Tirkizni utorak

Plavi ponedjeljak je u pop kulturi i pseudoznanosti treći ponedjeljak u siječnju, dan kada ljudi shvate da se neće držati novogodišnjih rezolucija, da ništa nema smisla, itd… To bi navodno trebao biti najdepresivniji dan u godini. Ove godine treći ponedjeljak je bio 15. siječnja, ali možda nije OK uzeti u obzir 1. siječanj kao običan ponedjeljak, ipak je prvi dan u godini, tako da taj treći ponedjeljak je bio jučer, 22. siječnja.

Rastužilo me je kad sam vidio na portalima da se ubio moj susjed Marinko. Negdje prije godinu dana i brat je učinio slično. Sjećam se kad sam bio mali da me Marinko vozio na motoru, bio je faca i svi iz susjedstva se sjećamo kako je bježao još onoj jugoslavenskoj muriji na krosiću. Negdje za vrijeme mog izbivanja iz Pule loše mu je krenulo psihičko zdravlje. Nekako u sjećanjima mi je da su se on i Čevo (susjed koji je umro u bolnici na psihijatriji devedesetih), dogovarali u nekom trenutku lucidnosti da će se zajedno ubiti. Razmišljam si kako virtualno postoje, ali ne postoje, službe koje trebaju pomagati ljudima sa zdravstvenim problemima. Osim nekakvih zdravstvenih službi virtualno postoje i socijalne službe, ali ništa ni od toga. Ljudi plaćaju poreze, ali kad zatreba prepušteni su sami sebi. Nekad je bilo malo više neformalnih društvenih amortizera, od obitelji do cijele zajednice. Sigurno ne svugdje i ne stalno, ali danas zajednice nestaju, obitelji jesu što jesu, a službe koje su trebale preuzeti te funkcije nije da baš rade.

Problem novog doba gdje ljudi gledaju samo svoja posla, glume da su busy, zapravo je prisutan u cijelom svijetu. Nije neka lokalna posebnost. Tako u Velikoj Britaniji stvaraju “Ministarstvo samoće”, jer samoća osim psihe rasturava i tijelo. Ovdje još dugo se neće ništa događati jer su ljudi tek skužili “čari” tržišta ("'Ko ih jebe, tržište je reklo svoje", "neka si nađe nekog psa"). Tek za nekoliko godina kad se bude sve rasčaralo i kad milenijalci i iGen dođu na tapet vidjet će se koja je kriza, pa ‘ko živ ‘ko mrtav. Svatko u svojoj čahuri. Usput, i samački postaje preskup.

Rat za devedesete

Pisao sam o novoj grupi nostalgičara, u međuvremenu je grupa narasla i ljudi stavljaju tonu privatnih slika i komentiraju privatne stvari. Čini mi se da je takav duh vremena da je samo dark triad ekipa glasna. Ispada da su Devedesete tako super da se čak kradu ideje o eksploataciji nostalgije za tim razdobljem.

Jedan sumnja da su mu ukrali ideju.

Druga kaže da nije tako, da je sve spontano.

A ja se sjećam kako mi je bilo. U devedesete sam ušao s jadnim adidas shorts a tada hipsteri nisu postojali. Toliko sam bio jadan da nisam imao baš nijedne druge hlačice, nitko se baš nije ni brinuo za mene. Ovako nekao sam izgledao 1989. mislim.

Na nogama Converse škart iz Astre, proizvodile su se tamo gdje je sad gradska knjižnica. Zima i jesen u nekoj usranoj trenirci s Ponte Rossa s izgorenim tragovima od pegle, lažne starke loši puloveri ili majice na “Istra Export-Import”, “Arenaturist” i slično. Čak sam bio poznat po reklamnim majicama. Ili nekim koje bi sam napravio. I da, slušao sam HC punk, preskočio sam bio Sex Pistolse. Mislim, slušao sam ih, ali nisam volio taj i takav punk.

