uskoro i to prikažem.

Malo novog old schoola

Evo uratka novog benda iz Pule :)




Uskoro ćete ih moći vidjeti uživo.

”Your Majesty, there is no second” - godinu dana kasnije

Čini se kao da je prošla cijela viječnost od kad je Pula bila kandidat za prijestolnicu kulture - Pula +2020 (web stranica je ugašena). Ljudi se jedva sjete cijele pompe. Baš jučer je bila godišnjica krunskog događaja, Prekidača.

Mnogi su radili na tome da Pula uspije, mnogi su radili na tome da Pula ne uspije, a neki su radili i s onima koji su bili za i s onima koji su bili protiv tog projekta. Ti zadnji su bili u tzv. Win-Win situaciji. Nisu se mogli nikome zamjeriti, uz to mogli su zaraditi i ostati dobri s jednima i drugima uz bildanje vlastitog CV-a i jačanja vlastitog PR-a. Kako se negdje u narodu kaže: "Umiljato janje dvije majke siše". U slučaju rata takvi bi bili odlični dvostruki agenti, nije ih dobro imati za neprijatelje.

Dosta mladih misli da se kroz takve projekte mogu etablirati u tom svijetu, ali vjerojatnost je nikakva. Odnosno, mehanizam je puno kompleksniji, vezan je za klasu, kulturni kapital (koji je i sam vezan za koncept klase), itd... Dosta je važno socijalno podrijetlo. U CV-u uvijek dobro dođe crtica više, ali kako osim par faca svi ostali su anonimni bez problema može se kasnije lagati da se je sudjelovalo u takvom nečemu. Tako je učinio i Quentin Tarantino u jednom svom mladenačkom CV-u u kojem je naveo da je sudjelovao u Goddardovom "Kralju Learu" i Romerovom "Dawn of the Dead".

Sjećam se da je bilo riječi o tome kako će se nastaviti aktivnosti i u slučaju nedobivanja titule, no ne vidim da je to tako (to je kao u America's Cup, postoji samo pobjednik, nema drugih). Znam samo da neki koji su bili angažirani da utvrđuju svoje pozicije u kulturnom sektoru, ali to je neka druga priča.

120 godina žicanja

Prije 120 godina moj prapranono se žicao kod Matka Trinajstića, brat Dinka Trinajstića i tadašnji načelnik Buzeta, za malo “turkinje”, odnosno, kukuruza. Pisao mu je s područja Sv. Ulderika. Nije bio siromašan, valjda je u isto vrijeme izgradio zvonik u Trvižu (vidi dokument dole) i Vrhu, neke fontane i tome slično. Pošto su dijelili sjeme besplatno i svi ga krenuli tražiti, čak i boljestojeći su pitali bez beda.

Kod Sv. Ulderika dne 12/1 97

Štovani Gospodine

Trinajstić Glavar u Buzetu

Kako cujen jas da delijo turkijnia po svaki kući ca ima vjsie potreba ali more bit da vi mislite da ja niman potreba ali to van dokazen da poli mene so cetiri mala djeca i je Mati stara i na zemlje seje jakomalo pripravilo compiri so svi sagnili, da ni ostalo se more reć niti za seme turkinja jako malo zač je bilo previsje mokrota za naše zemlje;

Moj dobričak nije smjerovo jednako to ljeto na mojim delenje ali ništa dobro;

To se vidi da još jiman visje potreba nego oni ča jimajo deset goved va dvora;

Vas pozdravin vaša Sluga

Pauletić Ivan Marija

(memorandum je Giovanni Maria Paoletich / Maestro-perito in arte - Pinguente)

Što se još može zaključiti iz pisma? Prije svega, u kraju gdje pričaju kajkavskim dijalektom autor u pismu koristi “ča”. Je li se on to ulizivao Trinajstiću? Znao je vjerojatno da je s Krka, da širi neko hrvatstvo/slavenstvo… Vidi se i po tome što se je potpisao hrvatskom grafijom, a memorandum je na talijanskom. Dakle, radi se o 1897. godini, ne 1927. Vidi se i da je obično pisao na talijanskom jeziku jer koristi i talijansku grafiju. Na primjer, kad piše “compiri” za krumpire, vidi se da ne koristi neki književni hrvatski (tad se nije moglo baš govoriti o standardnom), itd…

Cijela stvar se može gledati marksistički, kako to obično nacionalisti rade. Možda je talijanski bio u modi i koristili su ga bogatiji, oni su mogli platiti usluge moga prapradjeda, a sirotinja koja je pričala na slavenskim dijalektima nije baš plaćala usluge, ali nije ni čitala. Može se i pretpostaviti kako je Austro-ugarska vlast kadrovirala činovnike, načelnike, itd… I prije svega, iz kojih razloga?

