Like Three Little Fonzies

Vidio sam neki dan u Glasu Istre da je udruga Franak napravila neuspješan prosvjed ispred OTP banke u Puli. Skupilo se troje osoba i to je bilo to. Možda je problem u lošem informiranju javnosti o prosvjedu, no ja mislim da je problem u "coolnessu" cijele priče. Naime, pretpostavljam, čisto špekuliram, da dobar dio onih koji su dizali kredite su to radili da budu cool, da ne budu pizdohrani, da ne budu na razini svojih mogućnosti, itd... Tako da je onda da je apsurdno očekivati od tih ljudi priznavanje poraza. Neki koje ja znam i dalje troše kao i prije. Kad kažem troše mislim na luksuz, odnosno, na stvari koje nisu striktno nužne za život i osnovnu ugodu u životu (mislim na teratane, nogač, vozila, putovanja, koncerte), no oni nisu uzorak. Vjerujem da će većina izići iz društva na način da će prestati trošiti, a to može izazvati veću krizu. Njih se treba ipak nekako vratiti u društvo.

Ponekad se može pomisliti da su svi neodgovorni. No to nije tako. Puzz (koji ponekad i ovdje komentira ;)) je objavio totalno trezven i super post o valutnoj klauzoli. Svaka čast.

DISCLAIMER: nemojte misliti da likujem nad tuđim sudbinama. Uopće mi nije drago, nego se čudim čuđenju oko situacije. Da bi mi bilo drago tada bi likovao nad mogućom jačom krizom koja može nastupiti ako jedan veliki dio populacije bude izašao iz potrošnje. Više bi volio vidjeti da se takvi više potrude u popravljanju vlastite situacije, više proizvodnje, da mi ostali ne popušimo ni krivi ni dužni (ili su možda Sex Pistols imali pravo? No One Is Innocent?)

Instrukcije iz balkanske ekonomije: Il' si bos il' si hađija

Gledam malo povijest država na teritoriju na kojem živim i malo šire, odnosno, na teritoriju današnje Republike Hrvatske. Dakle, Republika Hrvatska je ove godine proslavila dvadesetu godinu neovisnosti/ postojanja (25. lipnja), odnosno devetnaestu ulaska u UN (22. svibnja).

Prije toga je bila Jugoslavija (SFRJ, FNRJ, itd...) od 1943. (negdje 1945., drugdje, kao u Puli, 1947. a negdje i kasnije) koja je, znači, trajala maksimalno 48 godina.

Prije Jugoslavije u nekim je dijelovima današnje RH postojala Nezavisna Država Hrvatska koja je trajala od 1941. do 1945., cijelih četiri godine.

Prije NDH na nekim dijelovima današnje RH bila je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. - 1929.), odnosno, Kraljevina Jugoslavija (1929. - 1941.). Ta je država postojala sveukupno 23 (dvadeset tri) godine.

Na području nekih drugih dijelova RH od 1918. do 1943. (ali može se reći 1946. ili kao republika 1947. i kasnije) postojala je Kraljevina Italija. Dakle, 25 (davadeset pet) godina do 1943.

Nekima nikad prežaljena Austrija, kasnije Austro-Ugarska trajala je od negdje 1813. do 1918. u različitim oblicima. Ako maksimaliziramo onda je to nekih 105 godina.

Ne bih išao dublje u prošlost jer je dovoljno ovo za argumentaciju. Naime, sve te države su slijednice jedna druge, ali je svaka uglavnom poništavala odluke druge i mijenjala sustav poprilično radikalno. Sad se ja pitam... Kako netko može misliti da se kredit na trideset godina može vratiti bez problema? Da podsjetim, taj kredit traje deset godina duže od današnje Republike Hrvatske, osamnaest godina manje od nekima neprežaljene Socijalističke Jugoslavije, dvadeset i četiri godine duže od NDH, pet godina duže od nekima mrske Italije, i ajde, sedamdesetak godina kraće od Austrije/ Austro-Ugarske. Kako netko može vjerovati u stabilnost jedne države na teritorijima na kojima država s kontinuitetom i stabilnošću u novije doba NIKAD nije postojala? Kakvo praznovjerje je navelo ljude na mišljenje da od ničega će se stvoriti nešto? Amerikancima je čak smiješno što ovdje vozačke dozvole traju duže nego što države postoje.

