Nema zavjere, izgleda da ipak djeluju... kod teških slučajeva

Napisao sam bio post o antidepresivima i okolini kako ima autora koji tvrde da je okolina sve a antidepresivi baš ne rade, ali izgleda da rade u teškim slučajevima (znanstveno).

Ustvari, nije sve tako jednostavno i nije da jedni imaju pravo a drugi ne. Stvar je da bi se moglo i bez pillseva kad bi bilo ljudi koji bi se brinulo o potrebitima, ali živimo u društvu bez društva, tada tabletice, psi, tv serije, dosadni partneri, mama i tata postaju zamjena za zajednicu.

Blogging je tako 2005

Ne znam kako, ali izgleda da je blogging opet u modi ili je cool onima koji dijele kesu. Vidim da Medika ima blogersku radionicu (ovo im je rezultat) i novi klub Kotač također:

(ovo im je rezultat). Sve nešto u sklopu PR kampanja, social media marketinga, itd...

Zanimljivo mi je i da anarho-sindakalisti imaju večer u Kotaču. Vjerujem da su upoznati s ovim, ali i nikad demantiranim ovim. Možda i komunističkom kritikom? Zato mi je čudno kako je jedan od njih neke od nas zvao "liberalčići", mene desničarem, a još govore o antikapitalističkoj borbi... Bo, možda sve postaje anarho-kapitalizam (ovdje se može usporediti).

2015. godine bila je deseta obljetnica ovog bloga i jedini komentar je bio "A ti bome imaš volje 10 godina vodit blog :D". Savko toliko nemam pametnija posla :)
BTW, čisto opaska. Dosta toga se u tom Kotaču čini svaštarenje, da naprave sajam knjiga i filmski festival imaju sve, od metala preko jazza i trancea do housea. I punka. neke stvari rade stvarno kvalitetnije nego ono što je ostalo na drugim mjestima u Puli, zato bi se trebali zapitati ti ostali estradnjaci što je s njima. Očekujem i da će se malo pokačiti i s Denvnim boravkom Saveza udruga Rojca jer im se programi poklapaju, ljudi im se poklapaju ("umiljato janje dvije majke siše") i generalno cijela spika. To je ta neka udrugaška brija, dom kulture/ dom mladosti spika.

Visina i intraseksualno natjecanje

U zadnjem broju znanstvenog časopisa Evolutionary Psychology izašao je članak o intraseksualnom natjecanju kod adolescenata i odraslih u odnosu na visinu (open access). Intraseksualno natjecanje je “borba između članova jednog spola za povećanje pristupa članovima drugog spola kao spolnih partnera”. Zanimljivost je u tome da je ta borba povezana s visinom, ali samo kod muškaraca. Naime, viši muškarci na skali intraseksulanog natjecanja imaju niže vrijednosti, odnosno, druge muškarce ne smatraju prijetnjom. Autori ovako postavljaju stvari:

“[...][T]aller individuals may perceive the interaction with other men as less challenging because they are dominant and more attractive than smaller men. Conversely, smaller men will perceive the interaction with same-sex individuals as more threatening, especially in a mating context since they are in disadvantage in competitive terms.”

Od ranije znamo da niži muškarci više primjećuju dominantnost drugih muškaraca, pogotovo viših, viši muškarci ne idu za time. Znamo i da su niži ljudi više paranoični (znanstveni članak), odnosno manje vjeruju drugim ljudima iz više manje gore navedenih razloga. Visina i inteligencija su također povezane. Da, inteligencija je malo više na strani viših. Iako u Cosmopolitanu ima jako dobrih argumenata za izbor nižih, 4% žena je s muškarcima nižima od sebe. Valjda su žene s višim muškarcima sretnije. Ima još nekih razlika.

O visokima znamo da češće prežive u ratovima, visoki roditelji imaju više muške djece, muški teenageri zarađuju više, viši muškarci su dominantniji u kontaktima s nižima, visina je povezana s klasnom pripadnošću te predsjednici SAD-a su obično viši ljudi.

Čini se da su Nizozemci narasli toliko jer su prosječno visoke žene ganjale visoke tipove (znanstveni članak), i ta se selekcija dogodila u jako kratkom vremenu (postoji i alternativna hipoteza).

