75 godina od Savezničkog bombardiranja

Na današnji dan prije 75 godina Saveznici su bombardirali Pulu koja je postala tada važna njemačka pomorska baza. Raul Marsetič je napisao odličnu knjigu o tome, pa ako vam je zanimljivo i čitate talijanski najbolje da tamo saznate više.

Nedavno sam bio na Mornaričkom groblju u Puli i tamo se jako brzo naiđe na grobove nekoliko žrtava od toga dana. Najviše pogađa grob mame i bebe.

Loš osjećaj je i onaj kod starijeg gospodina, ali ne toliko koliko s bebom.

Saveznici su gađali Arsenal, odnosno, današnji Uljanik, ali zbog učinkovitosti protuzračne obrane nisu se mogli spuštati niže pa su, onako, ofrlje bacali bombe s valjda do 10.000 metara. Zato je razoren bio veliki dio grada, cijeli kvartovi gdje su sada parkovi, dio arene... S druge strane, da su se mogli spustiti niže ne bi bilo Uljanika.

Uglavnom, ratovi su ružna stvar i ljudi ostanu zatečeni unutar vjetrometina "velikih ideja" "velikih" državnika. Radi toga si Pula svako toliko mora izmisliti novu povijest, a mi ovdje lokalni moramo biti dobri u predviđanju povijesti.

U Regionalu baš se inate seksizmom

Regional Express nastavlja sa svojom seksističkom i objektifikacijskom kampanjom. Početkom ovog mjeseca primijetio sam bio homofobnu spiku koju su, kao, iz šale stavili na svoje facebook stranice. Nepobitno homofobnu objavu branili su, da parafraziram i interpretiram, time da su glavni urednici zbog svoje prošlosti antifašisti i da su svi povrijeđeni pahuljice i ne razumiju šale. Posljedica njihove objave bila je i otvorena prijetnja fizičkim ozljedama jednoj ženi koja se nije slagala s homofobnom objavom u privatnim porukama.

Valjda je i to sve samo zajebancija. Kod prijatelja se razvila zanimljiva rasprava oko objave gdje se mogla vidjeti sva raskoš nekih keyboard warriora, pomankanja logike kod obrane neobranjivog, itd... Regional je tvrdoglavo nastavio objavljivati homofobne viceve. No to nije bio kraj. Za kraj godine je uletilo malo na početku spomenutog seksizma i objektifikacije.

Ne znam što si osoba koja objavljuje ove kao šale misli, ali ako se baš ide analogijom tu se radi o silovanju i uništenju osobe. Dakle, ukoliko bi ovaj "frajer" na memu napravio ženi što i lokalni tajkun firmi... Zaključite sami... Nije dobro, ni zabavno.

Tako direktnim linkovima im dovodim promet, ali promet i pare ne mijenjaju previše stvari koliko god nas marketingaši žele uvjeriti.

Sirotinjski rat

Dobro, rat je uvijek nekako sirotinjski. Jučer sam pročitao članak o smrti 53-godišnjeg skućenog beskučnika čija je životna priča živi bed. Prije skoro dva mjeseca pisalo se o nehumanim uvjetima njegovog života u tunelu/ bunkeru, pa o njegovom spasenju i oporavku, ali sad je gotovo, čuda se nisu dogodila.

Bunker u kojemu je pronađen u kritičnom stanju poznat je od ranije, odnosno, poznat je "recepcioner", skvoter poduzetnik, koji iznajmljuje mjesto za spavanje u tom bunkeru drugim beskućnicima. Bunili su se susjedi, bune se se još uvijek, ali tamo je, čak se proširio kapacitet. Možda su susjedi nezadovoljni, ali policiji takvo stanje odgovara jer mogu na jednom mjestu pronaći neke ljude umjesto da ih traže po cijelom gradu, a odgovara i socijalnim službama jer ako se ti ljudi sami zbrinu manje posla imaju oni.

Neću ulaziti u priču tko je kriv za takvo stanje i slično. Više me straši činjenica da nekoliko povezanih događaja, neke situacije, mogu dovesti do toga da čovjek dođe u poziciju napuštenog psa ili psa u azilu. Hladno Pivo bi pjevali "Neka si nabavi nekog psa...", ali bed je kad se postane pas.

