Što znači biti antikapitalist? Valjda uzeti javne novce za sebe privatno - Pecunia publica non olet

Sve mi se više čini da danas više ništa nema značenje. Često čujem ljude koji imaju privatne firme kako govore da su protiv kapitalizma. Meni je to sasvim u redu da netko govori protiv bilo čega, pogotovo ako radi na tržištu i ljudi kupuju od njega usluge ili robu zato jer žele, a ne zato jer moraju. Ali, čujem sve više kako je kapitalizam zao sustav od ljudi koji imaju privatne firme i sišu javne resurse. Odnosno, veći dio svojih prihoda ostvaruju direktno od države, lokalnih uprava i samouprava, udruga koje 100% financira država i od crony capitalist firmi proizašlih iz ex Yu.

Tako sam danas naišao na članak u kojem se tvrdi da manjka veza gospodarstva i kreativne industrije. OK, što to točno znači? Koliko ja znam kreativne industrije (debilana uopće od koncepta) jesu dio gospodarstva. Ili se krivo koristi "kreativne idnustrije" ili se krivo koristi "gospodarstvo", ili je sve skupa jedan veliki bullshit i buzzword. Čak sad pomalo demode.

Dakle, gospodarstvo, odnosno, europski fondovi trebaju financirati poduzetništvo takozvanih kreativnih industrija. Dosta shizofreno. Shizofreno je jer europski fondovi nisu neki novci koji dolaze iz svemira nego su to novci poreznih obveznika koji taj novac ne bi nikad dali dobrovoljno, a moraju dati pod prijetnjom sankcija. To znači da se omalovažavaju ljudi koji sami ne bi dali pare, valjda zato jer su glupi i ne razumiju što sa svojim parama, a trebaju dati pare jer netko pametniji od njih zna točno za što treba dati pare. U ovom slučaju za "kreativne industrije". A "kreativne industrije" su industrije koje zapravo ne proizvode ništa što ljudi trebaju ili žele nego nešto što "kužeri" i određena intelektualna elita misli da treba onima koji su nesvjesni svojih "stvarnih" potreba. Po meni je to čisti elitizam u jednom smislu, a s druge strane to je i ideja fašizma - jake države koja se brine za svoje građane i zna bolje od njih, a pritom omogućava i dovoljno privatnog vlasništva da svima bude "super" (vidi pod korporativizam [bolje je na engleskom]).

Kulturalni lešinari će nam oči izjesti.

Kad su Albanac i Srbin zajedno vladali Svetim Lovrečom

Jučer sam bio do Svetog Lovreča vidjeti kako izgleda konstrukcija nove tradicije živih jaslica. Sam gradić je zanimljiv jer je imao sve predispozicije postati velikim gradom, ali je negdje nešto zapelo. Vidi se da je Venecija imala velike planove za taj grad, postavila ga je bila i za vojno-politički centar u jednom dijelu povijesti. Po samom mjestu može se vidjeti i veličina Presvijetle Mletačke Republike, zemlje koja nije imala službeni jezik, za vrijeme koje nacije nisu postojale, a u njoj narodnosne razlike nisu bile važne. U njoj je postojala prilično velika društvena mobilnost, čak i za današnje prilike. Došljaci, koloni, iz Bosne, Dalmacije, Grčke, itd... mogli su u Istri radom i trudom zaraditi i doći do visokih karika. Lakše im je bilo i zato jer su dobivali privatni posjed i ne bi trebali plaćati nikakav porez dvadesetak godina.

Nije bilo ni policije, ekipa se je uglavnom sama branila. Skoro pa libertarijanski raj.

Tako u upravi Svetog Lovreča u drugoj polovici 17. stoljeća bili su jedan Albanac i jedan Srbin. Domeneco Dranzi iz Skadra (ALBANESE DE SCVTARI), bio je kapetan.

a drugi, Zvane Marcovich, bio je gradonačelnik.

Ne vjerujem da se je jedan smatrao Albancem, a drugi Srbinom, ali danas bi tako ispalo. Zakopani su jedan i drugi ispred bazilike Sv. Martina kao važni ljudi za mjesto. Problem je došao nekih stoljeće i pol do dva nakon njihova života, kad su razne socijalističke ideje, kao one nacionalističke, dobile sve više maha. Taj nacionalizam, etničko "buđenje", odnosno, marksističko pretvaranje iz "klase po sebi" u "klasu za sebe", imao je isti učinak kao što ima ideologija ISIS-a danas u Parizu i Londonu, gdje na nju padaju djeca imigranata koja baš zato jer su tamo žive bolje nego njihovi preci ikada u povijesti.

Kad je nacional... otkrio socijalizam...

Čini se istinitim da prije dvadesetak godina ljudi nisu htjeli preći s državne planske ekonomije na tržišnu ekonomiju. Zapravo su htjeli samo čišću etničku državu - i dalje pod socijalizmom. Ustvari, niti ne pod "čistim" lijevim socijalizmom, više pod cronyizmom ili čak korporativizmom (tada je Canjuga i pričao o stališima). Odnosno, htjeli su nacionalnu državu u kojoj će se moći igrati poduzetnika, ali s jakom državom koja će spašavati posrnule kockare. I to su i dobili.