Na kraju, oko 60% devedesetih sam bio izvan Pule, u Zagrebu (i to social hackovima), ali uvijek za važne događaje u Puli. Dogovarao bi bendove za Monteparadiso fest preko javnih telefonskih govornica ili mailom od 1995. na dalje. Iz nekog razloga mnogi su mislili da sam bogatiji, možda jer je ispadalo da se držim distancirano a zapravo sam bio sramežljiv. Ljudi koji su imali uređenije obitelji, više para, znali su me ogovarati i s time su mi radili veliku socijalnu štetu. Na početku tih devedesetih nisam imao para, možda ponekad ako bi uštedio od marende, starci rastavljeni, sam si kuham…

Sjetio sam se još i onih užasnih bendova poput Biohazard i cijela ta moda oko njih. Mi iz MP smo bili drugačiji đir, nikako cool, zato baš nije bilo ni cura u điru.

BTW, danas grupa ima 1272 člana. Vjerujem da će se još priključiti oko dvjestotinjak i da će onda stati.

Di si bio 91e?!

Prije točno tjedan dana na facebooku je otvorena grupa Pula, 90-e koja je do sad skupila 941 članova (17. 1. 2018. u 11:24). Radi se o grupi za nostalgičare 90ih godina prošlog stoljeća, možda nekima i jedino vrijeme kada su živjeli. Opis grupje je sljedeći:

Grupa vezana za 90-e godine i generaciju koja je tih godina odrastala u Puli. Izlasci, koncerti, festivali, razne anegdote i sve ostalo uz te nezaboravne godine!

A u pinned postu piše:

Ciao ljudi, evo grupa vezana za Pulu u 90.-im godinama prošlog stoljeća, dakle slobodno ubacujte ljude koji su dio tog vremena, i uploadajte fotografije, videozapise i tome slično. Svrha je prisjetiti se razdoblja naše mladosti, izlazaka, koncerata, etc., pa da se možda u skorijoj buducnosti snimi i dokumentarni film o pulskim 90.-im, kao svojevrsni nastavak Grada izobilja. ŽIVJELI, M.

U jako kratko vrijeme okupilo se dosta ljudi, ali samo oni vezani za metal, punk, noise, dark i slične žanrove koji su izlazili u disco Colosseum u hotelu Puli, u Circolo ili Uljanik dok je bio Rock Club. Nema bajkera, “šminkera” iz Piramide i Aquariusa i sličnih. Ustvari, možda i ima. Dosta ljudi koji su tada bili tipični posjetioci Piramide, Aquariusa i Plompe danas se furaju da su od uvijek bili punkeri, metalci i tako to. Čak se furaju da su neki nositelji scene. Baš sam se nedavno čudio nekima generacijski bliskima da kako to da ih nikad nisam vidio ranije i tek prije nekoliko godina sam ih počeo viđati u điru.

Ono što je iz prve bilo primjetljivo je da su se metalci najviše naslikavali, da su imali dosta žena u društvu za razliku od punkera i da su se družili s neonacistima onako, normalno. Jedan od tih je bio umješan u pokušaje ubojstva ispred Rojca 2005. godine, samo nije osuđen (inače, istina, izašao je iz punk đireva). S njima su se, barem po jednoj slici, maškarali u black metal action figures (ono farbanje lica u nadrkane pande). Dosta slika su iz soba, valjda prije izlazaka. Poziranje.

Iza njih slično su radili darkeri i noiseri. Isto naslikavanje doma prije izalazaka. Punkeri manje i od toga više na putovanjima.