(tako mi je pala na pamet jedna neuglazbljena stvar)

EUDAIMONIA

KAO PAS HODA ULICAMA

NOĆU LUTA MARKETIMA TRAŽEĆI ČOVJEKA

STVARA MORALNI GNJEV

SVOJIM LOŠIM ŽIVOTNIM ODLUKAMA

PAZIO JE CIJELO POSTOJANJE

DA NE POVRIJEDI BIĆE

SAKATEĆI SAMOGA SEBE

I ZATO GA SADA NITKO NE JEBE

MA ‘KO GA JEBE! NEK’ ODJEBE!

NE ZANIMA GA VIŠE NIŠTA

OSTAVIO JE SVE IZA SEBE

NE IDE VIŠE NIGDJE

OSIM ŠTO

KAO PAS HODA ULICAMA

NOĆU LUTA MARKETIMA BEZ SUSRETANJA ČOVJEKA

MA ‘KO GA JEBE! NEK’ ODJEBE!

Homofobija svugdje

I pulski Regional Express of Frica i Ptice (ex Kud Idijoti) baca u ova dosta alt-right vremena homofobne spike. Zapravo šera. Danas su na facebook stranici bacili kao pošalicu koja im uopće nije trebala.

Skupili su čak dosta lajkova, stvarno u lošem smjeru ide sve to skupa.

Poetični intermezzo: Pulska jesen

Fali manje od 20 dana do zime pa mi je palo na pamet iskoristiti jedan prošlogodišnji tekst. Eto, ničim izazvan.

PULSKA JESEN

Stari sijedi ljudi sjede u bircevima

Puše cigare, sjetno gledaju u prazno

Piju tri deca piva, ponekad i kavu

Konobarica mršava od gladovanja

Isto gleda u prazninu svoga smartfona

Polako dolazi zima

Neće nikada biti bolje

Dobro je već bilo

A i tada je bilo loše

Praznim se ulicama kreću sretnici

Prema svojim tek sređenim domovima

Žure prema svojim tek pronađenim hobijima

“Uh, kako će biti dobro”, misle,

“Na proljeće, a tek na ljeto”

Ali i prošlo je moglo biti bolje,

Ali bolje je već bilo

I tad je već bilo loše

"Fake" propaganda za "fake" ljude

Vjerojatno uskoro nitko više neće moći biti siguran što je istina a što je laž. Prije nekih pola godine napisao sam post vezan za ekipu koja je nastala na "pušenju" dirigiranih feedova, a da se istovremeno počinju osjećati racionalnima i kužiteljima fake newsa (kako sam ja lurkao njih oni su lurkali mene pa su me promptno tad izbrisali  iz njihove grupe. Sad mi samo svako toliko netko prenese idiotarije). Nedavno se tako ta desna ekipa počela zgražavati na "feministički aktivizam" gdje kao "ekstremne feministkinje" (još ih zovu "naci feministkinje") napadaju muške u podzemnoj željeznici u Sakt Petersburgu koji rade manspreading, odnosno, šire noge dok sjede na tipično muški način. Uglavnom, video je fake, no ta činjenica uopće neće stopirati širenje dirigiranih ekstremno desnih ideja.

Znao sam da je nešto jako čudno u tom videu čim ga je ekipa počela širiti društvenim mrežama, i stvarno je. Sad vjerojatno pušem i u jogurt.

Mala krađa dizajna

Jučer smo nekako došli do priče o Henryju Milleru, kako je dugo živio. Jedan je rekao da je nadživio i Tita. Stvarno je, živio je skoro 89 godina, svašta je vidio i svašta je radio.

Išao sam pogledati na talijanski Amazon koliko dođe Rakova obratnica na engleskom, ali mi je prva izletila Jarčeva obratnica na talijanskom. Ustvari, omot mi je privukao pažnju, izgledao mi je tako poznato.

Sjetio sam se da sam negdje vidio taj dizajn. Skužio sam da sam čak stavio na svoj instagram jer mi je izgledalo fora. Pretprošli vikend održala se neka humanitarna trka za čiji plakat je korišten dizajn talijanskog izdanja Jarčeve obratnice. Pogledajte.