Na kraju, kako mi se čini da piše u zapisniku ovdje dole, Trinajstić se žali da će svi tražiti pomoć, da je možda bolje dati novac nego sjeme, ili tako nešto.

Pošto se radi o “samo” 100 godina nakon pada Venecije, a u Buzetu je bilo sjedište Rašporskog kapetanata, moguće je da je Austro-Ugarska radila na brisanju venetske kulture, "devenetizacije", radi Italije. Zato je dovodila činovnike iz mjesta koja su već bila jako slavenizirana… Tko zna… Ipak mi je najzanimljivije žicanje bazirano na osjećaju relativne deprivacije.

Postmoderna ispraznost

Neki dan mi je prijatelj naveo pažnju na metalce i igrice. I stvarno, baš briju na te role play games, na videoigrice i te neke čudne stvari. Došli smo do nekog kvazi zaključka da metalci nemaju zapravo veze ni s rock’n’rollom osim što koriste iste instrumente. OK, možda u onim hard rock/ klasični heavy metal varijantama i imaju veze s rockom, ali ostalo je neka čudna subkultura bazirana na fantasy pričama koje nerijetko završavaju u nacizam kod black metalaca. Radi se o subkulturi koja nema neku poruku, više o nekoj postmodernoj ispraznosti, često privlači psihopate i egomanijake (ja, ja, ja). Nema tu ni bunta, samo maskiranje, autistično korištenje instrumenata (kao tehniciranje loptom) i pjevanje o budalaštinama (s nadrkanim facama). Vidio sam čak sliku jednog pripadnika pulske “scene” odjevenog kao Aleister Crowley, ne znam je li to bila neka zajebancija ili je to bila neka ozbiljna crna misa. Pretpostavljam da je bila neka zajebancija jer mi je teško zamišljati tu njegovu ekipu kako tako nešto izvodi. Svi su smiješni već svojom pojavom, tko zna tko bi izdržao bez da pukne od smijeha kad bi počeli nešto mantrat’ onako kao neki pupići. S druge strane, po konzumaciji sranja su tu negdje blizu Crowleyja.

Čuo sam i neki dan spiku kako se jedan od te ekipe fura na macho tipa, a ja sam si mislio što je to macho u toj subkulturi? Pogotovo među ovom lokalnom ekipom. Možda glume svog starog iz svoje patrijarhalne obitelji, ali da su to neki kao frajeri… Ne znam, dosta narcisoidnih poluretarda. Nisu baš svi takvi, da ne bude zabune, ali vjerujem da svi su jako visoko po ličnosti na savjesnosti. Vjerujem da je osim mračnog trojstva i autizam čest. Zanimljivo je i zabrijavanje na repetitivnu elektroniku.

Prije pola godine nastao je i ovaj tekst koji je opisao kako mi to vidimo:

METALCI S POSEBNIM POTREBAMA

Kokošje nožice

Uspavani psi

Lažne crne mise

Nacističke rune

Mračno trojstvo dolazi u posjet

Psihopatija, makijavelizam i Narcizam

Mandarini u petoj brzini

Teorije zavjere

Fantasy romani

RPG Video igrice

Balzam i kosice

Beskrajne solažice

Odjeveni u maškare

Metalci s posebnim potrebama

Specijalci loših namjera

Namrgođena lica na omotima

Unutar omota pičkice

Ni lojalnosti

Ni poštovanja

Samo RPG glumatanja

Veličanje ubojica

Metalci s posebnim potrebama

Specijalci zlih namjera

Sad je i uglazbljen.