Ako ćemo malo koristiti BS Cultural Studies onda možemo interpretirati cijelu situaciju kroz Montažstroj. Tako oni pišu:

"U ratnu jesen 1991. godine, MONTAЖ$TROJ se bezrezervno stavio u službu domovine. Rezultat je vrhunska domoljubna umjetnost u vidu glazbenog video spota. CROATIA IN FLAME je otvorena reakcija na prijeteću društvenu situaciju u kojoj skupina mladih umjetnika koristi medije kako bi doprinijela međunarodnom priznanju svoje domovine."

U Laibachovskoj maniri dali su obol stvaranju samostalne i "čišće" Hrvatske (popis 1991. Hrvati: 78.10%, popis 2011. Hrvati: 90.42%) i to su uspjeli.

U 2014. slijedi razočaranje. Samo domoljublje nije dovoljno. Unatoč domoljublju neki zarađuju više, drugi manje a treba im više... U takvoj situaciji najbolje je ići u default kao 1945. Uzeti svima sve i "pravedno" preraspodijeliti. Počinje okretanje na komunizam jer

"25 godina nakon svog osnutka, MONTAЖ$TROJ predstavlja dekonstruirani retro-chic upakiran u suvremene pop trendove. Glazbeni video KOMUNIZAM ne govori o prošlosti već o željama za pravednijim društvom. Inspiracija ovoga glazbenog proizlazi iz ideja o budućnosti koje tek čekaju svoje ostvarenje. Došlo je vrijeme razmišljanja o potpuno novoj eri."

Zanimljivo je da je kod nacional-socijalista često omalovažavanje "malog čovjeka" koji "nije za akciju", koji "se buni po kavama", itd... Tako ovi uzimaju za naslov projekta grafit "A gdje je revolucija, stoko?", što mene jako podsjeća na Tuđmanovu "stoku sitnog zuba", iz vremena zagrebačke krize, koja je različita od "rasnih konja". Ustvari, najbolje je staviti cijeli Tuđmanov citat:

"Što znači to da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To je kao da vam jedan seljak kaže da ima na svom dvoru 60 komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to kokoši ili guske? Gdje će svaki razborit seljak i čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava, više vrijedi negoli čitavo takvo jato."

U svakom slučaju, prezir masa nije nova stvar kod intelektualaca.

Muzil, državno centralno planiranje, "logika tržišta", ortački kapitalizam, itd...

U "regiji" se obično miješa pojam tržišta i crony kapitalizma, a često se, iz nekog čudnog razloga, državno planiranje smatra kapitalizmom.

Tako je prije par dana na prezentaciji inicijative za stvaranje poduzetničkog inkubatora (ovdje ima malo više o tome) rečeno da, parafraziram, kad se uvidjelo da "logika tržišta" ne funkcionira u slučaju Muzila predstavnici jedne privatne profitne organizacije i jedne privatne neprofitne organizacije su se odlučili na reakciju i iz tog razloga su napravili studiju i projekt vezan za stvaranje startup inkubatora na Muzilu - Muzil Starter. Na stranu što možda prostor neće funkcionirati, po meni je to hvalevrijedna inicijativa uvođenja poduzetništva i tržišta na prostor koji je u čitavoj novijoj povijesti bio državni. To je i dobar model koji može dovesti do privatizacije tog prostora.

Naime, kao što sam već napisao, Muzil je uvijek bio proizvod centralnog planiranja i talac "vizija" centralnih planera. S tržištem nije nikad imao veze. Austrija, kasnije Austro-Ugarska, je imala velike planove o svjetskoj vojnoj sili, pa ju je jedan crni labud skresao, a nama su ostali hektari zemlje s kojima ne znamo što bi ni dan danas. Italija je gradila stoljetno carstvo i planirala tko zna kakvu budućnost i opet ju je crni labud skresao. Jugoslavija je nastavila u revijalnom tonu i završila je kako je završila. Hrvatska je radila velike planove s Brijuni rivijerom (tvrtkom u vlasništvu države i Istarske županije) tako da sada nakon više od deset godina postojanja ta tvrtka ima još manje smisla i nikad nije zaživjela. Dakle, kod Muzila nikad, ali baš nikad, u zadnjih 200 godina nije bilo "logike tržišta", ali je bilo masu ortačkog kapitalizma, imperijalizma, centralnog planiranja, ultra-jake države... Uglavnom, sve vezano za jaku centraliziranu državnu vlast - za nelogičnost državne intervencije. Sad konačno postoje ideje o privatizaciji, barem minimalnoj, i o privatnom poduzetništvu.

Ideologija kod ljudi stvara sljepilo. Tako u nekim krugovima teško se može proći a da se ne spomene "neoliberlani kapitalizam", naravno, u negativnom kontekstu i bez ikakvog smisla (kao kad se u Italiji kaže Piove, governo ladro). Najčešće sasvim izvan konteksta (čak sam od ljevičarskih aktivista čuo kako ih to gadno živcira). Tako je isto s tim "tržištem" kojeg ta ista ekipica koja bez smisla koristi "neoliberalni kapitalizam" želi "savršenim" ili ga smatra lošim.