Sumnjam da se radi o slučajnosti. Čim se kod nas skuži neki zanimljivi dizajn vrlo je vjerojatno da je ukraden od nekud. Ali tko zna, možda je stvarno slučajnost...

Stranger Than Fiction

Često neke stvarne situacije pokrenu mi maštu pa složim neki scenarij za skeč, kratki filmić ili tako nešto. To ne ide nigdje dalje od kruga mojih prijatelja. (Dobro ajde, i sad ovdje u ovom postu dijelim sa svima vama.) Jednom me tako inspirirala lokacija jednog beach bara u Banjolama na kraju nekakve trim staze na Bumbištu (ovdje). Pogled je predivan, pogotovo kad je zalazak. Vidi se sunce na horizontu i otočić Frašker odmah na dometu kraćeg plivanja. Sve bi bilo divno i krasno kad se u blizini ne bi nalazio kolektor otpadnih voda (ovdje otprilike) koji svaku večer, čini mi se, pušta govna u more. Govna se najprije skupe u otvorenom bazenu, tamo se valjda razbucaju i onda se puste te filtrirane otpadne vode u more. Napisao sam već da se to događa navečer, a u sjećanjima mi je da je to uvijek baš u vrijeme zalaska sunca, totalne romantike.

Sad ide priča.  Zamislite da se nađu dvoje mladih turista, mladi Nizozemac i mlada Njemica, s roditeljima su na ljetovanju u Banjolama, zaljube se. Krene šmekanje na kupanju na plaži u kampu Indije ili u uvali Centinera, krenu šetnje po mjestu, pa po trim stazi u šumici na Bumbištu. Na kraju završe u beach baru koji mislim da je zatvoren ove sezone. Stanu na piću i gledanju lijepog zalaska sunca. U cijeloj toj romantici krene fonja se miješati u bazenu kolektora, sve smrdi, ali mlade zaljubljene taj smrad govana uopće ne ometa. Odnosno, možemo reći da taj miris govana uopće im ne smeta, ne percipiraju ga.

Ljetna ljubav, možda prva, traje koliko traje. Vraćaju se u svoje gradove, razmijenili su si facebookove, instagrame (na instagramu se ne osjeti miris), e-mailove i snapchatove. Stiže jesen, pa pomalo zima, božična atmosfera. Mladi Nizozemac vozi se u tramvaju u Amsterdamu, a u tramvaju Balkanac gastarbajter odvali brutalni prdež. Ono, štipa oči i ako se udiše ostaju smeđe fleke na plućima kao u pušača. Miris prdeža mladog Nizozemca odmah podsjeća na lijepo toplo ljeto "Full of Life" u Hrvatskoj, na ljetnu ljubav, lijepu mladu Njemicu iz Aachena. Odmah joj pošalje poruku "ik denk aan jou" ili "ich denke an dich". Oči su mu pomalo suzne, što od lijepih sjećanja što od štipavca (možda se tip i posrao ili je barem provirila kornjača iz oklopa). Dogovaraju se da se nađu. Vlakom im je oko 3:30h. Nalaze se na Amsterdam Centraalu, odmah kraj WC-a, ljubav protinja.

Sve to skupa je glupa pričica, ali takav scenarij je moguć. Naime, naišao sam na članak iz neurozanosti o mirisu i sjećanjima. Članak je više vezan za Alzheimer nego za sam miris. Ali uglavnom, povezujemo sjećanja mirisa s mjestima i ljudima. Originalni članak izašao je u Nature i open access.

"We are the Borg. Your biological and technological distinctiveness will be added to our own. Resistance is futile."