[EDIT: I Fichissimi su to napravili dosta ranije]

Sve više edukacije u folk i naivnoj umjetnosti, situacija je sve gora

SAE u Ljubljani je valjda zatvorio vrata. Čuo sam priče kako je za loše stanje SAE-a kriva druga slična akademija - MPA u Zagrebu. Razlika je, navodno, u tome što SAE košta, ili je koštao, 7000 eura na godinu a polaznici su trebali pohađati predavanja cijeli tjedan, dok na MPA predavanja su samo vikendom i sve skupa košta manje, valjda 1000 eura na godinu (nemojte me držati za riječ, provjerite sami, ali poanta je dobivanje iste kvalifikacije za manje para i manje truda). Čuo sam u priči također da MPA diploma odmah ide u radnu knjižicu u Hrvatskoj a valjda ona od SAE ne.

Dosta je ljudi prošlo kroz taj SAE. Ako ništa drugo, za uložene novce naučili su se barem gurati kroz život i institucije, odnosno, samopromovirati se. Moguće je da se radi samo o korelaciji između cijene pohađanja SAE i većoj poduzetnosti bivših polaznika kod samopromocije i plasiranja sebe, ali ne i kauzaciji. Možda baš takvi programi privlače ljude koji se više laktare, provlaće i guraju. Ambiociozniji vole takve programe.

Već nekih petnaestak godina pratim razne i različite programe edukacije mladih, odraslih, srednjih i svih onih između. Sudjelovao sam na objema stranama, negdje kao predavač, drugdje kao polaznik. U nemalo slučajeva primijetio sam radionice i različite druge oblike edukacije na koje nije apsolutno nitko došao, na drugim je bilo uglavnom po par ljudi, a zadnjih godinu dvije primječujem eksponencijalni rast polaznika na takvim programima. Svi su ti programi koje sam pratio bili besplatni za polaznike. Neki od organizatora su se više bazirali na donatore, takvima je obično važno da izađe neki članak u novinama da se uopće dogodila takva neka edukacija (čak mislim da je Glas Istre propao jer je počeo služiti kao PR i marketing sredstvo nekih organizacija). Drugima su radionice sredstvo za skupljanje volontera za svoje događaje. Trećima radionice služe i za PR i marketing i za skupljanje volontera. Možda neki rade i radionice kako bi prenijeli neka znanja, ali do sada nisam vidio neke efekte.

Ljudi koji se bave multimedijom i koncertnom tehnikom, ali baš “za pravo” na tržištu, kažu da nikad nije bilo toliko puno edukacijskih programa, radionica i para za takve stvari, a istovremeno nikad nije bilo toliko malo ljudi koji nešto znaju raditi ili da su voljni naučiti nešto raditi kako bi kasnije “za pravo” radili. Naime, kažu da se ne može naći kamermena, tonca, čovjeka koji bi radio na tehnici na pozornici, itd... unatoč svim tim edukacijskim programima. Vjerojatno kad bi ponudili višu plaću našli bi i prave radnike, ali s tim bi trebali dignuti i cijene, a ti tehničari bi trebali i znati odmah raditi. Ne može se tražiti veća plaća ako se na poslu uči raditi posao. S druge strane, publika također nije spremna za veće cijene upada.

Dodao bih kako nikad nije bilo toliko trasha, odnosno, folk i naivne umjetnosti kao danas, nakon svih ovih edukacija. Samo malo pojašnjenje prije svega. Howard S. Becker u knjizi Svjetovi umjetnosti kategorizira sve umjetnike u četiri kategorije, a to su:

• ustaljeni umjetnici,
• mavericksi,
• folk umjetnici
• i naivini umjetnici.