Tako se često koristi i koncept "socijalnog poduzetništva", s kojim se valjda misli da samo poduzetništvo je u biti asocijalno i zlo. Ili je valjda razlika između poduzetništva i "socijalnog poduzetništva" ta da "socijalno poduzetništvo" samo po sebi ne stvara profit nego treba biti financirano od otetih novaca onom "običnom", "zlom" poduzetništvu (zanimljivo je da se to otimanje, odnosno prinuđeno davanje, smatra solidarnošću. Ne znam tko je u tom odnosu solidaran s kime). Poduzetništvo je poduzetništvo. Ne može se neuspješno poduzetništvo smatrati socijalnim ili uspješno poduzetništvo zlim.

Koža u igri

Neki dan sam u razgovoru s prijateljima došao na temu obrazovanja i truda u nekim tehničkim školama oko animiranja i osposobljavanja učenika (skraćujem priču da ne pišem konkretno o događajima). Naime, predstavljen mi je primjer dobre prakse rada s učenicima na projektima u kojima učenici sami stvaraju neke tehničke predmete, glume firme, itd... Moja je teza da je to jako lijepo i sigurno zabavno za učenike, ali da nema baš nekog utjecaja na poboljšanje stanja u ekonomiji neke zemlje.

Prije svega, rad s mladima na razvijanju njihove inventivnosti i inzistiranje na praktičnom radu nije neka novost. U SFRJ se to radilo od samog nastanka te zemlje unutar sustava "Tehnike i sporta", kasnije "Narodne tehnike - Saveza za tehnički odgoj." U Puli, ali i u drugim mjestima, tu je funkciju naslijedila Zajednica tehničke kulture, a ciljevi nastajanja Narodne tehnike dobro su sažeti na stranicama Zajednice tehničke kulture Grada Varaždina:

Svaki rat, osim što omogućuje da do izražaja dođu sve  najniže ljudske pobude, uvjetuje i napredak znanosti, posebno što se tiče tehničkih znanosti. U svezi toga nakon završetka II. svjetskog rata sve su države, pa tako i tada formirana Jugoslavija, posvetile pažnju  tehnici i tehničkoj kulturi, što znači  što masovnijoj pripremi građana na ovladavanje tada dostupnim tehničkim aktivnostima. Očito je da je II. svjetski rat  ostavio poruku da se borbe dobivaju u zraku (zrakoplovstvo), na zemlji (prometna tehnika), na  i ispod vode (brodarstvo), brzim vezama (radiotehnika), informacijama i propagandom (fotografija) i tome slično. Prema tome počele su se razvijati "savezne" organizacije tehnike Jugoslavije koje su trebale biti u službi države.

Godine 1946. pri Fiskulturnom savezu Jugoslavije formirana je Komisija „Tehnika i sport“ sa zadatkom da ujedinjava postojeće i formira nove klubove i organizacije za opće tehničko obrazovanje. Dvije godine kasnije Komisija „Tehnika i sport“ izdvojena je iz Fiskulturnog saveza, nakon čega je formirana samostalna društvena organizacija pod nazivom „Narodna tehnika Jugoslavije“. Ubrzo su se masovno osnivale organizacije i klubovi na nivou Hrvatske i u mnogim gradovima i općinama.

Ljudi koji su imali kontakte s takvim sustavima ili su bili polaznici takvih edukacija imaju sjećanja na to kao na nešto iznimno pozitivno što se treba kopirati, podržavati itd... Danas vjerojatno ne vide djelovanje tih organizacija kao pripremu za rat (zrakoplovstvo, prometna tehnika, brodarstvo, radiotehnika, fotografija, itd...), nego više kao djelovanje za privredni rast. Ali, kao što masovna indoktrinacija i tehničko osposobljavanje nisu spriječili raspad prijašnje zemlje ili pomogli ekonomski rast iste, tako ni ove nove organizacije same po sebi ne mogu biti pokretač privrede. Možemo raspravljati o tome koliko su važni tehničari (osobno mislim da jesu), ali ipak je najvažnije poduzetništvo. Važno je da postoje ljudi bilo kakvog obrazovanja koji su spremni staviti svoju kožu u igru - skin in the game - odnosno, da su spremni gadno popušiti, kao i profitirati ukoliko uspiju.

Planiranje se u više navrata pokazalo neučinkovito, kao i samo predviđanje budućih događaja. Mnogi misle da je to (bilo) tako zbog nerazvijenosti tehničkih pomagala za predviđanje, itd... A danas kad je informatika tako razvijena, kad imamo "big data", sad možemo i točnije planirati. Mislim da to nije istina jer je stvarnost puno kompleksnija, varijable su beskonačne, a i sami razlozi planiranja su pod utjecajem trenutnih ideologija. Poduzetnici su tijekom povijesti radili metodom pokušaja i pogrešaka, mnogi su sve spušili (većina), neki drugi (manjina) su uspjeli. Vjerujem da su mnogi pokušali simulirati nekakvo djelovanje i ishode tako da budu što bliži stvarnosti, ali to nikad nije stvarnost (zanimljiva i dobra priča o tome je ova). Današnja ideologija je bazirana na simulaciji i edukaciji, pa tako imamo, na primjer, studentske konzultantske tvrtke, dakle, tvrtke koje vode ljudi koji ne samo da nemaju skin-in-the-game, nego ni iskustva. Naravno, to sve može "funkcionirati" u zatvorenom sustavu javnih sredstava (EU fondovi, fondovi ministarstava, državnih i županijskih zaklada, itd...), ali izvan toga baš i ne, a ti fondovi neće moći postojati zauvijek. Takvo djelovanje daje privid uspješnosti, poduzetnosti, itd... pa se onda svi čudimo kad ulete velike krize. Ako imamo bankare koji ne odgovaraju svojom kožom, ako imamo konzultante koji ne odgovaraju svojom kožom, ako imamo komisije unutar zaklada i drugih organizacija koje redistribuiraju javni novac za projekte koje ne odgovaraju svojom kožom... Teško je da neće biti kriza, propasti, većih rizika jer... nitko ne odgovara svojom kožom.