Moje je mišljenje da dizanje kredita na trideset godina je bazirano ili na nevjerojatnoj domoljubnoj vjeri da će ova država, za razliku od svih do sada, uspjeti bolje, duže, jače iz ničega, ili da će u međuvremenu doći do nekakve revolucije i sve će se poništiti i da će na kraju ispasti pametni svi koji su iracionalno (tada bi postalo racionalno) dizali kredite a glupi oni koji su asketski živjeli u skladu sa svojim mogućnostima. Još više je čudna situacija kada svi jasno vide da trenutna država nema vlastitu valutu. Kuna se koristi samo kao monopoly money za kruh i mlijeko, sve ozbiljnije transakcije, krediti i cijene su vezane za euro, dolar ili CHF. A i prije je bilo sve vezano za njemačku marku, tako da se nitko ne može baš pozivati na neku bolju povijesnu situaciju. Ostaje kao hipoteza ili da su odlučili bez logike ili su računali na revoluciju ili nekakvu drugu radikalnu promjenu. Pogotovo kada već nakon 4-5 godina ljudi su u problemima s otplaćivanjem.

Promijene ipak dolazi. Radikalna. Ta promjena govori onima koji su asketski živjeli u skladu sa svojim mogućnostima "Vi ste budale jer niste digli kredit! Džaba vam bilo živjeti sa starcima, ne trošiti na luksuz kad ćemo to već mi riješiti ovima koji su trošili!". Dakle, država nas tjera na neodgovornost.

Neodgovornima je lako živjeti kao da su dio Zapada kojeg obično mrze ("rasprodati ćete zemlju strancima", "glupi amerikanci", "talijani pederi", "neću u EU", itd...), ali ne bi snosili posljedice koje imaju ti glupi EU/USA ekiparci. E sad, ne mislim da je problem što iako se žele isfurati kao ekipa na Zapadu ne rade dovoljno pa bi samo trebalo raditi malo više i sve bi bilo u redu. Problem je u tome što takve kredite je apsolutno nemoguće bilo vratiti ni pod onim uvjetima i da jednostavno ih nije trebalo dizati nego živjeti sa starcima, ne imati djecu i ne imati novi auto. To je trebalo biti tipično hrvatski/ balkanski - traditional. Druga solucija može biti ta da se ide živjeti na selo, imati više djece jer je to više ruku za obrađivanje zemlje i za dizanje kuće, i imati kuću u ciglama i živjeti u takvoj. To je isto traditional hrvatski. Ako se tako živjelo duže vrijeme kroz povijest, ako je baby boom generacija zasrala još u Jugoslaviji, jednostavno nema se tu šta razmišljat. Inače ta ista baby boom generacija u svijetu sad hrani mlade kojima su porasli apetiti...

Uglavnom, osjećam se glup za svaki put kad sam brojao pare da vidim koliko ću puta moći na kavu s ekipom, za sve one godine kad nisam imao za popit cugu u bircu (a to je do prije nekoliko godina), još manje platit turu, kad sam imao sveukupno manje od 1800 kn mjesečno u prosjeku a radio na 10 ugovora, kad sam sređivao jeftinu zabavu za one koji su dizali kredite (vođenje MP i slično), pa i aktivizam za njih, kao, svo vrijeme koje sam živio kod starog (i još živim, da ne mislite), itd... Mogao sam sasvim neodgovorno naći si neki hrvatski posao i dignuti kredit. Sad bi me drugi spašavali.

Zbog švicarca naša djeca plaču

Zbog švicarca naša djeca plaču | www.glasistre.hr
A ja mislio da djeca plaču jer su im roditelji neodgovorni...

Kad bi homoseksualnost bila bolest...