Prvi su umjetnici s diplomom neke akademije koji rade sve po pravilima službe. Becker o njima:

“Integrirani profesionalci imaju tehničke sposobnosti, socijalne vještine i pojmovni aparat koji je nužan da bi se s lakoćom stvaralo umjetnost. Budući da znaju, razumiju i po navici rabe konvencije po kojima funkcionira njihov svijet, lako se uklapaju u sve njegove standardne aktivnosti. Ako su kompozitori, pišu muziku koju izvođači mogu čitati i svirati na postojećim instrumentima; ako su slikari, rabe dostupne materijale za proizvođenje djela koja se veličinom, formom, oblikovanjem, bojom i sadržajem uklapaju u postojeće prostore i u sposobnost ljudi da primjereno reagiraju. Ostaju unutar granica onoga što potencijalne publike i država smatraju pristojnim. Služeći se konvencijama koje uređuju materijale, forme, sadržaje, načine prikazivanja, veličine, oblike, trajanja i načine financiranja, i povinujući im se, integrirani profesionalci omogućuju da se umjetnička djela izvedu djelotvorno i lako. Velik broj ljudi može koordinirati svoje aktivnosti uz minimalno ulaganje vremena i energije, jednostavno identificirajući one konvencije kojih bi se svatko trebao držati.” [Str. 248]

Drugi, odmetnici, su isto ljudi s nekom diplomom neke akademije, ali oni pomiću granice umjetnosti, mijenjaju ustaljena pravila, itd... Mogu mijenjati pravila zato jer znaju koja su pravila. Za bolje razumjeti evo originalnog Beckerovog teksta:

“Oni predlažu inovacije, koje svijet umjetnosti odbije prihvatiti kao nešto unutar granica onoga što uobičajeno proizvodi. Drugi sudionici u tom svi­jetu - publike, pomoćno osoblje, izvori potpore ili distributeri - odbijaju surađivati u proizvodnji tih inovacija. Umjesto da odustanu i vrate se prihvatljivijim materijalima i stilovima, otpadnici i dalje rade na inovaciji, bez potpore ostalog osoblja svijeta umjetnosti. Dok integrirani profesionalci gotovo potpuno prihvaćaju konvencije svojeg svijeta, otpadnici s njim zadržavaju labavu vezu, ali više izravno ne sudjeluju u njegovim aktivnostima.Otpadnici započinju svoje karijere kao konvencionalni početnici. Uče ono što uče i drugi mladi aspiranti u njihovom svijetu umjetnosti. Tako je Charles Ives [...], arhetipski otpadnik, studirao kompoziciju na Yaleu s Horatiom Parkerom, konvencionalnim kompozitorom i nastavnikom u tada pomodnoj njemačkoj tradiciji. Učio je konvencionalnu harmoniju i kontrapunkt i studi­rao usvojene muzičke forme, obavljajući vježbe koje su potvrđivale da je sposoban ispunjavati te standardne zadaće. Sličnu je naobrazbu dobio i od svojeg oca, profesionalnog muzičara u Danburyju, u Connecticutu. Ali njegov otac, koji je bio odvažniji od Parkera, premda ne tako uspješan, također je sina naučio eksperimentirati (primjerice s poligonalnošću) na načine koji tada nisu bili uobičajeni. Tako je Ives komponirao muziku koju je njegov učitelj smatrao neprihvatljivom i time najavio ono sto će se dogoditi kada svoju sreću bude okušao u velikom svijetu profesionalne muzike u New Yorku (Rossiter, 1975., str. 54-64).” [Str. 251-252]

Folk umjetnici nemaju naobrazbu, ili ako ju imaju nisu ništa razumijeli iz nje, imaju i sljedbu, ljudi čak kupuju njihovu umjetnost, ali je sve to onak… Becker ih ovako definira:

“Pučka je umjetnost u tom smislu umjetnost koju izrađuju ljudi koji čine to što čine jer je to jedna od stvari što ih uobičajeno čine pripadnici njihove zajednice, ili barem većina pripadnika određene dobi i spola. Ljudi znaju da neki te stvari čine bolje nego drugi, ali to nije tako važno pitanje. Glavno je da se učine prema nekom minimalnom mjerilu, da budu dovoljno dobre za neposrednu svrhu. Kućanice kuhaju, pa premda je ljudima koji jedu to što one skuhaju draže ako kuhaju bolje, važnije je da se hrana redovno pojavljuje na stolu kako bi se ostali članovi obitelji mogli dostatno nahraniti da bi se bavili drugim svojim poslom - barem je tako u konvencionalnoj obitelji. Društveno kompetentni srednjoškolci uče suvremene plesove; neki plešu divno, neki su grozni, ali glavno je da plešu dovolj­no dobro da se pridruže drugoj djeci u društvenim aktivnostima koje traže ples kao minimum socijalne vještine.” [str. 265]

