7 milijardi

Danas se, kao, rodilo sedammilijardito dijete. Na dan kad sam se ja rodio bilo je otprilike 3,969,491,604 stanovnika na planetu. Znači, stanovništvo je poraslo više manje za 3,030,508,396. Skoro skoro duplo. E sad, kako taj kapitalizam ubija ljude?

Mladi s Filozofskog protiv Europske unije - tportal.hr /komentari/

Preporučujem jedan zanimljiv tekst Darka Polšeka:

Mladi s Filozofskog protiv Europske unije - tportal.hr /komentari/:

'via Blog this'

Besplatno pivo i Gadhafi

Na engleskom jeziku nema razlike između free kao besplatno i free kao slobodno tako da u svijetu open source/ free softvera se često objašnjava ta razlika s “free as in free beer” ili “free as in freedom.” OSFS je, naravno, slobodan kao u slobodi, a samo dodatna, no ne i nužna karakteristika je ta da je besplatan kao kad vam netko plati pivo. Dakle, važna je sloboda, ne lakoća korištenja ili cijena.

S druge strane, “closed source” softver tipa Microsoft Windows nisu slobodni kao u slobodi, ali su često besplatni kao ukradeno pivo. Kad nisu piratizirani koštaju kao nekoliko dvolitrenki piva, u prenesenom značenju, naravno. Affordable, bi rekli Amerikanci. Nemamo slobodu s nešto muke kao kod OSFS, ali posao se valja.

Moje je iskustvo da kod ljudi koji su malo više ulijevo orijentirani (ali i u neliberalno socijalistički desno) u većini slučajeva nisu zainteresirani za softver, osim kad je cool. Tako se sjećam početkom 2000ih prezentacija o free softveru i priče o novom “komunizmu” i “komunalizmu” na Windowsima ili Macu. Ponekad su ti ljudi zainteresirani za free softver jer je, kao, “anti-kapitalistički”, pa pređu na njega, da bi za nekoliko mjeseci ili godinu-dvije prešli na Mac OS X. U nekim drugim situacijama prelazak s, npr.,  Windowsa na GNU/Linux uvjetovan je strahom od neke inspekcije, pa ima tu dual bootova, umiranje pri radu u Gimpu, Inkscapeu, itd... Ali prvom prilikom se bace na Photoshop.

Zašto sam sad napisao stvari koje su vjerojatno svima poznate? (ili barem onima koji čitaju ovaj blog) Zato jer mi se čine paradigmatske za neke političke orijentacije. Moja je teza (i ne samo moja) da je OSFS je libertarijanski, dok je “closed source” komunistički, oportunistički, itd... Kod libertarijanaca je najvažnija sloboda, neovisno o rizicima (“Those who give up their liberty for more security neither deserve liberty nor security”), težini i naporu. Komunisti žele socijalnu, odnosno, materijalnu sigurnost a sve ostalo nije toliko bitno. Neki anarhisti misle da je u redu uzeti nešto što je nekome to nešto koštalo - kao što mogu uzeti pivo na šanku čim se vlasnik piva okrene, ili pokušaju ne platiti, na isti način kopiraju windowse. Dok ne srede pare za Mac. Materijalizam im je imputiran i sa strane drugih socijalista - sa strane fašista. Naime, fašisti su tvrdili da su bolji od komunista zato što ne vjeruju samo u materijalno dobro, ali to je druga priča.

Da se maknem od sofvera, koji je samo primjer, možemo pogledati trenutnu situaciju u Libiji. Često sam čitao po ljevičarskim i desničarskim portalima, ali i po ordinary news portalima u komentarima, kako su u Libiji imali plaćeno visoko obrazovanje, socijalnu sigurnost (dakle, materijalnu), itd... I da što sad imaju ti pobunjenici se buniti protiv takvog režima koji je možda malo krut i autoritaran, tu i tamo ubiju nekoga ili zatvore na dugogodišnje zatvorske kazne bez razloga, ali su svi siti. S druge strane kritizirali su SAD i ostale zemlje da su zaduženije od Libije, da ratuju radi nafte (opet materijalizam), itd... Dakle, oni bi dali sve svoj slobode, možda bi se i svi isto odjevali, ne bi li imali sve besplatno, od školstva do grijanja. Free Beer For All, Freedom Fuck Off.

S jedne strane su libertarijanci i liberali a s druge strane su komunisti, fašisti, itd... “u se, na se i poda se" ekipa.