...vjerojatno bi to bila neka kronična bolest, odnosno, nosila bi invaliditet oboljelim pojedincima. Takvi pojedinci bi mogli ići na paraolimpijade gdje bi mogli rasturiti, u figurativnom smislu, sve one invalide bez ruku i nogu koji se natječu u različitim sportovima. Zamislite gizdavog plivača homoseksualca od dva metra koji u plivanju gadno rasturava plivača bez ruku i nogu. Tako bi homoseksualci, jer bi se smatrali invalidima, mogli parkirati na mjesta rezervirana za invalide, imali bi prioritet pri čekanju u bankama i poštama, njihova djeca bi dobivala ekstra bodove za upis na željeni studij, itd... Zamišljam si naljepnicu za auto na kojoj je čovječuljak u kolicima koji umjesto puške ima nadignuti penis. Ustvari, na naljepnici su dva takva čovječuljka.
Ukoliko bi se netko žalio da homoseksualci nisu obični bolesnici te neka si sami financiraju liječenje jer su si sami krivi tada bi se isto moglo reći i za, na primjer,  oboljele od raka grlića maternice ili raka pluća. Uz to, već vidim koliko bi se ljudi žalilo na troškove uzrokovane liječenjem homoseksualnosti, prvenstveno na sredstva koja ne bi išla za distrofičare, multiplu sklerozu, itd... Tada bi možda prestali smatrati homoseksualnost bolešću te bi bili jako sretni radi svakog gay pridea jer bi uvidjeli da se gay zajednica, za razliku od nekih drugih kategorija u društvu, na taj način želi upravo maknuti s proračuna.
Ipak postoji kvaka u cijeloj toj priči: ti ljudi koji misle da je homoseksualnost bolest ne misle da su homoseksualci bolesni nego da su upravo oni bolest. Bolest društva. Kod takvog organskog poimanja društva, društvo koje je kao neko biće koje ima život samo za sebe što je Hobbes nazvao Levijatanom, s laganom operacijom odstranjivanja takvih pojedinaca iz društva popravilo bi se društvo. Mnogi su tako nešto pokušali u povijesti s oskudnim rezultatom, ustvari, često upravo sa suprotnim rezultatom. Sama ideja društva ili države (još gore) kao nekog posebnog tijela dovodi često do takvih pojednostavljenih solucija koje dovode do velikih količina leševa. Zašto? Jer sutra netko drugi (nešto drugo) može postati bolest cijelog društva.

Borba protiv video piratstva u Hrvatskoj

Hrvatska kinematografija ima rješenje - usavršili su formulu kako iskorijeniti piratstvo! Naime, jučer sam bio na dva filma u areni, jedan klasično loš od Matanića - Ćaća - te jedan obećavajuće loš od Tardozzija - Fleke. Filmovi su tako loši da definitivno ih nećemo naći po torrentima, muleima, soulseekovima i sličnim mrežama, a čak je malo vjerojatno da će se pojaviti piratske kopije na Hreliću i sličnim mjestima.

Oni imaju jednostvnu formulu: napraviti loš film na račun poreznih obveznika. Sigurni su da se oni koji su novce dali neće buniti previše jer oni ni ne konzumiraju takve filmove a i u poreznoj kartici nije točno označeno koliko ide za .hr filmove, Min kult. ili grad Zagreb dobiti će izvještaje, filmovi će biti prikazani na nekim festivalima gdje se i takvi filmovi prikazuju... I to je to. Krug je zatvoren. Piratstva nema, nema ni potrebe za borbu protiv piratstva.

Vjerujem da čak i najokorijeliji pobornici socijalizma i staljinizma ne vjeruju da hrvatski film treba strahovati od privatizacije (produkcije da, ali to već šljaka - u njihovu korist - pa se ne bune).

BTW, u oba filma loši glumci koriste u dijalozima poštapalicu "ha!?", kao "šta se misliš samo tako izvući, ha?!", "hoćemo li otići tamo, ha!?", "što imaš za reći, ha!?"

Opijum, hašiš, extasy, bunika i konjak za narod

Poznata je Marxova spika “Religija je opijum naroda” (ili tako nekako). Mislim da barem djelomično to stoji, no ja bi dodao da vrtlarstvo u gradu, barka u lučici ili pecanje, birc za popit cugu s komapama, su dodatne droge za narod. Naime, nakon religije (koja unatoč posjetu Pape nije više toliko prisutna u svakodnevnom životu) dokolica radničke i drugih klasa služi kao opijum (ili čaj od maka, da bude domaće). Ništa novo, marksisti su odavno to govorili, no danas dosta ljevičara i “revolucionara” promiče te neke cool “tradiocionalne” oblike dokolice.

Na primjer, u Rojcu je pokrenut projekt urbanog vrtlarstva kao kopija sličnih projekata u gradovima gdje možda postoji i potreba za nečim sličnim ili takvo nešto nije prije postojalo. Moje je mišljenje da u Puli takav projekt nema previše smisla pošto ljudi su već imali vrtove usred grada. Od vrtova ispod Ville Idole (konfiscirano zemljište obitelji Crljenica) do Velog Vrha. Uz vrtić, neki imaju i vez za barku (i barku) koji dodatno služi za obesvješćivanje naroda. Naime, na poslu vas šef može rasturit s bodljikavim dildom, popišat vam se na glavu, itd... ali vas to neće nimalo uzrujati ukoliko imate navedene zanimacije nakon radnog dana. Što nije ni loše za industriju.