Da ne ispadne da sam došao sam do tog zaključka i zlonamjerno (stvarno nemam zle namjere). Drugi su isto to primjetili. Evo par komentara:

Dalje ide komentar od jednog tipa:

Pa jedna žena piše da su šminkeri:

Druga da su narcisoidni pa se naslikavaju:

A jedan tip se pita tko će pobjediti u nostalgiji:

Ono što je zanimljivo je da su devedesete ponovno u modi i drugdje u svijetu tako da uskoro izlazi nova Netflix serija "Everything Sucks!". Pretpostavljam da će dočarati devedesete tako da će svi puno pušiti, to sam primijetio u novijim američkim filmovima i serijama čija radnja je u prošlosti.

Zanimljivo mi je kako mnogi fuladiraju cijele devedesete pa stave slike iz osamdesetih ili dvijetisućitih. Zanimljivo je kako funkcioniraju sjećanja i vrijeme općenito.

Zanimljivo je i da prije godinu dana nisam baš fulao :)

Psi i mačke naglavačke

Ovih je dana na portalu Narod udruge U ime obitelji svanuo osvrt “stanovite” Anele Todorić koji je digao dosta prašine. Tekst problematizira zamjenu djece kućnim ljubimcima, odnosno, pad nataliteta nekako je doveden u korelaciju s antropomorfizacijom kućnih ljubimaca. U samom članku se idealizira neka seoska idilična prošlost koja zapravo nikad nije postojala, a sve većom urbanizacijom neće ni postojati. Iz popisa iz 2011. godine vidljivo je da 70% stanovništva u Hrvatskoj živi u gradovima (ovakva je kvaliteta života u tim gradovima), tako da ništa od štalica i kravica, sjenika i proširenim obiteljima u malim potleušicama gdje osmero djece broji krunicu.

Kao i sve ostalo što radi U ime obitelji i ova nova kampanja je uvoz iz Sjedinjenih Američkih Država, točnije, hrvatska prilagodba protestantske konzervativne revolucije. Kako se je u SAD-u stvarala takva klima jačanjem među ostalima i libertarijanskih pokreta dosta je lijepo objašnjeno u knjizi Democracy In Chains povjesničarke sa sveučilišta Duke Nancy MacLean.

Kod svakog guranja neke ideologije ipak postoji neka utemeljenost u stvarnosti. Naime, čini se da milenijalci stvarno zamjenjuju djecu ljubimcima, barem privremeno. Na desnije orijentiranom pop kulturnom portalu Acculturated u jednom članku možemo saznati da se ti mladi ljudi s njihovim “fur babies” zovu i Millenial Dog Parents (češće Millenial Dog Mums), a autorica smatra da bi se ipak trebali zvati vlasnici ljubimaca a ne roditelji. Žešća je situacija na konzervativnom portalu The Federalist, gdje ispada da bi se takvo korištenje ljubimaca trebalo smatrati psihičkom bolešću (najvjerojatnije je ovaj linkani članak bio inspiracija Aneli). Ipak, neovisno o konzervativnom mišljenju, po nedavnom istraživanju izgleda da parovi bez djece stvaraju moralni bijes kod drugih ljudi (u nekim zemljama ljudi radi toga mogu biti i ubijeni).

Korištenje kućnog ljubimca kao surogata za dijete nije nova praksa. I ranije su mnogi parovi to radili više kao test za budući obiteljski život, to je bila neka vrsta anticipativne socijalizacije. Ono, kao kad se djeca igraju doktora ili mame i tate. Ovako čisto anegdotalno, u heteroseksualnim vezama uglavnom bi cura nabavila psa i s time bi testirala dečka je li on onaj pravi za biti otac, snalazi li se s tim psom, nekad mačkom. Uskoro nakon početka zajedničkog života i nabavke ljubimca cura bi zatrudnjela i par bi se vjenčao ili bi se raspali kao par jer bi vidjeli da nešto ne valja. U slučaju da je jedan od partnera sterilan ili oboje vjerojatno bi ljubimac zamijenio dijete i dalje bi sve funkcioniralo. Kod milenijalaca je, valjda, situacija takva da stanu na tom ljubimcu, upoznavaju druge parove s ljubimcima, upoznavaju ljubimce međusobno, kao djecu u parkićima. Mislim da je to privremeno, danas možda duže traje to ljubimčenje, ali je privremeno, unatoč što neki se odlučuju na sterilizaciju. Ukoliko nije, moguće je da je to tako iz više razloga.