Sad bi netko mogao reći da postoje i socijalistički libertarijanci, koji žele slobodu, ali i sve socijalne blagodati... Eh, razmislite koliko je to moguće i kako bi se to implementiralo.

Za slobodu treba i odgovornost.

Now I Wanna Be Your Dog

Veliki broj ljudi misli da Romi i drugi siromašni ljudi imaju puno djece jer su neobrazovani, ne znaju za kontracepciju. Vjerojatno je i to djelomično istina, ali većinom je tako jer više ruku može više željeza skupiti, više pobrati u polju, pa i krasti, zašto ne. Djeca im dođu kao državi građani, što ih je više to je bolje jer više proizvode.

Obitelji srednje klase, s druge strane, nemaju nikakve beneficije radi broja djece, čak su im ta djeca u bilo kojem broju veći teret. Moja je teza da srednja i više klase prave djecu ne bi li si sredili kućne ljubimce jer su im čisti trošak, a jedina dobit je ona emocionalna.

Otkad se ljudi ne bave intenzivno poljoprivredom djeca više nemaju nikakvu ekonomsku i radnu funkciju. Pogotovo s razvojem "welfarea", tako da sad nemaju neki značaj ni djeca koja su nekad u urbanim sredinama ostala čuvati stare roditelje. Sad za to postoje specijalizirane službe.

Mi smo zapravo svi kućni ljubimci, od tud i razmaženost, ali i raširen osjećaj manje vrijednosti. Taj nam se osjećaj malo smanji kad si sami napravimo ljubimce, ili ih usvojimo. Moje je mišljenje da tu moju tezu podržava i činjenica da na veliko ide usvajanje, što je protiv teorije "sebičnog gena" jer uzgajamo tuđe gene, a uzgajanje tuđih gena je isplativo samo ako svjesno ili podsvjesno imamo od te djece feedback kakav bi imali i od nekog psića. Čak i druženja ljudi koji imaju djecu su slična onima koji imaju ljubimce, nalaze se u parkovima i pričaju o svojim ljubimcima.

Često vidim u medijima rašireno mišljenje da bi se ljudi lakše upuštali u stvaranje obitelji i djece kad bi bili materijalno sigurni. Eh, nisam siguran, više djece imaju siromašni, a s druge strane bogatima se ne isplati imati više djece, dovoljno im je jedno ili nekoliko djece za emocionalnu satisfakciju. Kao i sa psima, bogati nemaju deset pasa. Oni koji imaju deset i više pasa jamačno imaju i ekonomsku korist od toga...

Like Three Little Fonzies

Vidio sam neki dan u Glasu Istre da je udruga Franak napravila neuspješan prosvjed ispred OTP banke u Puli. Skupilo se troje osoba i to je bilo to. Možda je problem u lošem informiranju javnosti o prosvjedu, no ja mislim da je problem u "coolnessu" cijele priče. Naime, pretpostavljam, čisto špekuliram, da dobar dio onih koji su dizali kredite su to radili da budu cool, da ne budu pizdohrani, da ne budu na razini svojih mogućnosti, itd... Tako da je onda da je apsurdno očekivati od tih ljudi priznavanje poraza. Neki koje ja znam i dalje troše kao i prije. Kad kažem troše mislim na luksuz, odnosno, na stvari koje nisu striktno nužne za život i osnovnu ugodu u životu (mislim na teratane, nogač, vozila, putovanja, koncerte), no oni nisu uzorak. Vjerujem da će većina izići iz društva na način da će prestati trošiti, a to može izazvati veću krizu. Njih se treba ipak nekako vratiti u društvo.

Ponekad se može pomisliti da su svi neodgovorni. No to nije tako. Puzz (koji ponekad i ovdje komentira ;)) je objavio totalno trezven i super post o valutnoj klauzoli. Svaka čast.

DISCLAIMER: nemojte misliti da likujem nad tuđim sudbinama. Uopće mi nije drago, nego se čudim čuđenju oko situacije. Da bi mi bilo drago tada bi likovao nad mogućom jačom krizom koja može nastupiti ako jedan veliki dio populacije bude izašao iz potrošnje. Više bi volio vidjeti da se takvi više potrude u popravljanju vlastite situacije, više proizvodnje, da mi ostali ne popušimo ni krivi ni dužni (ili su možda Sex Pistols imali pravo? No One Is Innocent?)