Zanimljivost u članku o intraseksualnom natjecanju je da između žena nije ispalo takvo natjecanje. Kod muškaraca prolaze petite kao i visoke. Žene više šire glasine o drugim ženama, i rade savezništva, dakle, dosta posredno se natječu (zapravo, to sam primijetio i kod nekih manjih muških).

Na kraju, ne moramo gledati sve tako deterministički, ali na bazi saznanja mogao bi zaključiti da društvo u kakvom živimo favorizira lukavije, „pokvarenije“ ljude, koji su i paranoični (nije uvijek vezano za visinu). Od tud i povećana popularnost „psihopatskijih“ političkih opcija (na koje sam i ja nasjeo), ali o tome više uskoro.

Spržena trenirka

Nova grupa o devedesetima dosta mi je dala povoda za razmišljanja. Najviše o tome koliko je to bilo usrano vrijeme. U prošlom postu spomenuo sam kako sam bio stalno vani u sprženoj trenirci s Ponte Rossa. Evo, to je bila ova sa slike:

Na slici smo ja i Batki. Trenirka shit, jakna iz neke socijalne pomoći iz Švedske koja se nudila u Circolu, lažne starke i tako. Nije da sam se furao na jadnoga, to sam imao.

Istovremeno dosta metalaca je imalo original majice koje su koštale brdo, original njihova izdanja koja su koštala brdo, odlazili bi na koncerte uglavnom autom ili skupim javnim prijevozom i plaćali pune cijene karata, ako bi bili u bendovima imali bi skupe instrumente i komponente… Mi bi si sami radili majice ili nažicali za jeftinije na koncertima, nažicali jeftinije karte ili besplatno jer dolazimo i rata (to je bila glavna spika), odlazili bi autostopom na koncerte, uglavnom presnimavali mjuzu ili kupovali jeftinu (na hc punk izdanjima je bilo ono “Don’t pay more than..” spika), imali bi usrane instrumente… Na kraju ljudi se više sjećaju hc punk bandova, a za metal bandove se sjete da su skoro uspjeli na veliko (“bolje skoro nego ne”). Da, kod metalaca nema malih i srednjih bendova, ili si velik ili te nema.

Zbog svega toga danas se zgražavam nad cijenama izdanja suvremenih bendova. Uz abnormalne cijene i tekstovi im ne pričaju o promjeni situacije u svijetu, nego možda o promjeni svoje situacije doma. Totalni egoizam. Ispada da je ciljana publika malo imućnija, “white privilege” ekipa (testiraj se), klasa ljudi kojima su najvažniji osobni partikularni problemi koji to nisu (ustvari, radi se zapravo o uznemiravanju, ali o tome neki drugi put). Po meni to nema puno veze s hc punkom i ne vjerujem da mislim tako samo zato jer sam star i ne kužim. Ima i dokumentarac koji se zove Ako nije jeftino onda nije punk. Trebamo se zapitati za koga, za koje klase se radi neka mjuza? I nekad su postojali bendovi koji su imali kriptične, osobne tekstove, ali je postojala scena. Oni bi se družili s ekipom sa scene, a  sada ta se ekipa 99% vremena druži s ekipom koja nema veze s ničim i izlazi na mjesta i s ekipom koja nema veze s ničim, pa onda malo se provodi vrijeme na youtubeu i jednom godišnje s nekim  kojim ima veze sa scenom (ajde, do tri put). To bi nekad bez beda primjećivali. Ono, fake punkere, kao, skupljaju cdeove i kazete (zanimljivo, rijetko kad ploče), ali druže se i izlaze na mjesta totalne šmine. Sad je to skoro postala norma.
PS: Iamo sam, imali smo, hlače izrezane na bedrima s unutrašnje strane od preskakivanja zida od Uljanika na kojem je bilo staklo, preskakivali smo ulazili na sve to što smo mislili da je komercijalno (da, mislili smo da je uglavnom sranje ono što ekipa koja je ostala u 90ima veliča, ali platili bi za koncerte koji bi bili OK). Na spike ekipe iz scene dolazili smo i dan prije i pomagali ekipi, platili upad i sve. Uvijek nam je bilo važno podržati pravu spiku a iskenjati i isparazitirati na fejk spiku.

