subota, 5. svibnja 2018.

Gonzoizacija kulture


U pornografiji gotovo da je gonzo žanr preuzeo kompetno cijelu industriju. Nema više onih velikih Private produkcija od nekoliko milijuna dolara, ili onih filmova Marija Salijerija s profesionalnom scenografijom, statistima, tenkovima i svime. Takva gonzoizacija se događa u kulturi općenito, u smislu da umjetnost postaje gonzo umjetnost. To mi je palo na pamet dok sam slušao intervju s Teddy-Leejem na Radio Rojcu. U intervjuu on priča kako su 2007. - 2008. godine počeli s dubstep, bass culture partijima i kako je odjednom došao Outlook kao, parafraziram, bomba. Sve se dignulo. Kaže da su zapravo on, Rus i ekipa prvi radili nešto u stilu bass kulture, da se na početku Outlook nije reklamirao kao festival bass kulture.
Mislim da je najprikladnije objasniti situaciju primjerom iz svijeta porno industrije. Zamislimo situaciju u kojoj dečko i cura se vole, pašu si seksualno, ljudi primjećuju da su zanimljiv par, ali odjednom dođe Rocco Siffredi i sredi curu. Cura proba najžešće što se nudi na seksualnom tržištu, totalno je izvan sebe, nakon toga više ništa nije isto s dečkom. Drag joj je, poštuje ga, ali to nije više to. Rocco je zatresao jačim basovima, jačim razglasom, nema više povratka.
Paralela nije samo to, nije ni toliko jednostavna. U sociologiji govorimo o McDonaldizaciji društva, pa i o Diznifikaciji. Mislim da možemo početi govoriti o gonzoizaciji, ili još bolje, o roccosiffredizaciji društva i kulture. Roccosiffredizacija može imati neke karakteristike McDonaldizacije (efikasnost, mjerljivost, predvidljivost/ standardizacija, kontrola), neke karakteristike Diznifikacije (tematiziranje, hibridna potrošnja, merchandizing, performativni rad) uz dodatne svoje posebnosti. Vidjeti ćemo koje. Sve to skupa na kraju se miješa s platformskim kapitalizmom, gig ekonomijom, sharing ekonomijom i ekonomijom pažnje. Znam, sve buzzwords često prisutne u medijima, ali imaju smisla.
Moramo najprije vidjeti koji je modus operandi Rocca Siffredija. Ukratko, dovede u depandansu na svom imanju jednu ili više istočnoeurpskih djevojaka, odjene ih u neku sex shop style robu s Aliexpressa, izroka bez neke posebne radnje i posebne performativnosti. Osim ponekad da na brzinu kao uvod performiraju kao balerine, medicinske sestre ili slično, ali ne kao nečemu vezano za narativ, nego onako, kao neki tipičan fetiš iz masovne kulture. Glumljenje uloge traje dok se ne podere roba i razmaže šminka. Razlika je od onih nekadašnjih skupih produkcija ta da je tamo priča stalno prisutna i performeri glume cijelo vrijeme. Na primjer, radnja može biti u starom Rimu, glavni lik je Kaligula, tu je žena, itd… I za vrijeme cijelog filma se drže svojih uloga, priča skoro da je svako toliko prekinuta scenama seksa. Kod Rocca je samo, da, rokanje.
Uz to, kamerom često barata sam Rocco ili njegov rođak koji radi kao snimatelj. Sin mu radi često montažu a žena šminka dame - mali obiteljski obrt. Nisu uvijek anonimne istočnoeuropljanke, ponekad dolaze i etablirane zvijezde koje valjda radi PR, prestiža, itd… žele biti u tim gonzima. Kako žene tako i njegovi prijatelji muškarci. Ne vjerujem da su dobro plaćeni, možda čak i plate (pay to play kao u svijetu glazbe), ali situacija je uvijek više manje ista: dnevni boravak na njegovom mađarskom imanju ili neki stan u Rusiji ili drugdje, rokanje, dropanje basova, onih seksualnih. Sve je veliko, jako, žestoko i ekstremno. Sve u superlativima bez nekog posebnog smisla osim zadržavanja što duže pažnje, ali ne predugo jer toliko pažnje naprosto u suvremenim zapadnim društvima nema. Sve su to kraći filmići online koji nemaju ni neku visoku cijenu.