To se događa i u svakodnevnom životu u drugim sferama. Npr., neka osoba "zna" točno što bi trebalo napraviti što se politike i ekonomije tiče za poboljšati situaciju u društvu, smatra političare budalašima, ali se nikad ne kandidira. Ili neki mladić "zna" točno kako savjetovati prijatelja za "ulet" nekoj curi, ali kad baš on mora uletiti baš ne misli da je sve tako jednostavno.

Cijela ova priča ima i uporište u matematici. Naime, Nassim Nicholas Taleb (autor Crnog labuda) i Constantine Sandis imaju radni članak o tome (još jedna verzija).

Za kraj, mislim da je u redu citirati Taleba, odnosno, njegov hvalospjev poduzetnicima iz njegove knjige Antifragile koji bi trebao biti recitiran na fiktivni Nacionalni dan poduzetnika:

Most of you will fail, disrespected, impoverished, but we are grateful for the risks you are taking and the sacrifices you are making for the sake of the economic growth of the planet and pulling others out of poverty. You are the source of our antifragility. Our nation thanks you.

EDIT: U međuvremenu sam slučajno naišao na ovo: Public Schools Kill Entrepreneurship: Why? And How?

Za dan grada Pule

Nakon 15. 9. 1947. godine u Puli je ostalo nekih tri tisuće stanovnika, odnosno, preko 90% (da, devedeset posto) stanovništva je ubijeno, protjerano ili su sami otišli pod terorom. Za naglasiti je da veliki broj tih ljudi nisu bili ni talijani, a kamoli fašisti. Ti su ljudi morali ostaviti sve nekretnine, a od pokretnina mogli su uzeti maksimalno 500 kg stvari od kojih su mnoge ostale u Magazinu 18 u staroj luci u Trstu (o tome sad postoji i kontroverzna monodrama). Dakle, treba zamisliti nešto u najmanju ruku slično Vukovaru ili još gore (zamislite samo da park grada Graza nije bio park nego kvart, itd...). Ukratko, stanovnici Pule su bili toliko sretni s oslobođenjem da ih je preko 90% otišlo u roku dvije godine. Odlazak je trajao dvije godine jer u te dvije godine nakon 5. 5. 1945. grad nisu držali jugoslaveni nego saveznici. Čim su došli jugoslaveni trajalo je sve par dana.

Spominjem taj valjda poznati i tragični dio povijesti Pule jer sam danas vidio ovu sliku oslobođenja Pule od Wehrmachta, ali i od više od 90% građana:

Sliku je iskoristio jedan od organizatora za poziv na Forum u četvrtak za protestirati da se ništa ne napravi na Muzilu. Nekako mi se čini da se poziva na nasilje slično onome koje je uzrokovalo pražnjenje grada. Možda je to kao neka simbolika da se treba riješiti fašista? Nacista? Kao i onda, njih nema u ovoj priči. Možda ništa nisam skužio kako treba, možda nitko ne poziva na nasilje, a kad ono izađe druga slika:

Radi se o omotu tematskog broja Fantoma slobode na kojoj je slika stancil grafita poznatog autora koji je prije par godina osvanuo u Puli i valjda se također tako pozivalo na nasilje, odnosno, ubojstva političara, policajaca ili koga već. Naime, stancil je baziran na slici na kojoj se nalazi Giuseppe Memeo kako puca po policiji, a sama ta slika je emblematična za talijanske Olovne godine.

E sad, traže li ti ljudi krvoproliće? Jesu li oni spremni pucati? Treba li to netko drugi pod utjecajem njihove propagande? Ne vjerujem, to je više neki hipsterski revolt ili onaj, kako ih Turbonegro zovu, Hobbit Motherfuckersa (Ethnic hair styles/ Sloppy male hippies/ Retro punks/ People with thick glasses/ Glorifying serial killers/ Hobbit motherfuckers/ No guts, no glory/ No riot).

S druge strane, počelo se je ismijavati prosječne građane. Prosječni građani su valjda ti koji nisu svjesni svoje pozicije, pa zato više vole osvijetljene dizalice nego proteste:

 (Također jedan od jučerašnjih mema). Ti isti valjda više vole narodnjake od rock'n'rolla, itd... Sva sreća da postoje prosvjetljeni koji mogu voditi tu, kako ih je i Tuđman nazvao, "stoku sitnog zuba." (napominjem da je ovo zadnje sarkazam, čisto da "neosviješteni" ne shvate krivo).
Sad mi je palo na pamet da su mogli iskoristiti atentat jugoslavenskih agenata na Vergarolli. Kao, "Ako ćete graditi golf igralište na Muzilu djeca će vam ovako završiti." (Raznesena s oko 9 tona eksploziva u ime Jugoslavije).