Depresija, okolina, tabletice i blues

Zadnjih mjesec-dva u svjetskim se medijima dosta pisalo o depresiji i pravim i krivim razlozima njezina pojavljivanja. Povod pisanja je bila trideseta obljetnica izbacivanja Prozaca na farmaceutska tržišta (29. 12. 1987. - 29. 12. 2017., no vidim o tom datumu oprečne informacije). Prozac spada u selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina (SSRI), odnosno, baziran je na ideji da depresija i slična stanja su uzrokovana dizbalansima serotonina i ostalih povezanih kemikalija u našem tijelu.

Kako po nekim istraživanjima SSRI imaju malo veću učinkovitost od placeba (nije baš tako jasno, vidi ovo i ovo), sve su jači glasovi da je priča o depresiji kao o dizbalansu kemikalija samo ideologija i laž. Nedavno je izašla popularno znanstvena knjiga Lost Connections u kojoj autor tvrdi da su depresija i anksioznost (izgleda da se radi o istom mehanizmu i jednom fenomenu) rezultati djelovanja okoline i okolnosti a ne nekih dizbalansa. Knjiga je više manje etnografskog karaktera, upravo ju čitam pa moram još vidjeti sve argumente, ali ima i kraći članak s dosta argumenata.

Kako to uvijek biva, nije uvijek sve toliko jednostavno i zato je odmah izašao odgovor na Harijev članak u kojem se upozorava na redukcionizam i skakanje na zaključke da SSRI uopće ne funkcioniraju i da bi ih svi trebali prestati koristiti. Neki bi trebali neki ne, ovisi koliko je teška njihova situacija i kakva je uopće njihova situacija.

Što znamo do sada? Znamo da danas ima iznimno puno dijagnoza depresije (pogledaj znanstveni izvor), vjerojatno i radi loše primjenjenih metoda istraživanja. Znamo da manje kontakata u živo povećava rizik padanja u depresiju. Znamo da “pro-socijalniji” ljudi, odnosno, više humanistički orijentirani ljudi su skloniji depresiji. Znamo da kad se ljudi ne diraju raste stress i bol. Znamo da kognitivna bihevioralna terapija (CBT) je učinkovit(ij)a koliko i antidepresivi, samo terapeuti nemaju vremena sad sa svima pričati, lakše je dati tablete. Znamo da si i sami možemo pomoći kod stressa i izgaranja, ali i kod depresije, čak isto kao da idemo kod profesionalaca. Znamo da smartfoni deprimiraju ljude, pogotovo mlade. Znamo što samoća radi tijelu. Znamo da nesiguran posao s velikom odgovornošću stvara psihičke tegobe… Znamo puno toga.

Kad stavimo sve to skupa vidimo da je teško ne biti u depresiji. Manje se družimo u stvarnom životu, svi glumimo da smo jako zaposleni; smatramo gubitinicma one koji žele nešto učiniti za zajednicu, odnosno, za ljude u zajednicama; ne diramo se; želimo brze solucije za naše probleme; furamo se da smo svi businessmani i da smo jako uspješni, ali od toga ništa; osjećamo se nesposobnima kad smo u većem stressu od tamo nekih opuštenih samo zato jer ne znamo radi li se o psihopatima ili su ti uspješni dobrano na nekakvim sedativima i antidepresivima. Mladi u svom tom čemeru i nesigurnosti iako imaju novce ne investiraju ih nego štede, zato izgleda da stvarno treba poduzetna država je inače neće biti napretka. U tom čemeru također ljudi ostaju i u lošim vezama jer u toj nekoj usamljenosti u masi ni ne vidimo alternative.

Moje anegdote s ljudima na antidepresivima su takve da ne bi savjetovao antidepresive općenito. Na primjer, vidio sam na svoje oči osobu koja je radi mobbinga počela uzimati antidepresive i odmah je radikalno počela mijenjati osobnost, vidio sam kompletno rušenje osobe. Čak je bilo gore kod skidanja s antidepresiva, osoba je bila sasvim promijenjena u svim psihičkim karakteristikama. Naravno, moguće je da takva radikalna promjena osobnosti nije imala veze s antidepresivima, ipak se radi o anegdoti. Moguće je da je osoba bila nezadovoljna privatnim životom, moguće je da je promjena imala veze s trpanjem amfetaminima (manipulatori su uvaljivali), moguće je da se radi/lo o borderline poremećaju ličnosti, ili sve to skupa… Ne znam, ali ono što sam vidio bilo je stravično i teško mi je misliti da se je događalo slučajno, nepovezano s tretmanom na poslu, uzimanjem antidepresiva te utrpavanjem amfetaminima.