Kako bi se klijenti stalno vraćali na stranicu mora imati priliv stalno novih likova, više žena. Kako je najlakše privući gomilu amatera volontera koji svi imaju san uspjeti u porno industriji koja je jako kompetitivna i gdje je internet zapravo ubio skupu produkciju? Napravite edukacijski program, prodate ljudima priču da će tako naučiti tajne zanata. Rocco tako ima Rocco’s Academy, akademiju za wannabe porno glumce. Tu je zarada od kotizacija, ako ne od kotizacija onda od prodaje samog prisustva polaznika pod reality show, ako i to nije dovoljno onda i korištenje amatera za one žestoke gonzo filmiće. Nije da baš pratim, ali mislim da nitko iz te akademije nije napravio neku karijeru osim možda Malene, ali ona je bila poznata od prije jer se je bavila politikom. Ulazak u industriju ide drugim putem. Odnosno, dugoročno ostajanje ide drugim putem. [o tim raznim edukacijama već sam pisao pa pogledajte]
Roccovi performansi su prilično brutalni. Od žestokog analnog seksa (double anal i sve živo), do gušenja penisom i ne samo, preko riganja. Čudno je da je sve više pozivan u mainstream televizijske emisije u Italiji unatoč #MeToo kampanji u zadnjih godinu dana više manje (zanimljivost je da te ekstremnije porniće uglavnom traže žene i valjda gledaju žene, ali o tome više u nekom drugom postu). U svakom slučaju, kao što je jednom rekao kad su ga pitali straše li se žene tako velikog penisa u emisiji guerilla istraživačkog novinarstva Le iene, on im je rekao kako ide obično priča: "Rocco mi fai male, non mettere dentro, fai piano, fai piano...", però poi non mi dicono mai: "Toglilo!" Ili na hrvatskom: žene kažu “Rocco nanosiš mi bol, nemoj ga staviti unutra, polako, polako...”, ali poslije mi nikad ne kažu: “Izvadi ga!”. To je otprilike opis situacije u kojoj se nalaze više njih koji rade za jednog lokalnog gazdu pop kulturnjaka. Godinama govore da ih šikanira, da je nemoguće raditi s njime, da su se definitivno posvađali, da imaju PTSP od njega, samo što nisu dali otkaz, potukli se skoro… Ali… Ostaju! Ili, kao, nakon žestokih psihičkih traumi otiđu, ali se vrate, jer i tako drugdje ne mogu baš puno.
Da rezimiramo karakteristike roccosiffredizacije:
  • Radnici misle da su slobodni jer su freelanceri, koliko rade toliko su plaćeni, itd… [gig economy] No nikad ne postaju to što misle postati, gazda ima resurse, upravlja s njima i s free lancerima [platform capitalism]. Dakle, gig economy spike za konobare, tajnice, wannabe fotografe i fotografkinje, modne dizajnerice a ustvari krojačice, itd… Fotografi koji uspijevaju imaju svoje bilo kakve stalne poslove i polako se vuku. Gazda nema i ne želi prekarni status, on se želi spojiti s politikom. Česta je praksa da gazde rade press konferencije s predstavnicima vlasti, bilo gradskih bilo državnih. Nema businessmana koji voli nestabilnost, hirove tržišta, itd… Osim možda onih koji su nasljedili pare kao braća Koch koji financiraju libertarijanske i konzervativne inicijative. Ostali itekako žele zaštititi svoju poziciju na bilo koji način.
  • Ti razni samonazvani freelanceri nemaju svoju opremu, misle da su u sharing ekonomiji, kao, skupa koriste DJ opremu, na open DJ nights, posuđuju itd… Gazda ima opremu (platformu). Oni koji žele baš uspjeti kupe si opremu, ali ni to ništa ne garantira. Kad se stvori monopol jer se stvara platforma, morate se ulizivati vlasniku platforme kako bi digli neku kintu. (čim se vlasnik okrene odmah krenu pričati loše o njemu)
  • Casting, kao u pornićima, nije više sredstvo nego postaje cilj. Ljudi dolaze na castinge, ali ne idu dalje i sam casting se prodaje kao finalni proizvod, kao neki reality show. Ustvari, to su i oni talent showovi, na kraju to gledamo kao finalni proizvod a ne kao odskočnu dasku za u svijet spektakla.