Ili još bolje, napraviti stancil s ovom slikom:

I ispod tekst: "Pula traži novi masakr uglavnom žena i djece."

"Mikrofašizam" ušao u redovitu upotrebu

Na Facebooku je još u listopadu 2013. otvorena grupa Hrvatska Istra koja je opisana kao "Hrvati i ostali narodi Istarske županije zajedno protiv širenja mikrofašizma i lokalnog nacionalizma u našoj hrvatskoj Istri." Pošto je grupa otvorena prije predavanja o mikrofašizmu kojeg sam komentirao ranije na ovim stranicama ne znam jesu li admini grupe već tad stavili gore navedeni opis ili su ga stavili nakon predavanja o "mikrofašizmu." Diskurs jako podsjeća na navedeno predavanje, samo je sadržaj grupe (krajnje) desno orijentiran, odnosno, nacionalistički orijentiran. Ne vjerujem da je predavaču bila namjera inspirirati nacionalističke grupe, ali činjenica je da je kasnije u tekstu koji je bio baza predavanju izbačen mutni termin "mikrofašizam." Bilo kako bilo, sad će taj termin biti korišten dalje u takvom nacionalističkom i centralističkom kontekstu.

Crna rupa velika 1500 godina

U svakodnevnom diskursu u Hrvatskoj što se Istre tiče postoji jedna velika rupa od 1500 godina. Naime, spominje se Rimsko doba, pa se odmah skaće na Austro-Ugarsku kao jedan od najsvjetlijih primjera svega, pa onda na Jugolaviju (onu SFRJ), da bi se došlo na Hrvatsku. Zapostavlja se 500 godina Venecije koja je i učinila Istru "hrvatskom" naseljavajući ljude koji su kasnije postali i hrvatima (btw, zanimljiva je knjiga Od Vlaha do Hrvata). Da ne pričamo o nespominjanju 25 godina Kraljevine Italije (osim u kontekstu fašizma), ali ne spominje se ni Bizancij, ni franci, ni ništa. Jedna velika crna rupa. To se događa na desnici, ali i na ljevici. Tako u Glasu Istre piše u članku o prezentaciji knjige Istra u Titovo doba:

[...]Istra [je] tijekom svoje povijesti prošla kroz tri razdoblja prosperiteta, i to za vrijeme Rima, o čemu svjedoče brojni sačuvani spomenici, Austro-Ugarske o čemu govori sačuvana infrastruktura i arhitektura, te nakon Drugog svjetskog rata kada je ovaj prostor doživio gospodarski, društveni i kulturni procvat.

Dakle, ništa drugo se nije dogodilo osim ova tri razdoblja. Vjerojatno je Rim naveden jer je toliko daleko da je bezopasan, Austro-Ugarska jer je "the enemy of my enemy is my friend", pa onda dolazi ovo što je sad. Arhitektura istarskih gradića, krilati lavovi, crkve, govor... sve je to ništa. Crnjak žešći.

Predviđanja za referendum

Predviđam da će izlaznost na referendum biti iznimno velika u svim dijelovima.
Predviđam da će u baš hrvatskoj Hrvatskoj većina glasova biti "ZA."
Predviđam da će u Istri većina glasova biti "PROTIV." [ako ne bude tako uvijek ću se moći izvući s pričom da su kolonizatori doveli puno kolona i sad oni kolo vode - širikolo ekipa :)]
Dugoročna predviđanja: takva situacija, zajedno s dodatnim sada nepredvidljivim događajima, dovesti će do federalizacije...

Postmodernistička izgradnja kula od karata za rušenje stvarnosti

Dugo nisam pisao neki tekst za blog, nikako da ulovim malo vremena, a ideje se gomilaju. Ni sad baš ne stižem, ali imam osjećaj da moram reagirati. Naime, u subotu 9. 11. 2013. bio sam do Rojca pogledati predavanje Emila Jurcana pod naslovom “Istarski mikrofašizam” (evo i slike) u sklopu Anti fa festa. Toga je dana predavač već bio gost na radio Maestralu u emisiji Pilula koju sam slučajno i poslušao (i vi ju možete poslušati u cijelosti ovdje). Već pri samom slušanju radio emisije bilo mi je jako čudno korištenje pojmova poput “mikrofašizma”, “korporativizma”, “korporativnog upravljanja”, i tome slično. Odmah mi se učinilo da sam govornik ne zna točno o čemu priča. Na predavanju je sve isto ponovljeno, istim redom kao što je toga dana bilo na radiju. tada sam i shvatio da se ti termini koriste na totalno krivi način, da ih ne razumije govornik, te da je cijela priča bazirana na kuli od karata, ili na dvorcu od pijeska tik do mora za vrijeme oseke. No idemo redom.