Ne volim baš te pop kategorizacije generacija, ali nekad su simpatične za objašnjavanje nekih društvenih fenomena širim masama. Kakvi su onda ti milenijalci ili generacija Me Me Me? Izgleda da dosta mistificiraju sa svojim zaposlenjem koje je često prekarno, tako da glume busy-ness. Kao, full nešto stalno rade i angažirani su negdje. Imaju uglavnom neki side hustle, odnosno poslić sa strane ili skaču s jednog poslića na drugi, nikad nešto stalno. Izgleda da ti poslići su im sve, misle da će jednom uspjeti, ali sve je to mlaćenje prazne slame i strategija ze ne osjećati se propalicama (neka su vrsta psihološke samopomoći). Oni su i manje zainteresirani za seks, izgleda da ne jebu baš. Nadalje, imaju slabiji stisak ruke nego ljudi ranijih desetljeća, što je indikator opadanja snage općenito. Žive duže s roditeljima, ali su usamljeniji (i toga se žele riješiti). Nemojmo ni zaboraviti i opadanje količine sperme. E da, i uzimaju više tih “brzih” droga od kojih kao rade još bolje.

Ukratko, ljudi koji žive s roditeljima dugo, koji su manje plodni, manje zainteresirani za seks, koji su fizički slabiji, koji rade neke poslove koji nekad nemaju ni smisla ili ne donose dovoljno novaca, koji su usamljeniji, koji su depresivniji a istovremeno bi htjeli biti face, isfurati se kroz startupove ili slično, što im drugo preostaje nego nabaviti si “dlakavu bebu”? Osjećaju manje tjeskobe, manje samoće, misle da rade nešto jako korisno, itd… Problem je ekonomski i socijalni. Autorica navedena na početku ovog posta misli da bi molitva i nacionalizam tu pomogli, ali nije baš tako. Nacionalizam je isto proizvod nekog vremena, neki odgovor na rast društva i promjene u 19. stoljeću, tako i religija je način adaptacije okolini nekad prepunoj smrti i dugotrajnih opakih bolesti. Danas živimo u vremenu mobilnih i nemobilnih komunikacija, u mogućnosti lažnog izbora konzumiranja kulturnih kreacija (u smislu netflix kojeg gledamo kad hoćemo [ili Kodi za pirate] vs. centralizirani TV program s točno određenim rasporedima; izbor je lažan jer je otprilike ista vrsta slobodnog izbora kao kad ti netko kaže “Ajmo se naći sutra kad ti hoćeš između 17 i 21h”), u beskonačnom življenju puberteta, u vjerovanju da ćemo nekad uspjeti jer smo svi posebni,  u vremenu jeftinih avio kompanija… Na kraju blejimo sami, još gore neki i usamljeni u vezi… Ljubimci ispadaju OK solucija.