  • Kao i na internetu, vlasnici platformi omogućuju freelancerima da se isfuravaju, ali gazda zarađuje živu lovu. Što privatnim poduzetništvom, na tržištu, prodavajući cugu, itd…. Što na javnim novcima, dobivanjem natječaja (ponekad i nakon zatvaranja natječaja), donacija, itd… Ili prostora. No to ispada da nije bed jer kao s druge strane pune taj isti proračun pa imaju pravo na povrat drugim kanalima. Jer svi ostali valjda ne pune proračun. Izmišljava se neki ekonomski pepetuum mobile.
  • Dolazi do miš-mašizacije kulture, samo da se zadrži taj limitirani resurs - pažnja. Tako mogu se spojiti nespojivi bendovi, mogu se povezati svjetla, trčanje i kurci, svašta. Ono, legendarni burek s jabukama sa svime kod Reke, samo u kulturi.
  • Smanjivanje rizika je kompenzirano pojačanim PR-om. Na primjer, ne dovode se veliki bendovi, veliki umjetnici, ali oni mali amateri, kvazi umjetnici s diplomamama, itd… Predstavljaju se kao vrhunska dostignuća ne znam čega. Znači, zarada je sve veća iz javnih sredstava, sve veća iz privatnih, ali ne dovode se vijedni umjetnici, bendovi općenito, itd… Maksimizacija profita s minimizacijom rizika. Rocco sa svojim kurcem u jednom dnevnom boravku s dvije Ruskinje. Treba nabrijati emocije, napaliti, i šta ja znam, izdrkati se na kraju.
  • Za ključne poslove zapošljavaju se ljudi iz obitelji jer u sve te wannabe kreativce ne može se imati povjerenja. Oni mogu bez problema promijeniti stranu ukoliko shvate da neće ići u sadašnjem aranžmanu. Amoralni familizam je i normalan u situaciji u kojoj nema solidarnosti i gdje postoji samo privid lojalnosti. Lojalni su dok misle da će nešto dobiti ili dok dobivaju neku lovu. Čim shvate da neće biti ničega ili da su slabo plaćeni a da drugdje mogu dobiti više, oni, konzumenti koji misle da su proizvođači, idu drugdje. Zato je česta pojava parića i njihovih bliskih koji drže business.
  • Cijeli pristup baziran je na piramidalnom marketingu (Amway, Herbalife, itd...). Toliko ljudi se preko edukacija ili guranjem za nastup veže za cijelu priču, postaju fanboys i fangirls, da kritički pričati o tom fenomenu može rezultirati ostracizmom ili u najmanju ruku izbjegavanjem druženja. Ljudi vas počinju izbjegavati, smatraju vas negativnom osobom jer kako se uopće usudite govoriti protiv nečega što je toliko prisutno u medijima, facebooku, dolaze ljudi na radionice…
  • Rentijerstvo je normalan način stvaranja kapitala. Ne proizvodnjom nego iznajmljivanjem, posuđivanjem platforme onima koji misle da će nešto nekad proizvesti.
Još sam imao na umu neke točke, ali sam izgubio nit pomalo J
Nije mi cilj mijenjati stvari, takva je situacija svugdje u svijetu, radi se o globalnoj paradigmi. O tome se pišu knjige poput Move Fast and Break Things ili Platform Capitalism, prije više od deset godina tu je bila knjiga The Cult of the Amateur (prevedena i na hrvatski). Nitko s periferije neće uspjeti promijeniti situaciju niti bi to trebao, ali kritika treba uvijek postojati, ne može se dozvoliti jednoumlje. Većinu ljudi ni ne zanima to što se događa, imaju evente na koje vode djecu kao što su nas roditelji vodili u cirkus. Ono, spektakl iznenađenja, slonovi, balerine, tetke na trapezu, zapaljeni obruč kroz koji skače lav… Treba se izaći totalno s nabrijanim osjetilima. Uz to kupuje se zastavica, šećerna vuna, plišani majmun… razlika je samo što sad nema baš ni lava ni užarenog obruča, pa ni slona. Samo projekcija toga.
Zbog mojih razmišljanja svjestan sam da me površni ljudi i izbjegavaju. Jebi ga, nije da mi fale, ali ponekad se osjećam malo ovako:

Ima i drugih koji kritiziraju koje ni ne poznam (ne moram se ni slagati, barem za bolju polovicu), ali monokultura proždire polako sve.

srijeda, 25. travnja 2018.

Ponekad i pohvalim

Najčešće imam kritičke osvrte jer mislim da dobre stvari trebaju biti dobre, a loše se trebaju popraviti. Sad ipak imam pohvale i one idu Radio Rojcu. Nema još sasvim razrađen program, nema još dovoljno sadržaja pa se emisije puštaju dvaput dnevno, ali stvarno je community radio mislim da ide u dobrom smjeru. Vjerojatno će se program vremenom proširiti.
Takav je radio bio potreban i prije 20-30 godina, ali sasvim je u redu da smo ga dobili sada. Bolje ikad nego nikad.
Nekad i mi iz Monteparadisa smo imali inicijativu pokretanja radija, ali tada još nisu bila vremena. Super je da je došlo vrijeme za pokretanje i da su se ljudi potrudili.
Radio Rojc možete slušati u tri kvalitete streama (64AAC+, 128AAC+, 320MP3) i na FM frekvenciji 89,7 MHz.

ponedjeljak, 9. travnja 2018.

Pobjednički krug… "doublespeak" sekte


Jedan kompa mi je nedavno javio da obratim pažnju na tekst stvari Victory Lap s istoimenog zadnjeg albuma benda Propagandhi. Jedan stih ide:
“When the free-market fundamentalist steps on a roadside bomb outside Kandahar bleeding to death, I swear to Ayn Rand I'll ask if he needs an invisible hand.”