Drugo iskustvo kojemu sam bio svjedok je bilo više vezano za stress od posla. U jednom je trenutku osoba letjela, valjda na SSRI, a u drugom bila kompletno down, valjda kod skidanja. Ne znam ni tu što misliti, ali teško je pomoći takvim ljudima jer su često poslovno vrlo uspješni i ne žele slušati ljude koje smatraju poslovno inferiornima, a problem je također u ideologiji da je sve moguće i da trebaš samo nešto jako željeti da bi došla/ došao do toga. Ako se ipak ne uspije u naumima onda takvi ljudi padaju u depresiju.

Za zaključiti, mislim da depresija i anksioznost postoje jer su u prošlosti imale pozitivan učinak za prenošenje gena, za evoluciju. Danas u društvu gdje baš i ne djelujemo, stalno mislimo kako malo fali da “uspijemo” i tako stojimo inertno, osjećaji koje vežemo za depresiju i anksioznost postaju kontraproduktivni. Možda ćemo shvatiti da trebamo početi biti više prosocijalni, više misliti o zajednici, više se susretati uživo, više se dirati, manje izbjegavati konflikte licem-u-lice… Možda će tad biti svima bolje i depresija i anksioznost će opet dobiti svoju funkciju. Ukoliko ne bude tako, vjerujem da će se sve više manipulativnih psihopata razmnožiti jer ne osjećaju toliko stress i jer mogu manipulativno prodavati feel good priču koju svatko želi čuti. Na kraju će sve propasti, kao kad neki mikroorganizmi napadnu neko tijelo, ubiju ga, ali onda i oni umru. Nadam se da neće biti tako i da će se zajednice same obraniti, ali sigurno će biti puno žrtava među dobrim ljudima.

Na kraju, moj savjet je da se ne treba biti veseli debil i bježati od bedova i čvakati svakakve pizdarije (ne savjetujem, ali gljive i party pizdarije pokazuju rezultate u eksperimentima). Negativne misli mogu biti korisne, osjećati se tužno može pomoći (možete se uvaliti i u neki red team). Čak razmišljanje o smrti može voditi boljem životu.

Tirkizni utorak

Plavi ponedjeljak je u pop kulturi i pseudoznanosti treći ponedjeljak u siječnju, dan kada ljudi shvate da se neće držati novogodišnjih rezolucija, da ništa nema smisla, itd… To bi navodno trebao biti najdepresivniji dan u godini. Ove godine treći ponedjeljak je bio 15. siječnja, ali možda nije OK uzeti u obzir 1. siječanj kao običan ponedjeljak, ipak je prvi dan u godini, tako da taj treći ponedjeljak je bio jučer, 22. siječnja.

Rastužilo me je kad sam vidio na portalima da se ubio moj susjed Marinko. Negdje prije godinu dana i brat je učinio slično. Sjećam se kad sam bio mali da me Marinko vozio na motoru, bio je faca i svi iz susjedstva se sjećamo kako je bježao još onoj jugoslavenskoj muriji na krosiću. Negdje za vrijeme mog izbivanja iz Pule loše mu je krenulo psihičko zdravlje. Nekako u sjećanjima mi je da su se on i Čevo (susjed koji je umro u bolnici na psihijatriji devedesetih), dogovarali u nekom trenutku lucidnosti da će se zajedno ubiti. Razmišljam si kako virtualno postoje, ali ne postoje, službe koje trebaju pomagati ljudima sa zdravstvenim problemima. Osim nekakvih zdravstvenih službi virtualno postoje i socijalne službe, ali ništa ni od toga. Ljudi plaćaju poreze, ali kad zatreba prepušteni su sami sebi. Nekad je bilo malo više neformalnih društvenih amortizera, od obitelji do cijele zajednice. Sigurno ne svugdje i ne stalno, ali danas zajednice nestaju, obitelji jesu što jesu, a službe koje su trebale preuzeti te funkcije nije da baš rade.