Naivni umjetnici su van svih đireva, oni rade jer vole raditi to što rade, jer su ludi i slično, nemaju ekipu, ne zovu ih u galerije, ali možda netko ih nekad otkrije. Primjer je Pecker, film Johna Watersa iz 1998. Opet, Becker ih ovako definira:

“Posljednji tip umjetnika naizmjence se naziva primitivnima, naivnima ili umjetnicima iz puka. Prototip je Grandma Moses, premda su nju na kraju otkrili i inkorporirali u svijet umjetnosti (što se ponekad događa s takvim ljudima). Ti umjetnici obično nemaju nikakve veze sa svijetom umjetnosti. Ne poznaju pripadnike običnog svijeta umjetnosti u kojemu se proizvode djela poput njihovih (ako ima takvih). Nisu prošli obuku kakvu su prošli ljudi koji uobičajeno proizvode takva djela, i malo toga znaju o mediju u kojem rade - o njegovoj povijesti, konvencijama ili tipovima djela kakva se u njemu uobičajeno proizvode. Kako nisu u stanju konvencionalnim jezikom objasniti to što čine, naivni umjetnici u pravilu rade sami, jer nitko drugi ne zna kako da im pruži potrebnu pomoć i suradnju, niti postoji eksplanatorni jezik. Ako i imaju neku pomoć, imaju je zahvaljujući tome što stvaraju vlastitu mrežu suradnje - angažirajući, obučavajući i održavajući grupu ljudi koji postupno uče ono što je potrebno učiniti i kako to učiniti. Najčešće im, u najboljem slučaju, uspije regrutirati nekoliko ljudi da igraju ulogu ocjenjivača djela.” [str. 277]

Eto, u Puli imamo folk i naivne umjetnike unatoč diplomama koje su stekli pri nekoj akademiji. Vjerujem da se većina njih smatra mavericksima, oni kao, probijajaju granice. Uz sve te s diplomama stvaraju se dodatni folk i naivni "umjetnici" baš putem tih nekih malih lokalnih edukacija. Proizvode se na vagone VJ-i, DJ-i, tonci, producenti ovoga i onoga, itd... Sve po nekom substandardu. Mislim, i u folk umjetnosti može biti kvalitetnih radova, ali svi ti folkeri bi odmah htjeli biti priznati kao važni akteri u umjetnosti. Kriteriji se stvaraju u nekakvoj zajednici, odnosno na sceni. Nije da sad neki kužer/ stručnjak kaže "eee, to je to" da sad odjednom to postane to. Putem svih tih substandardnih edukacija na periferiji koje vode ljudi koji ni sami ne poznaju najbolje svijet umjetnosti kojim se žele baviti, stvaraju se marginalni, periferni, van svih tijekova umjetnosti ili bilo čega - “autori”, “tehničari”, nemam pojma šta.

U umjetnosti, biti dio nekakve svjetske scene važna je stvar. Biti van scene čini nas naivnim umjetnicima i umjetnicama (ne, ne smatram se umjetnikom). Pratiti svjetske tijekove u umjetnosti preko interneta je isto kao biti somellier preko interneta. Nema šuga. Nisu sve informacije na internetu, habitus se stvara baš življenjem u kontaktu s drugima koji rade slične stvari kao i mi. To nije samo problem u umjetnosti, to je problem i sveučilišta u Hrvatskoj, pogotovo ovih perifernih i u hrvatskim okvirima. Ako djelatnici žive klasičan život svih ostalih radnika na periferiji jednostavno nisu dio habitusa kojeg imaju ljudi koji su u akademskom svijetu. Znanje se stvara na tihi način - tzv. tacit knowledge - ukoliko se ne ide na kave na campusu s drugim brilijantnim profesorima, ne raspravlja se o smislu života, itd... nego se odlazi na tržnicu kupit špežu i odlazi se doma kuhat, gledati serije na Netflixu, itd... Ništa od toga.