Pitanje u svemu tome je radi li se o zastranjivanju ili je to normalan tijek stvari u Antropocenu? Naci-onalisti misle da je zastranjivanje jer nam dolaze “zle horde” mladih, potentnih i plodnih izbjeglica koje će pokoriti “naše” žene, a na Zapadu nema više “pravih” muškaraca koji će obraniti zapadnu kulturu i ljude. Naravno, to su sve gluposti, slične stvari su se uvijek događale, i to je dio ljudskog stanja. S druge strane, u prošlosti nismo si mogli dozvoliti luksuz izolacije od drugih ljudi, nepripadanje nekoj zajednici ili ignoriranje zajednica. Nismo mogli biti uglavnom doma umjesto na ulicama ili u oštarijama i kafićima. Sad možemo i ismijavati ljude koji kruže ulicama ili provode vrijeme s društvom u kavanama (ali još uvijek sjetno citirati narodnjaka Tomu Zdravkovića “Novac potrošen u kafani je novac uložen u sećanja”). Možemo čak i više dana ne vidjeti nikoga i da nam to ne predstavlja problem. Imajući facebook prijatelje, medije za zatomljivanje osjećaja, tabletice za zatomljivanje osjećaja, organizirana (ili još bolje neorganizirana) putovanja za glumljenje života, imajući neku životinju možemo na kraju odlučiti se imati partnere bilo kakve kvalitete. Ako je predosadna/ dosadan imamo filmove, serije ili frendove koji to nisu, ako ne pruža baš neke emocije imamo tu psa; ako ne idemo nigdje zajedno opet su tu prijatelji, poznanici ili brdo posla pa kao nemamo ni vremena; ako karakterno nismo slični nema veze jer važno je da prema vani lijepo izgleda; ako nemamo zajedničke interese nema veze naći će se netko iz friend zone, itd...  Zapravo, sve se vraća na nekadašnje dogovorene brakove. Nekad bi roditelji dogovorili brak s drugom obitelji i mladi ne bi imali tu što reći, dobili bi što bi dobili, na njima je bilo da se prilagode ili vjerojatno izumru. Sad tako u atomiziranom društvu ubodeš što ubodeš, kasnije se prilagodiš tako da nabaviš ljubimca, pojačaš serije ili tako nešto. Moguće je da je to posljedica seksualnih sloboda 1960ih i 1970ih godina, kad su ljudi mogli slobodnije birati, ali i slobodnije ne biti izabrani, tako da neki odgovor na “seksualni kapitalizam” toga doba (bili bi promiskuitetniji, ali samo oni koji bi mogli biti, neki ne bi imali ništa) je osjećajna stabilnost s bilo kime, a kompenzacija za naše skrivene želje dolazila bi od nekud drugdje (psi, pornići, medikamenti).

Neznanstveno, na bazi anegdota, mislim da i priroda nekako pokušava ispraviti stvari. U prirodi je normalno asortativno parenje, ljudi nalaze genotipski slične, ali ne preslične osobe. Često traže i fenotipski slične. Kao što sam napomenuo, bazirano na anegdotama, mislim da priroda nekako utječe da se “ne baš dobre” kombinacije ne dogode tako lako iako živimo u vremenu gdje možemo ignorirati sve karakteristike kod partnera koje bi u prošlosti bile važne za preživljavanje mladunčadi. Npr., fizički zdrava žena zabrije s lošim partnerom moguće je da organizam reagira amenorejom, odnosno, sam se organizam štiti od razmnožavanja s takvom individuom. Primijetio sam tako popravljanje mjesečnica kod žena koje bi promijenile partnere na bolje, ali stvarno nije znanstveno. Može biti da jednostavno ciste nestanu same od sebe. Argument protiv te moje hipoteze je izgleda činjenica da nasilni muškarci imaju više sinova,  kao i mlaćene žene. Ukoliko ipak moja hipoteza stoji, možda želja za ljubimcem je strategija da se ne razmnože loši te da se da malo više šansi zdravim i jakim izbjeglicama :)

Trenutna umreženost u pulskoj kulturi

Malo sam se igrao analizom društvenih mreža u pulskoj kulturi. U zadnje vrijeme, barem po medijskim najavama o suradnjama i facebook najavama o suradničkim događajima i projektima, po utjecaju najjači je Metamedij.

 Po jednoj drugoj mjeri centralnosti, prestižu, najjači je i dalje Metamedij, ali za jako jako malo. Odmah iza je Seasplash. Ostali se svi na neki način kače i šlepaju na njih, ali i obratno.