Podsjetilo me na što sam nasjeo kao budala i još sam usput kreirao više monstruma koji su se počeli samoreplicirati. Naime, u sceni i điru u kojima sam kružio i kružim bilo je i još uvijek je dosta govana, dosta fake spike i ekipe, ali zbog toga ne treba baciti bebu zajedno s prljavom vodom. Sad ću objasniti.
Nakon skandala s Cambridge Analyticom čini mi se da sam i sam popušio dirigirane feedove koji su me odveli u sick spiku. Kao što je u knjizi Democracy in Chains autorica pokazala da je cijela jedna priča o slobodnom tržištu kreirana za stolom (dodatna priča), mislim da se na isti način putem dirigiranih feedova na facebooku i sličnim platformama dosta nezadovoljnih usmjerilo na neko libertarijanstvo. Zvuči kao teorija zavjere, i stvarno je špekulacija, ali dosta elemenata mi govori da je moguć takav scenarij. Prije svega, u samo par godina u Hrvatskoj, na primjer, pokrenuto je više blogova i facebook grupa koje se bave libertarijanskim pričama. U mainstream medijima ljudi koji zastupaju takve ideje dobili su svoj prostor, čak i na nacionalnoj televiziji, što nije moguće ni u državama s dužom kapitalističkom tradicijom. Istovremeno se je dogodila amerikanizacija religijskog konzervativnog aktivizma, itd… Da se radi o nečemu naučenome, a ne da je došlo spontano do razvoja nekih ideja govore mi još neki podaci iz anketa, ali o tome nekom drugom prilikom.
Prije nekoliko godina pričalo se je u SAD o libertarijanskom trenutku, čak i u popularnim publikacijama i forumima. Danas se priča o neslavnom kraju tog libertarijanskog trenutka, unatoč nedavnim negacijama kraja. No možda je ipak Trump taj libertarijanizam, što pokazuje i krajnje konzekvence takve ideologije unatoč većoj analitičnosti libertarijanaca (znanstveno).
Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa što sam progutao to govno, i još više što sam indoktrinirao druge, prvenstveno psihopate i borderline ekipu (bez namjere, takvima  sam se spletom tragičnih okolnosti okružio) koja je dalje indoktrinirala druge čudake (bivši ovisnici, nezadovoljnici svih vrsta, itd...). Zapravo, nasjeo sam na politički Ponzi Scheme.
Nekako sam preko anarhizma došao do te bolesne priče. Sve što mi je bilo zanimljivo iz tog pokreta već je postojalo u anarhističkim krugovima, antifa krugovima, itd… Zapravo, samo je dodana neka psihopatska orijentiranost prema poduzetništvu i “uspjehu”. U smislu, “sami su si krivi” ili “država je kriva radi poreza” za siromaštvo, neuspjeh i slično, “svi su oni neradnici”, “ekipa s filozofskog”, itd… To mi je uvijek nekako bilo sumnjivo.
Počelo mi je biti nešto sumnjivo kad bi po tim raznim grupama vidio sve bolesnije naci objave. Lurkam sad te neke grupe i izgleda da svaka bez problema završava u naci vode. Ona jedna koja je kao deklarativno dosta desna i naci (jer po njima sloboda je biti i naci), kao i druga koja se ograđuje od naci spike a puna je isto tako naci komentara. Na primjer, za zadnji antifa fest pokazao sam ekstremno desničarenje samo sa screenshotovima one kao ne-naci grupe. Bez vađenja iz konteksta ljudima je bilo sasvim jasno da se radi o ekstremnoj desnici. Nije čudo da ta priča završava u ekstremnoj desnici pošto ti ljudi nemaju nikakve zajedničke temelje, možda imaju neka zajednička moralna uporišta, ali cijeli proces socijalizacije im je bio različiti te dolaze iz sasvim različitih subkultura. Nalaze se, na primjer, bivše ovisnice, religiozni tipovi, pripadnici sasvim oprečnih mladenačkih subkultura, itd... Preko facebook grupa, osjećaju da su sličniji nego što jesu, ali zapravo kad maknu sve ostaju na jako praznom prostoru gdje gotovo nema druge nego završiti u konzervativnim vodama ili u zajedničkoj mržnji prema “ljevičarima”, “neradnicima”, itd… Jedni toleriraju drugima manju ili veću religioznost, ili pomanjkanje religioznosti, sve dok se slažu oko tih nekih zajedničkih neprijatelja. Mogu se tako vjernici i nevjernici naći u anti-islamizmu ili u patriotizmu. Ili u lajkanju Mila Yiannopoulusa čija se figura medijski istrošila. Kompa koji mi je usmjerio pažnju na stvar od Propagandhi i sam je skužio taj doublespeak kod ekipe s kojom se on još uvijek druži i misli da još nisu svjesni zablude. S jedne strane kao sloboda, otvorenost prema homoseksualnosti, itd… Ali uvijek onaj “ali” i pod krinkom zabrinutosti za slobode profuravanje rasizma neke vrste (inače ta ekipa bez problema opravdava državnu intervenciju i smanjivanje sloboda ukoliko im to osobno odgovara - makijavelisti).
U zadnje vrijeme izlazi dosta knjiga koje debunkaju cijelu ovu free market priču. Tako osim prije spomenute Democracy in Chains tu je i knjiga Noama Cohena The Know-It-Alls. Autor pokazuje kako se je polako gradila priča oko STEM, degradiranje humanističkih znanosti, veličanje zarade, itd… Jedan od obrađenih ličnosti je Peter Thiel koji je osim PayPala i financiranja facebooka pokrenuo i Palantir Technologies. On može služiti kao neka sinegdoha cijele priče. Libertarijanac koji ima tvrtku koja se bavi prvenstveno radom s državnim institucijama za nadzor ljudi, koja je povezana i s Cambridge Analyticom. Meni je zanimljiva i fascinacija Tolkienovim djelima, kao i sam izbor naziva tvrtke (od tud valjda i fascinacija Novim Zelandom kao mjestom snimanja filmova). Korištenje likova i mjesta iz Tolkienovih djela uvijek mi nekako budi sumnju da je ispod nešto drugo (osim neformalni naziv Mordor za klub Monteparadisa :)). U Italiji su se zvali Campi Hobbit poligoni ekstremne desnice. Općenito ta neka fantasy spika je vezana za ekstremnije desne pokrete. Ne znači da se odmah radi o neonacizmu ili neofašizmu, ali da će bez većih problema opravdati takve spike i minorizirati incidente, to da. Baš nedavno je jedan takav opravdavao metal bandove s naci težnjama, ali isto tema za drugu spiku...
Mislim da sam malo kaotično objasnio cijelu priču, ali sam si kupio LP od Propagandhi iako prije mi se nisu baš sviđali :)

utorak, 20. ožujka 2018.