Drugdje u svijetu nije puno drugačije. Eto, samo prije nekih šesdesetak godina Theodor Adorno je smatrao kako su jazz i stripovi zadnje smeće masovne kulture koje ubija našu civilizaciju. Argumentacija mi je malo snobovska, ali jazz je glazba koju su stvorili ljudi koji nisu imali neku glazbenu naobrazbu a kasnije je kooptirana od strane ljudi koji imaju nekakvu formalnu naobrazbu. Smisao je bio taj, više manje, da su talent i strast bili važniji od naobrazbe. Danas i na glazbenim akademijama se predaje jazz. To je način da se folk umjetnost prebaci u odmetničku umjetnost, pa kasnije u etabliranu akademsku umjetnost. Na kraju cijela priča je vezana za status u društvu. Status je vodilja u svemu tome, iako se želi biti “drugačiji” teži se biti dio establishmenta.

U sklopu borbe za status, baš kao po preporukama "stručnjaka", trebate si i napraviti i zaštitnu organizaciju, koja će, po mogućnosti, biti monopolist u izdavanju certifikata, statusa umjetnika, itd... Ukratko koja će biti gatekeeper za svijet umjetnosti, odnosno, za svijet javnog novca kako na lokalnoj tako i na državnoj razini. Možda jednog dana i na EU razini (mole boga za to). Postoje već HDLU-i i slični, ali kad niste ništa od toga, kad je ono što ste napravili više neka vrsta obrtničkog posla, skupite još nekoliko ljudi nezadovoljnih što nisu prihvaćeni od strane etabliranih umjetnika, tada si naprave svoju krovnu udrugu. Ukoliko se potrudite članovi mogu imati i olakšice.

Da još malo razjasnim što je to biti naivni ili folk umjetnik/ica. Na primjer, danas su svi nekakvi fotografi, VJ-i, dizajneri. Većina tih bla bla umjetnika jako dobro može napraviti omot tipa nekadašnje Lipa Mill bilježnice. Nešto poluatraktivno, malo isfotošopirano, za trash ukus trash publike. I neki tigar u skoku.

Ili zamislite spiku "Pula Superiorum". Malo trash manifestacija koja se referira na povijesno razdoblje i kulturu koja je i oprećna današnjoj slavenskoj, ali i sam narativ je malo kitsch, miješa se sve i svašta. To je odmah jasno od samog imena manifestacije koje je krivo i besmisleno na latinskom i na bilo kojem drugom jeziku.

Za bolje potkrijepiti ono što sam napisao, slažem neku mrežu ljudi koji na ovaj ili onaj način kroz svoje privatne inicijative sišu novce od grada. Mnogi od njih su u neprijateljskim odnosima, ali ipak na kraju surađuju. Čak se svađaju oko krađe javnog novca, ali na kraju opet su skupa u istoj kaši. Na primjer, čovjek toliko priča ružno o drugom "kulturnom djelatniku" da čak rasplaće neke ljude. S tim istim čovjekom kasnije šuruje oko dizanja para od grada. Osoba koja radi na prikupljanju podataka od grada o malverzacijama javnih sredstava za kulturu, na kraju i sama dobiva novce, čak i bez glumljenja natječaja. Direktno od institucije koja po automatizmu dobiva novce. Na kraju, ipak surađuje preko neke edukacije, pizde materine s omraženim likovima u priči koju je sama stvorila.

Svi se oni smatraju jako poduzetnima, rade privatne stvari, ali kupac im je gotovo u 100% slučajeva lokalna uprava i samouprava, ili država. Ponekad rade i za neku privatnu osobu, ali tu idu ispod cijene jer to što rade je trash, kitsch, substandard. Neki žele nekako i predstaviti cijeli taj svoj rad koji je kao na tržištu skoro bez ikakve vrijednosti kao neku vrstu investicije, ali radi se o Ponzi Scheme. Od toga neće nikad zaraditi. Najviše zarađuju na trash manifestacijama financiranim u 100% budžeta iz javnog novca. Teret njihovog isfuravanja je na cijelom društvu. Od brodomontera koji ne ide na te manifestacije do prodavačice na kasi u Kauflandu koja isto ne ide, preumorna je kad se vrati doma. Stvara se jedna seljačka scena koja živi kao neka vrsta državnog plemstva.