Prije svega centralni koncept “mikrofašizma” promašen je totalno. Jurcan, kako je sam rekao, preuzeo je koncept “mikrofašizam” od Felixa Guattarija (iako je Guattari pisao o tome zajedno sa Gillesom Deleuzeom s kojim je često djelovao u tandemu). Pojam je nerazuman sam po sebi, kao i sve ostalo što dolazi iz postomoderne (ne stavljam linkove na hrvatsko izadanje wikipedije jer su članci očaj). Usput rečeno, ti postmodernistički koncepti su toliko nerazumljivi da je, na primjer, Andrew C. Bulhak složio The Postmodernism Generator (više o tome ovdje), a i Alan Sokal je svojedobno osramotio postmodernu ekipu (kasnije je i s Jeanom Bricmontom ismijao cijelu tu scenu u knjizi Pomodarske besmislice (EN)/ Intelektualne prevare (FR) u kojoj je cijelo jedno poglavlje posvećeno glupostima Felixa Guattarija i Gillesa Deleuza). No vratimo se na našu priču. Dakle, Jurcan je koristio koncept - “mikrofašizam” - koji je prilično nejasan, a po meni i tautološki, na krivi način. Sam pojam je baziran na pseudoznanosti, odnosno, na psihonalizi (najprimamljivijoj vrsti pseudozanosti), odnosno na konceptu želje. Za nešto bolje razumijevanje predlažem čitanje ovog tekstića u kojem autor prilično jasno (koliko je to uopće moguće kad se radi o postmoderni) objašnjava koncepte mikropolitike i mikrofašizma. Ukratko, mikrofašizam događa  se u situacijama kada nam se čini da su neka pravila sama po sebi razumljiva i da ih ne treba previše ni objašnjavati (kao, nesvjesno ih prihvaćamo). Primjer u savjetovanom tekstiću je opisana situacija u kojoj nas živciraju ljudi koji se u podzemnoj željeznici ne drže desne strane na stepenicama, a ja bih dodao da je u tome i “nepisano pravilo” pozdravljanja, odnosno, smatranja da je to nepristojno. Ono, kad se zna kako stvari stoje i ne treba tu nešto filozofirat’. Što se tiče mikropolitike, Deleuze i Guattari smatraju da sitna svakodnevna pravila jesu politička, imaju utjecaj i na “veliku” politiku (nešto slično Foucaultovoj mikrokapilarnosti moći). Moglo bi se reći da je mikrofašizam i situacija kada se na jednom predavanju, na primjer o istarskom mikrofašizmu, ne može tvrditi suprotno jer svi prisutni misle slično, te imati suprotno mišljenje znači biti “sluga kapitala”, “plaćenik IDS-a”, itd… Takve situacije onda stvaraju veliki fašizam. Alternativa je valjda ponašati se shizofreno jer na taj način ne poštujemo nesvjesna pravila mikrofašizma, a i tako smanjujemo želju (nemojte me pitati kako) i sve bude super, bez pravila, divlje, “od dole”, “iz duše” i šta ti ja znam. No, čim počinjemo stvarati pravila shizofrenije onda i to postane mikrofašizam (Aaaaarg, poludit ću ;)).

Iskreno ne znam kako su ekiparci iz Pulske grupe od tog nekog mutnog psihoanalitičkog koncepta došli do “Istarskog mikrofašizma.” Misle li to da svatko od nas nesvjesno poštuje neka pravila pa da to onda na kraju dovodi do neke posebne politike IDS-a, sve skupa bazirano na Istrijanstvu (obavezno pogledati sramotan članak o Istrijanstvu na hrvatskoj wikipediji) ili prihvaćanju nekih, kao, tipičnih istraskih naracija? Ono, tartufi, vino, regija lider. Bo. Jurcan tako nešto gradi u svojoj priči, ali to nije baš jasno. Tu uvaljuje Bertošu i njegovu knjigu Etnos i etos zavičaja kao rodonačelnika nekakvog “istrijanskog” diskursa, iako po meni Bertoša je bio prilično hrvatski nacionalistički ustrojen (ne samo po meni). Kažem “bio” jer mi se u zadnje vrijeme čini da se okrenuo prema Veneciji i da nekako zaziva ta mletačka vremena. S druge strane Jurcan je htio dekonstruirati diskurs (koliko teških riječi) o Istri kao regiji lider, ali nisam čuo nikakvu novost. To da je Istra bila ne baš bogata regija Austrije, Italije ili bilo čega, uvijek je bilo dosta poznato. Na primjer, što se tiče prelaska od Austro-Ugarske na Italiju Dennison Rusinow još 1969. godine piše u svojoj knjizi Italy’s Austrian Heritage. 1919-1946 u fusnoti 3 na stranicama 86-87:

"Istrian agriculture was particularly hard hit by the change in borders. Based on wine and other Mediterranean products for which its climate and soil conditions were only marginally suitable, but for which the transalpine Habsburg Empire had provided a good market, it now found its high production costs uncompetitive on the Italian market, where the same products are cheap and plantiful."

Još kraće: istarska roba je bila dobra za Austro-Ugarsku iako je bila tapija i skupa jer Austro-Ugarska nije imala bolje, ali na talijanskom tržištu se skužilo koliko je ta roba tapija prema kvalitetnijim i kvantitetnijim talijanskim proizvodima. Otprilike, to je kao kad se skuži da osim šećerne table postoji i Milka čokolada, s time da Milka košta jeftinije. Ili, da je Nutella bolja od Eurokrema (btw, opet rađen po talijanskoj licenci). Ili, “bolje da se okrenemo zemljama u regionu nego EU, tamo nismo konkurentni.” Kao, dovoljno su dobri za jugoslavenske jadnike.