Instrukcije iz balkanske ekonomije: Il' si bos il' si hađija

Gledam malo povijest država na teritoriju na kojem živim i malo šire, odnosno, na teritoriju današnje Republike Hrvatske. Dakle, Republika Hrvatska je ove godine proslavila dvadesetu godinu neovisnosti/ postojanja (25. lipnja), odnosno devetnaestu ulaska u UN (22. svibnja).

Prije toga je bila Jugoslavija (SFRJ, FNRJ, itd...) od 1943. (negdje 1945., drugdje, kao u Puli, 1947. a negdje i kasnije) koja je, znači, trajala maksimalno 48 godina.

Prije Jugoslavije u nekim je dijelovima današnje RH postojala Nezavisna Država Hrvatska koja je trajala od 1941. do 1945., cijelih četiri godine.

Prije NDH na nekim dijelovima današnje RH bila je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. - 1929.), odnosno, Kraljevina Jugoslavija (1929. - 1941.). Ta je država postojala sveukupno 23 (dvadeset tri) godine.

Na području nekih drugih dijelova RH od 1918. do 1943. (ali može se reći 1946. ili kao republika 1947. i kasnije) postojala je Kraljevina Italija. Dakle, 25 (davadeset pet) godina do 1943.

Nekima nikad prežaljena Austrija, kasnije Austro-Ugarska trajala je od negdje 1813. do 1918. u različitim oblicima. Ako maksimaliziramo onda je to nekih 105 godina.

Ne bih išao dublje u prošlost jer je dovoljno ovo za argumentaciju. Naime, sve te države su slijednice jedna druge, ali je svaka uglavnom poništavala odluke druge i mijenjala sustav poprilično radikalno. Sad se ja pitam... Kako netko može misliti da se kredit na trideset godina može vratiti bez problema? Da podsjetim, taj kredit traje deset godina duže od današnje Republike Hrvatske, osamnaest godina manje od nekima neprežaljene Socijalističke Jugoslavije, dvadeset i četiri godine duže od NDH, pet godina duže od nekima mrske Italije, i ajde, sedamdesetak godina kraće od Austrije/ Austro-Ugarske. Kako netko može vjerovati u stabilnost jedne države na teritorijima na kojima država s kontinuitetom i stabilnošću u novije doba NIKAD nije postojala? Kakvo praznovjerje je navelo ljude na mišljenje da od ničega će se stvoriti nešto? Amerikancima je čak smiješno što ovdje vozačke dozvole traju duže nego što države postoje.

Moje je mišljenje da dizanje kredita na trideset godina je bazirano ili na nevjerojatnoj domoljubnoj vjeri da će ova država, za razliku od svih do sada, uspjeti bolje, duže, jače iz ničega, ili da će u međuvremenu doći do nekakve revolucije i sve će se poništiti i da će na kraju ispasti pametni svi koji su iracionalno (tada bi postalo racionalno) dizali kredite a glupi oni koji su asketski živjeli u skladu sa svojim mogućnostima. Još više je čudna situacija kada svi jasno vide da trenutna država nema vlastitu valutu. Kuna se koristi samo kao monopoly money za kruh i mlijeko, sve ozbiljnije transakcije, krediti i cijene su vezane za euro, dolar ili CHF. A i prije je bilo sve vezano za njemačku marku, tako da se nitko ne može baš pozivati na neku bolju povijesnu situaciju. Ostaje kao hipoteza ili da su odlučili bez logike ili su računali na revoluciju ili nekakvu drugu radikalnu promjenu. Pogotovo kada već nakon 4-5 godina ljudi su u problemima s otplaćivanjem.

Promijene ipak dolazi. Radikalna. Ta promjena govori onima koji su asketski živjeli u skladu sa svojim mogućnostima "Vi ste budale jer niste digli kredit! Džaba vam bilo živjeti sa starcima, ne trošiti na luksuz kad ćemo to već mi riješiti ovima koji su trošili!". Dakle, država nas tjera na neodgovornost.

Neodgovornima je lako živjeti kao da su dio Zapada kojeg obično mrze ("rasprodati ćete zemlju strancima", "glupi amerikanci", "talijani pederi", "neću u EU", itd...), ali ne bi snosili posljedice koje imaju ti glupi EU/USA ekiparci. E sad, ne mislim da je problem što iako se žele isfurati kao ekipa na Zapadu ne rade dovoljno pa bi samo trebalo raditi malo više i sve bi bilo u redu. Problem je u tome što takve kredite je apsolutno nemoguće bilo vratiti ni pod onim uvjetima i da jednostavno ih nije trebalo dizati nego živjeti sa starcima, ne imati djecu i ne imati novi auto. To je trebalo biti tipično hrvatski/ balkanski - traditional. Druga solucija može biti ta da se ide živjeti na selo, imati više djece jer je to više ruku za obrađivanje zemlje i za dizanje kuće, i imati kuću u ciglama i živjeti u takvoj. To je isto traditional hrvatski. Ako se tako živjelo duže vrijeme kroz povijest, ako je baby boom generacija zasrala još u Jugoslaviji, jednostavno nema se tu šta razmišljat. Inače ta ista baby boom generacija u svijetu sad hrani mlade kojima su porasli apetiti...