Smrt u Veneciji

Čitao sam prije neki dan kako su lopovi provalili u jedan stan i pobjegli pa su tako susjedi mogli pronaći mumificirano tijelo svojeg susjeda. Čini se da se radi o profesoru u penziji i da je umro negdje 2011. godine (još jedan članak). Sedam godina ga nitko nije skužio. U komentarima se svi čude kakvo je to društvo postalo da ni susjedi ni nitko više ne brine o nikome. Kao, još jedna tragedija samoće. Eto, takvo.
U Hrvatskoj jedna je žena umrla još za vrijeme Jugoslavije, tako da valjda ni ranije i pod drugačijim režimom nije bilo puno bolje.

srijeda, 14. ožujka 2018.

U subotu na benefitu...

U subotu 17. 3. u Monteparadisu održat će se mali benefit za 14. Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu. Uz Pasmaterse, Red Tape i Dispossessed svirati će i naš band No trivia Peddlers tako da nas u subotu možete vidjeti uživo. Možete i poslušati četiri stvari ovdje na bandcampu, ili pogledati kako je izgledalo uživo u Godoviču. Ako bude sve u redu, na koncertu ćemo odsvirati jedanaest stvari, a tekstove možete pročitati ovdje. Ustvari, vjerojatno 12 stvari jer bi trebao uletiti “Milenijski epilog” kao obrada “Optimista” od SMC. Ako vam sve to skupa izgleda OK onda nas lajkajte na facebooku :)

četvrtak, 8. ožujka 2018.

Gole žene i poništenje sakramenata

Jučer su razni portali pisali o slikanju starije gole žene u jednoj crkvi u Dubrovniku, valjda za neki dokumentarac. Sjetio sam se odmah priče iz talijanskih medija od prije petnaestak godina o na sličan način oskrvnutoj crkvi. Naime, u jednoj crkvi u Abruzzu 1998. godine snimljen je dio pornića Il confessionale (Mario Salieri je bio producent), radi toga svi sakramenti koji su se dogodili nakon tog događaja bili su poništeni. Ne znam točno kako je to završilo, jesu li stvarno poništeni i jesu li svaka svadba, krštenje itd... obnovljeni. Dakle, da, dok se ne purificira, "nadoknadi", crkva je za vjernike neiskoristiva i trebale bi biti ništavne sve radnje od kad se to, kao, oskrvnuće dogodilo. Samo, izgleda da je crkva oskrvnuta još 2008. godine, što znači da ništa što se dogodilo unutra zadnjih deset godina ne vrijedi. Ili možda postoji gradacija oskrvnuća? Odnosno, gola žena ovakva oskvrnuje toliko posto, gola žena malo starija onoliko, snimanje pornića 100%. Ne znam, ali je zanimljivo.

ponedjeljak, 5. ožujka 2018.

Prije sedamdeset godina na granici

Cryptome su prije dva dana izbacili arhivu dokumenata US Army Counter Intelligence Corps Italian Frontier Control Detachment - CIC Agent Reports DECEMBER 1944 - JANUARY 1947. Možete naći dosta dokumenata o jugoslavenskim agentima, kao na primjer ovu. Zanimljivo je vidjeti greške u pisanju, detalje koje su skupljali, itd... Sad je sve to puno lakše i sami dajemo. A i da je kod Rijeke bilo oko 2500 Rusa.

Juggernaut “promjena”