Problem novog doba gdje ljudi gledaju samo svoja posla, glume da su busy, zapravo je prisutan u cijelom svijetu. Nije neka lokalna posebnost. Tako u Velikoj Britaniji stvaraju “Ministarstvo samoće”, jer samoća osim psihe rasturava i tijelo. Ovdje još dugo se neće ništa događati jer su ljudi tek skužili “čari” tržišta ("'Ko ih jebe, tržište je reklo svoje", "neka si nađe nekog psa"). Tek za nekoliko godina kad se bude sve rasčaralo i kad milenijalci i iGen dođu na tapet vidjet će se koja je kriza, pa ‘ko živ ‘ko mrtav. Svatko u svojoj čahuri. Usput, i samački postaje preskup.

Rat za devedesete

Pisao sam o novoj grupi nostalgičara, u međuvremenu je grupa narasla i ljudi stavljaju tonu privatnih slika i komentiraju privatne stvari. Čini mi se da je takav duh vremena da je samo dark triad ekipa glasna. Ispada da su Devedesete tako super da se čak kradu ideje o eksploataciji nostalgije za tim razdobljem.

Jedan sumnja da su mu ukrali ideju.

Druga kaže da nije tako, da je sve spontano.

A ja se sjećam kako mi je bilo. U devedesete sam ušao s jadnim adidas shorts a tada hipsteri nisu postojali. Toliko sam bio jadan da nisam imao baš nijedne druge hlačice, nitko se baš nije ni brinuo za mene. Ovako nekao sam izgledao 1989. mislim.

Na nogama Converse škart iz Astre, proizvodile su se tamo gdje je sad gradska knjižnica. Zima i jesen u nekoj usranoj trenirci s Ponte Rossa s izgorenim tragovima od pegle, lažne starke loši puloveri ili majice na “Istra Export-Import”, “Arenaturist” i slično. Čak sam bio poznat po reklamnim majicama. Ili nekim koje bi sam napravio. I da, slušao sam HC punk, preskočio sam bio Sex Pistolse. Mislim, slušao sam ih, ali nisam volio taj i takav punk.

Na kraju, oko 60% devedesetih sam bio izvan Pule, u Zagrebu (i to social hackovima), ali uvijek za važne događaje u Puli. Dogovarao bi bendove za Monteparadiso fest preko javnih telefonskih govornica ili mailom od 1995. na dalje. Iz nekog razloga mnogi su mislili da sam bogatiji, možda jer je ispadalo da se držim distancirano a zapravo sam bio sramežljiv. Ljudi koji su imali uređenije obitelji, više para, znali su me ogovarati i s time su mi radili veliku socijalnu štetu. Na početku tih devedesetih nisam imao para, možda ponekad ako bi uštedio od marende, starci rastavljeni, sam si kuham…

Sjetio sam se još i onih užasnih bendova poput Biohazard i cijela ta moda oko njih. Mi iz MP smo bili drugačiji đir, nikako cool, zato baš nije bilo ni cura u điru.

BTW, danas grupa ima 1272 člana. Vjerujem da će se još priključiti oko dvjestotinjak i da će onda stati.

Di si bio 91e?!

Prije točno tjedan dana na facebooku je otvorena grupa Pula, 90-e koja je do sad skupila 941 članova (17. 1. 2018. u 11:24). Radi se o grupi za nostalgičare 90ih godina prošlog stoljeća, možda nekima i jedino vrijeme kada su živjeli. Opis grupje je sljedeći:

Grupa vezana za 90-e godine i generaciju koja je tih godina odrastala u Puli. Izlasci, koncerti, festivali, razne anegdote i sve ostalo uz te nezaboravne godine!

A u pinned postu piše:

Ciao ljudi, evo grupa vezana za Pulu u 90.-im godinama prošlog stoljeća, dakle slobodno ubacujte ljude koji su dio tog vremena, i uploadajte fotografije, videozapise i tome slično. Svrha je prisjetiti se razdoblja naše mladosti, izlazaka, koncerata, etc., pa da se možda u skorijoj buducnosti snimi i dokumentarni film o pulskim 90.-im, kao svojevrsni nastavak Grada izobilja. ŽIVJELI, M.