Prošlog je tjedna udruga UIO zatražila pokretanje postupka protiv ekipe sociologa s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pred Etičkim povjerenstvom jer su, po njihovom mišljenju, "iznijeli niz neistinitih, proizvoljnih i nepotkrijepljenih tvrdnji o U ime obitelji" (ovdje je cijela argumentacija na 20 stranica). Naime, "inkriminirani" sociolozi su napisali znanstveni članak na engleskom jeziku (ovdje je sažetak) u kojem analiziraju modus operandi te udruge, odnosno, način stjecanja moći i utjecaja na političke odluke u Hrvatskoj. Članak je izašao prošle godine u znanstvenom časopisu Politička misao, kao što sam već napisao, na engleskom jeziku. Dva puta pišem da je jezik članka engleski jer želim naglasiti čudnu situaciju, čak apsurdnu, u kojoj je ekipa iz UIO dala službeno prevesti članak na hrvatski i to sve lijepo formatirano. Mislim da su na taj način dosta povećali početni doseg članka i izvan akademske zajednice.

U argumentaciji UIO postoji želja da sve zvuči znanstveno, ali ljudima iz društvenih znanosti je odmah jasno otkud dolaze argumenti (da, znam, za neke od vas to nisu ni znanosti, ali onda ni ne obračajte pažnju). Čak neke metodološke kritike članku mogu i stojati, ali baš mješavina znanosti i proizvoljnosti, odnosno, vlastite ideologije, je karakteristika pseudoznanstvenog pristupa. Na kraju ništa se nije dogodilo, sve je odbačeno.

Očitovao se Pravni fakultet (na kojemu je i nastala sociologija u Hrvatskoj), reagirali su sociolozi iz Zadra, reagiralo je Hrvatsko sociološko društvo:

Ima stvarno još puno toga za istražiti. Krenuo sam bio još prije nekoliko godina raditi analizu društvenih mreža tog pokreta i stvarno ispada da su svi povezani obiteljski ili poslovno, često i obiteljski i poslovno. Nisam završio istraživanje jer takvih ima dosta i za druge zemlje, obrazac je uvijek isti. Kao što je uvijek isti obrazac nijekanja afilijacija (ekstremno) desnih populističkih pokreta kojeg su tako lijepo "skinuli" Lillo & Greg u ovom humorističnom skeču gdje je, normalno, sve malo ekstremizirano, kao što se u humoru to radi (na talijanskom je):

Tu je popularni pjevač Little Tony, dvosmislene pjesme i značenja, okolišanje i izbjegavanje direktnog odgovora... Pogledajte.

Revolucija koja to nije - STEM

Već mjesecima, ili čak par godina, zid na fejsu mi je bombardiran plaćenim oglasima mejkera i mikrobitova. Primijetio sam da je marketing i PR dosta baziran na partizanskoj, odnosno, gerilskoj borbi. STEM postaje panaceja, zapravo, prava revolucija, mali pokret otpora. Ali otpora čemu? Klijentelizmu i ogorčenosti. Otpor “uhljebima” ("U" kao ustaše?), tim novodetektiranim neprijateljima napretka. Dakle, s jedne strane gotovo pozivanje na tekovine NOB-a, s druge strane vjera u tehnolibertarijansku utopiju. U slučaju malih robotića u RH priča je uglavnom bazirana na proizvodima javnog novca Velike Britanije i Hrvatske (škole, knjižnice, CARNetov natječaj, itd...).

Ipak situacija nije toliko crna da se baš treba baciti u gerilu i boriti se u asimetričnom ratu protiv monstruoznih uhljebljenja (ili možda treba, ali nije da će STEM tu nešto napraviti). Izgleda da u svijetu nema neke krize STEM-a, odnosno, izgleda da se radi o mitu, i STEM nije ni jedini put prema uspjehu, može se i s humanističkim znanostima uspjeti. Super je studirati STEM, super je studirati nešto drugo, super je i ne studirati, ali sve to skupa nije centralna priča ovog posta.