Nije ni čudo da se u Puli često koristi tautologija “urbani grad” u smislu “htjeli bi da nam grad bude urbaniji”, “koncert benda XY je pokazao koliko smo urbani”, itd... Svaki grad je urbani, inače bi bio neka druga vrsta naseobine. Ali, kad u gradu imate urbane vrtove s roštiljem po mogućnosti, barke kao u nekim azijskim selima, pa krdo birceva nalik na seoske birtije naravno da ćete trebati istaknuti “urbanost” neke manifestacije ili bilo čega, kao kontrapoziciju onom “ruralnom.”

Kako ti urbani seljaci - kojima je i u prirodi uvijek se osjećati siromašnima, podređenima i pokradenima - misle da će se odjednom dogoditi revolucija ako su svi ušlagirani raznim drogama za narod?

OK, ja se sad ne žalim što nema revolucije čak ni nakon onih šetnji po gradovima, nego samo želim pokazati kako je normalno da je nema, a zapravo je čudno da netko očekuje velike mobilizacije masa. Kod mladih je slična situacija. Što više Che Geuevare i što više jointova manja je vjerojatnost da će išta napraviti, što i nije loše. Kod neonacista je situacija slična - što je više kukastih križeva, kolekcionarskih nacističkih parafernalija, cuge i ekipe iz razorenih obitelji to će biti manje naci revolucija.

Nabrijani mogu biti samo oni s čistim glavama i fanatičnom idejom, ali to su ovi teroristi, oni su uglavnom na religiji ili nacionalizmu. Nabrijani mogu biti i bogati, odnosno, mladi iz bogatih obitelji koji su dovoljno dokoni da im ne treba vrtić i barka. Ili visokoobrazovani profesionalci (tipa profesori, arhitekti i slični) kad malo izgrade svoje pozicije pa im kao neka “društvena angažiranost” dodaje malo “radical chic” štiha u CV ako nigdje drugdje.

Nemesis ili o švicarskim francima, pizdohranima i bankohranima

Prisustvovao sam prošli četvrtak zanimljivoj diskusiji. Čovjek se žali kako je radi švicarskih franaka u totalnom bedu, da je spušio dodatnih 150k kuna, itd... Na to mu je drugi kompa spustio kako si je sam kriv što je nasjeo na kapitalističku propagandu da svatko može imati stan, novi auto, itd... Bilo je baš psihički brutalno, ovaj utučen, a drugi mu sere sa svim argumentima. Kreditaš se htio obraniti da njega život nije mazio i slično, pa je dobio nazad spiku kako nikoga baš život nije previše mazio nego si ljudi sami stvaraju situacije. Nakon toga argument je bio taj da nije htio biti “pizdohran” i živjeti kod ženinih roditelja. Lijepo, sad je kao pravi balkanski macho bankohran - hrani banku. Jako muževno.
Bilo je tu i računanja i dokazivanja kako je sve to bilo prilično neisplativo, ali i konstatacija kako taj nesuđeni pizdohran očito ne zna prave ljude koji bi mu našli extra poslove popodne. To se radilo o čistom primjeru - “uživo” - Bourdieuove teorije o kulturnom i socijalnom kapitalu (naravno, i ostalim kapitalima i habitusu ;)). Naime, taj je čovjek tratio vrijeme s ljudima koji nemaju neke veze osim onih obiteljskih, ali ni neke pretjerane ljudske kvalitete. Ono što je taj đir znao dobro raditi je ispiti bocu, kenjati po svima ostalima koji nisu bili takvi i uništavati djecu, odnosno, mlađe naraštaje koji su upadali u đir (od 14 godina pa do nekih 19, kasnije ih ta ekipa preraste ukoliko ne zaglibe previše u taj mulj - emotivno ili ih nakrcaju različitim substancama - a u ženskom slučaju i muškim tjelesnim izlučevinama).
E sad, nemam pojma je li mi žao, je li mi malo drago ili me ne zanima. Znam samo da dosta ekipe iz tog đira se iživljavalo verbalno nad sudbinama ljudi (pa čak i nad mojom). Sad kad je došlo do obrata sad bi ja trebao solidarizirati... Hmm...