Kaže mi jedan prijatelj da pogledam koliko toga ima sad u ožujku u novom klubu Kotač. I stvarno, skoro svaki dan nešto. Nit koja spaja sve te događaje nije baš najvidljivija i najlogičnija. Je li riječ o više buržujsko mladenačkoj priči? Ima i anarhista pa valjda nije to. Je li onda riječ o buntovničko mladenačkoj priči? Ali ima i starijih jazzera. Radi li se o “all ages” građanskoj priči? Je li elektronska glazba priča? Hm, ima i punkera, stonera i metalaca. Je li glazba općenito u pitanju? Ima tu i filmova pa čak i hrane. Takav pout pourri je često prisutan i u nekim talijanskim društvenim centrima i skvotovima, ali postoji nit vodilja koja spaja te različite priče, u ovom slučaju meni uopće nije jasan diskurs, cijela priča. Na primjer, može biti večer angažiranog reggaea, a u drugoj prostoriji punk, dok se servira i hrana vezana za neku političku borbu nekog naroda ili neke socijalne skupine. Ili, u socijalnom centru se može organizirati modna revija kojom se ismijavaju takve mainstream prakse. Ni to u novom klubu nije tako koncipirano, tamo je revija, ono izložba, baš za pravo. Ljudi misle da će nekad nešto napraviti ili da će biti cool.
Isti prijatelj mi je isto okrenuo pažnju na to da su neke osobe izašle iz jednog ranijeg sličnog eksperimenta. I stvarno, pošto internet skoro sve pamti naišao sam na program od prije točno dvanaest godina, iz ožujka 2006. godine. Može se pronaći i program iz prosinca 2005. godine, pa iz svibnja 2006. godine, iz prosinca 2006. godine, projekcija skate filma u rujnu 2006. godine, itd… Vidljivo je odmah da nakon tih 12-13 godina isti se ljudi vrte, slične stvari plasiraju, neke veće promjene nema, osim što se veća sredstva rokaju i još se dodalo toga u programe, proširena je edukacija.
Što se tiče edukacije već sam pisao o situaciji. Ukratko, u zadnjih 15 godina nitko baš nije izašao profi iz cijele te priče unatoč preko 10.000 sati prakse (znam, nije baš točno pravilo). I originalan klub koji je započeo tim praksama edukacije i clubbinga na kraju je angažirao profiće koji su izašli iz akademija a ne baš iz njihovih edukacija. Sjećam se da i dokumentarac im nije izašao iz ruku polaznika raznih edukacija. Samouki majstori, poput Saleta Undertoona, imaju više uspjeha. Ili bolje, jedini imaju nekakav uspjeh, ljude baš zanima vidjeti što oni rade. Čini se da model ne funkcionira.

Zašto juggernaut? Juggernaut je vozilo iz hindu hramova pod čijim kotačima su se navodno bacali vjernici da dokažu koliko vjeruju. Valjda bi se tako ubrzala reinkarnacija ili nešto slično. Imam osjećaj da su se danas mnogi “vjernici” u potrazi za boljim životom, možda već za ovog života, bacili ispod velikih kotača promjena. Hoće li svi ti silni “kreativci” samo ostati zgnječeni ili će se reinkarnirati u bolje oblike? Nisam baš vjernik, skeptik sam, a tu je evidentno da se radi o mitu startupova primijenjenom na “kreativne industrije”. Naime, znamo da 90% startupova propadne (koji su razlozi?), znamo da postoji problem samoubojstava kod startupovaca (neki ljudi se bore protiv tog trenda), znamo da postoji i taj neki trend ponašanja fake it till you make it (zašto to trebamo ostaviti) kod sve te ekipe… To jednostavno ne funkcionira, kao ni bullshit NLP.
Ako ste upoznati s ovime o čemu pišem pitajte se što su ti fejkeri-til-mejkeri postigli u zadnjih petnaestak godina? Sredstva u kulturi se povećavaju, ljudi se neki jesu uvalili u neke strukture, ali gdje su rezultati? Što je s njihovim grandomanskim snovima? Zapravo kvaliteta se srozala. Od glazbe do svega ostalog. Na primjer, 1990.-ih kad su ljudi imali manje para sviralo je više jačih i suvremenijih metal bendova u Puli nego danas (Carcass, Cannibal Corpse...). Prije petnaestak godina imali smo John Zorna, Marca Ribota, Johna Scofielda, itd… a danas imamo standarde za terase, ili autorsku glazbu prikladnu za pozadinu izvlačenja loto brojeva ili za soft porn. Nekad je PUF bio jak, danas je slab. Na bajkerima su bili Motorhead, danas ne (neki će se sjetiti i Mutoid Waste Company 1997.). Ima još primjera, od sajma knjiga do svega ostaloga. Kao da se unatoč većem bogatstvu stanovništva i većim budžetima za kulturu ide u utrku prema dnu. Sve prolazi, staviš imitaciju prave stvari, cover band, mp3 dj-a , bilo što… Ljudi dođu popit cugu ili ne dođu, svejedno. Totalno smanjivanje rizika, ali i kvalitete, a povećavanje profita pojedinaca. Neki će reći da na festivale dolaze svjetska imena, ali ti su festivali, nemojmo se lagati, za strance. Nekad su dolazile face i na Valkana Beach a bio je od domaćih za domaće uglavnom. [sad se neki pitaju zašto ne spominjem i Monteparadiso. Pa zato jer je uvijek bio low profile, od 2002. se dovode malo veći bendovi, ali uvijek u granicama DIY. Danas je manja štala ujutro jer mlađi ne briju više na to a stariji su umorni, ali principi su isti]