Crowdfunding ljevičara i desničara

Udruga Lipa je nedavno pokrenula crowdfunding kampanju za izdavanje Crne knjige trošenja javnog novca. Sad kad pišem ovaj post ostao je još jedan dan do kraja kampanje kojom su trebali prikupiti $15000, ali su stigli do $13184 (10:02 27. 12. 2017.).

Sama inicijativa pobudila je oduševljenje u hrvatskim libertarijanskim krugovima, neki su stavljali pinned posts na vrhu stranica, izašao je članak "Lipa - primjer kako se udruge u slobodnom društvu trebaju financirati", sama uruga Lipa imala je dosta "sponsored" postova na Facebooku, čak je i Index danas uletio u pomoć... No što se dogodilo (do sada)? Portal Lupiga u kraće je vrijeme svojom crowdfunding kampanjom Ima nas! na današnji dan u 10:14 skupio više para i jedno 60ak ljudi više ih je podržalo.

Već prije nekoliko dana libertarijanci su se iznenađivali kako je to moguće da lijevi portal dobiva više od pobornika slobodnog tržišta.

Danas još više.

Čemu točno čuđenje? Ljevica ima tradiciju uzajamne pomoći i solidarnosti nevezane za državu. Desnica ne. U specifičnom slučaju nije samo to. Suprotno mišljenju, ljudi koji su po tim libertarijanskim stranicama i grupama uglavnom su "morti de fame", dizajneri, wannabe startupaši, zaposlenici u javnom sektoru koji misle da mogu bolje, zaposlenici kvazi privatnih tvrtki spašavanih javnim novcem ili privatiziranih, asocijalni psihopati (dark triadaši) koji su konačno našli grupu ljudi koja ih neće prokužiti odmah, itd... Posebno mi je bilo zanimljivo kad sam čitao na jednoj od tih grupa post čovjeka koji je kritizirao "ljevičarske neradnike" opisujući svoj radni dan od 14h gdje jedva nešto zaradi. Pomislio sam si koliko loše može raditi da radi toliko puno, diže se u 4h ujutro i slabo zarađuje?! Ili osoba koja radi zapravo sindikalni posao u kvazi privatnoj firmi bez razumjevanja da kad bi rad bio sasvim nereguliran posao koji radi ne bi postojao. Ima i bogatih, stvarno uspješnih koji vjerojatno u tim grupama imaju osjećaj da ipak pripadaju nekoj zejednici, mogu opravdati zašto posluju uglavnom s državom, itd...

Ta je ekipa savršeno opisana u zadnjoj sezoni serije American Horror Story - The Cult. Tu su oni poniženi, oni narcisoidni koji misle da vrijede puno više, usamljeni, bolesnici koji su kao konačno pronašli grupu u koju se uklapaju, itd... Tu je amfetaminska kultura (Adderall), itd... Nadam se da ću napisati post i o toj sezoni serije jer je stvarno odlično izvučena kvinetesencija cijele priče alt-righta i desnih libertarijanaca.

"Plati da radiš za nas"

U metal đirevima već duži niz godina postoji pay to play praksa. Radi se o tome da neafirmirani bendovi plaćaju kako bi svirali na koncertima s većim i starijim facama ili da na festivalima budu u što bližem slotu headlinerima. Često ne plaćaju direktno novcem, nekad moraju prodati određeni broj ulaznica, nekad plaćaju si sami putne troškove. Ovisno o tome koliko ih management gura. Bendovi koji to rade smatraju da je to neka vrsta investicije u budućnost benda, u neku buduću profesionalnu djelatnost. Ipak, možda je bolje staviti takva nastojanja u kategoriju Ponzi Scheme, piramidalni marketing i tome slično. U “običnom” svijetu rada to je isto kao kad ljudi stažiraju bez plaće u nekom odvjetničkom uredu ili sličnom mjestu. Kao, pokazati će se i jednog će dana uspjeti. Sigurno će naći posao, ali ništa spektakularno, ništa što ne bi našli i bez besplatnog rada. Tako i bendovi koji plaćaju da bi svirali s velikim bendovima vrlo vjerojatno neće postići ništa spektakularno. Moći će pričati da su svirali s nekim velikanima iz prošlosti, ali to je to, plate pa se mogu i zajebavati.