Kad smo bili mali postojali su u bivšoj državi razni strojevi i pomagala za širenje znanja o STEM-u i afinitetu prema tim područjima. Mogli smo se igrati pong strojem od Gorenja, mogli smo naučiti programirati na računalu Galeb, pa Orlu. Moglo se je prilično jednostavno nabaviti i neki Commodore 64, Vic 20 ili ZX Spectrum (taj sam imao). Moglo se raditi i eksperimente s Elektropionirom od Mehanotehnike. Bile su i zajednice tehničke kulture gdje se je moglo naučiti svašta, od modelarstva do fotografije. Nije mi poanta nabrajati kako je svega bilo u Jugoslaviji i dokazivati kako je bilo super, nego želim pokazati da se čak i u siromašnijoj zemlji i tad radilo na svemu tome što danas ispada novotarija ili “revolucija”. Treba uzeti u obzir da se na navedenim računalima trebalo znati nešto i raditi, barem natipkati jednu liniju koda za pokrenuti igricu. Uz to, mladi su sami prepravljali Tomosove motore, svi su bili “mali Rimci”, ako je to uopće nešto čemu se treba težiti. Mladi su bili dosta inventivni i dosta poduzetni (trampa, varenje marmita, švercanje karburatora za puno jače motore iz Trsta, uređivanje, preprodavanje...), neki su postali i odlični programeri i svašta napravili. Neki su i izvan STEM-a, iz jedne male Pule uletili crtati svjetske stripove i svašta, daleko od STEM-a. Dosta ima puteva do osobnog uspjeha, ali i do poboljšanja društva općenito.

Sad ide jedna anegdota iz koje se može svašta izvući. Kad je starija ekipa iz mog đira krenula studirati Uljanik je dijelio jake stipendije budućim inženjerima strojarstva i brodogradnje, ali i elektrotehnike. Pričam o 1990. godini, kad je “marka bila 7”, što znači da je jedna njemačka marka vrijedila sedam dinara, a plaće su bile poprilično visoke, onako, oko 1000-2000 DM. Naime, studenti bi dobili 800 DM stipendije mjesečno, 800 DM na početku godine za kupovinu knjiga, za prosjek iznad 3,5 dodatnih 200 DM, i još 200 DM za prosjek iznad 4,5. Uz to je išao i besplatan smještaj na Cvjetnom kojeg je Uljanik izgradio ili sudjelovao u financiranju gradnje (neka se povjesničari malo zabave time). Hranu su plaćali sami, ali to je bilo jeftino, na bonove, kao i za sve ostale studente. Na kraju, čekao ih je siguran posao u brodogradilištu, ustvari, trebali su odraditi mislim duplo od stipendiranja. Ekipa nije znala što raditi s parama, kupovali su ploče, glazbene linije, kožnjake u Minhenu, eksperimentirali sa svime i svačime… Sjećam se kad sam kao klinac išao u Zagreb na Ramonese 24. 11. 1990. Kako smo došli na Cvjetno a ekipa spava iako je podne-jedan, ono dan. U sjećanju mi je ostalo da je jedan iz dosade večer prije, ili čak usred dana, kupio litru votke, onako, nek’ se nađe (i zderao ju, da). Imao sam dojam da je život kao u Animal House s Johnom Belushijem. Ono, Amerika i otkačeni studenti. (Tad sam si kupio ploče od Bad Brains, Fugazi i Minor Threat, ali to je neka druga priča). Ne znam tko od mojih kompi nije studirao strojarstvo ili neko inženjerstvo.

Već godinu dana kasnije sve to nestaje. Marka više nije bila sedam, plaće su pale na 100-150DM (zamislite živjeti sa 75 eur na mjesec, cijela obitelj a cijene i skuplje nego vani [ili možda je tih 150 DM vrijedilo malo više s korekcijom]), počeo je rat, stipendije su sasvim isparile. Kad više nije bilo stipendija dosta njih je odustalo od studija strojarstva, dosta ih je promijenilo studij (konačno su išli studirati ono što im se sviđalo), dosta je išlo u emigraciju i radi rata, itd… Neki od onih koji su odustali od strojarstva i elektrotehnike upisali su nešto drugo i postali su uspješni dizajneri, režiseri, nešto treće. Neki nisu završili kasnije ništa, ali su postali poduzetnici i bez završenog faksa, izumitelji i tako. Od onih koji su nastavili studirati neki su imali jako niske ocjene, završili više manje u roku i postali vrhunski inženjeri, neki su završili nakon 10 i 15 godina studija i isto napravili nekakve dobre karijere, ali je bilo i onih odličnih studenata, tako anegdotalno rekao bih da su prošli više manje isto kao i ostali.