U jako kratko vrijeme okupilo se dosta ljudi, ali samo oni vezani za metal, punk, noise, dark i slične žanrove koji su izlazili u disco Colosseum u hotelu Puli, u Circolo ili Uljanik dok je bio Rock Club. Nema bajkera, “šminkera” iz Piramide i Aquariusa i sličnih. Ustvari, možda i ima. Dosta ljudi koji su tada bili tipični posjetioci Piramide, Aquariusa i Plompe danas se furaju da su od uvijek bili punkeri, metalci i tako to. Čak se furaju da su neki nositelji scene. Baš sam se nedavno čudio nekima generacijski bliskima da kako to da ih nikad nisam vidio ranije i tek prije nekoliko godina sam ih počeo viđati u điru.

Ono što je iz prve bilo primjetljivo je da su se metalci najviše naslikavali, da su imali dosta žena u društvu za razliku od punkera i da su se družili s neonacistima onako, normalno. Jedan od tih je bio umješan u pokušaje ubojstva ispred Rojca 2005. godine, samo nije osuđen (inače, istina, izašao je iz punk đireva). S njima su se, barem po jednoj slici, maškarali u black metal action figures (ono farbanje lica u nadrkane pande). Dosta slika su iz soba, valjda prije izlazaka. Poziranje.

Iza njih slično su radili darkeri i noiseri. Isto naslikavanje doma prije izalazaka. Punkeri manje i od toga više na putovanjima.

Da ne ispadne da sam došao sam do tog zaključka i zlonamjerno (stvarno nemam zle namjere). Drugi su isto to primjetili. Evo par komentara:

Dalje ide komentar od jednog tipa:

Pa jedna žena piše da su šminkeri:

Druga da su narcisoidni pa se naslikavaju:

A jedan tip se pita tko će pobjediti u nostalgiji:

Ono što je zanimljivo je da su devedesete ponovno u modi i drugdje u svijetu tako da uskoro izlazi nova Netflix serija "Everything Sucks!". Pretpostavljam da će dočarati devedesete tako da će svi puno pušiti, to sam primijetio u novijim američkim filmovima i serijama čija radnja je u prošlosti.

Zanimljivo mi je kako mnogi fuladiraju cijele devedesete pa stave slike iz osamdesetih ili dvijetisućitih. Zanimljivo je kako funkcioniraju sjećanja i vrijeme općenito.

Zanimljivo je i da prije godinu dana nisam baš fulao :)

Psi i mačke naglavačke

Ovih je dana na portalu Narod udruge U ime obitelji svanuo osvrt “stanovite” Anele Todorić koji je digao dosta prašine. Tekst problematizira zamjenu djece kućnim ljubimcima, odnosno, pad nataliteta nekako je doveden u korelaciju s antropomorfizacijom kućnih ljubimaca. U samom članku se idealizira neka seoska idilična prošlost koja zapravo nikad nije postojala, a sve većom urbanizacijom neće ni postojati. Iz popisa iz 2011. godine vidljivo je da 70% stanovništva u Hrvatskoj živi u gradovima (ovakva je kvaliteta života u tim gradovima), tako da ništa od štalica i kravica, sjenika i proširenim obiteljima u malim potleušicama gdje osmero djece broji krunicu.

Kao i sve ostalo što radi U ime obitelji i ova nova kampanja je uvoz iz Sjedinjenih Američkih Država, točnije, hrvatska prilagodba protestantske konzervativne revolucije. Kako se je u SAD-u stvarala takva klima jačanjem među ostalima i libertarijanskih pokreta dosta je lijepo objašnjeno u knjizi Democracy In Chains povjesničarke sa sveučilišta Duke Nancy MacLean.

Kod svakog guranja neke ideologije ipak postoji neka utemeljenost u stvarnosti. Naime, čini se da milenijalci stvarno zamjenjuju djecu ljubimcima, barem privremeno. Na desnije orijentiranom pop kulturnom portalu Acculturated u jednom članku možemo saznati da se ti mladi ljudi s njihovim “fur babies” zovu i Millenial Dog Parents (češće Millenial Dog Mums), a autorica smatra da bi se ipak trebali zvati vlasnici ljubimaca a ne roditelji. Žešća je situacija na konzervativnom portalu The Federalist, gdje ispada da bi se takvo korištenje ljubimaca trebalo smatrati psihičkom bolešću (najvjerojatnije je ovaj linkani članak bio inspiracija Aneli). Ipak, neovisno o konzervativnom mišljenju, po nedavnom istraživanju izgleda da parovi bez djece stvaraju moralni bijes kod drugih ljudi (u nekim zemljama ljudi radi toga mogu biti i ubijeni).