Bio sam ove godine i na prezentaciji knjige o ekonomskoj povijesti Istre - Istria Europa. Economia e Storia di una regione periferica - u kojoj se također tvrdi kako je Istra uvijek bila prilično siromašna (no često bogatija od nekih drugih regija). To ne znači da Istra nema neke posebne karakteristike koje su stvorile neke posebne identitete, ma koliko ne volili “identitete.” Ipak se Istra kao regija Italije vuće još od Rimskog doba. Teritorij ne dobiva ime eto tako bez veze.

Ono što se meni čini, a to baziram na nekim drugim tekstovima vezanima za Pulsku grupu (npr., ovaj i ovaj drugi [str. 4]) da su oni najprije počeli koristiti termin “mikrofašizam” izvan Guattari/Deleuzeovog konteksta i sigurno bez tog značenja za označavanje fašizma na istarskoj, dakle, mikro razini. Kao, u Hrvatskoj postoji Tuđmanov makrofašizam, odnosno onaj pravi fašizam, a u Istri s IDS-om na vlasti postoji onaj mali, ali ne manje pravi fašizam. Od tud im mikrofašizam. Kasnije akrobacijama i intelektauliziranjem svojega diskursa nekako su ugurali Guattarija i bandu. Dakle, oni ne pričaju o mikrofašizmu u Guattarijevom smislu, nego o pravom, svima poznatom fašizmu, pokretu koji je u praksi najprije zaživio u Italiji iako je nastao kod francuskih marksista. Eto citata iz gore navedenog Zareza koji podupire moju tezu:

“Budući smo izabrani da predstavljamo Hrvatsku na ovogodišnjem bijenalu arhitekture u Veneciji, naš rad, ovog puta, nije mogao biti potpuno medijski blokiran, a u takvoj situaciji uredništvo je posegnulo za taktikom pacificiranja naših riječi krateći uzroke djelovanja, kontekst i posljedice, ukratko sve ono što bi tvorilo sadržaj. Nakon svega navedenog grupa je odlučila ne autorizirati ovako izmijenjeni intervju i time odaslati jasnu poruku da nam je dosta cenzure i da odbijamo u takvoj formi i govoriti. Ovakva odluka ponajmanje se odnosi na nas, tj. na informaciju o našem radu, ona ima za cilj progovoriti o uzroku ovakve uređivačke politike te stanja u Glasu Istre koje se može opisati kao mikrofašizam.”

[o cenzuriranom intervjuu koji je trabao izaći u Glasu Istre, ali je na kraju izašao ovdje]

Zatim, u intervjuu za propali pulski portal pulski.hr rekli su sljedeće:

"Zašto se o tome tako malo priča? Da li je, po vama, na snazi često spominjana sprega između politike i medija?

To je mikrofašizam. Sve one priče kako je Istra multi-kulti regija padaju u vodu ako svaki oblik kulture koji se razlikuje od ove dominantne nema šanse da zaživi. Nema prostora za ništa drugo i drugačije. 

Čak da te ideje i dođu do šire javnosti, ona dobiva samo informacije. Mislimo da šira javnost već i danas posjeduje sve informacije. Jer, jako malo ljudi u Puli vjeruje da će ovaj napraviti bolnicu, jako malo ljudi vjeruje da ovaj išta radi na bolnici, jako malo ljudi vjeruje da će Brijuni Rivijera ikada biti napravljena. Znači, javnost je obzirom na stanje u medijima jako dobro informirana. To znači da neformalni kanali rade; ljudi žele informaciju. Dokaz tome su razgrabljene novine Otvoreni Muzil svaki put kad ih tiskamo. Dostupnost informacija je samo jedan manji medijski problem. 

Ono što je veći problem je što ćeš učiniti kada jednom saznaš tu informaciju. I tu dolazimo do jedne sprege koja je puno opakija od ove medijske, a to je da taj istarski mikrofašizam kontrolira ekonomiju. Obzirom da se radi o malom tržištu s malim brojem ljudi, s niskom fluktuacijom koje zapravo i nema, svi izvori financiranja i kapitala su u rukama stranke koja je 22 godine na vlasti. U tih dvadesetak godina izgradili su svoju partijsku meta mrežu koja sve te stvari regulira. Otvoreno se govori da moraš biti član stranke da bi dobio neki posao. Ta kontrola koja seže u onemogućavanje elementarne egzistencije, a mnogi su ljudi otišli iz Istre jer nisu mogli opstati u takvom okruženju, e to pokazuje kako je došlo do te totalitarne sprege."

Eto, javno mnijenje nije bazirano na mikrofašizmu (opet i opet, za još bolje razumijevanje koncepta pogledajte ovdje vezano za medicinu, a za debilno korištenje istoga protiv znanosti pogledajte ovdje), odnosno na nekakvom nesvjesnom prihvaćanju pravila i želji, nego na svjesnom manipuliranju medijskim prostorom. Opet, to nema nikakve veze s mikrofašizmom u Guattarijevskom smislu.