Žene, estrogen, dopamin, kokain

Čini se da žene jače reagiraju na kokain kad im je razina estrogena viša. U ovom članku piše da vjerojatno druge supstance djeluju slično kod žena, ali treba još provjeriti. Zanimljivo je da mišice na koki su voljele biti na mjestu gdje su dobile drogu. Na tim su mjestima rado boravile.

Za psihopate već znamo da jače reagiraju na speed, sad znamo i za žene na koki. Tko zna kako skače dopamin kod kombinacije... Protiv nekih stvari se ne može, naprosto su hardwired u našim tijelima, a to se dogodilo evolucijom. Ne valja ispravljati krive Drine.

40 gitara i propast kulture

Prošli četvrtak i petak u Inatu je igrala predstava “Anarhija” Društva Dr Alonso u kojoj je 40 gitara čekalo gledatelje koji su mogli raditi s njima valjda bilo što. Bio sam u četvrtak, dan koji je popratio Glas Istre. Ispalo je da je publika bila preloša za predstavu. Angeleski je lijepo etnografski opisao što se događalo, točno tako sam i ja doživio tu predstavu.

No teško je reći je li “publika pala na ispitu”, tehnika ili kompletan koncept predstave. Što bi se drugo moglo očekivati kad se u “rokerskom gradu” publici daju u ruke gitare uključene u upaljeno pojačalo od 15W s boostom bez ikakvih instrukcija? Kao da to nije bilo dovoljno, razglas je bio preslab za nadglasavanje 40 gitara. Sigurno je djelomično stvar i u egu posjetitelja, njihovom kulturnom kapitalu, itd… Ali ponekad i sami umjetnici se trebaju zapitati što, kako i za koga rade.

OK, možda je pulska publika zadnjih desetljeća izgubila ukus, neki osjećaj za estetiku, nema dovoljnog znanja… Ukratko, nema dovoljno već spomenutog kulturnog kapitala. Zašto je to tako? Je li to nova pojava? Je li situacija sve gora iako je pristup informacijama sve lakši i sve veći? Moje je mišljenje da je nekad sigurno bilo manje ljudi koji su razumjeli kulturu u humanističkom smislu općenito, ali ono malo ljudi koji su razumjeli razumjeli su puno bolje ono što se događa i kako sve to skupa funkcionira. Odnosno, nekad su kužeri bili pravi kužeri, a danas su kužeri “kužeri”, ekipa koja misli da bez beda bilo tko i bilo kako se može baviti umjetnošću. Stihijskom “demokratizacijom” kulture zapravo se stvorilo krdo youtube kužera, dakle, ljudi koji misle da eto, malo pogledaju par youtube tutoriala i sad su umjetnici (učenje s youtubea nije loše samo po sebi). Svjetovi umjetnosti su puno kompleksnija stvar (o tome više u jednom budućem tekstu). Da je uvijek bilo problema u kulturi u Puli možemo vidjeti i u knjizi Albina Crnoborija Protiv kulturnih feuda, i to uvijek istih. Razlika je samo u kvaliteti djelatnika.

Jedna zanimljiva anegdota od prošle nedjelje (18. 12. 2016.) može biti zanimljiv pokazatelj kako je sve pomalo degradirano. Zvao me je prijatelj čisto ovako, da se malo čujemo, govori mi kako je prošao kroz Titov park i vidio je da se sve sprema za koncert koji je bio navečer. Opisuje mi smjer postavljanja bine, kako mu se mjesto čini ovako ili onako, ali i to da nije siguran je li dio programa uređen od strane Visualije. Naime, vidio je soba od led dioda i nije bio siguran radi li se o dekoraciji za advent ili o umjetničkoj instalaciji (spoiler: radi se o gradskoj dekoraciji). Možda je moj prijatelj laik po tom pitanju, ali Ministarstvo kulture, zapravo kulturno vijeće, je uočilo sličan problem s umjetničkim momentom i odlučilo je ne dati potporu za nešto što smatraju tehničkom kulturom i što se teško razlikuje od obične dekoracije. Misle da se radi više o nečemu sličnome modelarstvu, elektro-pionir forama, lego kockama i sličnome. Teško je pričati o umjetnosti kad nema nekog koncepta i inovativnog momenta. Takve stvari služe više za zabavu turista, kao, na primjer, vatromet ili žongliranje slastičara s kuglicama sladoleda. Zato je logično da takve stvari više financiraju Grad i turistička zajednica. Slični projekti su Pula Superiorum i Istria Inspirit, lagani trash za turiste. Super je da ti događaji privuku ljude na ulice, ali to je folk art u Beckerovom smislu (ovdje ima još toga), dok oni koji to rade misle za sebe ili bi htjeli da su odmetnici (Mavericks). Dekoracije u gradu će sigurno postojati, zabava za turiste mora postojati, samo je stvar kakav će estetski dojam dati. Na primjer, u Italiji postoje, ili su postojale, srednje strukovne škole za uređenje trgovinskih izloga. Nekako je za očekivati da izlozi budu lijepi, sigurno postoji način da budu ljepši, ali taj neki uređeni izlog nije umjetničko djelo.