Korištenje kućnog ljubimca kao surogata za dijete nije nova praksa. I ranije su mnogi parovi to radili više kao test za budući obiteljski život, to je bila neka vrsta anticipativne socijalizacije. Ono, kao kad se djeca igraju doktora ili mame i tate. Ovako čisto anegdotalno, u heteroseksualnim vezama uglavnom bi cura nabavila psa i s time bi testirala dečka je li on onaj pravi za biti otac, snalazi li se s tim psom, nekad mačkom. Uskoro nakon početka zajedničkog života i nabavke ljubimca cura bi zatrudnjela i par bi se vjenčao ili bi se raspali kao par jer bi vidjeli da nešto ne valja. U slučaju da je jedan od partnera sterilan ili oboje vjerojatno bi ljubimac zamijenio dijete i dalje bi sve funkcioniralo. Kod milenijalaca je, valjda, situacija takva da stanu na tom ljubimcu, upoznavaju druge parove s ljubimcima, upoznavaju ljubimce međusobno, kao djecu u parkićima. Mislim da je to privremeno, danas možda duže traje to ljubimčenje, ali je privremeno, unatoč što neki se odlučuju na sterilizaciju. Ukoliko nije, moguće je da je to tako iz više razloga.

Ne volim baš te pop kategorizacije generacija, ali nekad su simpatične za objašnjavanje nekih društvenih fenomena širim masama. Kakvi su onda ti milenijalci ili generacija Me Me Me? Izgleda da dosta mistificiraju sa svojim zaposlenjem koje je često prekarno, tako da glume busy-ness. Kao, full nešto stalno rade i angažirani su negdje. Imaju uglavnom neki side hustle, odnosno poslić sa strane ili skaču s jednog poslića na drugi, nikad nešto stalno. Izgleda da ti poslići su im sve, misle da će jednom uspjeti, ali sve je to mlaćenje prazne slame i strategija ze ne osjećati se propalicama (neka su vrsta psihološke samopomoći). Oni su i manje zainteresirani za seks, izgleda da ne jebu baš. Nadalje, imaju slabiji stisak ruke nego ljudi ranijih desetljeća, što je indikator opadanja snage općenito. Žive duže s roditeljima, ali su usamljeniji (i toga se žele riješiti). Nemojmo ni zaboraviti i opadanje količine sperme. E da, i uzimaju više tih “brzih” droga od kojih kao rade još bolje.

Ukratko, ljudi koji žive s roditeljima dugo, koji su manje plodni, manje zainteresirani za seks, koji su fizički slabiji, koji rade neke poslove koji nekad nemaju ni smisla ili ne donose dovoljno novaca, koji su usamljeniji, koji su depresivniji a istovremeno bi htjeli biti face, isfurati se kroz startupove ili slično, što im drugo preostaje nego nabaviti si “dlakavu bebu”? Osjećaju manje tjeskobe, manje samoće, misle da rade nešto jako korisno, itd… Problem je ekonomski i socijalni. Autorica navedena na početku ovog posta misli da bi molitva i nacionalizam tu pomogli, ali nije baš tako. Nacionalizam je isto proizvod nekog vremena, neki odgovor na rast društva i promjene u 19. stoljeću, tako i religija je način adaptacije okolini nekad prepunoj smrti i dugotrajnih opakih bolesti. Danas živimo u vremenu mobilnih i nemobilnih komunikacija, u mogućnosti lažnog izbora konzumiranja kulturnih kreacija (u smislu netflix kojeg gledamo kad hoćemo [ili Kodi za pirate] vs. centralizirani TV program s točno određenim rasporedima; izbor je lažan jer je otprilike ista vrsta slobodnog izbora kao kad ti netko kaže “Ajmo se naći sutra kad ti hoćeš između 17 i 21h”), u beskonačnom življenju puberteta, u vjerovanju da ćemo nekad uspjeti jer smo svi posebni,  u vremenu jeftinih avio kompanija… Na kraju blejimo sami, još gore neki i usamljeni u vezi… Ljubimci ispadaju OK solucija.