EDIT: Skužio sam da može biti nejasno kako to da su nekad neke stvari bile bolje, a od onda fejkeri-til-mejkeri nisu ništa napravili. Odnosno, možda nije jasno što ja mislim da se je dogodilo. Ovako, fejkeri-til-mejkeri uvijek postoje, samo je stvar omjera njih i ekipe koja radi nešto kvalitetno. Na primjer, gledajući slike iz devedesetih sjetio sam se tih silnih modnih revija od prije 25 godina i kako od toga nije ostalo ništa. Neke tadašnje polumanekenke su se navukle, propale nekako u međuvremenu, ili ništa. Tako i neke krojačice i krojači. Nikad ništa. Obično takve djelatnosti privlače fekere-til-mejkere a manje nabrijanu ekipu. Ili, takva malo jača ekipa brzo ide negdje gdje se takve stvari cijene. Stvar je i to da za kvalitetne događaje ili bilo kakve kreacije treba masu energije, tako da ljudi izgore po putu. Kad okolina nije poticajna, kad se zakasni s poticajima, jednostavno kvalitetni izmru, ostanu samo mediokriteti ili još gori. Ostaju fejkeri-til-mejkeri. Tada, radi inercije, počinju dolaziti veća sredstva jer je netko ipak sa zakašnjenjem primijetio da je nešto postojalo, ta sredstva idu tim lošima jer su dobri ili izgorjeli ili su otišli negdje drugdje. Loši misle da su dobri jer dobivaju ta javna sredstva i ne vide kvalitetnu konkurenciju (spalili su je), ali okoliš je već spaljen, rola se se taj shit. Bottom line je You can't buy cool :) Kad nema mačaka miševi kolo vode :)

četvrtak, 1. ožujka 2018.

Sreća u nesreći ili nesreća u sreći


Kako zadržati i ovce i novce? Teško, izgleda. Čini se da buljenje u monitore čini nas manje sretnima, ali isto tako ako premalo buljimo ili ne buljimo još smo nesretniji. Treba se umjereno buljiti. Uz to, od Facebooka postajemo zavidni i ljubomorniji, općenito smo sve gore od klikanja i apdejtanja statusa.
S druge strane, ljudi koji su više doma na fejsu imaju manju smrtnost, još rade ogromne uštede energije ako ne izlaze ni za posao. E sad, je li bolje živjeti dugo doma u čemeru ili malo kraće na ulicama? Naka si svatko sam nađe odgovor, ali odluka stvara posljedice za sve nas zajedno. (izgleda ipak da ljudi sve manje vremena provode na fejsu, ali vjerojatno provode na nečemu drugome) Ljudi trebaju živo društvo, ali pošto ga je sve manje smartfoni zamjenjuju takve interakcije. Ljudi se navuku na smartfone i te društvene mreže jer trebaju druge ljude, trebaju monitorirati druge i biti monitorirani. Drago nam je kad je i drugima bolje (već vidim argumentacijske twistove egoističnih psihopata). Treba nam zajednica koja nestaje.
Osobno mislim da je bolje živjeti vani nego doma. Na kraju, iako je teže izginuti doma, ipak će nas sve skupa ubiti društvena izolacija, možda ne fizički, ali sigurno će ljudi živjeti duže, slabije i bolesnije.
Za kraj jedna stvar benda kojeg ne volim baš, ali su pogodili srž nove priče:

petak, 23. veljače 2018.

Nema zavjere, izgleda da ipak djeluju... kod teških slučajeva

Napisao sam bio post o antidepresivima i okolini kako ima autora koji tvrde da je okolina sve a antidepresivi baš ne rade, ali izgleda da rade u teškim slučajevima (znanstveno).
Ustvari, nije sve tako jednostavno i nije da jedni imaju pravo a drugi ne. Stvar je da bi se moglo i bez pillseva kad bi bilo ljudi koji bi se brinulo o potrebitima, ali živimo u društvu bez društva, tada tabletice, psi, tv serije, dosadni partneri, mama i tata postaju zamjena za zajednicu.

Pratitelji

Arhiva bloga