Možda je potreban još koji primjer za još malo pojasniti cijelu priču. Zamislimo osobu koja je gladna i koja prosi na ulici, bi li ta osoba proglasila tu svoju radnju umjetničkim performansom? Teško. No ista radnja s konceptom koji dolazi iz nekog svijeta umjetnosti može biti umjetnički performans.

Po mojoj procjeni situacija se neće mijenjati još najmanje deset godina. Odnosno, sve dok ne dođu novi ljudi koji neće imati kontakata sa starim znancima sa scene. Treba se promijeniti cijela paradigma, cijeli način djelovanja i poimanja tog djelovanja. Pretpostavljam da će se to dogoditi kad budu došli neki novi ljudi kojima cilj neće biti preživljavanje na javnim sredstvima nego kreacija nečega novog. Novac je uvijek pokretao umjetnost, nije problem u njemu. Problem je na kraju u samopercepciji vlastite kvalitete, načinu dolaženja do novca, u izvoru novca koji je uvijek javan… Rekao bi da danas jako puno ljudi s mračnim trojstvom uspijevaju očarati one koji kontroliraju distribuciju javnog novca. Dakle, kad misliš da bolje radiš od ostalih, kad ti cilj opravdava sredstva i kad se ne osjeća bed pri korištenju drugih. To su isti problemi koje nalazimo kod modernih managera i to je vjerojatan razlog sadašnje svjetske financijske krize. Kao što svjetska financijska kriza neće proći dok se ne promijeni kadar i modus operandi, tako neće proći ni umjetnička kriza u ovim našim đirevima dok se isto ne dogodi.

Naravno, nisu svi takvi. Neki su dobri (manjina manjine), neki su ambiciozni bez zlih namjera, neki su morti de fame, neki su van svega i spadaju u naivne umjetnike… Svega ima, ali uvijek su važni trendovi, tko su oni koji najviše utječu. Danas su ti koji jesu.

Amfetamini i psihopati

U zadnje vrijeme dosta tražim i čitam članke o mračnom trojstvu (narcizam, machiavellizam i psihopatija), čini mi se da je dosta prisutno u društvu zadnjih desetljeća. Moja je hipoteza da se radi o prirodnoj selekciji u zadnjih pedesetak godina, odnosno, da se na taj način povećao broj takvih ličnosti u društvu. Kao što se u Nizozemskoj na taj način povećala prosjećna visina populacije (ovdje je znanstveno), ali to sad nije tema. Nadam se da ću o toj selekciji psihopata više neki drugi put.

Nedavno sam saznao za eksperiment s konzumacijom amfetamina u psihopata (znanstveni članak) objavljenog još 2010. godine. Ukratko, kad se da psihopatima speed oni luče dopamin četiri puta više nego drugi ljudi bez tih karakteristika. Isto se događa kad im se obećaju pare. Povećava im se lučenje dopamina. Vjerojatno iz te velike ugode spremniji su nego drugi riskirati bilo što, upuštati se u kriminalne djelatnosti i slično. To objašnjava baš dosta toga.

Zanimljivo je i to da psihopati već po hodu mogu prepoznati koga mogu “očerupati”. Na kraju se i lakše izvlače iz problema. Pretpostavljam i da su takve osobe sklonije nekim subkulturama, ali i o tome nadam se neki drugi put više.