Depresija, okolina, tabletice i blues

Zadnjih mjesec-dva u svjetskim se medijima dosta pisalo o depresiji i pravim i krivim razlozima njezina pojavljivanja. Povod pisanja je bila trideseta obljetnica izbacivanja Prozaca na farmaceutska tržišta (29. 12. 1987. - 29. 12. 2017., no vidim o tom datumu oprečne informacije). Prozac spada u selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina (SSRI), odnosno, baziran je na ideji da depresija i slična stanja su uzrokovana dizbalansima serotonina i ostalih povezanih kemikalija u našem tijelu.

Kako po nekim istraživanjima SSRI imaju malo veću učinkovitost od placeba (nije baš tako jasno, vidi ovo i ovo), sve su jači glasovi da je priča o depresiji kao o dizbalansu kemikalija samo ideologija i laž. Nedavno je izašla popularno znanstvena knjiga Lost Connections u kojoj autor tvrdi da su depresija i anksioznost (izgleda da se radi o istom mehanizmu i jednom fenomenu) rezultati djelovanja okoline i okolnosti a ne nekih dizbalansa. Knjiga je više manje etnografskog karaktera, upravo ju čitam pa moram još vidjeti sve argumente, ali ima i kraći članak s dosta argumenata.

Kako to uvijek biva, nije uvijek sve toliko jednostavno i zato je odmah izašao odgovor na Harijev članak u kojem se upozorava na redukcionizam i skakanje na zaključke da SSRI uopće ne funkcioniraju i da bi ih svi trebali prestati koristiti. Neki bi trebali neki ne, ovisi koliko je teška njihova situacija i kakva je uopće njihova situacija.

Što znamo do sada? Znamo da danas ima iznimno puno dijagnoza depresije (pogledaj znanstveni izvor), vjerojatno i radi loše primjenjenih metoda istraživanja. Znamo da manje kontakata u živo povećava rizik padanja u depresiju. Znamo da “pro-socijalniji” ljudi, odnosno, više humanistički orijentirani ljudi su skloniji depresiji. Znamo da kad se ljudi ne diraju raste stress i bol. Znamo da kognitivna bihevioralna terapija (CBT) je učinkovit(ij)a koliko i antidepresivi, samo terapeuti nemaju vremena sad sa svima pričati, lakše je dati tablete. Znamo da si i sami možemo pomoći kod stressa i izgaranja, ali i kod depresije, čak isto kao da idemo kod profesionalaca. Znamo da smartfoni deprimiraju ljude, pogotovo mlade. Znamo što samoća radi tijelu. Znamo da nesiguran posao s velikom odgovornošću stvara psihičke tegobe… Znamo puno toga.

Kad stavimo sve to skupa vidimo da je teško ne biti u depresiji. Manje se družimo u stvarnom životu, svi glumimo da smo jako zaposleni; smatramo gubitinicma one koji žele nešto učiniti za zajednicu, odnosno, za ljude u zajednicama; ne diramo se; želimo brze solucije za naše probleme; furamo se da smo svi businessmani i da smo jako uspješni, ali od toga ništa; osjećamo se nesposobnima kad smo u većem stressu od tamo nekih opuštenih samo zato jer ne znamo radi li se o psihopatima ili su ti uspješni dobrano na nekakvim sedativima i antidepresivima. Mladi u svom tom čemeru i nesigurnosti iako imaju novce ne investiraju ih nego štede, zato izgleda da stvarno treba poduzetna država je inače neće biti napretka. U tom čemeru također ljudi ostaju i u lošim vezama jer u toj nekoj usamljenosti u masi ni ne vidimo alternative.

Moje anegdote s ljudima na antidepresivima su takve da ne bi savjetovao antidepresive općenito. Na primjer, vidio sam na svoje oči osobu koja je radi mobbinga počela uzimati antidepresive i odmah je radikalno počela mijenjati osobnost, vidio sam kompletno rušenje osobe. Čak je bilo gore kod skidanja s antidepresiva, osoba je bila sasvim promijenjena u svim psihičkim karakteristikama. Naravno, moguće je da takva radikalna promjena osobnosti nije imala veze s antidepresivima, ipak se radi o anegdoti. Moguće je da je osoba bila nezadovoljna privatnim životom, moguće je da je promjena imala veze s trpanjem amfetaminima (manipulatori su uvaljivali), moguće je da se radi/lo o borderline poremećaju ličnosti, ili sve to skupa… Ne znam, ali ono što sam vidio bilo je stravično i teško mi je misliti da se je događalo slučajno, nepovezano s tretmanom na poslu, uzimanjem antidepresiva te utrpavanjem amfetaminima.

Drugo iskustvo kojemu sam bio svjedok je bilo više vezano za stress od posla. U jednom je trenutku osoba letjela, valjda na SSRI, a u drugom bila kompletno down, valjda kod skidanja. Ne znam ni tu što misliti, ali teško je pomoći takvim ljudima jer su često poslovno vrlo uspješni i ne žele slušati ljude koje smatraju poslovno inferiornima, a problem je također u ideologiji da je sve moguće i da trebaš samo nešto jako željeti da bi došla/ došao do toga. Ako se ipak ne uspije u naumima onda takvi ljudi padaju u depresiju.

Za zaključiti, mislim da depresija i anksioznost postoje jer su u prošlosti imale pozitivan učinak za prenošenje gena, za evoluciju. Danas u društvu gdje baš i ne djelujemo, stalno mislimo kako malo fali da “uspijemo” i tako stojimo inertno, osjećaji koje vežemo za depresiju i anksioznost postaju kontraproduktivni. Možda ćemo shvatiti da trebamo početi biti više prosocijalni, više misliti o zajednici, više se susretati uživo, više se dirati, manje izbjegavati konflikte licem-u-lice… Možda će tad biti svima bolje i depresija i anksioznost će opet dobiti svoju funkciju. Ukoliko ne bude tako, vjerujem da će se sve više manipulativnih psihopata razmnožiti jer ne osjećaju toliko stress i jer mogu manipulativno prodavati feel good priču koju svatko želi čuti. Na kraju će sve propasti, kao kad neki mikroorganizmi napadnu neko tijelo, ubiju ga, ali onda i oni umru. Nadam se da neće biti tako i da će se zajednice same obraniti, ali sigurno će biti puno žrtava među dobrim ljudima.

Na kraju, moj savjet je da se ne treba biti veseli debil i bježati od bedova i čvakati svakakve pizdarije (ne savjetujem, ali gljive i party pizdarije pokazuju rezultate u eksperimentima). Negativne misli mogu biti korisne, osjećati se tužno može pomoći (možete se uvaliti i u neki red team). Čak razmišljanje o smrti može voditi boljem životu.