Kako se ulazi u svijet pornografije?

Tražio sam malo po netu po različitim bazama neki članak o nekom istraživanju o ulasku osoba u pornoindustriju, koji je background osoba u industriji, itd... Ali ništa se ne da naći. Barem ne znanstveno. Ima jako puno članaka postmodernista o percepciji pornografije, tijela i bla bla bla (klasične PoMo spike), zatim ima dosta o traffickingu, ali ništa u polju sociologije i psihologije.
Ono što se uglavnom može naći je neka kvazi-publicistika, biografije, i jako puno analiza gay pornića - tamo se mogu naći i neki šturi podaci o backgroundu porno glumaca (da su iz radničke klase i da su rano napustili školu).
U svakom ću slučaju morati još malo proguglat, vjerojatno nisam dobro tražio. Ali i kad bi shvatio da nema radova što će mi to kad u .hr nema takve industrije. Eventualno bi se trebalo do Mađarske.

Mučenici rata samih protiv sebe

Ukoliko vas put odvede u neki "angažiraniji" squat na Zapadu najvjerojatnije ćete naići na neki grafit u čast nekog mučenika "for the cause." Npr., u Italiji ćete naići na squatove koji nose imena osoba koje su poginule u nekom neofašističkom napadu, kao što je to Marco e Auro u Rimu, ili često ćete naići na grafit posvećen Carlu Giulianiju koji je ubijen 2001. u anti-G8 prosvjedima u Genovi, itd... Na majicama čak i kod nas naći ćete i Che Guevaru kao žrtvu/ mučenika, u Rijeci ćete moći izaći u klub Palach koji je dobio ime po Janu Palachu koji se zapalio iz protesta... Ali danas u Hrvatskoj nećete naći nijednog novog mučenika ili mučenicu koj/i/a je umro ili umrla za neku pravicu, borbu i slično.
Grafiti postoje, ali slave ekipu poginulu u drugačijim okolnostima. Neki su poginuli u saobraćajnim nesrećama, drugi od heroina, treći od cuge, četvrti nisu spavali tri dana na speedu i onda slučajno poginuli, peti od urođenih bolesti, itd... Ljudi ih se sjećaju, poštuju ih, često im ti mrtvi služe za utvrđivanje identiteta, ali ne baš jako, brzo sjećanje izblijedi pošto osim simpatičnosti, prijateljstva ili "sveprisutnosti" na mjestima gdje je "ekipa" nisu imali neku jaču poruku za odaslati u životu, ili nisu stigli ju odaslati. Više se može pričati o borbi protiv samih sebe nego protiv nekog sustava, za pravdu i slično. Nisu izginuli pod metcima policije i neofašista nego pod tutnjem alkohola i droge. Iz tog razloga legenda traje dok njihovi prijatelji izlaze van, a to je u subkulturama dosta kratki period kod nas, jer nakon nekog vremena se ljudi zatvore doma. Krediti, posao, život.
Ne stvara se neka duža legenda jer se nakon nekog vremena i shvati da nema nekih žešćih osnova za stvaranje legendi kao Che Guevare, Palacha, Giulianija i ostalih koji postaju međugeneracijski fenomeni (iako mislim da ni kod ovih nema pretjerano osnova). Često se događa da neka ekipa si i prisvoji sjećanje na nekoga. Kao, "mi smo ga znali bolje nego vi" spika. "Bio je bolji kompa sa mnom nego s tobom" i slično. Tada ljudi puste sjećanja...
Umjesto "Hrvatska traži zvjezdu" izgleda da "Scena traži mučenika." Na žalost (ali ta simbolika funkcionira...). Do tada ispada da su alkohol i droga "something to die for."

U kladionicama se ne može izgubiti

prije neki dan pričao sam s prijateljem o tome kako ne znam nikoga tko kaže da je više novaca spušio nego dobio u kladionici i onda se kompa sjetio da zapravo ne možeš spušiti u kladionici. U kladionici možeš samo dobiti. Naime, ti platiš listić koliko god želiš, tvoja je odluka, a nakon toga ili ćeš dobiti neku lovu ili ništa. Neće ti doći doma i uzeti još novaca. Jednostavno ne dobiješ i to je to. Vjerojatno se ekipa ravna takvom logikom. Platio si listić toliko i toliko, a ponekad ne dobiješ...