Uglavnom, osjećam se glup za svaki put kad sam brojao pare da vidim koliko ću puta moći na kavu s ekipom, za sve one godine kad nisam imao za popit cugu u bircu (a to je do prije nekoliko godina), još manje platit turu, kad sam imao sveukupno manje od 1800 kn mjesečno u prosjeku a radio na 10 ugovora, kad sam sređivao jeftinu zabavu za one koji su dizali kredite (vođenje MP i slično), pa i aktivizam za njih, kao, svo vrijeme koje sam živio kod starog (i još živim, da ne mislite), itd... Mogao sam sasvim neodgovorno naći si neki hrvatski posao i dignuti kredit. Sad bi me drugi spašavali.

Zbog švicarca naša djeca plaču

Zbog švicarca naša djeca plaču | www.glasistre.hr
A ja mislio da djeca plaču jer su im roditelji neodgovorni...

Kad bi homoseksualnost bila bolest...

...vjerojatno bi to bila neka kronična bolest, odnosno, nosila bi invaliditet oboljelim pojedincima. Takvi pojedinci bi mogli ići na paraolimpijade gdje bi mogli rasturiti, u figurativnom smislu, sve one invalide bez ruku i nogu koji se natječu u različitim sportovima. Zamislite gizdavog plivača homoseksualca od dva metra koji u plivanju gadno rasturava plivača bez ruku i nogu. Tako bi homoseksualci, jer bi se smatrali invalidima, mogli parkirati na mjesta rezervirana za invalide, imali bi prioritet pri čekanju u bankama i poštama, njihova djeca bi dobivala ekstra bodove za upis na željeni studij, itd... Zamišljam si naljepnicu za auto na kojoj je čovječuljak u kolicima koji umjesto puške ima nadignuti penis. Ustvari, na naljepnici su dva takva čovječuljka.
Ukoliko bi se netko žalio da homoseksualci nisu obični bolesnici te neka si sami financiraju liječenje jer su si sami krivi tada bi se isto moglo reći i za, na primjer,  oboljele od raka grlića maternice ili raka pluća. Uz to, već vidim koliko bi se ljudi žalilo na troškove uzrokovane liječenjem homoseksualnosti, prvenstveno na sredstva koja ne bi išla za distrofičare, multiplu sklerozu, itd... Tada bi možda prestali smatrati homoseksualnost bolešću te bi bili jako sretni radi svakog gay pridea jer bi uvidjeli da se gay zajednica, za razliku od nekih drugih kategorija u društvu, na taj način želi upravo maknuti s proračuna.
Ipak postoji kvaka u cijeloj toj priči: ti ljudi koji misle da je homoseksualnost bolest ne misle da su homoseksualci bolesni nego da su upravo oni bolest. Bolest društva. Kod takvog organskog poimanja društva, društvo koje je kao neko biće koje ima život samo za sebe što je Hobbes nazvao Levijatanom, s laganom operacijom odstranjivanja takvih pojedinaca iz društva popravilo bi se društvo. Mnogi su tako nešto pokušali u povijesti s oskudnim rezultatom, ustvari, često upravo sa suprotnim rezultatom. Sama ideja društva ili države (još gore) kao nekog posebnog tijela dovodi često do takvih pojednostavljenih solucija koje dovode do velikih količina leševa. Zašto? Jer sutra netko drugi (nešto drugo) može postati bolest cijelog društva.

Borba protiv video piratstva u Hrvatskoj

Hrvatska kinematografija ima rješenje - usavršili su formulu kako iskorijeniti piratstvo! Naime, jučer sam bio na dva filma u areni, jedan klasično loš od Matanića - Ćaća - te jedan obećavajuće loš od Tardozzija - Fleke. Filmovi su tako loši da definitivno ih nećemo naći po torrentima, muleima, soulseekovima i sličnim mrežama, a čak je malo vjerojatno da će se pojaviti piratske kopije na Hreliću i sličnim mjestima.