Pitanje u svemu tome je radi li se o zastranjivanju ili je to normalan tijek stvari u Antropocenu? Naci-onalisti misle da je zastranjivanje jer nam dolaze “zle horde” mladih, potentnih i plodnih izbjeglica koje će pokoriti “naše” žene, a na Zapadu nema više “pravih” muškaraca koji će obraniti zapadnu kulturu i ljude. Naravno, to su sve gluposti, slične stvari su se uvijek događale, i to je dio ljudskog stanja. S druge strane, u prošlosti nismo si mogli dozvoliti luksuz izolacije od drugih ljudi, nepripadanje nekoj zajednici ili ignoriranje zajednica. Nismo mogli biti uglavnom doma umjesto na ulicama ili u oštarijama i kafićima. Sad možemo i ismijavati ljude koji kruže ulicama ili provode vrijeme s društvom u kavanama (ali još uvijek sjetno citirati narodnjaka Tomu Zdravkovića “Novac potrošen u kafani je novac uložen u sećanja”). Možemo čak i više dana ne vidjeti nikoga i da nam to ne predstavlja problem. Imajući facebook prijatelje, medije za zatomljivanje osjećaja, tabletice za zatomljivanje osjećaja, organizirana (ili još bolje neorganizirana) putovanja za glumljenje života, imajući neku životinju možemo na kraju odlučiti se imati partnere bilo kakve kvalitete. Ako je predosadna/ dosadan imamo filmove, serije ili frendove koji to nisu, ako ne pruža baš neke emocije imamo tu psa; ako ne idemo nigdje zajedno opet su tu prijatelji, poznanici ili brdo posla pa kao nemamo ni vremena; ako karakterno nismo slični nema veze jer važno je da prema vani lijepo izgleda; ako nemamo zajedničke interese nema veze naći će se netko iz friend zone, itd...  Zapravo, sve se vraća na nekadašnje dogovorene brakove. Nekad bi roditelji dogovorili brak s drugom obitelji i mladi ne bi imali tu što reći, dobili bi što bi dobili, na njima je bilo da se prilagode ili vjerojatno izumru. Sad tako u atomiziranom društvu ubodeš što ubodeš, kasnije se prilagodiš tako da nabaviš ljubimca, pojačaš serije ili tako nešto. Moguće je da je to posljedica seksualnih sloboda 1960ih i 1970ih godina, kad su ljudi mogli slobodnije birati, ali i slobodnije ne biti izabrani, tako da neki odgovor na “seksualni kapitalizam” toga doba (bili bi promiskuitetniji, ali samo oni koji bi mogli biti, neki ne bi imali ništa) je osjećajna stabilnost s bilo kime, a kompenzacija za naše skrivene želje dolazila bi od nekud drugdje (psi, pornići, medikamenti).

Neznanstveno, na bazi anegdota, mislim da i priroda nekako pokušava ispraviti stvari. U prirodi je normalno asortativno parenje, ljudi nalaze genotipski slične, ali ne preslične osobe. Često traže i fenotipski slične. Kao što sam napomenuo, bazirano na anegdotama, mislim da priroda nekako utječe da se “ne baš dobre” kombinacije ne dogode tako lako iako živimo u vremenu gdje možemo ignorirati sve karakteristike kod partnera koje bi u prošlosti bile važne za preživljavanje mladunčadi. Npr., fizički zdrava žena zabrije s lošim partnerom moguće je da organizam reagira amenorejom, odnosno, sam se organizam štiti od razmnožavanja s takvom individuom. Primijetio sam tako popravljanje mjesečnica kod žena koje bi promijenile partnere na bolje, ali stvarno nije znanstveno. Može biti da jednostavno ciste nestanu same od sebe. Argument protiv te moje hipoteze je izgleda činjenica da nasilni muškarci imaju više sinova,  kao i mlaćene žene. Ukoliko ipak moja hipoteza stoji, možda želja za ljubimcem je strategija da se ne razmnože loši te da se da malo više šansi zdravim i jakim izbjeglicama :)

Trenutna umreženost u pulskoj kulturi

Malo sam se igrao analizom društvenih mreža u pulskoj kulturi. U zadnje vrijeme, barem po medijskim najavama o suradnjama i facebook najavama o suradničkim događajima i projektima, po utjecaju najjači je Metamedij.

 Po jednoj drugoj mjeri centralnosti, prestižu, najjači je i dalje Metamedij, ali za jako jako malo. Odmah iza je Seasplash. Ostali se svi na neki način kače i šlepaju na njih, ali i obratno.