Poanta je ta da su svi nahrlili studirati neko inženjerstvo radi dobrih stipendija i uvjeta studiranja, radi osiguranog kasnijeg zaposlenja u Uljaniku, radi perspektive dobre plaće. Sigurno nisu išli jer su se igrali sa ZX Spectrumom i Amigom, jer su radili elektrotehničke eksperimente ili jer su si sami složili “APN Devu” (priče koje sam skupljao govore o ekiparcima koji su s 5 dinara mogli rastaviti i sastaviti mašinu od Tomos 90 - “Deve”, ali uglavnom nisu išli studirati, postali su OK mehaničari). Oni koji su pak nastavili, opet bez podataka pišem, bili su oni koji su vidjeli perspektivu možda jer su doma imali primjer svojih roditelja inženjera (Marshmallow Test? Klasa podrijetla je uvijek važna ili najvažnija) ili im je išlo lako pa već kad su to upisali… Možda i neki radi Sunk Cost-a - uložili su već bili dosta pa mislili su da se ne isplati odustati. Svega je bilo.

Uglavnom, raditi nešto, programirati, rastavljati i sastavljati je jako zabavno, vjerojatno gradi karakter i razvija inteligenciju kao sviranje instrumenta, ali uopće ne garantira da će se razviti STEM, da će ljudi to ići studirati, da će zemlja u kojoj mladi tako nešto uče procvjetati. I tako nema baš masovno posla za masu inženjera, programera i znanstvenika. Na taj se način ili kreiraju overskilled prodavači internet oglasa, koji koriste nešto programiranja za prodaju Googleovih oglasa (od kojih Google kao kompanija gotovo jedino zarađuje, a oni koji rade rade brdo sati za kiki riki), ili inženjeri koji se bave zapravo prodajom i koji na kraju ne koriste ništa od stečenog znanja nego nauče iz kataloga kao što bi bilo tko bez ikakvog inženjerskog obrazovanja mogao naučiti o nekom proizvodu. Dakle, ono što pokazuje nedavna povijest, nekakav safety net u obliku stipendija, kasnije u obliku sigurnog zaposlenja više radi za STEM nego sve igračke zajedno. Svi teže toj nekoj vrsti “uhljebljenja”, i poduzetnici. I oni ako mogu nataknu se na državnu sisu. Zato može biti sumnjiva cijela ideologija koja se skriva iza te kao filantropije, iza te kao revolucije. Stvara se samo mržnja prema nekim institucijama, djelatnicima tih nekih institucija, privid da društvo se može eto, prekosutra promijeniti. No pošto se ne mijenja dolazi do nastanka teorija zavjere, ali i osjećaja da je nemoralno djelovanje OK jer sustav je naštiman za one uhljebe (kao, takers vs. makers). Imate viši cilj pa je onda OK i varati za ga postići (ili, “cilj opravdava sredstva”). Druga varijanta je da se stvaraju inženjeri za druge neke zemlje. [neću dalje razvijati temu, ali pričao mi je frend sad ovih dana kako u Kini gdje radi uopće brodovi nisu jeftiniji, čak su skuplji nemalo, nego ih više u Europi nitko ne zna raditi kako treba. Uvjeren sam u to da za takvu situaciju na razini Europe nije kriv egalitarni sindrom već nešto drugo, neka druga priča i ideologija, ali neću sad o tome. Egalitarni sindrom inače smatram zanimljivim konceptom, po meni ne nužno vezan s Jugoslavijom, možda više vezan s Turskom]

Sama evaluacija tih STEM edukacija djece je teška. Prije svega treba proći dosta vremena, treba raditi longitudinalna istraživanja, što znači pratiti djecu kroz više desetljeća. I onda je teško izolirati varijable… Stvara se prostor za još više ideologije i magle. Dobro trebamo paziti na te prodavače magle.

BTW, sjetio sam se kad su ti moji kompići krenuli raditi kao inženjeri, plaća im je bila oko 1500 kn, sigurno nisu mogli otići iz roditeljskog doma, znali su da će se povećati ta plaća, ali dugo nije… Znam kad su crtali cijele projekte za 3500 kn, pa odlučili ići vani... Nije bila najstimulativnija atmosfera. Sve je puno kompleksnije i uvjetovano kulturom, više nego što to redukcionisti ideolozi vole vjerovati.