Suicide Silence su išli korak dalje, oni naplaćuju fanovima $150 kako bi im radili kao roadies. Odnosno, kako bi im nosili pojačala, slagali stejdž, sendviče, itd… Ekipa treba platiti $150 za posao za koji se inačetreba dobiti oko $250. Ipak ih je scena malo popljuvala.

Danas ima brdo tih škola i školica i kod nas. OK je i volontiranje, samo ja gledam da ipak treba postojati neka vizija i misija u svemu tome. Kakvu viziju budućnosti, budućeg društva, budućeg sebe imaju ljudi koji pristaju na to da budu roadies na jedan dan? Koja je njihova misija? Po čemu će ovaj planet biti bolje mjesto nakon toga? Nisu retorička pitanja. Na bazi odgovora možemo dati smisao svemu tome. Moje je mišljenje da donekle, kao i s Amwayem, samo u SAD ima tako nešto malo malo smisla (neki od vas sigurno poznaju ljude koji su popušili bili tu spiku prije 10-15 godina i kako su brijali oduševljeno kao na kult). Jadnici iz ostatka svijeta moraju razmisliti o nekim drugim taktikama. Ljudi koji imaju inače klasične stay-at-home živote ne bi trebali ni razmišljati o takvom nečemu. Ne idu te dvije stvari skupa. Ljudi koji imaju preko 25 godina su i prestari za tako nešto. Ajde, danas možda još do tridesete mogu razmišljati o tome, ali idu lita.

Padaju mi na pamet Slayer i System of a Down 1998. godine kad sam šljakao na tom koncertu u Zagrebu. Tada je ekipa iz Slayer imala u prosjeku 35 godina (trojica su 1964. godište a Araya je 1961. godište), iza sebe su već imali sve najbolje albume i počeli su raditi one "onako" albume (tad su promovirali Diabolus in musica). System of a Down su bili izdali tek prvi album a u prosjeku su imali 26 godina (jedino Serj Tankian je imao 31. godinu tada). Dvije godine kasnije SOAD su postali najskuplji noviji band na svijetu (ne uspoređujemo ih s Rolling Stonesima).

Na kraju krajeva, možda je fanovima super biti sa Suicide Silence cijeli dan, zezati se s njima, furati backstage pass oko vrata i nadrkanu majicu s natpisom "GET THE FUCK OUT OF MY WAY". U toj se sceni ne pitaju baš o problematici rada, o deprofesionalizaciji jedne struke, o ljudskim pravima i tome slično. U tom je điru važnije izgledati i/ili zvučati.

Za kraj, mislim da sam i ja slične stvari radio. Znači, išao bi pomoći i vratio sam se s manje para nego kad sam otišao. Izgovor mi je bio da sam imao neku viziju bolje budućnosti zajednice. Mislio sam da pomažem nastanku novog sektora koji će poboljšati okolinu, omogućiti ljudima bolji život.

Uglavnom, ako plaćaš znači da si klijent, ako ne plaćaš vrlo je vjerojatno da si baš ti proizvod, ako te plaćaju znači da radiš.

Ne treba se bojati društvenih znanosti

Prije nekih godinu dana jedan prijatelj je rekao, parafraziram, “Bojali smo se McDonaldsa a dogodio nam se Mlinar”. I stvarno, na svakom koraku Mlinar. Ta mi je mudrost pala na pamet još prije nekih sedam mjeseci kad sam pročitao sljedeći status kao komentar jednog youtube videa kod drugog prijatelja:

dakle, ovo me podsjetilo na sve one koji su na ovim područjima radili sociološka i antropološka istraživanja, sastavljali izvještaje za naše tlačitelje, domaće i strane, proučavali naše ponašanje i pomagali da se stvore novi oblici kontrole. od slamanja otpora, do još učinkovitije eksploatacije. predstave se kao prijatelji, a kad okrenu leđa vidiš da su kolaboracionisti. slučajni i/ili namjerni.