Oni imaju jednostvnu formulu: napraviti loš film na račun poreznih obveznika. Sigurni su da se oni koji su novce dali neće buniti previše jer oni ni ne konzumiraju takve filmove a i u poreznoj kartici nije točno označeno koliko ide za .hr filmove, Min kult. ili grad Zagreb dobiti će izvještaje, filmovi će biti prikazani na nekim festivalima gdje se i takvi filmovi prikazuju... I to je to. Krug je zatvoren. Piratstva nema, nema ni potrebe za borbu protiv piratstva.

Vjerujem da čak i najokorijeliji pobornici socijalizma i staljinizma ne vjeruju da hrvatski film treba strahovati od privatizacije (produkcije da, ali to već šljaka - u njihovu korist - pa se ne bune).

BTW, u oba filma loši glumci koriste u dijalozima poštapalicu "ha!?", kao "šta se misliš samo tako izvući, ha?!", "hoćemo li otići tamo, ha!?", "što imaš za reći, ha!?"

Opijum, hašiš, extasy, bunika i konjak za narod

Poznata je Marxova spika “Religija je opijum naroda” (ili tako nekako). Mislim da barem djelomično to stoji, no ja bi dodao da vrtlarstvo u gradu, barka u lučici ili pecanje, birc za popit cugu s komapama, su dodatne droge za narod. Naime, nakon religije (koja unatoč posjetu Pape nije više toliko prisutna u svakodnevnom životu) dokolica radničke i drugih klasa služi kao opijum (ili čaj od maka, da bude domaće). Ništa novo, marksisti su odavno to govorili, no danas dosta ljevičara i “revolucionara” promiče te neke cool “tradiocionalne” oblike dokolice.

Na primjer, u Rojcu je pokrenut projekt urbanog vrtlarstva kao kopija sličnih projekata u gradovima gdje možda postoji i potreba za nečim sličnim ili takvo nešto nije prije postojalo. Moje je mišljenje da u Puli takav projekt nema previše smisla pošto ljudi su već imali vrtove usred grada. Od vrtova ispod Ville Idole (konfiscirano zemljište obitelji Crljenica) do Velog Vrha. Uz vrtić, neki imaju i vez za barku (i barku) koji dodatno služi za obesvješćivanje naroda. Naime, na poslu vas šef može rasturit s bodljikavim dildom, popišat vam se na glavu, itd... ali vas to neće nimalo uzrujati ukoliko imate navedene zanimacije nakon radnog dana. Što nije ni loše za industriju.

Nije ni čudo da se u Puli često koristi tautologija “urbani grad” u smislu “htjeli bi da nam grad bude urbaniji”, “koncert benda XY je pokazao koliko smo urbani”, itd... Svaki grad je urbani, inače bi bio neka druga vrsta naseobine. Ali, kad u gradu imate urbane vrtove s roštiljem po mogućnosti, barke kao u nekim azijskim selima, pa krdo birceva nalik na seoske birtije naravno da ćete trebati istaknuti “urbanost” neke manifestacije ili bilo čega, kao kontrapoziciju onom “ruralnom.”

Kako ti urbani seljaci - kojima je i u prirodi uvijek se osjećati siromašnima, podređenima i pokradenima - misle da će se odjednom dogoditi revolucija ako su svi ušlagirani raznim drogama za narod?

OK, ja se sad ne žalim što nema revolucije čak ni nakon onih šetnji po gradovima, nego samo želim pokazati kako je normalno da je nema, a zapravo je čudno da netko očekuje velike mobilizacije masa. Kod mladih je slična situacija. Što više Che Geuevare i što više jointova manja je vjerojatnost da će išta napraviti, što i nije loše. Kod neonacista je situacija slična - što je više kukastih križeva, kolekcionarskih nacističkih parafernalija, cuge i ekipe iz razorenih obitelji to će biti manje naci revolucija.

Nabrijani mogu biti samo oni s čistim glavama i fanatičnom idejom, ali to su ovi teroristi, oni su uglavnom na religiji ili nacionalizmu. Nabrijani mogu biti i bogati, odnosno, mladi iz bogatih obitelji koji su dovoljno dokoni da im ne treba vrtić i barka. Ili visokoobrazovani profesionalci (tipa profesori, arhitekti i slični) kad malo izgrade svoje pozicije pa im kao neka “društvena angažiranost” dodaje malo “radical chic” štiha u CV ako nigdje drugdje.