Iako je kula od karata (mikrofašizam) već izgrađena bez prizemlja i prvog kata konstrukcija je ipak išla dalje. Da bi potvrdio svoje viđenje stvarnosti bazirano na krivoj interpretaciji pojma “mikrofašizam”, a zapravo misleći na klasičan fašizam na lokalnoj/ regionalnoj razini, Jurcan je otišao kopati po “korporativizmu” (opet članak s wikipedije na engleskom jeziku jer je na hrvatskom čista nedovršena katastrofa). Naravno, i taj je pojam sasvim krivo shvaćen. Prije svega, pomiješao je kruške i jabuke i nešto gardelina. Govorio je o korporativizmu - fašističkoj ekonomskoj socijalističkoj ideologiji (danas bi to nazvali trećim putem, javno-privatnim partnerstvom) baziranoj na srednjovjekovnim cehovima gradova-država sjeverne Italije (na talijanskom bi to bilo Corporazione delle arti e dei mestieri, na engleskom Guild, a na hrvatskom Ceh) - kao da ima ikakve veze s korporacijom (na hrvatskom Korporacija, na talijanskom Società) i korporativnim upravljanjem. Ne znam je li to napravio radi toga jer a) zapravo ne zna i ne razumije pojmove koje koristi ili je b) to bilo iz čiste zlobe, ili c) iz želje da se da smisao besmislenoj priči. Naime, time je trebao dokazati da je u Istri mikrofašizam (kojeg, ponavljam, poima samo kao mali fašizam, a ne u Guattarijevom smislu kako je tvrdio) na vlasti jer je gradonačelnik Pule, Boris Miletić, od studenog 2007. do siječnja 2008. godine pohađao nekakvo stručno usavršavanje naslovljeno “Korporativno upravljanje za članove nadzornih i upravnih odbora”, kao što se može vidjeti u njegovom životopisu. Opet, ne radi se o fašističkom korporativizmu nego o upravljanju kompanijama. Evo definicije s linka od gore:

The process of leading, administrating and directing a company. Business tasks often performed by corporate management might include strategic planning, as well as managing company resources and applying them toward attaining the company's objectives.

To je cijela priča. Nije mi bila namjera braniti nekoga ili neku vlast, samo me užasno živcira kad se netko služi pojmovima koje ne razumije, a nije ih teško naučiti.

No to nije bio kraj. Cijela tirada je na kraju završila na Talijansku uniju, u smislu da se unutar Talijanske unije kovala ideologija dvojezičnosti IDS-a (iako je meni poznato da je IDS-ova priča bila o trojezičnosti). Taj dio nisam najbolje razumio. Je li to bila optužba Talijanske unije za iredentizam? Jako moguće.

Zašto mislim da je jako moguće? Prije svega jer mi je cijeli ton bio pro-hrvatski nacionalistički, zapravo više pro-slavenski ili ORJUNA-ški. Od toga da se stvaraju nekakvi Istrijani, da se dvojezičnost kovala u Talijanskoj uniji, do insinuacija oko “pravih” istarskih prezimena iz Bertošine knjige po kojoj svi kojima je prezime unutra imaju ekskluzivnost na Istrijanstvo, pa kako bi bolje bila centralizacija, te kritiziranje deklaracije Županije istarske o regionalnom razvoju na isti način na koji je to napravila Hrvatska čista stranka prava Istarske županije, itd… Sad mi ne padaju na pamet još neki detalji… E da, stavljanje i Demona - navijača Istre 1961 - u skupinu koja koketira s Istrijanstvom, a oni nemaju a ma baš nikakve veze s time, čisto su hrvatski orijentirani.

Osim toga, članovi Pulske grupe su u više navrata isticali da ne žele dobivati javne financije radi svoje neovisnosti, ali čini se da je to slučaj samo s financijama lokalne uprave i samouprave pošto su bez problema predstavljali jednu centralističku državu - Republiku Hrvatsku - na Biennalu arhitekture u Veneciji, a to nije bio kiki riki od novčanih sredstava. Osim toga, njihova poduzetnička inicijativa Praksa dobiva bez problema novce od Ministarstva kulture RH (o toj poduzetničkoj hvalevrijednoj inicijativi već sam pisao). Osim toga, baš radi toga jer se bave baštinom ovlašteni su se njome i službeno baviti za Republiku Hrvatsku. Naravno, nije sve tako crno bijelo, ipak su 2009. godine organizirali konferenciju Grad Postkapitalizma u sklopu festivala Media Mediterranea kojeg radi udruga Metamedij i koja za to dobiva financije i od Grada Pule, tako da su ipak posredno primili sredstva Grada Pule. Izašao je i zbornik te konferencije. Dakle, ne može se reći da ne žele uzimati pare od gradskih vlasti jer su anarhisti zato jer ipak uzimaju pare od centralističke države, tako da mi je sve više jasno da je nešto drugo po srijedi.

E sad, kako funkcionira taj selektivni mehanizam? Kako se to konstruira priča? Sjetimo se samo one o Prvomajskom jurišu. Je li to ideološka moć iskrivljavanja stvarnosti? Kako dolazi do konvergencije kod naizgled oprečnih pokreta? Nemam pojma... Možda je to neki modus operandi arhitekata... Možda je to dio priče gdje sve što ima veze s Italijom je fašizam (ili se barem želi tako vrijeđati neke ljude), a sve s Jugoslavijom je antifašizam, socijalizam, komunizam i slično... Stvarno nemam pojma.

UPDATE 16. 11. 2013.
Poslušajte audio snimku predavanja i sami prosudite koriste li krivo termine:

Emil Jurcan: Istarski mikrofašizam-forme represije u multikulturalnom društvu (predavanje+rasprava) by Pilula on Mixcloud