Video u pitanju je bio ovaj:

Dakle, možemo se bojati sociologa, ali na kraju će nam doći programeri s Big Data spikama (ovdje su recenzije knjiga na temu). Trebati ćemo se bojati neetičkih algoritama koji nam mogu uništiti i živote. Ne samo da će biti maknuti ljudi koji sustavno žele istraživati društvo, nego će nestati i ljudi općenito u analizi društva.

S druge strane, sociolozi rade greške, nekad glupo interpretiraju novije fenomene. Jedan odličan povijesni primjer je upad punkera na skup solciologa koji su raspravljali o punkerima kao novom fenomenu 1984. godine u Milanu. Postoje i snimke kako se režu i dijele pamflete protiv skupa jer punkeri nisu zamorci. Evo filmića:

Naišao sam u facebook grupi Punk Scholars Network i na sličnu priču:

Eto, ima svakakvih iskustva. OK je biti radikalan i ne surađivati s ljudima koji se znanstveno bave tuđim načinima življenja, ali moramo biti svjesni da će to netko napraviti, zato trebamo i razmisliti i o tome tko će, na koji način, za koga i radi čega na kraju skupiti informacije o nama. Da ne bude "Bojali smo se sociologa, dogodio nam se Big Data".

10 godina mog prvog maratona

Prošle je nedjelje održan 32. Venice Marathon a zanimljivost je bila ta da su vodeći trkači promašili put i tako spušili maraton i završili su u prometu. Za taj maraton veže me i činjenica da sam na jučerašnji dan prije deset godina trčao svoj prvi maraton, baš taj venecijanski. Mislim da mi vrijeme nije bilo loše za prvi maraton ikada (04:01:36), ali siguran sam da sam bio spreman za 03:30 samo sam se bojao svih onih priča kako je netko umro. Lagano je bilo, ali od treme nisam baš išao na WC prije i nisam baš uspio spavati večer prije.

Sljedeće sam godine trčao i maraton u Trstu (03:45:00) i opet u Veneciji (03:44:09). Ono što mi je bilo zanimljivo je da ljudi koji su trebali čekati da prođu trkači na Venice Marathonu nisu trubili, kenjali kako je sve blokirano, itd... iako se radi o više manje najindustrijaliziranijem industrial districtu na svijetu. Vrte svjetske pare, ali nedjeljom ne žure kao siromašni.

Kasnijih godina trčao sam još jedan maraton i dosta polumaratona, a najbolja stvar je da sam mnogima bio primjer i da sam nekoliko ljudi direktno pomogao da se istreniraju da završe maraton ili polumaraton. Sve to prije ovih sponzorskih škola trčanja (koje su OK za one koji se sami ne mogu natjerati na trčanje).

Sad me zanimaju neki drugi sportovi, ali fora je baciti đir po prirodi još uvijek.

No Trivia Peddlers na Udaru groma

U petak smo bili na Udaru groma (kratki izvještaj) zajedno s Nulla Osta i Hrvojem za volanom. Super je bilo, super bendovi, zvuk i sve. Svaka čast i mladoj ekipi iz Pule koja je potegla do Karlovca. Vratili smo se u subotu doma, ali fest je išao dalje.
Ovo je bila naša set lista:

1. Mikrobiom iz rokerskog kafića
2. Malo dobrih ljudi
3. Trivia Peddlers
4. Muška jutra na Trance partijima
5. U tunelima mrtvih
6. Policijske priče I: Policijska sirotinja
7. U čistilištu
8. Metalci s posebnim potrebama
9. Krdo trojanskih konja
10. Lopovi vremena